Zoran Meter: Bitka za Neyrab: prvi veliki sukob ruske i turske vojske u Idlibu, kojeg je Erdogan nazvao „ratom“

Ali u kome god smijeru išao daljnji razvoj stanja u Idlibu, i ovo što se već do sada dogodilo predstavlja težak udarac po rusko-turske odnose, ponajprije kroz gubitak dugo godina teško građenog i stjecanog povjerenja, kao i nove proturuske histerije koja je medijski vješto plasirana u tursko društvo s ciljem jačanja pozicije turskog državnog vrha u pregovorima s Moskvom. Anakra je pritom pogrešno računala na novo rusko povlačenje i davanje novih ustupaka njoj na sirijskom tlu u ime daljnjeg razvoja rusko-turskih odnosa. Turski državni vrh je jednostavno procijenio kako je ruski ukupni globalni geopolitički položaj dovoljno složen a da bi se Moskva sada upuštala u ozbiljnu političku i vojnu konfrontaciju s Ankarom i u tome je potpuno pogriješio…

Ruski mediji koji se bave vojnom problematikom, bliski tamošnjim državnim vojnim i političkim strukturama, danas pišu o „prvom velikom sukobu između ruske i turske vojske“ u sirijskoj sjevero-zapadnoj regiji Idlib – posljednjoj regiji zapadno od rijeke Eufrat nad kojom nadzor nema službeni Damask.  Radi se o sinoćnjem snažnom oružanom sukobu za strateški važno naselje Neyrab, koje otvara put za napredovanje sirijske vojske na administrativno središte te regije – grad Idlib. Neyrab su prije otpočimanja spomenute bitke u svojim rukama držale postrojbe sirijske vojske. Najvažniji element ovoga boja je taj, da su po turskim postrojbama udare nanosili ruski bombarderi Su-24, a na terenu su potporu sirijskoj vojsci pružale ruske specijalne postrojbe. Ali krenimo redom:

Tursko topništvo i višecjevni raketni sustavi, sinoć, 20. veljače,  izvršili su snažnu vatrenu pripremu gađajući naselje Neyarab, pričemu su se koristile haubice T-155 Firtina i višecjevni bacači raketa T-122 Sakarya. Nakon pola sata njihovog djelovanja to je naselje istovremeno napadnuto iz dva smijera: sa sjevera, od grada Sarmina, i sa zapada. U napadu su sudjelovale postrojbe turskih mehaniziranih snaga i specijalnih postrojbi, uz potporu tenkova M-60. Zajedno s njima kretali su se i borci islamističkog saveza „Hayat Tahrir ash-Sham“ (vodeću ulogu u njemu imaju pripadnici bivše terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“, kao sirijskog ogranka prosaudijske „Al-Qaide“) i proturske paravojne organizacije „Nacionalni front oslobođenja“ (ove posljednje Ankara smatra sirijskom umjerenom oporbom ali samo njihovo koordinirano vojno djelovanje s radikalnim islamističkim snagama u najmanju je ruku indikativno). Islamisti su se u napadu koristili turskim oklopnim transporterima, a njihovo je napredovanje navođeno turskim bespilotnim letjelicama. Prije toga dva su drona sirijske vojske, ruske proizvodnje, bila uništena. U tako koordiniranoj i taktički profesionalno osmišljenoj i izvedenoj operaciji, sa snažnom  topničkom potporom, napadači su brzo uspjeli potisnuti sirijsku obranu  iz rubnih područja Neyraba koje su se našle u opasnosti potpunog opkoljavanja, pričemu su, prema informacijama islamističkih snaga, bila uništana tri tenka sirijske vojske, jedan oklopni transporter i nekoliko pickupova. Ubrzo se pod nadzorom turskih vojnika i islamista našao i najveći dio toga strateški važnog naselja – sve osim njegovih južnih dijelova.

S takvim razvojem stanja sirijska vojska upoznala je rusko vojno zapovjedništvo u Siriji, koje je odmah odlučilo na bojišnicu poslati svoje zrakoplove-bombardere Su-24, koji su u rusku bazu „Hmeymim“, smještenu u najzapadnijoj sirijskoj regiji Latakija, stigli nekoliko dana ranije. Eskadrila tih zrakoplova izvršila je seriju snažnih napada na islamističke borce u zoni Neyraba, na njihovu tehniku ali isto tako i na tursko topništvo u toj zoni. Zabilježen je i jedan pokušaj obaranja ruskog zrakoplova Su-24 s prijenosnim protuzračnim sustavom, koji je završio neuspjehom. Odmah nakon napada ruskog zrakoplovstva sirijska vojska krenula je u protunapad i izbacila protivnike iz Neyraba, stavivši ponovo čitavo naselje pod svoj nadzor.

