Kao grom iz vedra neba svjetskim je medijima protutnjala vijest kako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan 15. prosinca, u intervjuu turskoj televiziji „A Haber“ Amerikancima zaprijetio izbacivanjem njihovih vojnika iz turskih vojnih baza „Incirlik“ i „Kürecik“, kao odgovor na eventualne protuturske sankcije od strane SAD-a. Istodobno je i zaprijetio kako turski parlament, kao odgovor na rezoluciju američkog Kongresa o genocidu nad Armencima u Osmanskom carstvu 2015. g., može izglasati rezoluciju o genocidu nad Indijancima prilikom kolonizacije Amerike.
Što se tiče spomenutih turskih vojnih baza, obje su po Sjedinjene Države strateški vrlo važne. Zrakoplovnu bazu Incirlik, smještenu na jugu Turske, koriste američki zrakoplovi za svoje operacije na Bliskom istoku, dok ovu drugu, smještenu na jugo-istoku Turske i na kojoj su razmješteni radarski sustavi za rano uzbunjivanje od neprijateljskih raketnih napada – koristi NATO savez za svoju protuzračnu obranu (o samim bazama više u drugom dijelu analize).
O prijetnji rezolucijom o genocidu nad Indijancima
Ali osvrnimo se najprije na Erdoganove riječi o mogućoj turskoj rezoluciji o genocidu nad američkim Indijancima. Odmah bih želio istaknuti kako turska strana, vjerojatno, i sama dobro zna da za tako nešto jednostavno nema stvarnog pravnog uporišta. Naime, od kolonizacije Amerike ipak je prošlo previše vremena a da bi se za zločine nad tamošnjim domorocima sada bilo koga moglo optuživati. Zato se ovdje, vjerojatno, više radi o emotivnoj reakciji turskoga čelnika negoli njegovoj stvarnoj prijetnji SAD-u. Te su emocije razumljive s pozicije straha Ankare od posljedica koje bi mogle nastupiti ukoliko bi američka rezolucija o genocidu nad Armencima poprimila zakonski oblik. Naime, brojni potomci Armenaca, stradalih u organiziranim masovnim progonima Osmanskoga carstva tijekom Prvog svjetskog rata, koji žive u SAD-u, već pokreću sudske tužbe s ciljem dobivanja financijskih odšteta od strane Turske. U ukupnom zbroju radilo bi se o golemim financijskim iznosima koje Turska ni u kom slučaju ne želi plaćati. Međutim, treba kazati kako je teško vjerovati da će termin „genocid“ nad Armencima biti i zakonski usvojen unutar SAD-a: to su do sada redovito javno izbjegavali činiti svi američki predsjednici, dobro znajući težinu posljedica koje bi to imalo po ukupne odnose s Turskom. Zapravo, to bi gotovo automatizmom tursko savezništvo sa SAD-om pretvorilo u otvoreno neprijateljstvo, a Tursku, gotovo sigurno, gurnulo u još veću suradnju s Rusijom, a vjerojatno i Kinom. Koliko je to SAD-u sada potrebno, u ukupnim aktualnim globalnim geopolitičkim previranjima i izazovima, prosudite sami. I to još za račun američkog „dodvoravanja“ Armencima čija je matična domovina u čvrstom savezništvu s ponajvećim američkim konkurentom – Ruskom Federacijom. Zato mislim kako to Trump neće dozvoliti tj. da od turskog „genocida“ neće biti ništa.
A sada ipak više o onom puno važnijem: uzrocima i posljedicama turske prijetnje zatvaranjem svojih vojnih baza za američku vojsku.
Stalne prijetnje Kongresa protuturskim sankcijama
Spomenuta je prijetnja rezultat permanentnih najava američkog Kongresa o uvođenju sankcija protiv Turske. A u nedavno od Kongresa usvojenom obrambenom proračunu SAD-a za iduću godinu, ugrađene su, između ostaloga, i odredbe o sankcijama protiv ruskih plinovoda „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“, ali i protiv Turske zbog zbog njezine kupnje ruskih protuzračnih sustava S-400. Jedna od sankcijskih mjera, kojima se već dugo prijeti Ankari, je i isključivanje iz programa proizvodnje i zabrana isporuka zrakoplova 5. generacije F-35 u okviru Zakona o suprostavljanju američkim protivnicima posredstvom sankcija (CAATSA). U usvojenom se proračunu predlaže osnivanje fonda od 440 milijuna dolara za kupnju zrakoplova F-35 (koji su bili naručeni od strane Turske), kao i sankcije protiv tvrtki koje su uključene u izgradnju plinovoda „Turski tok“. Na ovu vijest 18. prosinca reagiralo je tursko Ministarstvo vanjskih poslova slijedećim riječima: „Mi još jednom napominjemo kako jezik prijetnji i sankcija nikada neće primorati Tursku na odustajanje od odlučnih mjera za osiguranje svoje nacionalne sigurnosti. Nitko ne smije sumnjati kako protiv takvih inicijativa, usmjerenih protiv Turske, neće biti usvojene nužne mjere.“ (info: agencija Anadolu) Tkođer je kazano kako su potezi američkog Kongresa „demonstracija odnosa neuvažavanja prema suverenim odlukama Turske“.
