Zoran Meter: BRZORASTUĆA, OPASNA KRIZA U ISTOČNOM SREDOZEMLJU! (1)

Foto: preuzeto s portala Greek Reporter

Prošli tjedan Washington je uveo prve sankcije protiv Ankare zbog turske kupnje ruskih protuzračnih sustava S-400. Radi se o izbacivanju Turske iz daljnjeg sudjelovanja u programu proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35, u sklopu kojeg turske tvrtke proizvode određene komponente, potrebne za sklapanje tog najsuvremenijeg američkog zrakoplova. Naime, Turska je od 12. srpnja počela dobivati ruske PZO sustave S-400, a u slijedećim danima stiže joj i 100 raketa za taj sustav kojeg namjerava razmjestiti u zoni glavnoga grada Ankare i uz liniju razgraničenja sa Sirijom, dok se u iduća dva mjeseca završava obuka turskih vojnika u Rusiji za opsluživanje spomenutog sustava, trenutačno najmodernijeg te vrste na svijetu. Sve skupa dodatno jača nervozu SAD-a i EU, budući da Ankara i ne skriva svoje vanjskopolitičke planove vezane uz svoje bliže okruženje, a koji su dijametralno suprotni onim Zapadnim. Tako turski medij Habertürk navodi kako nastavak rusko-turske vojne suradnje izaziva zabrinutost Zapada, jer je Turska po broju svojih oružanih snaga druga po veličini članica NATO saveza. Turska vojska jača svoje efektive na granici sa Sirijom i priprema se za mogući prodor kurdskih snaga koje imaju potporu SAD-a, navodi turski medij. Ovdje bih dodao kako je turska vojska 10. po snazi u svijetu i 5. unutar NATO saveza. Međutim, taj se rejting još više može poboljšati na tursku stranu s obzirom na neprestano jačanje njezinih oružanih snaga, čemu veliki doprinos, svakako, daje i nabavka ruskih S-400.

U tim i takvim uvjetima SAD su Turskoj uvele sankcije i tako, po tko zna koji put, „stale na jedne te iste grablje“ kada je u pitanju njihova taktika i metode koje primjenjuju u discipliniranju „odmetnutih“ saveznika ili partnera. Dovoljno je podsjetiti na slične događaje iz bliže i dalje prošlosti, poput onih, kada su SAD nakon indijskog prvog testiranja atomske bombe uvele zabranu izvoza svog naoružanja toj zemlji, nakon čega su, osim tradicionalno SSSR-a (sada Rusije) na indijsko tržište rado uskočili Francuzi pa i mali Izrael. Posljedice toga američka vojna industrija i sada trpi jer još uvijek prilično teško probija put za izvoz svoga oružja Indiji iako embarga već dugo nema. Drugi primjer loše američke procjene bio je onaj iz vremena Obamine administracije, kada je on, nezadovoljan vlašću Muslimanske braće u Kairu, obustavio izvoz oružja Egiptu, kao i obavljanje zajedničkih vojnih vježbi. Naravno, Trumpova administracija tu je odluku nakon svog dolaska na vlast promijenila, ali šteta je već bila učinjena, pa je tako trenutačno glavni izvoznik oružja Egiptu Rusija, koja se upravo sada s Francuskom a ne SAD-om bori za isporuku svojih suvremenih višenamjenskih zrakoplova Su-35 Kairu. Dakle, američke greške, očito, i dalje se ponavljaju ali ovoga puta s puno opasnijim posljedicama: jer osim što prijetnje sankcijama u pravilu ne donose rezultate (kao i u slučaju s Turskom), uvođenje samih sankcija Turskoj – po SAD i NATO kudikamo važnijoj zemlji od jednog Egipta pa čak i velike Indije na koju SAD računaju (opet preambiciozno) kao na glavni obuzdavajući čimbenik kineskom širenju u Indo-tihooceanskoj regiji) može imati dalekosežne posljedice i po samu budućnost NATO saveza.

