Zoran Meter: Cirkus zvan „Novičok“ i njegove geopolitičke posljedice

Čim se, prije nekoliko tjedana pojavila vijest o mogućem trovanju ruskog oporbenog aktivista Alekseja Navalnog u bespućima ruskog Sibira, odmah sam rekao kako je na pomolu nova (geo)politička „saga“ u režiji Zapada i Rusije, kakvih smo se u prošlosti već dovoljno nagledali. Međutim, nakon prošlotjedne vijesti njemačke savezne vlade, o tome, da su kemičari Bundeswehra u tijelu Navalnog (koji je u međuvremenu iz Rusije zrakoplovom prebačen na daljnje liječenje u Berlinsku bolnicu Cherite) pronašli supstance koje pripadaju grupi nervnog otrova poznatog kao Novičok, mom iznenađenju nije bilo kraja. Ali ne zbog vijesti, kao takve, već zbog nevjerojatne količine izostanka mašte od strane njemačkog državnog vrha.

Naime, ovaj je slučaj kao prepisan iz britanske (geo)političke „sage“ iz 2018. g. s bivšim ruskim špijunom Sergeyom Skripaljom i njegovom kćerkom Julijom u glavnim ulogama – koji su na tlu Velike Britanije navodno također bili otrovani famoznim Novičokom.

I scenarij je više-manje isti i o puno toga govori:

1.     Tzv. Novičok, opasni nervni bojni otrov, koji, inače, ubija na tisuće ljudi njemu izloženih pri vrlo niskim koncentracijama (uostalom, u svrhu nanošenja masovnih gubitaka neprijateljskoj strani u ratnim uvjetima taj je kemijski otrov i stvoren, kao, naravno, i svi drugi) iz nekoga je razloga postao vrlo „neučinkovit“ – i otac i kćer Skripalj nekim su čudom ostali živi i zdravi, i nakon završetka afere, s promijenjenim su identitetima napustili Veliku Britaniju (prema pojedinim, neprovjerenim informacijama, sada žive mirno na Novom Zelandu, gdje im je zabranjeno javno istupanje zbog vlastite sigurnosti);

2.     I Aleksei Navalny, kao i Skripalji, nekim je čudom preživio Novičok i u berlinskoj je klinici već potpuno izvan životne opasnosti, kako je bio i u Rusiji, zbog čega je, uostalom, i dobio odobrenje za dugi put zrakoplovom iz sibirskog Omska do Berlina;




3.     Identična predstava za medije i javnost, s ciljem snažnog psihološkog efekta prigodom prijema u bolnice i Skripalja i Navalnog: zaštitna, gotovo svemirska odijela medicinskih i kemijskih stručnjaka oko nosila sa zaštitnom plastičnom ili staklenom kupolom iznad tijela otrovanih, kako se moguća „kontaminacija“ s njih ne bi širila na ljude i prostore kroz koje prolaze;

4.     Unaprijed i od politike (poluslužbeno i naizgled oprezno) i od medija (koji su pod nadzorom te iste politike – potpuno otvoreno) determinirani krivac za trovanje – ruska država, makar službena istraga nije niti počela, a kamoli da je proveden sudski postupak s jasno predočenim dokazima, nakon čega je tek moguće donijeti sudski pravorijek i uprijeti prstom u krivca. Štoviše, u aferi Skripalj sudski proces, usprkos golemoj medijskoj pozornosti, iz nekog razloga nikada nije niti pokrenut ali su zato proturuske sankcije vrlo brzo uvedene od strane Londona i Washingtona, kojima se kasnije priključila i EU kroz protjerivanje određenog broja ruskih diplomatskih službenika iz pojedinih članica Unije;