Ali još uvijek nije jasno na koga SAD mogu primjeniti sankcije: na tursko Ministrastvo obrane, osobno ministra obrane, žele li ograničiti gospodarsku djelatnost, zamrznuti aktive…? A sve to zvuči prilično čudno za jednog partnera u NATO savezu, i zapravo bi značilo blokadu međusobnih dogovora unutar te vojno-političke organizacije. Jer svatko razuman zna, a Ankara već duže vrijeme javno obznanjuje upravo takve signale, kako će američke sankcije samo još više potaknuti jačanje turske vojne suradnje s Rusijom. Turska, navodno, s Rusijom već pregovara o nabavi novih sustava S-400, a ukoliko joj se zabrani nabava američkih F-35 uopće nije isključeno da se odluči za ruske zrakoplove 5. generacije Su-57, ili one 4++ generacije Su-35, znatno jeftinije a po karakteristikama vrlo slične spomenutom najnovijem američkom zrakoplovu. A američki vojno-industrijski kompleks teško bi sadašnjoj administraciji oprostio još jedan „gaf“, poput onoga, kada je Turska zbog odbijanja Kongresa, State Departmenta i Pentagona (i u Obaminoj i u Trumpovoj administraciji) da joj prodaju američke sustave PRO „Patriot“ kupila ruske S-400.
Američka „kratkovidnost“ i nerazumijevanje Istoka
Općenito, američki bliskoistočni potezi posljednjih pet godina (oslanjanje na Kurde u sirijskom sukobu, umješanost američke „duboke države“ u pokušaj vojnog puča u Turskoj, Trumpovo uvođenje carina na turski čelik i aluminij, favoriziranje Saudijske Arabije – najveće turske suparnice za ulogu predvodnika sunitskog muslimanskog svijeta i td.) prinudili su Ankaru na izgradnju svoje nacionalne arhitekture sigurnosti i na donošenje samostalnih vanjskopolitičkih odluka, pa i onih strateškog karaktera. Naravno, na to se može gledati i iz drugog kuta: SAD bi vodile drukčiju politiku da je Ankara bila kooperativnija po američke interese. Ali, kako je to tada uvijek i slučaj, ta kooperativnost u praksi bi značila i odustajanje od svojih nacionalnih, a prihvaćanje nekih „zajedničkih“ interesa, skrojenih prije svega po ukusu glavnih Zapadnih „igrača“. Međutim, Turska, kao velika država i veliki narod izuzetno bogate povijesti i tradicije, smatra, kako je došlo vrijeme za njezino samostalno pozicioniranje na budućoj međunarodnoj pozornici i u tome je sav problem. Uprotivnom, sve bi se ove teškoće u sadašnjim američko-turskim odnosima riješile „bez pol’ muke“. Osim toga, Ankara ne dozvoljava da se s njom razgovara „s visoka“ i da joj se prijeti, što je životna filozofija čitavoga Istoka (ponajbolji primjer je Iran), što je vrlo bitno znati ako se u pregovorima nešto želi postići. Ali čini se kako američki profesionalci u State Departmentu, kao i američki kongresmeni to iz nekog razloga ne mogu ili ne žele shvatiti.
Turski i druge vođe Istoka ne mogu tek tako pristati na vanjske ucjene i onda stati pred lice svoga naroda. A Erdogan, prema pojedinim procjenama, sada ima oko 40% potpore birača, što je najniži pokazatelj od početka njegove karijere. Dakle, pokazati „zube“ Amerikancima Erdoganu je sada i više nego dobro došlo pred ionako protu-američki nastrojenim velikim dijelom Turaka. Osim toga američke sankcije bile bi mu i savršen alibi da svom elektoratu objasni, zašto se po gospodarskom pitanju u Turskoj ništa više od ovoga što se sada čini niti ne može učiniti.
A potezi, za koje mislim da bi još jedino, eventualno, dali šanse za popravak američko-turskih odnosa jesu: odustanak SAD-a od oslanjanja na sirijske Kurde i izručenje Turskoj oporbenog klerika Fethullaha Gulena, kojega Ankara optužuje za pokušaj državnog udara u srpnju 2016. g. i terorističku djelatnost kroz svoju organizaciju FETO. To bi bili značajni koraci Washingtona na koje Erdogan sigurno ne bi mogao ostao hladan. Jer on je, ako ćemo iskreno, na njih i računao nakon pobjede Donalda Trumpa ali mu ovaj tu želju nije htio ispuniti, već se po tim pitanjima nastavio rukovoditi politikom svoga prethodnika Baracka Obame.
