U Izraelu su prošlog tjedna propali koalicijski pregovori oko formiranja nove vlade na čelu s dosadašnjim premijerom Benjaminom Netanjahuom. Zbog toga predstoje novi prijevremeni parlamentarni izbori, što samo produbljuje političku krizu u toj ionako tradicionalno politički podjeljenoj zemlji, smještenoj u sigurnosno i politički nestabilnoj bliskoistočnoj regiji.
Na noćnom glasovanju 30. svibnja u izraelskom parlamentu Knessetu donešena je odluka, da se on, nakon samo 21 dana od formiranja samoraspusti. Za tu odluku glasovala su 74 zastupnika, a njih 45 je bilo protiv, dok jedan zastupnik iz stranke Kulanu nije bio nazočan. Pa iako je u izraelskoj povijesti već bilo slučajeva kada predstavnik pobjedničke stranke nije uspio formirati koaliciju, ovo je prvi put da se zbog toga raspustio parlament.
Veliki problemi nastali su za šefa Likuda i dosadašnjeg izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, kojemu je za formiranje vlade trebala pomoć malih ultradesnih religioznih stranaka (od kojih neke imaju svega 3-5 mandata) ali i desne stranke „Naš dom Izrael“ bivšeg ministra obrane Avigdora Liebermana u prošloj Netanjahuovoj vladi (koji je tu dužnost samostalno napustio, povukao svoju stranku iz koalicije s Likudom i time isprovocirao prijevremene izbore). Naime Lieberman se tada nije složio s politikom premijera Benjamina Netanjahua prema palestinskom pitanju, prije svega njegovom „mekoćom“ prema radikalnom Hamasu u pojasu Gaze tijekom prošlogodišnjeg kratkotrajnog ali žestokog rata između dviju strana.
Ali Netanjahu tada nije bio „mekan“ jer je u međuvremenu postao prosvjetljen i od političara sklonom radikalnoj primjeni sile kada je u pitanju zaštita nacionalnih interesa preko noći postao pacifist. On je na to bio primoran zbog novog Trumpovog bliskoistočnog plana koji se u regiji još nikako ne uspjeva implementirati (a koji je itekako u interesu Izraela), a temelji se na normalizaciji odnosa Izraela s Hamasom. Naime, planom bi se Hamasu omogućio politički nadzor nad pojasom Gaze, u Gazu ubrizgao arapski novac (prije svega katarski, čime bi se Katar „eskulpirao“ u očima arapskog svijeta pod nadzorom Saudijske Arabije zbog svoje suradnje s islamskim terorizmom, kao da je Doha u tom prljavom i krajnje nemoralnom poslu bila i jest jedini krivac), otovrile morske luke i granični prijelaz s Egiptom, a sve to u zamjenu za ostvarenje izraelskih planova na Zapadnoj obali, drugom sektoru pod palestinskom samoupravom, ali u kojemu je na vlasti Hamasu suprostavljeni i puno umjereniji Fatah na čelu s međunarodno priznatom vladom Mahmouda Abbasa. Radilo bi se de facto o trajnoj podjeli palestinskih teritorija i nužnom unutarpalestinskom raskolu, zbog čega se tom planu najviše i protivi palestinska vlada u Ramallahu.
Religiozna izraelska mladež ne treba u vojsku, a Netanjahu to želi promijeniti
Prije desetak dana u Izraelu je održan hitan sastanak šefova parlamentarnih stranaka koje podupiru Benjamina Netanjahua u borbi za premijersko mjesto, nakon što je Avigdor Lieberman prethodno odbio sve Netanjahuove ponude, kao i onu da se formira manjinska vlada (bez Liebermanove stranke) temeljena na točnoj polovici glasova zastupnika Knesseta (tj. njih 60 od ukupno 120), uz uvjet da jedan oporbeni zastupnik ne bude na glasovanju tj. uz samo načelnu potporu stranke „Naš dom Izrael“. Lieberman je u svezi toga izjavio kako vlada temeljena na takvoj „većini“ i nije vlada.