Bilo kako bilo, odluka o zabrani izvoza američkih zrakoplova F-35 Turskoj (još) nije donešena jer bi se radilo o vrlo rizičnom potezu ne samo zbog činjenice da je nekoliko tih zrakoplova Turska već u potpunosti platila, već puno više zbog realne mogućnosti da ta zemlja u tom slučaju može istupiti iz NATO saveza i okrenuti se još većoj strateškoj suradnji s Rusijom i Kinom, „ogoljavajući“ time južno krilo NATO-a u uvjetima brzorastuće geopolitičke i sigurnosne krize u Istočnom Sredozemlju (o čemu više kasnije u tekstu). Zanimljivo je kako iz medija pristižu i vijesti da je Ankara zbog prošlotjednih sankcija Washingtona  Amerikancima zabranila korištenje turske vojne baze Incirlik, a navodno prijeti kako će za Amerikance zatvoriti i morske prolaze Bospor i Dardanele koji vode u Crno more.

Problem po Trumpovu administraciju vezano uz turski vojni posao s Rusijom je i u tome, što je Washington sam sebi „odrezao noge“, izglasavši u Kongresu ubrzo nakon dolaska Trumpa na vlast zakon o sankcijskom kažnjavanju američkih protivnika i svih onih koji s njima surađuju u vojnom smislu (CAATSA). Dakle, temeljem toga zakona Trump je primoran donijeti sankcije, a ova prošlotjedna protiv Turske može se smatrati najblažom s obzirom na brojne zahtjeve „kratkovidnih“ američkih političkih jastrebova koji traže da se Turskoj ne samo zabrani izvoz F-35, već da ju se isključi i iz NATO saveza, kao primjer svima ostalima što ih može očekivati u slučaju neposluha svome „gazdi“. Tako, sada, osim sankcija vojnog karaktera, Washington priprema i protumjere iz sfere gospodarstva, koje bi trebale bolno udariti po ionako oslabljenoj turskoj ekonomiji i nacionalnoj valuti liri.

Međutim, čini se kako sve to skupa Ankaru i nije previše impresioniralo. Agencija Bloomberg je 1. srpnja objavila, pozivajući se na turske izvore, kako se Turska priprema i na razmatranje mogućnosti kupnje ruskih borbenih zrakoplova (zrakoplova 5. generacije Su-57, op. a.) u slučaju američkih sankcija. Na tu temu oglasio se i potpredsjednik ruske vlade Yuri Borisov, izjavivši, kako su razgovori na tu temu s Ankarom  mogući. Turski ministar obrane Hulusi Akar izjavio je za agenciju Anadolu kako američko isključenje Turske iz programa proizvodnje zrakoplova F-35 nema zakonsko utemeljenje i da će imati „neprijatne“ posljedice na moć NATO saveza, poglavito na njegovo južno krilo. A glasnogovornik predsjednika Erdogana Ibrahim Kalin, izjavio je, kako odnosi između saveznika unutar NATO-a ne mogu ostati „zdravi pri donošenju ovakvih jednostranih odluka“.

Rađa se velika kriza u Istočnom Sredozemlju!