5.     I Skripalj i Navalny su marginalne osobe na ruskoj društvenoj i političkoj sceni. Skripalj je odavno „iscijeđeni“, bivši nižerangirani ruski obavještajac kojega su svojedobno vrbovale britanske obavještajne službe i zbog čega je u Rusiji osuđen na zatvorsku kaznu zbog KD špijunaže, da bi, kasnije, u rusko-britanskoj špijunskoj razmijeni, bio pušten i otišao živjeti u Ujedinjeno Kraljevstvo. S druge strane Navalny nije čak niti klasični političar, kako ga često pogrešno prikazuju u ovdašnjim medijima – on je aktivist i bloger, izrazito oporbenih stavova u odnosu na Putinovu vladu. Imao sam i osobnu „čast“ slušati Navalnog i s priličnom sigurnošću mogu reći kako bi svaka vlada željela imati svog takvog glavnog oporbenjaka: osim dobro uvježbanih parola – tipa borbe protiv korupcije, nepotizma i svega sličnog i negativnog što tišti rusko društvo ali i čitavi svijet, Navalny nije u stanju s dvije suvisle složene rečenice jasno iznijeti niti vlastiti stav o bilo kojem ključnom političkom pitanju u zemlji i svijetu. Ovdje mi na pamet pada i u veljači 2015. g., na vrhuncu vojnih sukoba u Ukrajini, u Moskvi pištoljem likvidirani Boris Nemcov – ruski oporbeni političar, čiji je rejting u javnosti u vrijeme prije ubojstva bio ispod 5%, s nikakvim a kamo li važnijim utjecajem na ruske političke prilike. Naravno, i tada je diljem svijeta „krivac“ bio odmah prepoznat – Putin i njegov represivni aparat, koji nema pametnijega posla nego likvidacijom po sebe potpuno bezopasnih političkih ili aktivističkih figura otežavati posao i sebi i ruskoj vanjskoj politici – u nikada složenijim globalnim geopolitičkim okolnostima.

Dakle, barem mene, začuđuje zašto je Njemačka u ovaj sukob s Rusijom (a radi se upravo o tome – o otvaranju političkog sukoba čije posljedice još ne znamo)  išla baš s Novičokom, jer je itekako mogla biti svjesna kako će kod mnogih običnih ljudi (ne vladajućih političara i mainstream medija koji odmah nekritički prihvaćaju sve što im vlada servira), i doma i u svijetu time stvoriti osjećaj podsmjeha i nepovjerenja, o kojemu sam, zapravo, i govorio. Ili je Berlin išao na već provjereni i sigurni britanski „recept“ s Novičokom, ili je, možda, namjerno s njim želio zazvati svojevrsni kaos i podsmjeh, kako bi i sam obezvrijedio teze o ruskom državnom trovanju Navalnog u slučaju da ipak neke puno snažnije silnice od Berlina, pokrenu novu aferu (što se i dogodilo) u korist svojih, a protiv njemačkih interesa (o čemu nešto više kasnije u tekstu). Jer za razliku od Velike Britanije i njene “novičok afere Skripalj”, gdje London nije imao previše što za izgubiti, Njemačka bi s “aferom Navalny” mogla izgubiti jako puno!

Jer samo politički slijepac ili intelektualno i mentalno ograničena osoba nije u stanju razaznati i razdijeliti „zrno od kukolja“ kada se radi o „slučaju Navalny“. Pa da ništa drugo ne znaš i da ne raspolažeš baš nikakvim informacijama, uopće ne bi bilo teško shvatiti, kako bi Moskva, da je stvarno imala namjeru ubiti Navalnoga to bez problema i učinila, i da je u tome nitko ne bi spriječio. Ili, recimo to ovako, da je Putin stvarno trovao Navalnog „sveprisutnim“ Novičokom, bi li Navalnom bilo moguće napustiti ruski teritorij, uz svu medicinsku i organizacijsku pomoć ruskih zdravstvenih i drugih institucija, i otići na pretrage za utvrđivanje uzroka njegovog iznenadnog oboljenja u zrakoplovu nad Sibirom – baš u jednu članicu EU i NATO saveza – Njemačku? Više od ovoga nije potrebno analizirati jer se odgovor sam po sebi nameće. Jedino bi bilo drukčije, da u Kremlju stoluju sami glupani, koji ama baš ništa ne znaju i ne razumiju, pa im se eto potkrala amaterska greška, što naravno da nije slučaj.

