Zoran Meter: BLISKOISTOČNI „VELIKI TJEDAN“ – NOVA GEOPOLITIČKA STVARNOST

Rijetko kada i rijetko gdje u svijetu se u tako kratkom vremenskom razdoblju odigralo toliko bitnih političko-diplomatskih i vojnih događaja koliko protekloga tjedna na Bliskom istoku. Radi se o svojevrsnom „Velikom tjednu“, nakon kojega na bliskoistočnim prostorima (ali i ne samo tamo) više ništa neće biti isto.

Zbio se čitav niz međusobno povezanih, značajnih događaja: turska vojna operacija „Izvor mira“, američko-turski pregovori u Ankari, rusko-turski pregovori u Sočiju, odbacivanje europskih inicijativa o završetku turske intervencije i uspostavi mira, posjet ruskog predsjednika Putina najmoćnijim arapskim zemljama – Saudijskoj Arabiji i UAE, i konačno – prvi summit „Rusija-Afrika“. Ali krenimo redom.

Turska intervencija u Siriji

Turska vojna operacija „Izvor mira“ na sjevero-istoku Sirije, usprkos snažnim kritikama od strane EU i američke oporbe iz krugova Demokratske stranke i od nje nadziranih medija, na kraju uistinu može postati ono što joj i ime kaže – izvor mira i prijelomna točka nakon koje će se stvari u Siriji kretati prema formalnom prekidu osmogodišnjeg građanskog rata i pronalasku trajnog političkog riješenja – zadovoljavajućeg po sve ključne igrače (o tome smo više pisali u prošlom broju od 18.10. pod naslovom: „Erdogan je potpuni pobjednik“).

Turska operacija u vojnom je smislu trajala vrlo kratko (svega tjedan dana) i u to je vrijeme Ankara ostvarila pojedine bitne ciljeve, nužne za planiranu uspostavu sigurnosne pogranične zone na sirijskom tlu – od Eufrata na zapadu do granice s Irakom na istoku Sirije, duboke 30-ak kilometara i duge gotovo 480 kilometara. Ali, to je bitno naglasiti, većinu toga Turska na kraju neće ostvariti vojnim operacijama, već političkim pregovorima s ključnim svjetskim silama – SAD-om i Rusijom. Tajming za te pregovore bio je po Ankaru savršen: Turska za dugotrajan rat, u kojemu bi ratovala sama protiv svih i k tome od međunarodne zajednice bila etiketirana kao agresor na jednu suverenu zemlju uz prijetnje svestranih sankcija,  nije imala niti dovoljno vojne i gospodarske, niti diplomatske snage.  Naravno, takav – radikalni razvoj stanja Ankari nije bio ni cilj, pa je ona nakon potpisanog sporazuma u Sočiju, već idući dan – 23. listopada i službeno prekinula svoju vojnu operaciju. Tim je sporazumom ona dobila sve što je željela – sigurnosnu zonu uz svoju granicu sa Sirijom i povlačenje kurdskih oružanih formacija (bez potrebe za daljnjim vođenjem većih vojnih operacija). Rusija i vlada Bashara Assada u Damasku kroz taj su sporazum dobili mogućnost prelaska Eufrata i zauzimanja strateških gradova  (Manbij, Rakka, Tabqa, Kobani,…) koje su do tada držale kurdske „Sirijske demokratske snage“ (SDF) pod zaštitom SAD-a, kao i zajedničko patroliranje rusko-turskih, odnosno rusko-sirijskih snaga uz granicu sigurnosne zone te sirijsko-tursku granicu. Moskva opet čini psihološki snažan potez: ona za vršenje tih zadaća iz Rusije šalje dodatnu brigadu od 300-tinjak čečenskih vojnih policajaca (muslimana) i 50-ak oklopnih vozila. Osim toga, dočekale su i potpuno povlačenje američkih vojnika s istoka Sirije (osim krajnje baze At Tanf na tromeđi Sirije, Jordana i Iraka) koje im daje puno veći manevarski prostor djelovanja.

Pa iako velika većina analitičara i medija smatra kako je glavna zasluga za prekid turske vojne operacije upravo dogovor Putin-Erdogan, zasluge za taj čin upravo sebi i svojoj politici pripisuje američki predsjednik Trump, ukazujući kako je najvažniji trenutak bio američko-turski sporazum iz Ankare o 120-satnom prekidu vatre i povlačenju kurdskih snaga. Zanimljivo je kako Trump kaže i da će sve ovo vrlo pozitivno utjecati na odnose Turske i Sirije, a da pritom niti jednom rječju nije spomenuo Rusiju, niti u negativnom niti u pozitivnom smislu.