Kako navode ruski vojni izvori, ruski zračni napadi i protunapad sirijske vojske rezultirali su velikim gubicima, kako među islamističkim borcima tako i pripadnicima turske vojske. Prema različitim podacima uništeno je od jednog do tri turska tenka, 6 oklopnih transportera i 5 pickupova s ugrađenim teškim strojnicama. Poginulo je više od 40 boraca islamističkih snaga a deseci su ranjeni. Sirijski mediji priopćavaju o likvidaciji 250 terorista, što je definitivno preuveličan broj.



Ozbiljan broj poginulih pretrpjelo je i tursko pjašaštvo ali se informacije o tome prikrivaju. Tursko Ministarstvo obrane potvrdilo je pogibiju svega dvojice svojih vojnika i ranjavanje njih još petotro.

Stanje na tom dijelu idlibske bojišnice jutros je stabilizirano, a posljedice tog velikog okršaja sirijske vojske i islamističkih pobunjenika – kojima su snažnu potporu pružale, svakom sa svoje strane, turska i ruska vojska – još se uvijek utvrđuju.

Ovaj veliki vojni incident, pokrenut od strane Ankare, za kojega je turski predsjednik Erdogan maloprije pred novinarima kazao kako ga se „može okarakterizirati rječju „rat“, definitivno je imao ulogu testiranja ruske odlučnosti u zaštiti snaga sirijske vojske u Idlibu. Nakon njega moguć je samo dvosmjerni scenarij: ili ulazak Turske u otvoreni rat u Idlibu sa svim protivnicima tamošnjih islamističkih snaga (uključno i Rusijom) pod svaku cijenu i sa svim mogućim rizicima i njihovim posljedicama; ili zaustavljanje daljnje eskalacije stanja s ciljem stvaranja uvjeta za održavanje nužnog rusko-turskog summita na vrhu, na kojemu bi, onda, Putin i Erdogan donijeli i konačne odluke što i kako dalje.

Ali u kome god smijeru išao daljnji razvoj stanja u Idlibu, i ovo što se već do sada dogodilo predstavlja težak udarac po rusko-turske odnose, ponajprije kroz gubitak dugo godina teško građenog i stjecanog povjerenja, kao i nove proturuske histerije koja je medijski vješto plasirana u tursko društvo s ciljem jačanja pozicije turskog državnog vrha u pregovorima s Moskvom. Anakra je pritom pogrešno računala na novo rusko povlačenje i davanje novih ustupaka njoj na sirijskom tlu u ime daljnjeg razvoja rusko-turskih odnosa. Turski državni vrh je jednostavno procijenio kako je ruski ukupni globalni geopolitički položaj dovoljno složen a da bi se Moskva sada upuštala u ozbiljnu političku i vojnu konfrontaciju s Ankarom i u tome je potpuno pogriješio (ovdje želim nadodati kako se nikada i niukom pogledu ne smiju ignorirati i mogući koordinirani potezi po pojedinim ključnim točkama globalne geopolitičke bojišnice između Putina i Trumpa, ma koliko to nemoguće izgledalo s obzirom na katastrofalno loše američko-ruske političke odnose). Drugim riječima Ankara, očito, ništa nije naučila iz ne tako davne prošlosti i svih posljedica koje su proizišle nakon turskog obaranja ruskog bombardera Su-24 nad Sirijom u studenom 2014.g. Kako u smislu da se SAD i NATO savez neće uključivati u aktivne proturuske vojne operacije, tako i u smislu da se Rusija iz Sirije  više jednostavno ne može povući (ona je već „stješnjena uza zid“, kako širenjem NATO-ovih efektiva do ruskih zapadnih granica, tako i dugogodišnjim gospodarskim sankcijama i pokušajima njezine političke i diplomatske izolacije od strane Zapada), a  da to ne bi imalo ozbiljne posljedice po rusku nacionalnu sigurnost. Rusko povlačenje pred Turskom i protu-Assadovim islamistima prije ili kasnije rezultiralo bi i gubitkom njezinog jedinog vojnog uporišta u bliskoistočnoj regiji – onog u Siriji, geostrateški i geoprometno najvažnijom arapskom zemljom, ali isto tako vrlo bi negativno utjecalo i na ugled Rusije kao zemlje koja nije u stanju zaštititi svog ključnog saveznika, koji joj je novo repozicioniranje u toj regiji i omogućio – vladu u Damasku odnosno njegovu vojsku koja se bori protiv tih istih radikalnih snaga zbog kojih se Moskva i službeno uključila u sirijsku vojnu kampanju. Jer što bi, primjerice, o svemu tome mogao pomisliti jedan Nicolas Maduro, kao čelnik Rusiji prijateljske zemlje – Venecuele, u čiju se aktivnu pomoć Caracas sada jedino i oslanja i na koju računa? Jer Venecuela je od Rusije geografski puno udaljenija zemlja od Sirije, a ako Moskva ne može zaštititi sebi blisku Siriju od jedne Turske, kako će to onda uspjeti s Venecuelom u odnosu na Sjedinjene Države? Takvo promišljanje itekako bi bilo utemeljeno na logici, jer kome je, zapravo, potreban saveznik koji te ne može zaštititi kada to zatreba? I naravno, ovakvo promišljenje (u slučaju ruskog uzmaka pred turskim ambicijama u Siriji) ne bi se odnosilo samo na Venecuelu. Takvih „venecuela“ Rusija ima još po svijetu, uključno i u hrvatskom neposrednom susjedstvu.