A ono što bi itekako mogao biti slučaj, je Putinova sumanuta potreba za vječnim dokazivanjem svoje volje za suradnju i normalizaciju odnosa sa Zapadom. On je i ovoga puta,  vjerojatno uvjeren kako ruska država nije trovala Navalnog (u protivnom taj zemlju sigurno ne bi napustio), dozvolio njegov odlazak u Berlin, želeći time  Zapadu iznova potvrditi svoju otvorenost i želju za poboljšanjem međusobnih odnosa. Ali, ako je to tako, je li moguće da Putin, kao provjereni geopolitički genij, što mu priznaju i njegovi najveći suparnici na Zapadu, još nije spoznao kako njegove protivnike na tom istom Zapadu niti najmanje ne zanimaju takve njegove želje (da to oni sami hoće, normalizacija tih odnosa već bi se dogodila), već isključivo Putinov odlazak s vlasti milom ili silom i povratak Rusije u „krilo“ Zapada (čitaj SAD-a), bez bilo kakve važnije uloge te zemlje u budućem novom svijetu, kojega SAD upravo stvaraju pred našim očima?

Evo zašto mislim da je Putin u ovom slučaju mogao ispasti naivan, a što ću odmah potom i objasniti:

1.     Reakcija Joe Bidena protiv Trumpa zbog „slučaja Navalny“;

2.     Moguće opasno zaoštravanje njemačko-ruskih odnosa s implikacijama na dovršetak ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2.

Prvo, Joe Biden, drugi je dan nakon njemačke objave o trovanju Navalnog, optužio svoga protukandidata na američkim izborima Donalda Trumpa, kako na to nije reagirao svojim priopćenjem. Biden, naime, smatra, kako „metoda napada (na Navalnog) ne ostavlja sumnju oko toga na kome leži odgovornost – na ruskoj državi“. Trump se, kazao je dalje Biden, „odbija suprotstavljati Vladimiru Putinu“. „On još nije osudio napad na Navalnog. Njegova šutnja znači suučešće“, kazao je i dodao, kako će, u slučaju njegove (Bidenove) pobjede na izborima, on „surađivati sa saveznicima i partnerima“, kako bi rusku stranu „priveli odgovornosti“. Bidenove, javno izrečene optužbe protiv Rusije, a da službena istraga oko slučaja Navalnog još nije niti pokrenuta, osim što govore o tome kako je ruski element (i osobno Vladimir Putin) i dalje najsnažnija poluga Demokratske stranke i svih onih koji iza nje stoje na širokom protu-Trumpovskom frontu (od tzv. američke duboke države do medijske mašinerije, kao i njihovih ekspozitura na europskom tlu) za „discipliniranje“ Donalda Trumpa, vrlo je i opasna po EU. Njima Biden pred Bruxelles i ključne EU metropole ultimativno daje do znanja: riješit ćete se neugodnog Trumpa i surađivati sa SAD-om na stari (pred-trumpovski) način samo u slučaju da kao zajedničkog neprijatelja definirate Rusiju! Pritom je Navalny samo još jedno sredstvo za skoro uvođenje novih američkih sankcija protiv Rusije, koje će EU morati slijediti. Ozbiljan je to izazov za vanjsku politiku EU i njenih ključnih članica,, koje, nedvojbeno, navijaju za Trumpov poraz na izborima, ali je isto tako činjenica da EU nema za cilj daljnje pogoršavanje odnosa s Rusijom. Razlog je logičan – radi se o velikom istočnom susjedu, koji ima itekako jak utjecaj na ukupnu europsku stabilnost i sigurnost, a, osim toga,  i svojevrstan je „most“ između Europe i Azije tj. Dalekog istoka. Dakle, Bruxelles, Berlin i Pariz morat će birati između manjeg od dva zla – Trumpa i Bidena. Ovaj prvi već odavno svojom vanjskom politikom jasno daje do znanja kako EU neće dozvoliti bilo kakvo vanjskopolitičko, sigurnosno pa čak niti energetsko soliranje (što je po Europu krajnje ponižavajuće), dok Biden, zapravo, čini to isto – ali vrlo suptilno, pod plaštom navodne suradnje – nastojeći vezati EU uz SAD kroz definiranje zajedničkog – „po život opasnog neprijatelja“ – Rusije, a što ne znači ništa drugo nego nastavak novog hladnog rata, pokrenutog još u doba Obamine administracije otvaranjem ukrajinske krize 2014. godine i sukoba s Rusijom, naravno, na europskom terenu i s europskim žrtvama.

