Zoran Meter: „DOSJE IRAN“ (1): ZAŠTO JE OSLOBOĐEN IRANSKI TANKER

Pravo „ulje na vatru“ u regiji dolio je Izrael, čiji je ministar vanjskih poslova Yisrael Katz izjavio kako će se i njegova zemlja priključiti spomenutoj američkoj koaliciji „za zaštitu trgovinskih putova u Perzijskom zaljevu“. Očekivano, uslijedila je brza reakcija iranskog zapovjednika Korpusa straže islamske revolucije Hosseina Salamija, koji je upozorio kako će bilo kakav rat u regiji biti ozbiljna prijetnja za Izrael. I to nije sve: glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Abbas Musavi izjavio je 9. kolovoza kako Iran eventualno članstvo Izraela u američkoj koaliciji u Zaljevu smatra neposrednom prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti i da će se Islamska Republika suprostaviti izraelskoj nazočnosti u toj regiji u okviru svoga prava na samoobranu. Pri tom je upozorio Washington i Tel Aviv „kako sva odgovornost za užasne posljedice ovoga koraka leži na njima“. Dakle, Teheran se ovdje služi gotovo identičnom retorikom koju koriste izraelski državni i vojni vrh kada govore o iranskoj vojnoj nazočnosti u Siriji.

Nakon pokretanja tzv. tankerskog rata i više incidenata koji su proteklih tjedana tome prethodili i koji su se odigrali u zoni Hormuškog tjesnaca i Perzijskog zaljeva, Sjedinjene su Države odlučile krenuti u osnivanje međunarodne koalicije i pokrenuti operaciju „Sentinel“ (straža) s ciljem osiguranja slobodne plovidbe i sprječavanja „terorističkih poteza Irana“. S osnivanjem koalicije ne ide baš lako, a od europskih saveznika nju je za sada u praksi podržala jedino Velika Britanija, dok Italija, Francuska i Danska žele poslati svoje brodove ali pod uvjetom da operacija bude europska tj. da u njoj ne sudjeluju američki brodovi, kako ne bi izgledalo da se EU pridružila američkim sankcijama protiv Irana tj. njihovom jednostranom povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Teheranom. Njemačka je, međutim, kao zapadna zemlja koja s Iranom ima najbolje odnose, odbacila američku ponudu za priključenje spomenutoj koaliciji. S druge strane američke ključne regionalne saveznice – zaljevske zemlje Saudijska Arabija i UAE žele se priključiti američkoj operaciji Sentinel“, a nije isključeno da isto učini i od ključnih arapskih zemalja izopćeni i sotonizirani Katar, kojemu bi to bila dobra prilika za još čvršće povezivanje s Washingtonom (koje je, na žalost Rijada, ionako prilično dobro) ali i dokazivanje arapskim susjedima da je Doha po ključnim pitanjima regionalne sigurnosti s njima solidarna. Ali ta je mogućnost i vrlo upitna s obzirom da Katar razvija sve snažnije odnose s Iranom i među ključnim arapskim zemljama sve omraženijom Turskom, pa je teško zamisliti stvarnu koordinaciju između katarskih i primjerice saudijskih vojnih brodova. O Kataru i njegovoj ne baš lošoj poziciji više ćemo govoriti drugi put, a sada ćemo ipak apostrofirati jednu drugu regionalnu zemlju, čiji je utjecaj obrnuto proporcionalan njezinoj veličini. Naravno, riječ je o Izraelu.

Naime, pravo „ulje na vatru“ u regiji dolio je Izrael, čiji je ministar vanjskih poslova Yisrael Katz izjavio kako će se i njegova zemlja priključiti spomenutoj američkoj koaliciji „za zaštitu trgovinskih putova u Perzijskom zaljevu“. Očekivano, uslijedila je brza reakcija iranskog zapovjednika Korpusa straže islamske revolucije Hosseina Salamija, koji je upozorio kako će bilo kakav rat u regiji biti ozbiljna prijetnja za Izrael. I to nije sve: glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Abbas Musavi izjavio je 9. kolovoza kako Iran eventualno članstvo Izraela u američkoj koaliciji u Zaljevu smatra neposrednom prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti i da će se Islamska Republika suprostaviti izraelskoj nazočnosti u toj regiji u okviru svoga prava na samoobranu. Pri tom je upozorio Washington i Tel Aviv „kako sva odgovornost za užasne posljedice ovoga koraka leži na njima“. Dakle, Teheran se ovdje služi gotovo identičnom retorikom koju koriste izraelski državni i vojni vrh kada govore o iranskoj vojnoj nazočnosti u Siriji. Pri tom nitko ne može negirati kako vojna nazočnost izraelske flote u eksplozivnoj zoni Perzijskog zaljeva, „načičkanoj“  najsuvremenijom vojnom tehnikom i stacioniranom „pred nosom“ Iranu ne predstavlja ugrozu po sigurnost Irana s obzirom na njihove međusobne neprijateljske odnose. Osim toga u Siriji djeluju samo proiranske šijtske paravojne skupine i vojni instruktori iz Teherana (i, naravno, iransko oružje) ali ne i službene snage iranske vojske, pa dolazak službenih izraelskih vojnih snaga u Perzijski zaljev u tom smislu ipak ne bi imao istu težinu.

