Zoran Meter: Erdoganov politički genij – tko može spriječiti novu tursku intervenciju u Siriji

Prema svemu sudeći, ljetos dogovoreni  zajednički američko-turski projekt uspostave sigurnosne zone na sjevero-istoku Sirije, istočno od rijeke Eufrata – potpuno je propao. Ankara ozbiljno najavljuje početak svoje, sada već treće po redu vojne intervencije u toj susjednoj zemlji (prva je bila u ljeto 2016. pod nazivom „Štit Eufrata“ kojom su se očistile pojedine pogranične zone zapadno od Eufrata i grada Manbija od ISIL-ovih snaga; i druga, u krajnjoj sjevero-zapadnoj sirijskoj kurdskoj enklavi Afrinu u veljači prošle godine pod nazivom „Maslinova grana“), koja bi se protezala u dubinu od 30-40 kilometara u sirijski teritorij od Eufrata do granice s Irakom. To je 5. listopada osobno potvrdio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, kazavši, kako će se operacija provesti s kopna i iz zraka. Time bi Ankara i de facto pod svoj nadzor stavila cjelokupni pogranični prostor Sirije uz granicu s Turskom (većinski naseljen kurdskim stanovništvom) pod svoj nadzor, na tom prostoru otvorila svoje vojne baze na trajnoj osnovi (prošlomjesečne riječi turskog ministra obrane Hulusi Akara), a što je sve i Erdoganov strateški plan i najvažnija zadaća za osiguranje turskih nacionalnih i sigurnosnih interesa vezanih uz njenog južnog susjeda.

Naime, turski državni vrh već je duže vrijeme nezadovoljan dinamikom američke realizacije zajedničkih dogovora oko osnutka spomenute sigurnosne zone i odugovlačenjem povlačenja kurdskih vojnih postrojbi (koje SAD inače politički i vojno podupiru). Podsjetimo, u toj bi zoni zajednički trebali patrolirati turski i američki vojnici, a u nju bi Turska željela vratiti i sirijske izbjeglice koje se trenutačno nalaze na njezinom teritoriju. Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu prošli je mjesec američke poteze nakon potpisanog američko-turskog sporazuma nazvao „kozmetičkim“.

Međutim, takav scenarij bez „amena“ Washingtona za Erdogana otvara i prilično velike rizike jer sirijski Kurdi, realno govoreći, više i nemaju kuda odstupiti te bi turska vojna intervencija sigurno značila i početak njihovog totalnog vojnog otpora turskim snagama na sirijskom tlu. A taj je otpor, nakon početne aktivne faze u prošlogodišnjoj turskoj operaciji „Maslinova grana“ bio zaustavljen  upravo od strane SAD-a. Time je Washington spriječio prijelaz kurdskih vojnih snaga iz istočne Sirije na sjevero-zapad te zemlje i time onemogućio snagama službene sirijske vojske da nakon izlaska Kurda (a istok Sirije nije njihovo već arapsko etničko područje) jednostavno ušetaju i oslobode i taj dio zemlje istočno od Eufrata. Ali kako bi snažan kurdski otpor ipak prije ili kasnije bio skršen od strane nadmoćnih turskih snaga, sada je stvar jedino Erdoganove procijene do koje razine žrtava među turskim vojnicima (a njih će nedvojbeno biti)  je on sada spreman ići i u kojem vremenskom roku bi trebalo izvršiti postavljene zadaće a da ne bi došlo do većih političkih problema između glavnih regionalnih i globalnih aktera uvučenih u dugogodišnji sirijski ratni vrtlog. Jer neplanirani produžetak rata i neizvjesnost njegovog ishoda redovito i svuda dovodi do miješenja različitih vanjskih silnica u njegov proces, a čime se znatno sužava i reducira mogućnost za dostizanje početno planiranih ciljeva.

Međutim jedno je sigurno: turski čelnik Erdogan za ovu operaciju ima dozvolu Moskve (kojoj zaštita sirijskih Kurda više nije ni u kakvom interesu s obzirom na njihovo vojno oslanjanje na Washington) ali i Irana, kojemu Turska posljednjih mjeseci pruža otvorenu političku potporu u svezi s američkim protuiranskim sankcijama i s Teheranom nastavlja punu gospodarsku suradnju, uključno i po pitanju uvoza nafte što je za Washington posebno iritantno jer je upravo naftni embargo najjača sankcijska poluga kojom on danas udara po glavi iranskog državnog vrha. Naime vrlo je vjerojatno (iako o tome nema službenih potvrda niti će ih ikada biti) kako su se i Rusija i Iran usuglasili s turskom vojnom intervencijom na sjevero-istoku Sirije u zamjenu za sličnu operaciju čiščenja sirijske sjevero-zapadne  regije Idlib, jedine preostale regije zapadno od Eufrata koja nije pod vlašću Damaska i koja je, zapravo, koncentrat radikalnih islamističkih i terorističkih organizacija i snaga koje sirijska vojska i ruske vojne snage prije ili kasnije namjeravaju očistiti. Ankara bi te islamističke snage prebacila u spomenute pogranične sirijske zone uz svoju granicu i tome još više učvrstila branu koja bi sprječavala povezivanje kurdskih vojnih snaga iz Sirije s Kurdima u Turskoj iz redova zabranjene Radničke stranke Kurdistana. Osim toga bi i dugoročno onemogućila operacionalizaciju bilo kakvih političkih težnji sirijskih Kurda za ujedinjenjem s njihovom subraćom na jugo-istoku Turske.

