Zoran Meter: DRAMATIČNI PREOKRET – NA POMOLU ZAVRŠETAK SIRIJSKOG RATA?

Moskva je, pritisnuta pokrenutom ukrajinskom krizom na svojim granicama i rastućim bedemom sankcija sa strane Zapada, bila primorana početi voditi aktivnu i samostalnu vanjsku politiku, i tražiti izlaz u drugim geopolitičkim smjerovima – prema Istoku i prema Jugu, koji je u vrijeme carske Rusije i bio njezin geopolitički prioritet.

Po pitanju sirijskog sukoba ovih se dana događa nešto dramatično i do sada neviđeno, što ukazuje na mogući skori početak kraja dugogodišnje ratne agonije te zemlje i njezinog naroda. Taj građanski rat, koji je to već odavno prestao biti jer se na tlu Sirije godinama sukobljava službena državna vojska i uvezeni teroristi svih boja i vrsta (i oni loši i oni „dobri“, već prema potrebi), strani plaćenici, ali i službene vojske i koalicije drugih država (i pozvane i nepozvane), prijetio je i još uvjek prijeti opasnom destabilizacijom stanja na Bliskom istoku koje može izmaći kontroli, a time i kaosom koji može preplaviti čitavi svijet, budući da su u toj regiji danas koncentrirane i u njezine unutarnje procese duboko involvirane sve najvažnije svjetske vojne i gospodarske sile.

Jedna je činjenica sada konačno svima postala razvidna (iako je ona, zapravo, to već dugo ali se zbog geopolitičkih razloga, a najviše zbog taštine i prestiža nije željela priznati) i pred njom više nitko ne može zatvarati oči: predvodnik svih političkih inicijativa i, zapravo, stvarni vojni pobjednik sirijskog sukoba, bez čije se suglasnosti u toj zemlji više ništa ne može dogoditi je – Rusija. Kada sam u listopadu 2015. godine, neposredno nakon početka po ključne zapadne geostratege potpuno neočekivane ruske zračne kampanje u Siriji na strani službene vlade u Damasku, u tjedniku „7Dnevno“,  u svojoj analizi napisao kako se tu  radi o najvažnijoj političkoj odluci u idućih pet godina, koja će dalekosežno determinirati ne samo regionalne nego i globalne geopolitičke odnose na jednoj potpuno novoj paradigmi, malo je tko podupirao moje stavove. Bilo je puno komotnije prihvatiti teze tadašnjeg američkog predsjednika Baraka Obame, koji je ruski potez označio samoubilačkim, a Rusiju regionalnom državom koja nema snage pobjediti terorizam u Siriji i spasiti već gotovo uništenu Asadovu vojsku, pri čemu će Sirija za Ruse postati „novi Afganistan“.  U međuvremenu se dogodilo puno toga: eskalirao je američko-ruski politički sukob, pojačane su proturuske sankcije, vojni efektivi NATO saveza pomaknuti su prema zapadnim ruskim granicama, međutim, ruska vojna kampanja u Siriji je išla svojim tijekom. Rusija je u konačnici vrlo brzo uništila infrastrukturu i opskrbne kanale „Islamske države“ i prekinula njezin izvoz ukradene nafte od čijeg je prihoda ta teroristička organizacija financirala svoje aktivnosti. Pri tom je  Tursku, kao članicu NATO saveza, potpuno šokantno, nakon velike krize nastale zbog turskog rušenja ruskog bombardera, „prigrlila u svoje naručje“ i pretvorila u ponajvažnijeg partnera u regiji, a s Iranom uspostavila strateške savezničke odnose, za sada samo po pitanju Sirije ali s tendencijom njihovog širenja i na čitavu regiju. Moskva je vještom vojno-diplomatskom kombinatorikom vrlo brzo uspjela povratiti dio svojih snažnih bliskoistočnih uporišta iz doba SSSR-a, prethodno izgubljenih u bespućima ruskog društvenog, političkog i gospodarskog kaosa iz 90.-ih godina prošlog stoljeća – prije svega u Iraku i Egiptu – ali se i na kvalitativno potpuno drukčijoj razini pozicionirati i u drugim ključnim regionalnim zemljama poput Saudijske Arabije, Katara, UAE, razorenoj Libiji, po palestinskoj problematici i td.  Drugim riječima, Moskva je, pritisnuta pokrenutom ukrajinskom krizom na svojim granicama i rastućim bedemom sankcija sa strane Zapada, jednostavno bila primorana početi voditi aktivnu i samostalnu vanjsku politiku i tražiti izlaz u drugim geopolitičkim smjerovima – prema Istoku i prema Jugu, koji je u vrijeme carske Rusije i bio njezin geopolitički prioritet. Ona se, zapravo, zahvaljujući pogrešnim procjenama i strategijama Sjedinjenih Država u doba druge Obamine administracije, iznova prometnula u globalnu vojnu i političku silu bez koje je danas nemoguće riješiti bilo koje svjetsko krizno žarište.

