Trump podilazi Erdoganu i okreće leđa EU, ali hoće li mu se to isplatiti?
Razgovor s turskim predsjednikom Erdoganom bio je izvrstan, izjavio je prošle srijede u Washingtonu američki predsjednik Donald Trump. Međutim, problem po Trumpa je u tome što ti razgovori nisu dali nikakvih rezultata. Ali krenimo redom.
Turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, u srijedu, 13. studenog, u Washingtonu je službeno ugostio američki čelnik Donald Trump. Radilo se o kontroverznom posjetu zbog najmanje dva razloga: prvo, još prije svega dvadesetak dana, nakon što je Turska počela vojnu operaciju „Izvor mira“ na sjeveru Sirije, Trump Erdoganu uputio pismo s rečenicom „nemojte biti glupi“ (koje je Erdogan odmah bacio u koš za smeće), što jasno ukazuje na svu dramatiku američko-turskih odnosa jer to sigurno nisu niti retorika niti maniri uobičajeni u dijalogu čelnika zemalja NATO saveza ali i diplomacije uopće; i drugo, Trump je na domaćem terenu suočen s oštrim kritikama iz oporbenih redova, zašto je uopće i pozvao turskog čelnika u posjet SAD-u u vrijeme dok Kongres i europski saveznici Ankari uvode sankcije ( podsjećam i na nedavno izglasanu rezoluciju Zastupničkog doma Kongresa o turskom genocidu nad Armencima 1915. g. u Osmanlijskom carstvu, o čemu sam nedavno opširnije pisao u analizi na ovom portalu, vidi link ispod teksta).
Svi kritičari ovga Trumpovog poteza zapravo se zalažu za povratak na Obaminu bliskoistočnu politiku, koja je i dovela do zahladnjenja odnosa s Ankarom, ne samo zbog američkog oslanjanja na sirijske Kurde (što je još uvijek slučaj, iako su američki odnosi s Kurdima poljuljani Trumpovom dozvolom Erdoganu za tursku vojnu operaciju „Izvor mira“), iako je to za Tursku i ponajveći problem. S druge strane Trumpov pokušaj zbližavanja s Erdoganom nije rezultat neke njegove iznenadne simpatije prema turskom čelniku (izjavu „nemoj biti glupan“ sada je zamijenio izraz „moj veliki turski prijatelj“), koliko spoznaje da se s Erdoganom „na silu“ i „s visoka“ ništa ne može postići. O tome svjedoči i „omekšavanje“ ukupne američke političke retorike prema Turskoj posljednjih tjedana, nakon što su i Trump i State Department mijesecima vrlo oštrim tonom kritizirali tursku politiku, nerjetko u kombinaciji s otvorenim prijetnjama uvođenjem sankcija, povećanjem carina, izbacivanjem Turske iz zajedničkih vojnih programa, prijetnjama zabranom izvoza američkog oružja i td. Trump je sada u potpunosti reterirao te umjesto prijetnji počinje hvaliti Erdoganovu konzistentnu politiku, pričemu je čak i krivnju za tursku kupnju suvremenih ruskih raketnih sustava „S-400 Triumf“ prebacio s Erdogana na Obaminu administraciju koja mu nije dozvolila kupnju američkih proturaketnih sustava „Patriot“. Naravno da to nije potpuna istina jer se i Trumpova administracija oštro protivila tom turskom vojnom poslu s Rusijom, pa je upravo ona, a ne Obamina administracija, zabranila isporuke američkih nevidljivih zrakoplova 5. generacije F-35 Turskoj. Ali spoznavši stvarnost i činjenicu da je Ankara od Moskve ljetos već dobila spomenute sustave, ali i zbog bojazni da bi i američke zrakoplove F-35 u slučaju nastavka konfronatacije s Ankarom mogli zamijeniti ruski nevidljivi zrakoplovi 5. generacije Su-57 ili 4++ generacije Su-35, što bi bio veliki fijasko za američki vojno-industrijski kompleks, Trump je jednostavno posložio prioritete i promijenio taktiku, pričemu je promjena retorike s „glupana“ na „prijatelja“ najmanje važna.
