Zoran Meter: Eksplozivno stanje: RUSKO-IRANSKE VOJNE VJEŽBE U PERZIJSKOM ZALJEVU

Foto: Defense News

Ruska vojnopomorska flota i vojno-pomorske snage Irana pripremaju se za održavanje zajedničke vojne vježbe u Perzijskom zaljevu, priopćila je u ponedjeljak, 29. travnja, iranska novinska agencija IRNA, pozivajući se na izjavu iranskog kontra-admirala Hosseina Khanzadia. Iranski je admiral izjavio, kako će, sukladno sporazumu dviju zemalja, ruski brodovi tijekom nadolazećih mjeseci uploviti u južne iranske luke zbog izvođenja zajedničkih vojnih vježbi. Zanimljivo je kako je iranski admiral ovu izjavu dao novinarima tijekom svoga posjeta Kini. Samo dan ranije zapovjednik Glavnog stožera iranske vojske Mohammad Bageri izjavio je kako Teheran neće blokirati Hormuški tjesnac ako iranski brodovi i dalje njime budu mogli slobodno ploviti. Pri tom je ponovio onu, sada već dobro poznatu frazu: „Ako naša nafta ne bude prolazila kroz tjesnac (Hormuz), niti nafta drugih zemalja kroz njega također neće prolaziti.“ (https://en.isna.ir/news/98020804167/If-Iran-s-oil-not-to-pass-through-Strait-of-Hormuz-others)

Nakon što je američki predsjednik Donald Trump prije tjedan dana najavio ukidanje povlaštenog šestomjesečnog uvoza iranske nafte za 8 država – njezinih najvećih uvoznica bez bojazni o primjeni američkih sankcija koje se odnose na iranski energetski sektor i sve one koje s njim surađuju (ističe 2. svibnja), i nakon što je kazao kako će SAD nakon toga „svesti izvoz iranske nafte na nulu“, onemogućivši joj pristup svjetskim tržištima (što, prema mišljenju svih relevantnih analitičara znači blokadu plovidbe iranskih tankera, jer drugog načina za sprječavanje njezinog pristupa svjetskom tržištu niti nema osim da se sve zemlje svijeta iranske nafte u potpunosti odreknu što je nemoguće, poglavito u slučaju Kine koja je njezin najveći uvoznik i za koje količine joj je nemoguće pronaći alternativne izvore), uslijedile su oštre reakcije Teherana. Osim političkih prijetnji, poput razmišljanja o ponovnom pokretanju razvoja iranskog nuklearnog programa, zaustavljenog tj. ograničenog međunarodnim sporazumom (iz kojeg su se SAD jednostrano povukle u svibnju prošle godine smatrajući ga „lošim“ i „nepravednim“ te vratile stare i uvele nove sankcije protiv Teherana), Iran je nedavno otvoreno zaprijetio blokadom Hormuškog tjesnaca ako se pokuša blokirati slobodna plovidba njegovih brodova.

Upravo zbog ovih događaja, slijedećih mjeseci Hormuški će tjesnac biti središte velike svjetske sigurnosne krize. U Perzijski zaljev postojano se dovlače nove zapadne vojne snage (i Rusija i Kina to ne promatraju mirno iako se o tome previše ne govori, a možda o tome najbolje svjedoči upravo i gore spomenuta vijest), a napetost dostiže vrhunac u vrijeme kada tim, relativno uskim akvatorijem doslovno jedni pored drugih plove najsuvremeniji američki vojni brodovi i nosači zrakoplova i brodovi moćnog iranskog Korpusa straže islamske revolucije – regularne iranske vojne komponente koju je Washington nedavno stavio na spisak terorističkih organizacija, a Teheran, zauzvrat, na spisak terorističkih organizacija stavio američko središnje zapovjedništvo zaduženo za Bliski i Srednji istok i sjevero-zapadnu Afriku (CENTCOM) čije pomorske i zračne snage upravo krstare Perzijskim zaljevom. U takvim uvjetima dovoljan je samo jedan incident da se ta eksplozivna smjesa zapali i pretvori u razarajuću buktinju u kojoj mogu stradati i Iran i susjedne arapske monarhije i tamo stacionirana američka vojska i njezine baze (prije svih zapovjedništvo američke V. flote u Bahreinu) i zračna baza u Kataru koje su u bliskom dometu iranskih obalnih raketnih sustava.

Međutim, iako je stanje uistinu vrlo ozbiljno, ne smatram kako će do opisanog „crnog“ scenarija i doći, već da se sve ovo svodi na veliku igru živaca i podizanje ljestvice potencijalnog  izbijanja sukoba do krajnjeg maksimuma, što je svojstveno novousvojenoj američkoj doktrini s dolaskom Trumpove administracije, koja se svodi na vođenje diplomacije uz pozadinsku, ozbiljnu prijetnju silom (do koje u pravilu ne dolazi kada je riječ o zemljama za koje se prosuđuje vjerojatnost ozbiljnog i snažnog vojnog otpora, poput Sjeverne Koreje, Venezuele, Irana i naravno – Sirije zbog tamošnje ruske vojne nazočnosti). Iranu, s druge strane, također, u nikakvom interesu nije pokretanje rata sa SAD-om ili arapskim susjedima, ali isto tako i sa Izraelom, već Teheran sve svoje nade stavlja u „strategiju strpljivosti“ i nove američke predsjedničke izbore koji se održavaju iduće godine. Teheran očekuje, preciznije, nada se Trumpovom porazu, nakon kojeg bi bilo moguće otpočeti novi program iranske pomirbe sa Zapadom. I to uopće nije bez rezona i razloga: naime, gotovo svi mogući predsjednički kandidati iz redova Demokratske stranke izjavljuju povratak SAD-a nuklearnom sporzumu s Iranom i politiku normalizacije odnosa s Tehernom, kojom se može postići puno više nego Trumpovom politikom prijetnji, ucjena i sankcija.