Čitava je stvar, inače, puno dublje prirode. Već godinama ultra-ortodoksne vjerske stranke Likudu daju potporu u zamjenu da se vjerska mladež zemlje ne poziva na služenje vojnog roka. Međutim, po tom pitanju, koje, u biti, u neravnopravan položaj stavlja ostale građane, Likud je promijenjio stav i u prošlom sazivu Knesseta pripremio Zakon o pozivu u vojnu službu, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo tamošnjih ultra-ortodoksnih rabina, prije svega iz redova Aškeneza. Najnoviju Netanjahuovu ponudu Liebermanu da i on podrži taj prijedlog zakona uz jednu njegovu korekciju, koja bi se odnosila na broj uručenih poziva (što bi određivala sama vlada), ovaj je glatko odbio. Međutim nije odbio zato jer se s tim zakonom ne slaže. Naprotiv, Lieberman, kao vojnik po mentalitetu i donedavno prvi čovjek vojske, svo se ovo vrijeme snažno protivi da se mladež zbog vjerskih razloga ne poziva u vojsku, čime se on nalazi u stalnom sukobu s ortodoksima, ali, s druge strane, za takav stav ima veliku potporu javnosti koja ga u tome podržava. Zato Lieberman i nije htio popustiti, znajući dobro kako javnost upravo u njemu vidi onog političara koji bi s radikalnim vjerskim strankama mogao zauvjek „raskrstiti“ i postati pravi nasljednik Netanjahua, čak i ukoliko bi sada ostao u oporbi.
Zbog takvog razvoja stanja Benjaminu Netanjahuu bile su preostale samo dvije mogućnosti:
1. Formiranje vlade nacionalnog jedinstva s lijevim centristima iz bloka „Bijelo-plavi“, predvođenim njegovim glavnim protivnikom na proteklim izborima Benijem Gantzom, kao i njegovim koalicijskim partnerom Yirom Lapidom. Tada bi Likud i „Bijelo-plavi“ imali ukupno 70 glasova u parlamentu-Knessetu, ali pri tom gube potporu ultra-ortodoksnih stranaka.
2. Raspuštanje tek izabranog parlamenta i raspisivanje novih izbora, što se u Izraelu do sada još nikada u povijesti nije dogodilo. Međutim, u tom je slučaju vrlo vjerojatno da bi rezultati novih izbora bili gotovo identični onim posljednjima, pa bi se i dalje nastavila sadašnja politička pat pozicija.
Natanjahu se, očito, odlučio za ovu drugu varjantu, svjestan činjenice da gotovo mjesec dana nakon sada već pirove pobjede Likuda nije uspio potpisati koalicijsko partnerstvo niti s jednom od parlamentarnih frakcija. Kada nisu prošle gore spomenute Netanjahuove „akrobacije“ s formiranjem vlade bez stvarne većine u Knessetu (60 od 120 mandata), prišlo se vrbovanju malih lijevih stranaka. Tako su političkoj stranci Avoda, koja ima svega 6 mandata, bila ponuđena čak 4 ministarska mjesta ukoliko podrži novu vladu i zemlju spasi od novih prijevremenih izbora. Međutim niti to nije prošlo (teško je povjerovati kako na hrvatskom političkom prostoru, konkretno u Saboru, postoji neka mala politička snaga koja bi u sličnoj „nemoralnoj ponudi“ najjačih igrača očuvala svoj obraz, kao što se to dogodilo ovom prigodom u Knessetu).
Zbog svega ovoga (a želeći izbjeći rizik da predsjednik države ponudi nekoj drugoj političkoj osobi da pokuša formirati vladu), Benjamin Netanjahu se odlučio i provesti zakon o raspuštanju parlamenta, čime će izraelski građani na izbore morati izići ponovo 17. rujna 2019. godine i izabrati svoje nove (ili potvrditi stare) predstavnike u 22. sazivu Knesseta.
Kada nad svim ovim podvučemo crtu dolazimo do zaključka kako je Netanjahuov razlaz s Avigdorom Liebermanom za ovog prvog bio vrlo skup. Jer ne treba zaboraviti koliko je osobne i stranačke energije (naravno i novca) Netanjahu utrošio u prethodnu predizbornu političku kampanju, s obzirom i na sve korupcijske afere koje su mu ozbiljno prijetile ne samo krajem političke karijere već i samim lišavanjem slobode. Jer sada ispada da mu niti veliki Trumpov poklon – američko priznanje izraelskog suvereniteta nad okupiranim sirijskim teritorijem Golanske visoravni samo dan uoči izbora nije pomogao.
Iz ovog izraelskog poučka zapravo se i najbolje vidi koliko je u bavljenju politikom, prije svega čelnicima političkih stranaka potrebna dosljednost, čvrstoća i moral (koliko ga u tom poslu uopće može biti, ali barem onda kada se radi o načelnim, prije svega svjetonazorskim tj. ideološkim pitanjima i stranačkim odrednicama). Jer bilo kakvo kalkuliranje i javno gaženje iskazane volje birača pristajanjem na različite nemoralne ponude, na dugo vremena, a nerjetko i zauvjek zatvara vrata uspješne političke budućnosti. Svaku „sličnost“ sa stanjem na hrvatskom političkom i stranačkom prostoru nije teško uočiti, pri čemu gorke plodove, takve, sa svima, prema ideološkim načelima kompromisne politike upravo ubire vladajući HDZ.
0 komentara