Zbog svega ovoga Erdoganov posjet u velikoj je mjeri spadao u kategoriju „biti ili ne biti“, ili, „putovati ili ne putovati“ u Washington. Međutim, Erdogan niti trenutka nije dvojio. A zašto i bi? On je sada ojačan: iza njega stoji uspješna turska vojna intervencija na sjeveru Sirije, koja je na tim prostorima de facto označila i poraz Kurda. Erdogan, osim toga, u svom džepu u Washington nosi i sporazum sa SAD-om i sporazum s Rusijom. A budimo do kraja otvoreni, upravo su tursko-ruski politički, gospodarski, i vojni odnosi i sporazumi ona stvarna politička težina i uporište koji Erdoganu daju mogućnost superiornih vanjskopolitičkih nastupa, povlačenja odlučnih poteza i odsustva straha pred zapadnim državnicima, a što je pokazao i u ovom – najnovijem sastanku s američkim predsjednikom.
A kako bi ga donekle „omekšao“ i lakše progurao svoje zahtjeve, Trump je Erdoganu, uoči njegova puta u Washington, novim pismom predložio sklapanje trgovinskog sporazuma u vrijednosti od 100 milijardi dolara, u nadi da će se pronaći pozitivno riješenje oko kupnje ruskih raketnih sustava S-400 i zbog toga uvedenih protuturskih sankcija (info: The Washington Post, 13. studenog). Ovo pismo, sasvim sigurno, nije završilo u Erdoganovom košu.
Zapravo, pitanje S-400 jako boli američku stranu, zbog čega je Kongres (kao i zbog turske operacije u Siriji) krajem listopada odobrio zakon o sankcijama protiv turskog financijskog sektora. Pojedini američki stratezi i analitičari tvrde kako će se Erdogan morati odreći ruskih sustava S-400 i da će mu Trump kazati kako je to potpuno neprihvatljivo i da u NATO-u nema prostora za veće nabavke ruskog naoružanja. Ali ti analitičari vrlo griješe, kao što to posljednjih godina i obično čine u svojim prosudbama jer polaze s pozicija interesa američke politike, a ne realnog i šireg sagledavanja stvari koje bi po određivanje pravilne američke stratagije značilo puno više od analitičarskog „lakiranja“ i njihovog „dodvoravanja“ svojim sponzorima.
Je li ostvaren napredak na po pitanju S-400?
Činjenica da je sastanak Trump-Erdogan trajao tek nešto više od sat vremena (primjerice sastanak Putin- Erdogan prije mjesec dana u Sočiju trajao je više od 5 sati!) sama po sebi ukazuje kako do ozbiljnog napretka u odnosima dviju zemalja nije došlo. Jer ne može se u sat vremena ozbiljno razgovarati (a kamoli dogovoriti) o čitavom spektru ozbiljnih tema koje su se između dviju strana nagomilavale proteklih godina: od kupnje ruskih sustava S-400, američke suradnje s Kurdima i kurdskog pitanja u cjelini, statusa Turske u NATO savezu, pitanju izbjeglica, zajedničkoj borbi protiv terorizma i td. Sat vremena tek je dovoljan za razmjenu stavova o ovoj ili onoj temi i za dogovor o delegiranju riješavanja problema na niže diplomatske razine i stručne timove, a što se u biti u Washingtonu i dogodilo. Tako su obojica vođa na zajedničkoj konferenciji za medije izjavili kako će se po pitanju sustava S-400 oformiti zajednički timovi na razini ključnih ministarstava, dok je Erdogan idući dan kazao kako Turska može kupiti dodatno i američke sustave „Patriot“ ukoliko Amerikanci daju povoljne uvijete.
A tema oko S-400 bila je i prva na tapetu zajedničke medijske konferencije, što potvrđuje kolika je njezina važnost. To Trump niti ne skriva ali je sada puno oprezniji sa svojim zahtjevima. On više ne ide „u glavu“ i sada nastoji ostvariti maksimalno mogući napredak, koji mu je nužan u predizbornoj kampanji na domaćem tlu i obračunu s demokratima. Zato sada Trumpova administracija inzistira da S-400 ne uđe u operativnu uporabu turske vojske tj. da ostane „zapakiran“ u turskim bazama. Pod tim bi se uvjetima Turskoj dozvolio povratak u program proizvodnje zrakoplova F-35. Međutim, takva varijanta na sastanku u Washingtonu nije prošla, a teško je da će proći i nakon formiranja američko-turskih političkih i stručnih timova. Ankara nije glupa da na štetu svojih interesa drugima pomaže u predizbornim kampanjama, niti je toliko bogata da Rusima plaća nekoliko milijardi dolara za nešto što će joj umjesto pružanja sigurnosnog kišobrana skupljati prašinu u skladištima vojnih baza. Osim toga Erdogan voli „sjediti na dvije stolice“ zbog čega je već ostvario brojne dividende, što je rečeno i u gornjem dijelu teksta. Zato Turska može kupiti i američke „Patriote“ kojima će se služiti u sklopu suradnje unutar NATO saveza, dok sustave S-400 želi koristiti unutar svog samostalnog vojnog ustroja tj. isključivo za tursku unutarnju zaštitu – što je Ankara više puta naglašavala, ukazujući na bezrazložan strah Pentagona da će ruski sustavi „dekodirati“ američke nevidljive zrakoplove F-35 i time ih učiniti ranjivijima. Pitanje je jedino što će Amerikanci dalje učiniti s tom turskom pozicijom koja će sigurno ostati nepromjenjena.