Pa iako i turski i ruski analitičari, jednoglasno, kao na ključni moment ukazuju upravo na sporazum Putin-Erdogan i negraju Trumpov presudan utjecaj (Trumpovu važnost, u svom tvitu negira i posve minornim označava i šef ureda turskog predsjednika za medije Fahrettin Altun, koji, osim toga, navodi kako „sporazum između Turske i Rusije označuje početak nove ere naših bilateralnih odnosa“), ipak bih se usudio reći kako stavovi predsjednika Trumpa i Putina po ovom pitanju ako, možda, i nisu bili usuglašeni – sigurno nisu niti suprostavljeni.

Jer svi Trumpovi kritičari iz redova Demokratske stranke ali i europskih saveznika zaboravljaju dvije bitne činjenice: američka vojska iz Sirije se nije povlačila u panici niti je pritom imala gubitke, već je postupala isključivo po zapovjedi vrhovnog zapovjednika (osim toga Pentagon će, kako kaže, za zaštitu naftnih polja na istoku Sirije ostaviti još 500 svojih vojnika u suradnji s SDF-om pa tu još može biti svakakvih iznenađenja); i drugo, Trump je još u predizbornoj kampanji 2016. g. jasno kazao kako je njegov vanjskopolitički prioritet povlačenje američkih vojnika iz svih svjetskih oružanih sukoba, jasno spomenuvši upravo Siriju i Afganistan. Drugim riječima ne radi ništa neplanski ili ishitreno, već u djelo provodi ono što je, uostalom, najavio još i u prosincu prošle godine govoreći o novoj američkoj sigurnosnoj i vanjskopolitičkoj doktrini i povlačenju vojske iz Sirije, što je i tada izazvalo brojne kritike demokrata i saveznika iz NATO-a, a padale su i zvučne ostavke iz Trumpovog kruga suradnika – poput ministra obrane Jamesa Mattisa koji takvu strategiju nikako nije htio prihvatiti, a i danas je njezin veliki kritičar. Pritom bih se složio da je sve ovo oko Sirije Trump možda mogao izvesti i malo „mekše“  i npr. upozoriti saveznike na svoju odluku. Ovako je ispalo da o tome NATO ništa nije znao, a primjerice, na sjeveru Sirije djelovao je i francuski kontingent vojnih specijalaca, koji je, uz američke vojnike također pomagao Kurdima.

Kriza u NATO savezu i kaos u EU

Slijedeća važna posljedica prošlotjednih zbivanja u i oko Sirije je prva velika kriza unutar NATO saveza. Nikada se do sada u povijesti te organizacije nije dogodilo da ona uvodi sankcije protiv ministarstva obrane jedne članice – Turske, dok je EU sa svoje strane uvela i embargo na izvoz oružja u Tursku. Osim što je činjenica da se protiv svoga saveznika uvode sankcije i embargo sama po sebi nelogična, još je po NATO (čitaj njegove europske članice) neugodnije to što su SAD i ovoga puta „solirale“, bez bilo kakvih konzultacija ili barem upozorenja od strane Washingtona o davanju Trumpovog „zelenog svjetla“ za tursku operaciju kroz povlačenje američkih vojnika. Poražavajuće je i to da između dviju strana Atlantika uopće nije bilo niti usuglašavanja političkih stavova i reakcija na pokretanje turske vojne operacije. Tako je Trump Ankari samo prijetio uvođenjem oštrih sankcija (uglavnom zbog pokušaja neutraliziranja oštrih kritka domaće oporbe i medija, kao i EU o izdaji njihovih saveznika Kurda i američkih nacionalnih interesa) ukoliko „prijeđe dogovorenu crvenu crtu“, dok su se zemlje EU ishitreno odlučile na oštru službenu retoriku protiv Ankare i uvođenje oružanog embarga (za snažnije sankcije – one gospodarske prirode, nisu se odlučile zbog straha od Erdoganovog „otvaranja ventila“ za 3,5 milijuna izbjeglica s teritorija Turske).