I drugo, „slučaj Navalny“ u njemačkim je vodećim medijima, odmah drugo jutro, nakon objave Angele Merkel o njegovu trovanju, izazvao gotovo identične reakcije, a redom su ih karakterizirale želje za snažnim i brzim kažnjavanjem Rusije. Mnogi su se od njih na svojim naslovnicama pitali, nije li i konačno došlo vrijeme za odustanak od Sjevernog toka 2 i sl. Medijima su se u tim zahtjevima odmah priključili i pojedini tamošnji političari, pa je sve skupa vrlo brzo poprimilo razmjere prave proturuske histerije. Brzina i organiziranost ovakvih reakcija teško može biti slučajna i jasno je kako iza nje vrlo vjerojatno stoje  snažne i nevidljive silnice, i da se zapravo radi o izvrsno organiziranoj operaciji obavještajnog karaktera. I to je ono što Rusiju, naviklu proteklih nekoliko godina na uvođenje različitih sankcija „kozmetičkog“ karaktera (za razliku od onih strogih, iz 2014. zbog ukrajinskog sukoba), sada mora zabrinjavati. Jer spomenuti plinovod u kozmetiku sigurno ne spada.

Međutim, budućnost Sjevernog toka 2, kojega je njemačka vlada i sama kancelarka Angela Merkel doslovno do jučer snažno branila, kao ključni, strateški njemački energetski projekt koji pod svaku cijenu mora biti dovršen, sada je došao u pitanje. Ali ne radi se tu nikako o samom plinovodu, kao primarnom cilju napada, jer Amerikanci, koji se njemu inače oštro i kategorički  protive (kako republikanci tako i demokrati), kada vuku poteze, onda to rade planski i sistematski. U ovom slučaju, „operacijom Navalny“, pokrenuto je, zapravo, po SAD nešto puno važnije: odlučujuća borba između njemačkih poslovnih i društvenih elita, koja već dugo traje, od kojih su jedni nacionalno orijentirani (Washingtonu potpuno neprihvatljivi), a drugi su njezin proamerički dio (u nju bi primarno spadao i ponajveći dio njemačke vojske – snažno vezane uz SAD kroz zajedničke NATO strukture).

Iako još ništa nije gotovo i teško je bilo što prognozirati, posljednje izjave kancelarke Angele Merkel i dalje idu u smjeru zaštite Sjevernog toka 2 tj. njegovog razdvajanja od tužne sudbine Alekseja Navalnog, koji postaje „žrtveno janje“ ili „mučenik“, u grubim geopolitičkim igrama svjetskih moćnika i mutikaša – kojima, osim vlastitih interesa, ionako ništa drugo nije sveto.

A koliko im je stalo do istine i pravde, možda najbolje svjedoči i podsjećanje na jedan – ne tako davan događaj (listopad 2018.) – kada su saudijski specijalci i obavještajci, u saudijskom generalnom konzulatu u Istanbulu, zvjerski likvidirali saudijskog novinara-disidenta, oštrog kritičara kraljevske vlade u Rijadu – Kashoggija (inače i američkog državljanina, koji je do ubojstva i živio u SAD-u), raskomadali ga i u kiselini otopili zbog čega je vjerojatno završio u kanalizacijskom sustavu najvećeg turskog grada. Usprkos nedvojbenim dokazima, uključno i onima dostavljenim od strane turskih istražnih tijela, da je ovo ubojstvo pomno isplanirano i da tragovi vode u sam državni vrh u Rijadu, na kraju je saudijsko pravosuđe za taj zločin kaznilo samo pojedine nižerangirane službenike i same egzekutore, dok niti Saudijska Arabija, niti njezino političko vodstvo za taj čin nisu snosili bilo kakve posljedice ili međunarodne sankcije (ili barem one – jednostrano uvedene od ključnih država Zapada). Ali svijet u kojemu živimo je takav. Njemu se valja prilagoditi ali to nikako ne znači i šutjeti o zlu oko nas, jer time postajemo, da se izrazim Bidenovim riječima izrečenima Trumpu u njegovu „zanosu“ za utvrđivanjem „pravde i istine“ oko Navalnog – postajemo „suučesnici“ zla.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like