Trump podržao Erdoganovu izbjegličku politiku i kritizirao Europu
Druga važna tema razgovora dvojice državnika bila je izbjeglička kriza u Turskoj ali i želja Ankare za deportacijom uhićenih ISIL-ovih terorista u zemlje njihovoga porijekla – prije svega u EU. Trump po tim problematikama zauzeo protu-europsku poziciju i podržao Erdoganovu politiku. Kazao je kako europske zemlje moraju uložiti više napora za pomoć Turskoj, između ostalog i financijske prirode, zbog problema Turske koje ima sa sirijskim izbjeglicama. Trump je na zajedničkoj konferenciji za medije kazao, ni manje ni više nego slijedeće: „Europa mora platiti za to. Sada Turska plaća najviše od svih – 40 milijardi dolara. Većina njih (izbjeglica) proći će kroz Europu, to će biti razarajuća situacija za Europu. Četiri milijuna ljudi!“ Europa, prema Trumpu, također mora pomoći u borbi protiv terorističke organizacije „Islamska država“. „Mnogi su od njih (terorista) napustili Francusku, Njemačku, Veliku Britaniju… ja sam ih (te zemlje) pitao, hoćete li ih vratiti natrag, a oni su odgovorili „ne hvala“, kazao je Trump i dodao kako je to „nepravilno i nepošteno“. Erdogan je upravo to želio i čuti. Ali te Trumpove riječi i nisu netočne iako on, vjerojatno, uživa u mogućnosti „podbadanja“ svojih „frigidnih“ europskih saveznika, koje ionako samo smatra svojim „vršiteljima dužnosti“. Jer činjnica je, kako se, kada je riječ o spomenutim ISIL-ovcima, radi o državljanima tih zemalja koji su „zabludnjeli“ i svojedobno se priključili „Islamskoj državi“ na prostorima Bliskog istoka. Zato te zemlje za njih i moraju snositi odgovornost. Naravno, pritom se itekako moraju zapitati zašto su takvim osobama uopće i davale državljanstva i tko je sve u tom procesu zakazao – od nadležnih sigurnosnih struktura pa do politike, koja, na kraju krajeva, o svemu i odlučuje. EU i njezine članice ubuduće moraju voditi više računa koga na svoj teritorij primaju i kome daju državljanstva. Politika „Otvorenih vrata“ izbjeglicama, bez ikakvih sigurnosnih provjera, često i bez znanja o stvarnom identitetu pridošlih migranata, donijela je svoje gorke plodove. A optužbe Europe protiv Turske po pitanju deportacija ne samo da ništa neće riješiti, već su i nepravedne, licemjerne i motivirane dnevno-političkim razlozima. Trump to uviđa i sada obilato koristi kao solidnu bazu za popravljanje američko-turskih odnosa, a osim toga, takve ga izjave financijski ništa ne koštaju. Sve se to događa dok se EU i NATO s Turskom svađaju i uvode joj sankcije, dok Erdogan postojano prijeti otvaranjem izbjegličkog „ventila“ i migrantskim stampedom.
Drugim riječima, Trumpova potpora Erdoganu, u ovako važnom sporu s Turskom, s europske strane Atlantika sigurno neće biti dobro primljena. EU Ankari za zbrinjavanje migranata daje 6 milijardi dolara, a ne pada joj na pamet graditi „hotele“ i čitave gradove u turskoj sigurnosnoj zoni, uspostavljenoj vojnom silom na sjeveru Sirije, u čemu bi velike poslove dobile turske građevinske tvrtke. To bi samo dodatno ojačalo Erdoganov položaj u Turskoj, koja je sada suočena sa složenim gospodarskim problemima. Ali prema mom mišljenju – usmjeriti tih 6 milijardi dolara na izgradnju jednog velikog „prihvatnog“ prostora za trajni smještaj sirijskih izbjeglica, puno dalje od europskih granica – možda i nije tako loša ideja. Time bi se, osim onemogućavanja daljnjeg masovnog prebacivanja izbjeglica s turskog teritorija, iz Erdoganovih ruku izbili argmenti za daljnje ucjene i prijetnje Europi „migracijskom problematikom“. Ali to je već tema za neke druge strukture, daleko izvan moga područja glasnog razmišljanja.