Dakle, to je kratka i pojednostavljena analitička i geoplitička shema (ali koja u sebi sadrži svu bit problema, dovoljnu da se iz nje izvuku pravilni zaključci; problemi su i inače, koliko god komplicirano izgledali, u svojoj biti uvijek jednostavni za razumijevanje, a njihovo namjerno kompliciranje i navodna složenost rješavanja rezultat je isključivo različlitih interesa koji se oko njih gomilaju), koju Turska iz nekog razloga ne želi vidjeti, kao što također ne želi vidjeti kako je u eventualnom sukobu s ruskom vojskom na sirijskom terenu ona ostavljena „jedan na jedan“, bez bilo kakve aktivne američke ili NATO-ove vojne pomoći u Idlibu. Ankara, možda, svjesna kako dalje više sama na globalnoj geopolitičkoj areni ne može,  sada traži način da se kroz zaoštravanje svojih odnosa s Rusijom ponovo vrati u krilo „majčice“ Amerike tj. Zapada odakle je samoinicijativno „otklizala“, i time pokuša „spasiti“ što se još spasiti može. Amerika tursko „posipanje pepelom“ možda na kraju i prihvati i ponovo je primi pod svoje okrilje čak i sa Zapadu omraženim Erdoganom na njezinom čelu, ali to će onda i definitivno značiti kraj svih samostalnih vanjskopolitičkih ambicija Ankare, koje iskaču iz okvira američkih želja i strateških projekata Washingtona za tu regiju.

Ali i pri eventualnom takvom scenariju Turska će na bojišnicama u Idlibu ostati s Rusijom (odnosno sirijskom vojskom) sama pa je zanimljivo pratiti čime će na kraju rezultirati ovaj najnoviji Erdoganov zaokret turske vanjske politike (naravno, ako do njega uopće i dođe iako sada sve na to upućuje). On svojim vanjskopolitičkim akrobacijama, mijenjanjem stavova „preko noći“, ucjenama i prijetnjama čas Americi, čas Rusiji, čas Europi,  zapravo dokazuje kako nema konzistentnu vanjskopolitičku strategiju, već se služi isključivo prozirnim taktičkim potezima približavanja čas Istoku čas Zapadu s ciljem dobivanja različitih turskih probitaka na ovom ili onom području, oslanjajući se, prije svega, na neobično važan geografski položaj svoje zemlje, kojega svi moraju uvažavati. Takva taktika u svojoj biti nipošto nije bila loša niti za podcjenjivanje, čemu je najviše i svjedočila nervoza Washingtona koji nije znao što dalje činiti kako bi se Tursku „discipliniralo“ i postavilo na mjesto kojemu „pripada“. Ali nešto se, vjerojatno, dogodilo, te je Erdogan od tako uspješne taktike – levitiranja između Istoka i Zapada – očito odustao. Je li to bio rezultat pogrešne procijene (što osobno mislim i što sam gore obrazložio), ili nekakvih Trumpovih „nemoralnih ponuda“ Ankari na koje ova nije mogla reći „ne“, za sada je nemoguće znati s distance na kojoj se mi nalazimo.

Međutim, o čemu se god tu radilo, Erdogan je od svih ključnih svjetskih igrača i konačno definiran (to je bio i prije njegovog najnovijeg otvaranja sukoba s Moskvom) kao državnik od nepovjerenja, s kojim je teško pa i opasno graditi bilo kakve strateški važne planove ili se na njega oslanjati kao na pouzdanog partnera. Naravno, dok je god Erdogan na čelu Turske (o tome jedino odlučuje sam turski narod i tako mora biti)  s njim će i dalje svi ključni globalni i regionalni igrači formalno morati nastaviti surađivati, ali će on za njh uvijek biti „nužno zlo“ i  nepredvidljiv i emocijama sklon političar pri određivanju ključnih turskih političkih poteza – a što nikada nije dobro i što se, prije ili kasnije, negativno reflektira i na unutarnje političke, gospodarske i svekolike druge procese.

Zoran Meter: Pentagon upozorava: Rusija i Turska su na rubu rata! Tko „trlja ruke“, a tko klizi u propast?

Komentari

komentar

loading...

You may also like