Krajnje poražavajuće i ponižavajuće po Europu bilo je i Erdoganovo hladnokrvno odbijanje Macronovog prijedloga riješanja „sjeverno-sirijskog pitanja“ (kojeg je samo dan uoči pregovora u Sočiju telefonski pokušao razjasniti Vladimiru Putinu), uz Erdoganovu konstataciju da je Macron „prijatelj terorista“(!) (političko-vojnih organizacija sirijskih Kurda koje su za Ankaru terorističke organizacije). Ništa manje bolno nije bilo niti Putinovo odbijanje prijedloga njemačke ministrice obrane i čelnice vladajuće sanke CDU  Annegret Kramp-Karrenbauer o razmještaju međunarodnih vojnih snaga u sigurnosnoj zoni na sirijsko-turskoj granici, pod egidom UN-a, kojeg je podržao NATO, ali ga je, zanimljivo, kritizirao njemački ministar vanjskih poslova Heioko Maas, upozoravajući na nedopustivost da njemačka ministrica obrane, sama, bez dogovora s vanjskopolitičkim resorom te zemlje pokreće takve inicijative. On ju je odbio kao pogrešnu, smatrajući kako bi ona mogla njemačku vojsku gurnuti u nepredvidivi bliskoistočni sukob. U četvrtak se o toj inicijativi razgovaralo i u NATO savezu, gdje je rečeno kako ona nudi potencijalno riješenje, ali i da će za njega biti potrebno odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a. Međutim Rusija je, kako sam rekao, već odbacila njemački prijedlog, kazavši kako je rusko-turski sporazum o tome već sklopljen i da u njemu sudjeluju i Damask i Kurdi. Američka veleposlanica u NATO-u Bailey Hutchinson kazala je kako njemački plan uključuje europsku skupinu koja bi bila dio međunarodnih mirotvornih snaga, odbacivši mogućnost da u tome sudjeluju SAD. Teško je vjerovati da će ovaj prijedlog proći (ukoliko uopće do njega i dođe) u Vijeću sigurnosti s obzirom na rusko pravo veta, a osim toga – samostalno europsko vojno sudjelovanje, bez SAD-a, u jednoj tako rizičnoj i složenoj misiji vrlo je teško zamislivo.

Arapi Putina dočakali s carskim počastima

Nakon već davne 2014. g. ruski čelnik Vladimir Putin  je s početkom turske vojne operacije ponovo stigao s velikom delegacijom ruskih gospodarstvenika, ali, po prvi put u nekom svom posjetu inozemstvu, i u pratnji čečenskog predsjednika Kadirova, u Saudijsku Arabiju i UAE (simbolika je jasna – Putin demonstrira rusku toleranciju prema muslimanima i kod kuće i u svijetu). U Rijadu su ga dočekali s najvišim mogućim počastima, a isto tako je bilo i dan kasnije kada je doputovao u Abu Dhabi. S te dvije zemlje Rusi su tom prigodom sklopili brojne ugovore i sporazume iz sfere energetike, industrije, poljoprivrede, turizma, svemirskog istraživanja i tehnologije, atomske energije, a razgovaralo se i o vojnoj suradnji.

Ovi posjeti su u hrvatskim medijima bili gotovo u potpunosti ignorirani iako imaju veliku važnost i globalno su bili vrlo praćeni. Njihov veliki značaj prepoznali su kako bliskoistočni tako i brojni utjecajni Zapadni mediji, poput Reutersa, The Washington Posta i td. Pritom su ovi posljednji iskazivali otvorenu zabrinutost velikim rastom ruskog utjecaja na Bliskom istoku.

Dodao bih još nešto: ovdje se radi o dvije najveće američke arapske saveznice, koje su „carskim“ prijamom „omraženog“ Putina potpuno  „izišle iz okvira“ agresivne proturuske politike Washingtona i njegovog pokušaja izbacivanja Rusije iz bogatih tržišta Europe i Bliskog istoka. Sklapanje unosnih ugovora ali još i više sam prijam i atmosfera koja je vladala u razgovorima tamošnjih monarha s Putinom jasno ukazuju kako dvije ključne arapske zemlje potpuno shvaćaju posljedice novog smijera američke bliskoistočne politike, zbog čega teže vanjskopolitičkoj diversifikaciji i jačanju odnosa s ostalim ključnim globalnim igračima – Rusijom i Kinom. I to je činjenica. U ovim Putinovim posjetima uočava se još jedan važan element: postignuta suglasnost s dvije arapske monarhije oko nastavka provedbe zajedničke naftne politike, što je još do prije dvije godine bio isključivi ekskluzivitet SAD-a. Radi se o dogovorima oko proizvodnih kvota nafte u sklopu prije dvije godine osnovane platforme OPEC+ (članice naftnog kartela OPEC i Ruska Federacija), kako bi se spriječio pad njezinih cijena, što je jedna od većih Trumpovih želja. Rijad, kojemu je za održavanje proračuna i razvojnu strategiju potrebna cijena od oko 80 dolara za barel (Moskva se može nositi s cijenom od 45 dolara za barel) radije se priključio zaradi novca kroz suradnju s Rusijom nego za ostvarivanje mutnih i neizvjesnih političkih benefita kroz provedbu američkih želja unutar njezine naftne politike.  Naravno, SAD će i dalje ostati ključni, prije svega vojni saveznik i Rijada i Abu Dhabija, ali više ne i njihov jedini vanjskopolitički i gospodarski oslonac.