A sve se ovo događa u vrijeme intenzivnog porasta napetosti u Istočnom Sredozemlju. Tamo se posložio svojevrsni saveznički „energetski trokut“ između Izraela, Egipta i Cipra, vezano uz velika nalazišta plina, pri čemu Turska otvoreno osporava ona od strane Cipra, koja se nalaze u dijelu akvatorija koji pripada, kako Ankara smatra, tzv. Turskoj Republici Sjeverni Cipar, a koja je jedino priznata upravo od strane Turske. Čak i nakon upozorenja Bruxellesa i Washingtona, Turska i dalje nastavlja jačati svoju vojnu nazočnost u toj, od Cipra proglašenoj zoni isključivog gospodarskog pojasa koju Turska ne priznaje. Predsjednik Vijeća EU Donald Tusk upozorio je kako će „nastavak eskalacije sukoba i izazov suverenitetu naše države-članice Cipa primorati EU na pružanje otpora“. (Više o ovoj rastućoj krizi i turskoj „borbi na dva fronta – sa SAD-om i EU, pročitajte u našoj prošlotjednoj analizi ili na linku https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-turski-boj-na-dva-fronta-protiv-sad-a-i-eu/). EU je ovih dana zbog toga uvela i jalove sankcije protiv Turske, poput obustave financijske potpore u visini od oko 145 milijuna dolara godišnje, obustave redovitih sastanaka na vrhu, preporuka Europskoj investicijskoj banci da preispita svoje sudjelovanje u projektima u Turskoj i td., uz mogućnost uvođenja i dodatnih mjera ako se Turska „ne popravi“. Turski šef diplomacije Mevlut Cavushoglu gotovo se nasmijao tim potezima Bruxellesa, nazvavši ih, prigodom svog posjeta Sjevernoj Makedoniji, idiotskim mjerama, kazavši, kako će europljani uskoro morati doći na razgovore s Turskom ako žele da se problem s Ciprom riješi. Ovdje je važno naglasiti i kako turska oporba po ovom pitanju u potpunosti staje na stranu Erdogana i osuđuje sankcije EU.

Karta: Stratfor Worldview

A Turska u borbi sa Zapadom itekako ima svoje „aseve u rukavu“: osim što je ponajveća članica NATO saveza Turska kontrolira tjesnace Bospor i Dardanele kroz koji prolaze naftni tankeri iz kaspijske regije za Europu; Turska u svojim rukama „drži ventil“ za propuštanje izbjegličke mase sa svoga teritorija direktno u EU (Bugarsku i Grčku); Turska je glavna zemlja po čijem teritoriju prolazi upravo otvoreni plinovod TANAP, koji je glavna okosnica europskog Južnog energetskog koridora, i koji bi se u Grčkoj možda već i do kraja ove godine trebao spojiti na talijansko-grčki plinovod TAP; Turska je glavna zemlja i za izgradnju drugog kraka ruskog plinovoda „Turski tok“ za koji su zainteresirane pojedine zemlje članice EU u JI i Srednjoj Europi, i td., i td.

S-400: prvi mali korak na velikom turskom putu

Turski predsjednik Erdogan potpuno je svjesan komparativnih i geografskih prednosti, kao i goleme važnosti njegove zemlje za SAD, EU i NATO savez, ali isto tako i nastalih globalnih geopolitičkih odnosa zbog kojih mu je sada puno lakše ostvarivati svoje interese nego u vrijeme kada su Rusija i Kina bile uglavnom „pasivni promatrači“ globalne političke scene. Ovdje bih podsjetio i na Putinove riječi, izrečene neposredno nakon što je turski lovački zrakoplov u studenom 2015. g. srušio ruski bombarder na granici sa Sirijom (autor ovog teksta je upravo u vrijeme tog incidenta kao novinar u Moskvi pratio sastanak Putin-Hollande i dobro zna za psihozu koja je nastala i „mirisala“ na na oštri ruski vojni odgovor protiv Turske pa i na početak Trećeg svjetskog rata), kada je kazao, kako je Turska ovim činom izgubila priliku dobiti puno više u smislu ostvarivanja svojih nacionalnih interesa nego što će joj to Zapad ikada dozvoliti (radilo se, očito, o razmišljanjima iz Putinovih prethodnih čestih i prijateljskih razgovora s Erdoganom prije ruske vojne intervencije u Siriji). A kako se u lipnju 2016. g. Erdogan „posuo pepelom“ zbog toga incidenta nakon kojeg je ostao usamljen na fronti protiv Rusije jer je NATO, razumljivo, odbio stati na njegovu stranu i ući u nepotrebni veliki rizik od rata s Rusijom kojeg sam nije izazvao, uslijedila je dobro poznata – ubrzana rekonstrukcija rusko-turskih odnosa, kojoj je neuspješni pokušaj vojnog udara u Turskoj u srpnju 2016. g. samo dao dodatni impuls. I čini se da se Putinove riječi o tome, kako će Turska suradnjom s Rusijom dobiti puno više nego suradnjom sa Zapadom upravo sada i ostvaruju. Naravno, to niti tada nije značilo niti sada znači kako je Rusija zauzvrat tražila ili da uopće očekuje izlazak Turske iz NATO saveza, ali svestrani partnerski odnosi s Ankarom joj itekako odgovaraju (i obratno, odgovaraju i Turskoj: suradnja u sferi atomske energije, plinovodima, turizmu, poljoprivredi, građevini – svemu onome što desetljećima nije dobivala kroz savezništvo sa SAD-om, i što Turci sada često spominju).

