Izvor, 7Dnevno
Samo dan nakon što je savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton posjetio Kijev (28. kolovoza), stigla je vijest kako je predsjednik SAD-a Donald Trump odlučio provesti reviziju dodjeljene vojne pomoći Ukrajini, za koju je 2019.g. u američkom proračunu osigurano 250 milijuna dolara. U vrijeme revizije, za koju nije poznato koliko dugo će trajati, dodjela sredstava Ukrajini bit će zamrznuta. Prema navodima medija Politico, koji se poziva na izvor u Bijeloj kući, revizija se formalno objašnjava Trumpovom željom da se uvjeri kako se Kijevu dodjeljena sredstva koriste na najbolji mogući način s gledišta američkih nacionalnih interesa. Između osoba koje će provoditi reviziju navode se i imena ministra obrane Marka Espera i spomenutog Trumpovog savjetnika Johna Boltona.
U predstavničkom domu američkog Kongresa, u kojemu većinu imaju demokrati, izražena je zabrinutost ovom Trumpovom odlukom te je najavljeno „žurno slanje upita administraciji, zbog čega ona zadržava dodjelu tih sredstava“. Dodatne informacije zatražio je i kongresni Odbor za obranu. Inače, suglasno podacima američkog Ministarstva obrane, količina vojne pomoći koju su Sjedinjene Države dodijelile Ukrajini od 2014.g., iznosi 1, 5 milijardi dolara.
Ovoj vijesti treba dodati još jednu bitnu stvar. Od revolucije (Majdan) u Kijevu iz veljače 2014. g., u američkoj administraciji je za Ukrajinu bio zadužen tadašnji potpredsjednik Joe Biden, a njegova glavna operativka bila je savjetnica državnog tajnika za Europu i Euroaziju Victoria Nuland. Biden je (naravno, neslužbeno), zapravo, bio i glavni „kadrovik“ ukrajinskog državnog vrha, a tamošnja je politička slagalica posložena prema „kockicama“ Obamine administracije, koja je, više-manje, potpuno otvoreno i stajala iza spomenute revolucije. A upravo je Joe Biden, trenutačno, jedan od najozbiljnijih Trumpovih protukandidata od strane Demokratske stranke za predsjedničke izbore iduće godine, pa bi pronalazak njegovog „prljavog veša“ u mutnim poslovima s korumpiranim pojedincima i institucijama u Ukrajini (i Bidenov se sin bio aktivno uključio u plinski biznis u postrevolucionarnoj Ukrajini, što se na kraju, iz razloga koji nisu predmet ove analize izjalovilo) Trumpu predstavljalo dodatno jamstvo kako do neugodnih iznenađenja na predstojećim izborima po njega ne bi smjelo biti, ne samo od strane Bidena. Jer tragovi korupcije u poslovima u Ukrajini vode jako duboko i na američkoj strani – naravno – ponajviše onoj unutar Demokratske stranke koja je i kurirala ukrajinskim revolucionarnim i postrevolucionarnim scenarijem. Razmjeri ukrajinske korupcije jako su dobro poznati američkom državnom i vojnom vrhu pa je očito kako je Trump krenuo u konačni obračun s Bidenovim (demokratskim) kadrovima u toj zemlji. A kako „riba smrdi od glave“, prva žrtva toga obračuna bio je nedavno detronizirani predsjednik Petro Porošenko, koji se u vrijeme američke predizborne kampanje 2016. vrlo ružnim riječima obrušavao na Donalda Trumpa, uvjeren (uostalom, kao i gotovo čitavi svijet) u pobjedu Hillary Clinton i kontinuitet dotadašnje američke snažne proukrajinske (čitaj: pro-Porošenkove) politike. A Trump takve stvari ne zaboravlja.