Vojna baza „Incirlik“
Ova turska vojna baza, smještena je na njezinom jugu, posebno je zanimljiva s obzirom na dominantno mišljenje kako upravo u njoj Amerikanci čuvaju svoje atomske bombe još iz doba hladnog rata. Odluka o izgradnji te američke baze donijeta je krajem studenog 1943. g. na drugoj Konferenciji u Kairu (između američkog predsjednika, britanskog premijera i kineskog predsjednika), neposredno nakon Teheranske konferencije (na kojoj je, umjesto kineskog, sudjelovao sovjetski vođa Staljin). Taj, prilično zagonetni sastanak, temeljio se dobrim dijelom na tezi kako se SSSR nakon Drugog svjetskog rata priprema za iskazivanje teritorijalnih pretenzija prema Turskoj, nakon čega je Turska i bila primorana odustati od svog neutralnog statusa i priključiti se SAD-u odnosno NATO savezu. Baza se počela graditi 1951. g., a prvotno je planirano kako će biti samo centar za spas oštećenih srednjih i velikih bombardera. Suglasnost o zajedničkom američko-turskom korištenju te baze potpisana je 1954. g., a svoj sadašnji naziv dobila je 1958. g. Zanimljivo je kako je ta baza već jednom za Amerikance bila zatvorena. To se dogodilo 1975. g. nakon što su SAD i zapadne zemlje uvele vojni embargo protiv Turske zbog njezine vojne intervencije 1974. g. na sjevernom Cipru. Odlukom tadašnje turske vlade sve su američke vojne baze i objekti u Turskoj bili zatvoreni, a baza „Incirklik“ mogla se koristiti samo za potrebe NATO saveza. Baza je za Amerikance ponovo upotpunosti otvorena 12. rujna 1980. g. nakon vojnog udara u Turskoj, predvođenog Kenanom Evrenom. Bazu Incirllik masovno su koristili američki vojni zrakoplovi 1997. g. za operacije u Sjevernom Iraku.
Vojna baza „Kürecik“
Ovaj, od vanjskog svijeta izolirani vojni objekt, smješten je na jugo-istoku Turske, u regiji Malatia, na visini od 1800 metara. Izgradila ga je američka vojska, a 2012. g. od strane NATO-a njegova je izgradnja dovršena u svrhu razmještaja radarskih sustava za rano upozorenje od napada balističkih raketa. Zapovjedanje radarskom postajom predano je u ruke zapovjedništvu NATO saveza u okviru Europskog postupnog adaptacijskog pristupa razradi i razmještaju sredstava proturaketne obrane (EPAA).
Ta je baza važna jer ona prikupljene podatke radarskog osvjetljivanja i praćenja objekata predaje u udaljeni sustav proturaketne obrane, u sustav PRO THAAD u Rumunjskoj i Poljskoj. Baza je važna i jer se njezin radar nalazi na „razumnoj udaljenosti“ od 700 kilometara od granice s Iranom. Radar je američki i koristi ga europska vojska SAD-a. Za njezinu se unutarnju sigurnost brine 50-ak američkih vojnika, a njezin vanjski perimetar osigurava turska vojska.
„Damaklov mač“ nad glavom Turske ili SAD-a?
Dakle, kada nakon svega podvučemo crtu, jasno možemo vidjeti kako se radi o dvama, strateški važnim vojnim objektima, integriranim u sustave za osiguranje američkih širih regionalnih interesa. Iz tog razloga američka administracija i Pentagon itekako će morati voditi računa hoće li uopće, i ako hoće kakve će sankcije pokretati protiv Turske. Jer spomenutoga se primjera američkog petogodišnjeg izgnanstva iz te zemlje u Pentagonu sigurno još jako dobro sjećaju. A ako se dogodilo jednom, može i drugi put. Tim prije što je na čelu Turske sada jedan sasvim drukčiji tip političara i nacionalnog vođe nego što je to bilo u vrijeme hladnog rata. Ali i zbog činjenice da eventualne američke sankcije ne bi mogle ostati bez odgovora. Erdogan je mogući protu-odgovor već naznačio, a eventualno odustajanje od njega u uvjetima uvođenja američkih sankcija samo bi još dodatno snizilo njegov politički rejting (sve to sigurno pozorno motri i turska oporba). Osim toga Washington mora biti još oprezniji jer Turska više u Rusiji ne gleda hladnoratovskog suparnika i opasnost po svoju egzistenciju, kako je to bilo u vrijeme SSSR-a, pa ona uistinu relativno lako može okrenuti stranu u smijeru Istoka, poglavito ako joj Zapad uvodi gospodarske sankcije. A ako bi se to dogodilo, za popravak takve štete SAD više ne bi imale vremena.
Zato je u čitavoj ovoj priči moguće da se Bijela kuća (nasuprot Kongresu koji Trumpovu administarciju stalno potiče na uvođenje protuturskih sankcija) na taj korak ipak neće odlučiti. Sankcije će Turskoj, vjerojatno, još dugo visiti nad glavom kako „Damaklov mač“, ali mislim kako do nekih ozbiljnijih poteza u tome smislu sa strane Washingtona ne bi trebalo doći. Barem ne ako se rukovodimo geopolitičkom i, općenito, zdravom logikom. Međutim, zdrave logike u američkoj vanjskoj politici proteklih je godina sve manje, a sve je više primjera u kojima Sjedinjene Države same „sijeku granu“ na kojoj sjede. Zato ni u ovom slučaju – po pitanju sankcija Turskoj – ništa ne može biti isključeno.
Objavljeno 27. prosinca u tjedniku 7Dnevno