Poučak za Europu: opreznije u definiranju politike prema Ankari
Jedno je u svemu ovome sigurno: Erdogan je potpuno svjestan izvrsne turske geopolitičke pozicije za koju se sam izborio i koja mu daje mogućnost trgovine, tako svojstvene istočnjačkoj diplomaciji. I zato je isto tako sigurno kako je on neće ispuštati iz ruku u zamjenu za neka mutna obećanja, koja danas jesu, a već ih sutra, s nekom novom američkom administracijom, običnim potezom pera više ne mora biti, o čemu je najbolji primjer Iran i njegov međunarodni nuklearni sporazum, od kojega je s dolaskom Trumpove administracije ostalo još samo „mrtvo slovo na papiru“. Istovremeno Erdogan zna kako bi uvođenje strogih američkih sankcija protiv Turske nju vrlo brzo bacilo u težak gospodarski položaj. To bi prije ili kasnije izazvalo socijalno nezadovoljstvo građana, a što bi moglo značiti i približavanje kraja njegovoj političkoj karijeri. Jer Rusija Turskoj može pomoći u svemu (vojno-tehničkoj suradnji, investicijama u energetskom sektoru, turizmu, poljoprivrednoj suradnji) osim u pitanjima financija gdje je njezin globalni utjecaj, za razliku od SAD-a ipak slab – i gdje i sama trpi ozbiljne posljedice zbog američkih sankcija. Zato će Erdogan, sasvim sigurno, pažljivo kalkulirati i uravnoteživati svoje geopolitičke ambicije sa stvarnim mogućnostima turskog gospodarstva koje te ambicije sada ne prate optimalnom dinamikom rasta. A tu je još je uvijek i turska prevelika ovisnost o američkom dolaru. Međutim, Erdogan je master taktike. Državnik koji ima i volju i sposobnost za promjenu ukupnog turskog javnog diskursa i političke klime u svoju korist i zato će sigurno znati naći pravo riješenje i u korist svojih političkih i u korist turskih nacionalnih interesa.
Zato Trump s Turskom ne može što hoće, uključno i zbog njezine lukave višesmjerne „igre“ i definitivne odluke Ankare da se izbori za neovisno vođenje svoje vanjske politike, kao jedinog zaloga sigurne budućnosti u novom ustroju svijeta koji se upravo stvara. U njemu će Ankara pokušati zadržati stara ali i stvarati nova partnerstva s kim hoće i kada to bude željela – sviđalo se to nekomu ili ne. Ono što Washington sada jedino želi jest zadržati Tursku u sferi svog sigurnosnog utjecaja pod bilo koju cijenu, pa upravo zato od američkih velikih sankcija protiv Ankare sigurno neće biti ništa. I to je još jedan Erdoganov važan uspjeh s washingtonskog sastanka na vrhu.
I zato europske zemlje o svemu ovome moraju itekako voditi računa pri konstrukciji svojih budućih odnosa s Ankarom, ali i s Moskvom (jer i Turska i Rusija su tu i one nigdje, sve i da to hoće, iz Europe ne mogu otići). Jer sada, kada su u svijetu pale sve maske, kada međunarodno pravo ne vrijedi ništa a stara savezništva pucaju dok se rađaju neka nova, i kada se ključne i pamentne zemlje najprije bore za svoje interese a tek onda za neke zajedničke politike, zapravo je pravo pitanje ovo: koga bi od njih – Europu ili Tursku, pragmatični Washington na kraju uopće i podržao u slučaju neke ozbiljne eskalacije sukoba? Zato nedavne Macronove riječi o „cerebralnoj smrti“ NATO saveza i potrebi stvaranja jedinstvenog i samostalnog europskog sigurnosnog sustava sigurno nisu izrečene zato jer se francuski čelnik iznenada zaželio dodatne medijske pozornosti. Francuska nije balkanska država niti njezini čelnici, poput balkanskih, imaju potrebe za medijskim igrokazima jer za više od toga i nisu sposobni.
Zoran Meter: REZOLUCIJA SAD-A O GENOCIDU NAD ARMENCIMA: Kada se sve zna a namjerno šuti!