Putinov posjet arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva definitivno je (barem na kratko) snizio napetosti u odnosima tih zemalja i Irana i, zapravo, pozicionirao Rusiju  u diplomatsku silu koja je spremna i sposobna za razgovore i sporazume sa svima a time i za posredništva između bliskoistočnih antagonista pa i zakletih neprijatelja.

U ovaj kontekst svakako treba staviti i prošlotjedni dvodnevni summit „Rusija-Afrika“ u Sočiju, na kojem su pred Putina došla 43 afrička državnika i brojne delegacije gotovo svih zemalja – od Egipta na sjeveru, preko Nigerije i srednjoafričkih država do Južnoafričke Republike. Usvojena zajednička deklaracija ukazuje na suradnju u svim sferama – od političke i gospodarske, do vojno-sigurnosne. I afrikanci traže diversifikaciju.

Europa u problemu

Može se zaključiti slijedeće: prvo, Rusija je nakon carskih vremena i doba SSSR-a ponovo aktivirala svoj strateški geopolitički smjer djelovanja – onaj južni. On uključuje Bliski istok, kao primaran cilj, i Afriku koja je s njim nedjeljiva geopolitička cjelina; drugo, američka nastojanja za političkom i ekonomskom izolacijom Rusije definitivno nisu uspjela prema Jugu (što je bila jedna od važnijih zadaća Washingtona), ali ni prema Istoku – ne samo u odnosu na Kinu; i treće, Europa je i konačno izgubila nadzor nad situacijom u regiji i prijeti joj potpuno „izbacivanje iz igre“.

A što će na kraju biti sa Zapadnim smjerom ruskog djelovanja – prema Europi, još će se vidjeti. Ne u odnosu na nekakav veći politički ili još manje vojno-sigurnosni utjecaj Moskve kojeg neće biti s obzirom da se ipak radi o „ekskluzivnoj“ NATO zoni, već prije svega na obostrani gospodarski interes. A EU i tu počinje ozbiljno zaostajati. Jer dok ona slijepo i poslušno provodi politiku proturuskih sankcija od 2014. g. i ograničava poslovanje, kako ruskih tvrtki na europskom tlu tako i svojih kompanija na tržištu te zemlje, netko drugi s Rusijom aktivno jača svoju poslovnu suradnju. Naravno, riječ je o američkim tvrtkama koje su prošle godine (usprkos oštroj proturuskoj retorici američke politike i medija), s 51% od ukupnih inozemnih ulaganja u Rusiju bile na prvom mjestu, u odnosu na EU, koja je ruski susjed, i čiji je udio iznosio svega 26%. A do ukrajinske krize 2014. g. ti su pokazatelji bili potpuno oprečni.

Prema podacima iz istraživanja EY (Ernst & Young) svaka američka tvrtka koja posluje u RF lani je u prosjeku u Rusiju uložila 224 milijuna dolara, iz EU 90 miljuna, a iz Azije oko 40 milijuna dolara. U Rusiji rade velike američke tvrtke: 3M Company, Abbott Laboratories, Arconic Inc., Cargill, Inc., EY, Exxon Mobil Corporation, International Paper, Mars, Mondelez International, PepsiCo, Coca-Cola, Procter & Gamble. Američke kompanije lideri su i u direktnim ulaganjima u Rusiju pa su 2018. g., a investirale dvostruko više u odnosu na europske kompanije, a čak 5 puta više u odnosu na azijske (info: portal Geopolitika News, 24. listopada 2019.).

Pretpostavljam kako će se ukupni odnosi EU i Rusije ipak postupno svoditi u okvire „političke snošljivosti“, pričemu će se zadržati određeni stupanj hladne retorike, prije svega od strane Bruxellesa (više zbog obveze prema SAD-u nego stvarne želje), nastavit će se pokazivanje vojnih mišića kroz različite pokrete vojski s jedne ili druge strane granice, provedbe vojnih vježbi i td. (jer i vojska i vojna industrija od nečega moraju živjeti), dok će se „običnom“ biznisu postupno sve šire otvarati vrata za intenziviranje suradnje. Jer politika je jedno (ma koliko bitna bila), ali ipak se živi samo od biznisa. A ovdje i ne govorim o važnosti energetske suradnje.

Zoran Meter, tjednik 7Dnevno, 31. listopada

You may also like