Sada je, zapravo, najveće pitanje što u ovom trenutku može i uopće želi učiniti Washington da spriječi spomenuti turski vojno-politički scenarij? Najvjerojatnije ništa! Trump je zaokupljen vlastitim problemima i obračunima s političkim konkurentima u već i više nego rasplamsanoj američkoj predizbornoj kampanji; na djelu je eskalacija američko-iranskih odnosa u Perzijskom zaljevu; trgovinskom ratu s Kinom ne nazire se kraj; ne smanjuju se američki napeti odnosi s Rusijom, a tu je još i čitav niz drugih nerješenih problema od Venezuele, Afganistana do EU a koje je upravo Donald Trump uglavnom sam „zakuhao“ i pokrenuo (uz iznimku Afganistana). A dodatni opasni sukob s Turskom na sirijskom tlu (gdje SAD ima raspoređeno svega 500-tinjak vojnika) zbog njezinih neprijateljskih odnosa s Kurdima, sada mu je najmanje potreban. Hoće li Trump ovoga puta „pilatovski“ oprati ruke i pustiti Tursku da se neometano razračuna s kurdskim vojnim postrojbama koje Ankara smatra terorističkima? Vjerojatno hoće jer nekog drugog rješenja on zapravo i nema. A o tome možda najbolje svjedoči i sinoćnje priopćenje Bijele kuće, kako će Turska uskoro početi realizaciju svoga starog plana o vojnoj operaciji za uspostavu sigurnosne zone na sjevero-istoku Sirije, ali da ih američke vojne snage u tome neće podržavati niti sudjelovati u takvoj misiji. Ukoliko znamo da Turskoj američka vojna potpora za takvu operaciju niti nije nužna, već samo američka neutralnost ili „prešutno odobravanje“, zaključak se nameće sam po sebi. Turskoj su širom otvorena vrata za još jednu vojnu kampanju s ciljem ostvarenja svojih nacionalnih interesa na teritoriju druge zemlje, čime Erdogan samo potvrđuje ono na što ovaj autor na portalu Geopolitika News već dugo ukazuje: provedbu svoje genijalne vanjske politike u okviru postojećih globalnih geopolitičkih procesa i novonastalih odnosa snaga, kao i njegov istančan osjećaj za pravodoban tajming i karakter pokrenutih poteza. A to danas ne može zamijetiti jedino politički ili analitički slijepac.

S druge strane, u slučaju američkog opetovanog „nečinjenja“ tj. sprječavanja Erdogana u njegovoj namjeri pokretanja nove vojne intervencije u Siriji, Sjedinjene Države sve više će i u praksi tj. na terenu potvrđivati svoju novu doktrinu o budućem vojnom ne uplitanju u tuđe ratove, pa bili oni i od strane njihovih saveznika. To najbolje potvrđuju i nedavni napadi na Saudijsku Arabiju, najvjerojatnije od strane iranskih ili proiranskih snaga, a da Washington, zapravo, nije niti „prstom mrdnuo“ da je zaštiti tj. krivca kazni. On za interese Saudijaca, ma koliko oni bili bliski američkima, ne namjerava zaratiti s Iranom. Štoviše i baš suprotno: nakon napada na Saudijsku Arabiju i njezina glavna naftna postrojenja sve su češći pozivi za početak neposrednog dijaloga između Washingtona i Teherana. Washington će svojim saveznicima nastaviti pružati svu nužnu vojnu pomoć i prodavati najsuvremenije vrste naoružanja, ali će oni, ako im je to u interesu, ratovati morati sami. Rijad je to upravo shvatio, ali kasno i politički i financijski vrlo bolno. On je sada je već uhvaćen u bačenu političku mrežu Irana, pa se naziru i prvi pomirljivi tonovi i samog saudijskog nasljednoga princa Muhammeda bin Salmana, pokretača radikalne saudijske regionalne vanjske politike, u smjeru mogućih pregovora s Teheranom. O ovoj američkoj doktrini morat će itekako voditi računa i svi ostali američki saveznici i partneri.

 

You may also like