Zoran Meter: Egipatska vojska priprema se za izbacivanje turskih snaga iz Libije!

Foto: egyptindependent.com

Rastu napetosti oko Libije nakon što je Ankara, od početka ove godine, aktivno, svojim modernim oružanim sustavima, vojnim instruktorima, i sebi odanim proxy-snagama iz redova radikalnih islamističkih boraca iz sirijske regije Idlib do neprepoznatljivosti ojačala vojne snage središnje vlade nacionalnog jedinstva u Tripoliju. One su, ubrzo, nakon do tada potpuno podređenog položaja i borbe za golo preživljavanje na širem prostoru glavnog libijskog grada u odnosu na snage Libijske nacionalne vojske pod zapovjedništvom generala Khalife Haftara, krenule u snažnu protuofanzivu i potonjima nanijele prve velike i teške poraze. Vladine su snage, uz pomoć turskih udarnih bespilotnih letjelica i dalekometnog topništva, Haftarove borce vrlo brzo protjerale iz zapadnih djelova Libije, do sredozemnog grada i luke Sirt, istočno od Tripolija, a koji posljednjih tjedana one također najavljuju osvojiti. Međutim, krajem lipnja egipatsko državno i vojno vodstvo tu je namjeru Tripolija (koju, inače, otvoreno podupire i Ankara i bez čijeg se odobrenja libijska vlada premijera Fayeza Al-Sarraja to ne bi niti usudila činiti) nazvalo „crvenom crtom“, koju Kairo neće dozvoliti prijeći i zbog koje može doći i do otvorene  egipatske vojne intervencije u Libiju.

A egipatska vojska nipošto nije, nekakva, uobičajena slika bliskoistočnih verzija „kljastih“, nesposobnih vojski korumpiranih zapovjedništava na svim razinama, koje bez strane pomoći, u vojnom smislu na terenu nisu u stanju učiniti ništa konkretno.  Upravo suprotno, egipatska je vojska najjača od vojski svih arapskih zemalja, s velikim vojnim iskustvom, znanjem, školovanim časničkim kadrom i profesionalnim ustojem unutar svih svojih rodova. Ona je i vrlo dobro naoružana i posjeduje veliki aktivni i pričuvni kadar (Egipat broji više od 80 milijuna stanovnika). Egipatska vojska ima i dobre i uvježbane pomorske snage, ne tako davno osnažene i s dva najsuvremenija francuska nosača helikoptera klase „Mistral“, izgrađena 2014. i 2015.g. u francuskom brodogradilištu i prvotno namjenjena za rusku vojsku (Francuska, je pod pritiskom SAD-a nakon uvedenih proturuskih sankcija 2014.g., bila primorana obustaviti njihovu isporuku Rusiji iako je prvi Mistral već bio u potpunosti izgrađen i na njemu su se već počeli uvježbavati ruski mornari za njegovo preuzimanje, a drugi djelomično, dok je Moskva oba nosača već u cjelosti bila platila. Nakon dužih pregovora francuske i ruske strane dogovorena je isplata financijskih odšteta Moskvi, kao i prodaja Mistrala Egiptu). Ono što je za Kairo jedini nedostatak, kada je pokretanje velikih vojnih operacija u pitanju,  je teško gospodarsko stanje u zemlji i nedostatak novca. Međutim, kada je riječ o Libiji, novac mu ne bi bio problem. Njega mu već osiguravaju bogate Zaljevske monarhije, prije svih UAE, koji s Egiptom dijele identični stav po pitanju te zemlje, potpuno suprotan onom turskom. Oni, osim toga, na Tursku zajedno gledaju kao na opasnog regionalnog konkurenta koji u arapskom svijetu nema što tražiti. Turska, naravno, misli suprotno i igra na kartu islamskog jedinstva, posredstvom panislamističke organizacije „Muslimanska braća“, koju su, međutim, iz svojih zemalja protjerali i Egipat i sve Zaljevske monarhije s izuzetkom Katara, koji je i dalje ostao vjeran turski saveznik – i po pitanju Sirije i po pitanju Libije.

Jučer (10. srpnja) medij The Arab Weekly piše kako je egipatska vojska počela velike vojne vježbe pod kodnim nazivom „Hasm 2020“ nedaleko od granice s Libijom.

U njoj su angažirane različite vrste vojne tehnike, kao priprema za moguću vojnu operaciju na teritoriju njoj susjedne zapadne zemlje. Ta činjenica pojačava očekivanja koja idu u smjeru da se egipatska vojska već odlučila za vojnu varijantu rješenja libijskog sukoba nakon aktivnog miješanja Turske u isti. To je miješanje za Kairo stvorilo neugodnu i potpuno neprihvatljivu situaciju. Libija za  Egipat tradicionalno predstavlja životno važnu stratešku dubinu kada je riječ o njegovoj nacionalnoj sigurnosti, navodi taj medij.

Egipatski ministar obrane general Mohamed Zaki nalazi se na zapadnoj granici svoje zemlje već gotovo mjesec dana. Najveća egipatska vojna baza na zapadu zemlje „Muhammad Naguib“, otvorena je, očito ne bez razloga, prije svega tri godine. U zoni Sredozemnog mora, prema granici s Libijom, ojačava se i vojno-pomorska baza „Jarjour“. U svom govoru u Vijeću sigurnosti UN-a, 8. srpnja, egipatski ministar vanjskih poslova Sameh Shoukry, izjavio je, kako  stanje u Libiji predstavlja ozbiljnu ugrozu stabilnosti i sigurnosti u čitavoj regiji.