U tim i takvim okolnostima, osim Teherana, s velikom dozom nervoze američki predsjednički izbori iščekuju se i u Izraelu, koji u slučaju Trumpovog poraza može izgubiti sve ono što je dobio, i to dolslovno preko noći: američko priznanje Jeruzalema glavnim gradom Izraela, premještaj američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, priznanje okupirane Golanske visoravni izraelskim teritorijem.  Premijer Benjamin Netanjahu sve je svoje političke karte od samoga počatka stavio na Donalda Trumpa i Republikansku stranku, što je dovelo do toga da je pokidao odnose s Demokratskom strankom do te mjere, da mnogi njezini predstavnici po prvi puta nisu željeli doći niti na nedavnu godišnju konferenciju moćnog Američko-izraelskog vijeća za javna pitanja (AIPAC), održane uoči izraelskih parlamentarnih izbora, kojoj je osobno nazočio i premijer Netanjahu i, naravno, na kojoj je polučio veliku potporu za svoj reizbor (uz popratno Trumpovo priznanje Golanske visporavni izraelskim teritorijem, kao očigledni poklon, nužan za osiguranje izborne pobjede Netanjahuovog Likuda). Izraelski odnosi s američkom Demokratskom strankom pokidani su do te mjere, da u slučaju pobjede njihovog kandidata Izraelu prijeti lošije stanje odnosa sa svojim glavnim saveznikom – SAD-om, nego što je to bilo u doba Obamine administracije koja je nastojala normalizirati odnose s Teheranom usprkos javno izražavanoj izraelskoj zabrinutosti, a kasnije i otvorenim protivljenjem.





Upravo u tome sada i leži najveća opasnost: nije nikakva tajna da se izraelski državni vrh zalaže za nastavak snažnih pritisaka na Iran, uključno i onih vojnih, kako bi Teheran i definitivno u potpunosti odustao od razvoja svog nuklearnog programa, ili kako bi došlo do smjene islamskog režima u Teheranu, a najbolje i jedno i drugo. Vlada u Jeruzalemu pri tom se oslanja na mišljenje svojih analitičara prema kojem je ozbiljna prijetnja vojnom intervencijom dovoljna da se Teheran povuče. Oni se, naime, u takvim promišljanjima pozivaju na činjenicu da su iranski ajatolasi već jednom, u strahu, samostalno obustavili razvoj nuklearnog programa nakon što su Amerikanci u Perzijski zaljev i pred iračke obale dovukli goleme vojne snage za intervenciju protiv režima Sadama Huseina. Ajatolasi su tada mislili kako je Iran slijedeći na redu. Međutim to nije bio dio američke politike pa se razvoj iranskog nuklearnog programa ubrzo opet nastavio.

Politiku iščekivanja vezano uz američke predsjedničke izbore sada sve otovrenije iskazuju i druge zemlje diljem Bliskog istoka i sukladno tome ne žure s radikalizacijom stanja ne samo prema Iranu, što je intencija Trumpove politike, već s pozornošću motre i sve veću nazočnost ostalih ključnih globalnih geopolitičkih igrača u regiji. Jednostavno rečno, bogate i lukave arapske monarhije ali i republike poput Egipta, radije će „zakočiti“ nego srljati u moguću vlastitu propast, poučene povijesnim iskustvom da ih međusobni regionalni sukobi obično vraćaju desetljeća unatrag u razvojnom i svakom drugom smislu.

Osim toga, teško je vjerovati kako će američki vojni pritisak na Iran izići izvan okvira „diplomatskog pritiska“ i prijeći u fazu otvorenog rata. Guranje SAD-a u jedan, tako rizičan vojni pothvat s nužnim velikim žrtvama (bez obzira na po sebe, vjerojatno, njegov uspješan završetak u smislu konačnog vojnog pobjednika, jer SAD su neusporedivo jača vojna sila od Irana po svim parametrima, osim voljnog momenta tj. motivacije), teško da bi naišao na odobravanje šire američke javnosti, a Trumpove šanse za pobjedu iduće godine vjerojatno bi sveo na minimum. Ukoliko Trumpu uopće i treba neki novi rat za PR potrebe (a u to nisam siguran, štoviše, mislim kako bi mu u sadašnjem trenutku neki radikalni otklon prema pacifističkom smijeru vođenja vanjske politike  puno više koristio i na domaćem terenu) to sigurno nije rat s Iranom –  koji je po svim parmetrima i posljedicama potpuno nepredvidljiv.





Zoran Meter: SAD-E PRIJETE IRANU, IRAN PRIJETI BLOKADOM HORMUŠKOG TJESNACA, PUTIN ŽURI U KINU

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like