Ankara nema namjeru odustati od svojih ciljeva za samostalno vođenje vanjske politike, a Zapad će to, jednostavno, prije ili kasnije morati prihvatiti. Bolje prije nego kasnije, jer bilo kakve protuturske sankcije posve su nesvrsishodne pa i kontraproduktivne.  Pri tom je ruski S-400 samo prvi mali korak na velikom turskom putu do konačnoga cilja – Turske, kao velike i snažne zemlje čiji će se interesi u budućnosti itekako morati uzimati u obzir.

Turska će biti članica NATO saveza dokle joj to bude odgovaralo tj. dokle smatra da su joj prednosti od članstva veće od šteta. Pri tom se nikada ne smije zaboraviti da je Ankara ušla u NATO najviše zbog opasnosti koja joj je prijetila sa strane SSSR-a. Ona je ušla i u Bagdadski pakt – s Velikom Britanijom i Iranom, upravo zbog SSSR-a. Međutim njega već odavno nema, a time nema ni glavne ugroze po tursku sigurnost. Sa svim ostalim prijetnjama u regiji ona se i sama može nositi. I ukoliko SAD i EU sve više budu stajale na strani Grčke u sporovima s Turskom (a to se upravo događa), Ankari takav NATO više neće biti potreban.

S druge strane, ima i onih analitičkih diletanata u Rusiji i diljem svijeta koji se brinu kako će Turska nakon isporuka ruskih raketnih sustava ili zrakoplova postati velika prijetnja i po samu Rusiju. Ali tim amaterskim izjavama, dalekim od stvarnosti, najbolje je odgovoriti onim što se proteklih godina u svijetu događa i što svi vide: Rusija je u stanju održavati svoju vojnu i svaku drugu sigurnost čak i u borbi s jednim SAD-om, a Kina joj ne predstsavlja nikakvu vojnu opasnost. Što bi za nju u tom smislu predstavljala nekakva turska ugroza prosudite sami. Osim toga Erdogan nije glup da se „igra vatrom“ na sve strane. On, jednostavno, svijetu demonstrira veličinu Turske i veličinu turskog naroda i njegov utjecaj u islamskome svijetu (turski jezik se govori od Azerbajdžana, preko Kazahstana, Uzbekistana, Kirgistana i Turkmenistana), koji je preko organizacije „Muslimanska braća“ velik i u samom arapskom svijetu, neovisno o (ne)kvaliteti odnosa Ankare s njihovim službenim vladama.

Zato će eventualno američko i europsko kažnjavanje Turske sankcijama samo dodatno gurnuti tu zemlju dalje prema Istoku. I čini se kako je američki predsjednik Donald Trump toga itekako svjstan. On je nedavno izjavio kako bi kažnjavanje Turske zabranom izvoza F-35 bilo „nepošteno“. Ankara je željela kupiti američke Patriote ali mi joj to nismo dopustili, kazao je. Osim toga, izjavio je i kako bi zbog propasti posla oko F-35 izniknuli i problemi u proizvodnji zrakoplova tvrtke Lockheed Martin, koja bi bila primorana smanjiti broj radnih mjesta. Trump si ostavlja odstupnicu rekavši i kako je on je osobno očuvao dobre odnose s turskim predsjednikom Erdoganom. A hoće li to pripomoći u normalizaciji američko-turskih odnosa – rekao bih, vrlo teško. Osim, možda, da se u ovom slučaju čitav američki establišment „posuje pepelom“.

(Nastavlja se)

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like