Međutim priključenje Izraela američkoj koaliciji sasvim bi sigurno izazvalo pozitivan odjek u ključnim arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva – Saudijskoj Arabiji i UAE, koje s Izraelom dijele protuiransku vanjskopolitičku platformu i kojima bi to bila i praktična potvrda izraelske spremnosti za pomoć u njihovom suprostavljanju iranskim regionalnim ambicijama. S druge strane Izraelu bi takva odluka također osigurala i praktično svrstavanje ključnih arapskih zemalja na svoju stranu (izraelski brodovi po prvi bi puta u povijesti koordinirali svoje vojne aktivnosti s onim arapskim), što bi dodatno proširilo izraelski sigurnosni perimetar, ionako znatno povećan nakon rastakanja sirijske, iračke i libijske državnosti u ozbiljnom smislu te riječi (sve one još samo formalno figuriraju kao države, a u stvarnosti su bez bilo kakve mogućnosti za ozbiljniji utjecaj ne samo na regionalnu, već i na domaću politiku).

Međutim, moguća izraelska vojna nazočnost u Perzijskom zaljevu osim eskalacije sukoba s Iranom, u sebi nosi i prijetnju dodatnog unutar-arapskog raskola, koji nije vidljiv samo po pitanju „odmetnutog“ i izopćenog Katara kojeg Rijad, Abu Dhabi i Kairo optužuju za sponzoriranje panislamskog pokreta Muslimanska braća (ranije i ISIL-a) i suradnju s Turskom i Iranom, već i po različitim interesima arapskih država i njihovim vizijama budućnosti bliskoistočne regije. A da je to tako, svjedoči i slijedeća vijest:

Irak se kategorički protivi bilo kakvom sudjelovanju Izraela u vojno-pomorskoj koaliciji, uspostavljenoj od strane Sjedinjenih Američkih Država s ciljem zaštite plovidbe u zoni Perzijskog zaljeva, izjavio je 13. kolovoza irački ministar vanjskih poslova Muhammed Ali al-Hakim. „Irak odbacuje bilo kakvo sudjelovanje sila cionističke tvrbe (Izraela, op. a.) u bilo kakvim vojnim snagama radi osiguranja prolaza brodova u Perzijskom zaljevu“, izjavio je u Bagdadu šef iračke diplomacije, kazavši, kako „zemlje Perzijskog zaljeva zajedno (same) mogu osigurati sigurnost prolaska brodova“. Izjavio je kako će Bagdad raditi na smanjenju napetosti i dijalogu, i da „Zapadne vojne snage u Perzijskom zaljevu napetost samo povećavaju“.

Time je Irak nedvojbeno stao na stranu Irana i njegove politike po istom pitanju, što dodatno usložnjava sveukupno stanje s obzirom da se na iračkom teritoriju trenutačno nalazi nekoliko tisuća američkih vojnika u njihovim vojnim bazama, u neposrednoj blizini snažnih proiranskih iračkih šijtskih vojnih formacija, koje su, osim toga, i službeno involvirane u irački vojno-sigurnosni sustav ali neovisno o tome na njih i dalje veliki utjecaj ima Teheran.