Ovladavanjem posljednjim velikim uporištem „Islamske države“ u Siriji – gradom Abu-Kamalom od strane sirijske vojske i njezinih saveznika, i uspostavom nadzora nad sirijsko-iračkom granicom, stvoreni su i konačni preduvjeti za završetak rata. Politička dramatika, koju smo spomenuli u uvodu, počela je paralelno s tim događajima. Prošlotjedna zajednička izjava dvojice predsjednika, Vladimira Putina i Donalda Trumpa prigodom susreta u Vijetnamu, o Siriji kao jedinstvenoj i suverenoj državi, označila je „zeleno svjetlo“ za početak prvog ozbiljnog dijaloga između svih suprostavljenih strana, a ne njegove improvizacije kako je proteklih godina bio slučaj, uglavnom radi kupovine vremena, pregrupiranja snaga na terenu i njihovog naoružavanja. Vrijeme „razgovora radi razgovora“ došlo je kraju. Sjedinjene Države sada moraju spasiti što se spasiti da, pri čemu je strategija prekrajanja bliskoistočnih granica postala stvar prošlosti, a  Irak i Sirija sada imaju velike šanse očuvati svoj teritorijalni integritet barem u srednjoročnom razdoblju. Uza sve ovo, i Iran je, gledano iz vojne perspektive iračkih i sirijskih bojišnica, snažno ojačao vlastite pozicije, a jučer je vojno zapovjedništvo te zemlje svom vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju i službeno čestitalo na pobjedi nad „Islamskom državom“.

Dakle, stvorene su realne pretpostavke za početak ozbiljnih pregovora o sirijskoj budućnosti, pri čemu je „politička Meka“ za stvaranje platforme njihovog starta postao ruski grad Soči, u koji, k Putinu, proteklih dana i tjedana „hodočaste“ brojni regionalni i svjetski dužnosnici – šutke skidajući nevidljivi veo pokušaja svekolike ruske izolacije – gotovo pa izopćenja iz međunarodne zajednice. Puni je to trijumf ruskog čelnika kojeg on podnosi neobično skromno, vjerojatno poučen povijesnim  iskustvom i nužnim oprezom kako još ništa nije gotovo, jer je precizan razvoj budućih događaja u svijetu, lišenom čvrstih savezništava, propalih strategija i projekcija koje nisu zamijenile nove, nemoguće predvidjeti.

Preksinoćnji hitni dolazak sirijskog predsjednika Bashara Asada u Soči značio je pripremu za odluke koje će se vjerojatno usvojiti na današnjem trojnom sastanku predsjednika Rusije, Turske i Irana u tom gradu (tri zemlje po pitanju Sirije surađuju kroz Astanski pregovarački proces). Rusija polazi od pretpostavke, kako je ključna faza vojnih aktivnosti u Siriji završena i da je vrijeme za politički dogovor. Pri tom je, svakako, od velike važnosti da Asad, kao šef države i zapovjednik vojske, prihvati sporazum i odluke koje bude dogovorene na tom sastanku i time ih oživotvori, a ne da ostanu „visiti u zraku“, kako se izrazio Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov. Rusiji je važno Asadovo osobno obećanje da neće „minirati“ glavne točke iz očekivanog trojnog sporazuma ili, bolje rečeno – kompromisa, i da uvjeri vladajuću alavitsku elitu kako je povratak na predkonfliktni algoritam upravljanja Sirijom nemoguć. Čini se da je Putin od Asada takvo obećanje konačno i dobio.





Ovdje treba pridodati i kako je istog dana Putin telefonski razgovarao s katarskim emirom Al-Thanijem, a već idućeg dana s egipatskim predsjednikom Al-Sisijem i američkim čelnikom Donaldom Trumpom. Asadov dolazak Putinu znači, također, da je Rusija službeni Damask i Asada osobno postavila u red službenih sudionika budućih razgovora o Siriji, ali i skinula s dnevnog reda sva pitanja o njegovoj političkoj budućnosti, barem u srednjoročnoj perspektivi do kada će Asad sigurno ostati na vlasti. Putin je uspio u još nečemu – po prvi put, na skorašnjem sastanku prosaudijski orijentirane sirijske oporbe koji počinje u Rijadu 28. studenog, sudjelovat će i osobni Putinov izaslanik za Siriju, Aleksandar Lavrentiev, a što je ranije bilo nezamislivo.