A da se nešto mijenja u otužnoj ukrajinskoj priči, svjedoči i prošlotjedna odluka kijevskog suda o puštanju uhićenog ruskog novinara i direktora ukrajinske službe ruske novinske agencije RIA Novosti – Kirila Višinskog, optuženog za potporu proruskim separatistima na istoku zemlje, ali i humanitarna zamjena uhićenih osoba po načelu „35 za 35“. Novi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, očito igrač sadašnje američke administracije (s njim je nedavno razgovarala i Trumpova „desna ruka“ John Bolton), ovim potezom pokazuje odmak (makar za sada i minoran) od oštre proturuske politike njegovog prethodnika Petra Porošenka. Na to ga, osim novih američkih interesa primorava i vrlo loše gospodarsko stanje u zemlji, kao i opća atmosfera u tamošnjoj javnosti, koja je sve samo ne „ratnička“. Naime, ljudi najvećim dijelom žele žuran pronalazak načina za izlaz iz ukrajinske „pat pozicije“ i osiguranje boljeg života. Jer i tamo, osim „bijele kuge“ koja hara čitavom Europom, ogroman broj ljudi sreću pokušava pronaći izvan svoje zemlje. Dio u Rusiji, a najveći dio u EU, prije svega u susjednoj Poljskoj koja ih rado prima jer je i sama suočena s velikim odlijevom svoje radne snage u Veliku Britaniju i Njemačku. Iz Poljske se mnogi Ukrajinci nastoje lakše probiti do Njemačke gdje su plaće pouno veće nego u Poljskoj, a veliki broj ih se iselio i u Italiju „trbuhom za kruhom“. Dakle, Ukrajinci od novog predsjednika i nove vlade žele promjene – dubinske i brze. Koliko će on u tome uspjeti vidjet će se vrlo brzo. Jer najprije je na tapeti veliki problem oko isteka dugoročnog ugovora s Moskvom o tranzitu ruskog plina u EU kroz ukrajinski teritorij, koji ističe vrlo brzo – već 31. prosinca ove godine. Način riješenja toga pitanja u mnogomu će determinirati tendenciju ne samo ukrajinsko-ruskih, već i širih geopolitičkih odnosa. A Bruxelles, Moskva i Kijev taj će problem pokušati riješiti već 19. i 20. rujna, za kada je u sjedištu EU zakazan novi krug pregovora o tom neobično važnom pitanju.
100 dana vladavine Volodimira Zelenskog
Ovih se dana navršilo 100 dana od inauguracije predsjednika Zelenskog, čime je završio i njegov „medeni mjesec“ s ukrajinskom javnošću, prije svih s njegovim biračima. Oni će od sada tražiti konkretne poteze, iako će, nedvojbeno, Zelenskom još neko vrijeme sigurno biti spremni tolerirati eventualno „nesnalaženje“ s obzirom na nepostojanje njegovog političkog iskustva (u politiku je došao relativno nedavno, iz glumačkih „voda“). Zelenskij ima ambiciozne ciljeve ali i još nedefiniranu recepturu za njihovo ostvarenje. Ono što je on, očekivano, na krilima uvjerljive izborne pobjede uspio, jest raspuštanje dotadašnjeg, narodu omraženog saziva ukrajinskog parlamenta i održavanje novih parlamentarnih izbora u kojima je apsolutnu većinu dobila njegova novoosnovana stranka „Sluga naroda“, koja ima 254 zastupnika od njih ukupno 423. Ali sama je stranka prilično krhka. U njoj, kao i u krugu oko samoga Zelenskog, postoji nekoliko, uvjetno rečeno, snažnih grupacija utjecaja, od kojih svaka nastoji zadržati ili ostvariti upravo svoje interese. Zato nije rijetkost da se iz predsjednikovog tima čuju i posve oprečni stavovi oko nekih najvažnijih pitanja – poput onih oko rješavanja sukoba u Donbasu ili socijalne reforme. Jedna od najjačih grupacija u „Sluzi naroda“ je, svakako, ona od ukrajinskog oligarha Igora Kolomoiskog, koji navodno „ima“ „svojih“ 40 zastupnika te stranke u parlamentu. Pri tom je zanimljivo kako je upravo Kolomoiski nedavno izjavio kako Kijev mora ukinuti pojedine sankcije protiv Moskve, uvedene zbog stanja u Donbassu. On je to, međutim, zakamuflirao izajvom, koja je politički gledano potpuno nerealna (i što Kolomoiski jako dobro zna), da bi zbog takvih ustupaka Kijeva Rusija u budućnosti Ukrajini mogla vratiti Krim.