Što će se po ovom pitanju dalje odvijati: želi li Izrael stvarno uputiti svoje vojne brodove Iranu „pred nos“ i tako podignuti mogućnost za izbijanje incidenata a time i rata na najvišu moguću razinu, ili Tel Aviv (ili Jeruzalem, kako hoćete) na ovaj način (ukoliko se za nj na kraju odluči) samo želi „praktično“  ukazati Teheranu na svu složenost svoje pozicije s obzirom na iranske paravojne postrojbe u Siriji (i time ga potaknuti na nekakvo dogovorno riješenje toga problema kojeg Izrael označava „životno važnim“ i gdje ne namjerava popustiti, u sklopu nekih budućih pregovora Washingtona i Teherana koje nikada ne treba isključiti), teško je kazati. U svakom slučaju otvoreni međusobni rat vjerojatno ne želi nitko jer bi to po sve strane bilo preriskantno i suludo. Međutim i ovakvi potezi i „igre živaca“, koji samo „dolijevaju ulje na vatru“, ne mogu jamčiti potpuni nadzor stanja – poglavito u regiji prepunoj različitih terorističkih organizacija, od kojih bi nekima, koje inače nemaju šansi za značajniju profilaciju svojih ideja u tamošnjoj javnosti, kaos i posljedični „lov u mutnom“ itekako dobro došao.

Britanci oslobodili iranski tanker Grace 1 usprkos protivljenju SAD-a

Međutim, u političkom smislu po pitanju regije nešto se čudno događa. Prošli je tjedan Gibraltar (kolonijalni teritorij Velike Britanije) donio odluku o oslobađanju 4. srpnja zadržanog iranskog naftnog tankera „Grace 1“, sasvim sigurno ne bez dozvole službenog Londona. Jer upravo su britanski marinci i zauzeli „Grace 1“ i predali ga gibraltarskim vlastima i tamošnjem sudu pod optužbama da on prevozi naftu za Siriju koja je pod naftnim embargom EU od 2011. g., što je Teheran odmah opovrgao a čitavi čin prozvao kriminalnim. Ali nedugo potom i sam je izvršio sličnu vojnu akciju protiv britanskog tankera „Stena Impero“ u Hormuškom tjesnacu i time de facto potvrdio start „tankerskoga rata“. Zanimljivo je kako je odluka gibraltarskog suda donešena usprkos izričitom američkom zahtjevu (Ministarstvo pravosuđa) da se to ne učini, a očekivanje, hoće li Gibraltar (čitaj: London) popustiti pred zahtjevom SAD-a trajalo je čak 11 sati! Na kraju je Vrhovni sud Gibraltara odlučio kako pravnih temelja za daljnje zadržavanje iranskoga tankera više nema i da on može nastaviti svoju plovidbu. Tu je odluku potvrdio i tamošnji prvi ministar Fabian Picardo, izjavivši kako je dobio pismena jamstva Irana da ovaj tanker neće biti subjekt na koga će se odnositi spomenute sankcije EU. Američki State Department nakon ovoga je zaprijetio svima onima koji su povezani s iranskim tankerom „Grace 1“ i priopćio kako vlasnici tankera moraju znati da će SAD ukinuti vize članovima posada iranskih tankera i da će „iskoristiti sve instrumente kako bi lišili Iran resursa“ nužnih za njegovu „destabilizacijsku“ aktivnost. Slučajno ili ne, vrlo je zanimljivo da su iranske vlasti odmah po oslobađanju svoga tankera njemu promijenile ime u „Adrian Darya“ i da se on, navodno, uputio prema grčkim obalama.

Logički je za očekivati kako će nakon britanske odluke o oslobađanju iranskog tankera usprkos američkim suprotnim traženjima uslijediti i identični iranski odgovor tj. puštanje prošloga mjeseca zatočenog britanskog tankera „Stena Impero“ u Hormuškom tjesnacu, a što je bio protuodgovor Teherana Londonu. Time bi ovi događaji nesumljivo predstavljali određenu dozu deeskalacije napetosti, barem kada su u pitanju odnosi Velike Britanije i Irana. Zato je i zanimljivo proanalizirati zbog čega se London (službeno Gibraltar) odlučio na ovakav taktički potez, koji je Teheran odmah okarakterizirao „pobjedom diplomacije“ nauštrb „američkog piratstva“? Jer ova je odluka, imajući u vidu i odbijanje službene američke molbe (formalno, Washington je s molbom zakasnio), nesumnjivo svojevrsni „šamar“ Trumpovoj protuiranskoj politici.