General-bojnik Alla Ezzedine, bivši direktor Centra za strateške studije egipatke vojske u Kairu  (Centre for Strategic Studies of the Egyptian army), za The Arab Weekly je izjavio, kako se za najodlučniji scenarij djelovanja najveće arapske republike s najsnažnijim oružanim snagama u regiji, nastavljaju pripreme  na svim razinama – od malih postrojbi do najvećih kopnenih vojski – od kada se Ankara uključila u unutar-libijski sukob.

Prosudba:

Otvoreni rat između Turske i Egipta (zbog Libije) najmanje je što u ovom trenutku Turskoj odgovara. Turska se vanjska politika nalazi u vrlo složenim regionalnim i globalnim okolnostima, s vrlo zaoštrenim odnosima s EU i pojedinim ključnim članicama NATO saveza. To što mje mi ona članica istog vojno-političkog saveza u ovom joj slučaju ne znači previše. Ona, možda, sada, po pitanju Libije i ima potporu SAD-a, ali Washington je tradicionalno pragmatičan i onaj tko mu je na određenom prostoru danas saveznik, već sutra mu vrlo lako može postati neprijatelj, ili će se prema njemu, u blažoj varijanti, odnositi posve indiferentno. Osim toga, Sjedninjene Države sada su zaokupljene samima sobom i nadolazećim izborima, pa im bilo kakva aktivnija vojna umješanost u probleme Libije nikako nije prioritet. Turska je vojska, osim toga, već aktivno uključena i na sjevero-zapadu i sjevero-istoku Sirije, kao i na sjeveru Iraka. Nije da ona nema još dovoljno potencijala i za i druge, još puno veće vojne operacije – upravo suprotno. Ali tada bi se one morale odvijati u njezinom bližem okružju, a nikako tako daleko od matičnog državnog prostora kako je to sada slučaj u Libiji. Jer ta činjenica u vojnom smislu snažno otežava i poskupljuje logističku potporu svojim snagama na terenu, što se ne može dugo izdržati. Poglavito ne, ukoliko se radi o sukobu s vojskom snage one egipatske, kojoj je njezin matični i logistički prostor fizički naslonjen na kopnene bojišnice.





Osim toga, političko-diplomatski gledano, Ankara ne bi imala niti približno takvu potporu u ratu s Egiptom oko Libije, kakvu bi imao Kairo: on bi je dobio od ključnih arapskih država, Francuske, Italije, Grčke i td. (a nije isključeno čak niti od strane SAD-a čiji je i on veliki partner, sve ovisno o razvoju situacije).

Također, i nikako ne manje važno, jedna od sretnijih zemalja takvim crnim scenarijom bio bi Izrael. Njemu bi egipatsko-turski rat bio „šlag na torti“ bliskoistočnog kaosa, skoro isto, kao i onaj u slučaju eventualnog američko-iranskog rata. Bio bi mu idealna podloga za eliminaciju još jednog vrlo neugodnog geopolitičkog protivnika, kakva mu je danas Turska pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, i zapravo je posve sigurno da bi Izrael aktivno stao na stranu Egipta i pružao mu svesrdnu pomoć  – i vojno-tehničku i obavještajnu i logističku.

Može li to Turska sve izdržati, nisam siguran, ali ako bi kojim slučajem i mogla, iz rata s Egiptom izišla bi potpuno oslabljena, što bi značilo i kraj njezinih regionalnih i ukupnih vanjskopolitičkih ambicija za dugo vrijeme. U tom smislu uopće nisam uvjeren kako ne postoje, čak i vrlo jake, silnice, kojima bi egipatsko-turski rat itekako išao u prillog zbog njihovih interesa, ne samo po pitanju Libije. Kairo je, očito, od njih vrlo dobro instruiran i za tu avanturu spreman, tim više što mu Libija u strateškom smislu ipak znači puno više  nego Turskoj, kojoj ta zemlja ipak nije životno bitna, kakvom, primjerice, Ankara predstavlja sebi susjednu Siriju. Libija bi joj, dakako, bila idealna osnova za daljnji prodor svojih gospodarskih interesa u dubinu Afrike i strateško pozicioniranje u središtu Sredozemlja, ali to su ipak planovi koji se ne ostvaruju pod svaku cijenu, već u okvirima koji su u određenom trenutku realno mogući i zadani, i koji ne ovise isključivo o samoj Ankari. Mislim da to Erdogan i njegovi stratezi itekako dobro razumiju i da će se na kraju okrenuti pregovorima o političkom rješenju libijskoga problema, u koji će biti uključeni i svi ključni vanjski igrači. Jer, kao i u Siriji, i u Libiji (možda još i više s obzirom na njezin položaj i goleme rezerve nafte) jedna strana ne može biti apsolutni pobjednik i za sebe uzeti baš sve.

Naravno, uvijek postoji mogućnost i za neke suprotne, mračne scenarije, ali mislim kako oni ipak nisu u interesu niti Ankare niti Kaira i da će se od njih odustati bez obzira na međusobne prijetnje, sve češće upućivane s najviših političkih razina i praćene pokazivanjem vojnih mišića.

Komentari

komentar

You may also like