O problemima s definiranjem politike nove vlasti oko pokušaja reintegracije Donbassa, svjedoči i izjava čelnika stranke „Sluga naroda“ Dmitrija Razumkova, koji kaže, kako recepta za završetak sukoba u Donbassu nova ukrajinska vlada nema. Nastoji se, međutim, proširiti format tzv. normandijske četvorke, u kojoj Kijev želi vidjeti i SAD i Veliku Britaniju. Upravo je o tome predsjednik Zelenskij prije dva tjedna razgovarao i s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. U tome su smislu zanimljivi i signali samoga Zelinskog, koji u ukrajinski dio kontaktne grupe vraća bivšeg predsjednika Leonida Kučmu, pristalicu traženja kompromisa s pobunjenim Donbassom i Rusijom, dok je istovremeno iz nje odstranio otvorenog „jastreba“ Romana Bezsmertnyija. Ali s druge strane retorika mnogih članova predsjedničkog tima ne razlikuje se od proturuske retorike Petra Porošenka, što čitav pokušaj pronalaska metodologije riješenja sukoba na istoku Ukrajine samo usložnjava. No i pored toga ne može se negirati kako je dolaskom Zelenskog na čelo zemlje došlo i do osjetnog smanjenja napetosti, kako na relaciji Kijev-Donbass tako i na relaciji Ukrajina-Rusija. O tome, uostalom, svjedoče i nedavne izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina na sastanku s francuskim čelnikom Emmanuelom Macronom, koji tvrdi to isto.
A je li sve to dio jedne šire Trumpove strategije, ne samo po pitanju Ukrajine (osobno mislim da je) i koliko je ona (ako uopće je) sinkronizirana s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom u kontekstu smanjenja napetosti na relaciji Washington-Moskva tek će se vidjeti. Ali već je iz ovih poteza jasno kako se određene stvari po tom pitanju žele promijeniti. Koliko će to biti ostvarivo u praksi posve je drugo pitanje. Jer ne zaboravimo: gotovo sve, a posve sigurno sve ključne proturuske sankcije, uvedene sa strane Zapada, posredno ili neposredno vezane su upravo uz Ukrajinu. Ta je zemlja bila i jedna od ključnih tema u vrijeme prošlotjednog radnog sastanka Putin-Macron na francuskoj Azurnoj obali, a uslijedili su i „čudni“ događaji na summitu G7 vezano uz pitanja povratka Rusije u taj „elitni“ klub svjetskih država, što je otvoreno predlagao i sam Trump. Naravno, u svemu je tome najglasnije odjeknula javna konstatacija francuskog čelnika Emmanuela Macrona, samo dan nakon završetka spomenutog summita, o predstojećem brzom kraju Zapadne dominacije i hegemonije i pojave novih snažnih geopolitičkih igrača koje je nemoguće ignorirati, ali i njegova najava skorog slanja u Moskvu francuskih ministara diplomacije i obrane (dogodilo se upravo danas, 9. rujna), vezano uz potrebu smirivanja odnosa s Rusijom i njenog sudjelovanja u budućoj sigurnosnoj arhitekturi Europe (u svojstvu ne da je Moskva kreira, već da je ne remeti). A toga nema bez prethodnog sređivanja stanja u Ukrajini. Previše „čudnih“ događaja u vrlo malo vremena a da bi ih se smjelo analitički ignorirati, ili ih nazivati „slučajnošću“.
0 komentara