V. Britanija ima svoje specifične interese oko Irana i Perzijskog zaljeva

Kao prvo, pitanje je koliko je s točke međunarodnog prava iranski tanker uopće i bio zakonski zadržan s obzirom na konvenciju o slobodi plovidbe ali i na status samoga Gibraltara: dovoljno je podsjetiti na konvenciju UN-a iz 1966. g. o potrebi dekolonizacije Gibraltara i anuliranja sporazuma prema kojem London njime upravlja. 1968. godine ponovljeno je to isto ali Britanija to svejedno nije ispunila, a najvjerojatnije nikada i neće jer se tamo nalazi njihova važna pomorska baza. Velika Britanija ima i svoje posebne interese, različite od SAD-a. Zanimljiv je, i u nas malopoznati podatak o gotovo 15-ogodišnjem razilaženju Londona i Washingtona po pitanju američke  6. flote, čije je glavno uporište sada vezano uz Kretu ali bi ga Amerikanci htjeli prebaciti u zonu Gibraltara, što Britanija nikako ne želi.  I još jedna činjenica: iako i dalje britanska kolonija, od 2003. g. Gibraltarom po brojnim pitanjima zajednički upravljaju Velika Britanija i Španjolska, pri čemu će potonja ostati članica EU, a Britaniji slijedi Brexit. A kao članici EU Španjolskoj njoj nije u interesu bilo kakvo daljnje zaoštravanje odnosa s Iranom pa je Madrid, sasvim sigurno, pozitivno ocijenio spomenutu odluku gibraltarskog suda.

A britansko pozivanje (britanska navodna lakovjernost) na iransko obećanje da oslobođeni tanker s naftom neće završiti u Siriji  samo je maska za opravdanje ovoga poteza kojeg je London želio povući isključivo zbog svojih interesa, a ne naivnosti i lakovjernosti kojih u njegovoj politici sigurno nema niti će ih ikada biti. Kao prvo, odluku je očito donio novi britanski kabinet na čelu s Borisom Johnsonom (a odluku o zadržavanju tankera donijela je prethodna vlada), koji time jasno daje do znanja da Britanija želi voditi svoju vanjsku politiku kada su u pitanju njezini strateški interesi. Drugi razlog britanske odluke je spoznaja o nepokolebljivosti Irana bez obzira na sve: drukčije rečeno –  iranski odgovor postoji, a odgovora na odgovor Irana nema. To smo vidjeli u slučaju iranskog rušenja američkog vojnog drona, u iranskom zadržavanju britanskog tankera (preciznije, švedskog pod britanskom zastavom) i td. gotovo bez ikakvih posljedica po Teheran osim pooštrene američke retorike. A budući da je stav američke politike kako rata s Iranom neće biti, London je svjestan da se o sigurnosti vlastitih interesa mora i najbolje može pobrinuti sam, a za to radije bira diplomatski nego ratni put. Evo nekih razloga za to:

Prošlo stoljeće Britanci su glavninu nafte uvozili iz Perzijskog zaljeva. Nakon toga počela je eksploatacija domaćih naftnih nalazišta, prije svaga u Sjevernom moru, koja je sada u dobroj mjeri iscrpljena. Od 2004. uvoz nafte opet je dostigao domaću proizvodnju, a od 2014. g. Velika se Britanija iznova pretvorila u klasičnog uvoznika „crnog zlata“. A odakle London naftu može dobiti nego iz Perzijskog zaljeva? Pri tom mu sigurno neće biti u interesu vječna napetost, a kamo li vojni sukobi s Iranom koji će cijenu nafte dizati u nebo, kao i troškove osiguravajućih usluga tankerskoga prijevoza. S druge strane Sjedinjene Države takve brige uopće ne more, one sada izvoze naftu, štoviše, njezin su ponajveći proizvođač i bliskoistočna nafta samo im je konkurencija. Naravno, za Britaniju nije isto uvoziti jeftinu iransku ili skuplju američku naftu. A ako stvari promatramo još šire i u daljoj perspektivi, možemo kazati kako nafta iz Sjevernoga mora jest Britanska ali ne Engleska: ukoliko Škotska jednom napusti Ujedinjeno Kraljevstvo, što se na posljednjem referendumu umalo i dogodilo, sjeverno-morska naftna nalazišta postat će škotska, a ne engleska.

Zato London misli strateški dugoročno, pri čemu je Trump ipak samo „potrošna roba“.

(Nastavlja se)

Zoran Meter: SAD i Iran na rubu rata: IRAN NAPAO AMERIČKI DRON, TRUMP SE POVUKAO I SMIRUJE SITUACIJU

 

0 komentara

You may also like