Nadalje, jučer su u Sočiju sastanak održali i zapovjednici glavnih stožera ruskih, turskih i iranskih oružanih snaga, koji su dogovorili zajedničke korake oko najvažnijeg pitanja koje je opterećivalo odnose triju država po pitanju Sirije – regiji Idlib, kao četvrte zone deeskalacije u toj zemlji. Dogovoreno je povećanje koordinacije aktivnosti i konkretni koraci za uništavanje tamo stacioniranih snaga „Islamske države“ i terorističke organizacije „Jabhat al-Nusre“, kao stožerne snage islamista u toj sjevero-zapadnoj regiji koja graniči s Turskom. Također je razgovarano o stanju na granici s regijom Latakijom, naseljenom Turkmenima, pojedinim pitanjima oko regije Aleppo, a turska strana postavila je i pitanje kurdske enklave Afrin. Kada smo kod Kurda, svakako treba spomenuti i rusko odlaganje održavanja sirijskog svenacionalnog kongresa koji se trebao održati prošli tjedan u Sočiju, i prebacivanje razgovora na razinu ministara vanjskih poslova triju država, a onda i njihovih vojnih zapovjedništava. Zašto se to dogodilo? Odgovor je prilično jasan – kongres je trebao označiti vidljivi pomak za Siriju u pozitivnom smjeru, a ne samo jedan u nizu političkih događaja. Taj bi kongres trebao pokrenuti novi val ozbiljnog pregovaračkog procesa i postati svojevrsna alternativa Ženevi. U njemu bi SAD u najboljem slučaju imao promatrački status. Za tako nešto ipak se čekala odluka samih čelnika triju država, pri čemu je već sada vrlo vjerojatno kako u radu kongresa neće sudjelovati predstavnici sirijskih Kurda – preciznije – oni  neće biti niti pozvani, što je ruski ustupak i Ankari i Teheranu, a onda i vladi u Damasku koja se kurdskoj nazočnosti u radu kongresa također protivi.

A da se puno toga događa i da su veliki ulozi u igri svjedoči i jučerašnja vijest, da se spomenuta konferencija prosaudijske grupacije sirijske oporbe, prvotno planirana za 23. i 24. studenog, prolongirala za 28. ovog mjeseca. Naime, pojavili su se prvi otovreni sukobi oporbenih predstavnika s novim smjerom saudijske politike po sirijskoj problematici. Rijad sada želi utvrditi jasnu pregovaračku platformu s konkretnim programom i odrediti konačni službeni tim oporbenih predstavnika koji će u Ženevi sjesti za pregovarački stol s predsjednikom Asadom. Turski mediji izvješćuju kako je sastanak odgođen jer je niz oporbenih čelnika, predvođenih šefom Visokog pregovaračkog vijeća Rijadom Hidžabom, podnjelo svoje ostavke. Dio oporbenjaka je već stigao u Rijad i raspravlja o spornim pitanjima, a prošireni susret planiran je za utorak, ukoliko se sporna pitanja do tada riješe.





Dakle, Saudijska Arabija, uz potporu SAD-a, želi ne samo pokrenuti „umrtvljene“ Ženevske pregovore kao jedini instrument za postizanje konačnog sporazuma o Siriji, već i u potpunosti pod svoj nadzor staviti razjedinjenu sirijsku oporbu. U tom kontekstu treba promatrati i ostavku Hidžaba i njegovog kruga suradnika, sasvim sigurno pod snažnim pritiskom saudijskog prijestolonasljednika i ministra obrane Muhammeda bin Salmana, koji je i arhitekt saudijske sirijske politike.

U svakom slučaju, čini se da se konačno, po prvi put od izbijanja sirijskog rata, jasno ocrtavaju moguće konture i konačni profili sudionika pregovaračkih procesa, pri čemu će se nedvojbeno morati uzimati u obzir i trenutačno vojno stanje na terenu tj. teritoriji koje svaka od dviju suprostavljenih koncepcija sirijske budućnosti stvarno vojnički nadzire. A po tom pitanju nedvojbenu prednost i inicijativu  ima, uvjetno rečeno, proruska koalicija. Rijad u Siriji još jedino ima svoje uporište i dominantan utjecaj u regiji Idlib, kroz „Jabhat al-Nusru“, ali koliko će to još biti slučaj s obzirom na jučer dogovorene korake vojnih zapovjedništava Rusije, Turske i Irana vezano za uništenje te organizacije, vrlo je upitno. S druge strane, Sjedninjene Države posredstvom prokurdskih postrojbi unutar Sirijskih demokratskih snaga (SDF) imaju vrlo ograničen radijus djelovanja i mogućnosti na samom terenu, a slobodno se može reći kako je i ono što te snage sada nadziru istočno od rijeke Eufrat (u regiji Deir ez-Zour, uključno i grad Rakku u istoimenoj regiji), vrlo upitnog roka trajanja s obzirom na netrpeljivost tamošnjeg dominantnog arapskog stanovništva prema Kurdima koji su vlastite vojne postrojbe rastegnuli puno južnije od svog stvarnog etničkog prostora na sirijskom sjeveru.

Je li takva konstelacija snaga dovoljna za konačni politički dogovor ili će Washington (posredstvom Rijada) inzistirati na „nemogućim uvjetima“ i tako krenuti u novi rizik produljenja rata s potpuno neizvjesnim konačnim ishodom, koji može (a i ne mora) rezultirati gubitkom i ovakvih „mršavih“ američkih pozicija, vrlo će se brzo vidjeti. Međutim, stječe se dojam kako je ratovanja i ratnog kaosa već dosta, pa makar samo i tamošnjim regionalnim državama koje prerastanjem sirijske krize u nekontrolirani i sveopći sukob  i same vrlo lako mogu biti destabilizirane.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like