Zoran Meter: EU I KINA PREKO IRANA PROTIV AMERIČKIH SANKCIJA

EU je uspostavila mehanizam tj. odvojeni platni kanal za trgovinu s Iranom! Francuska, Velika Britanija i Njemačka, ignorirajući prijetnje Sjedinjenih Država, kroz INSTEX (koji će biti predstavljen u obliku privatne tvrtke), otvaraju tvrtku za neometano poslovanje s Iranom i zaštitu od sankcija koje je Washington uveo protiv Teherana i inozemnih tvrtki koje s njim budu surađivale. On će osigurati  i nastavak provedbe plana djelovanja vezanog uz iranski nuklearni program.

Tvrtka će biti registrirana u Francuskoj, upravljački menadžment bit će u njemačkim rukama, a nadzorno tijelo u  britanskim. Vlade Francuske, Velike Britanije i Njemačke javljaju se u svojstvu njezinih osnivača. I druge zemlje EU moći će se priključiti novom sustavu. Prošli tjedan je francuski ministar financija Bruno Le Maire izjavio kako će taj mehanizam početi s radom tijekom idućih nekoliko dana. Međutim, za to će ipak trebati oformiti identičnu strukturu i u Iranu, poštivajući pri tom čitav niz europskih zahtjeva, pa se vjerojatno neće raditi o danima, već puno prije o tjednima. U četvrtak, 31. siječnja, uspostavu spomenutog europskog mehanizma potvrdili su i ministri vanjskih poslova tih triju EU zemalja na sastanku šefova diplomacija 28 članica EU u Bukureštu.

O njegovoj uspostavi vodeće zemlje EU govore od rujna 2018. g. i najave američkog uvođenja sankcija protiv iranskog energetskog sektora (uvedene su početkom studenog). Početno se govorilo o uspostavi neovisnog europskog platnog sustava (SVP), identičnog SWIFT-u (koji je, usprkos proklamiranoj političkoj neutralnosti, zbog ovisnosti o dolaru podlegao američkim pritiscima i blokirao svoje mrežne bankarske usluge Iranu), ali se očito na kraju odlučilo za varijantu „B“, kako je objašnjeno niže u tekstu.

Jedan od glavnih ciljeva spomenute tvrtke je davanje mogućnosti Iranu uvoza životno nužnih prehrambenih proizvoda i lijekova po dostupnim cijenama. Pa iako se to izrijekom ne spominje, jasno je kako će se asortiman proizvoda u međusobnom trgovanju kroz taj sustav s vremenom proširivati. Prije svega se to odnosi na kupovinu iranske nafte u zamjenu za proizvode, slično kako Iran radi i s Rusijom kroz već uhodani model „nafta za proizvode“, bez bilo kakvog novčarskog učešća i transakcija.

Američki The Wall Street Journal prošli tjedan piše kako su tri europske zemlje počele proces registracije tvrtke nakon nekoliko mijeseci razmatranja varijanti osnivanja platnoga kanala, koji bi omogućio trgovinu između europskih i iranskih tvrtki bez potrebe neposrednih financijskih transakcija. Na ovaj način Europska unija je odlučila uvjeriti Iran u nužnost očuvanja nuklearnog sporazuma iz 2015. g., nakon što je američki predsjednik Donald Trump SAD-e iz njega jednostrano povukao i obnovio stare i uveo nove sankcije protiv Teherana.

Podsjećam kako je Iran s nestrpljenjem iščekivao novi europski mehanizam za nastavak međusobne trgovine do kraja prošle godine i postojano zahtijevao konkretnu europsku akciju, a ne samo njezine deklarativne namjere. Teheran je, u protivnom, čak spominjao i obnovu svog nuklearnog programa tj. svoje povlačenje iz nuklearnog sporazuma, koji, nakon povlačenja SAD-a i nakon što EU ne bi mogla napraviti ništa konkretno po pitanju sprječavanja posljedica američkih sankcija, ionako više ne bi imao nikakvoga smisla. Osim toga, treba naglasiti kako je u prvih 9 mjeseci 2018. g., usprkos svemu, trgovinska razmjena između EU i Irana povećana za 7,5% i iznosi gotovo 14,8 milijardi eura. Pri tom iranski izvoz nadvisuje onaj europski. Iran je izveo u EU roba u vrijednosti od 8,3 milijarde eura, a iz nje uvezao proizvoda za 6,5 mlrd. eura.  Teheran EU predlaže i ukidanje međusobnih carina.

Tri najsnažnije europske države odlučile su realizirati ovaj projekt usprkos nehtjenju niza manjih članica EU da se suprostave SAD-u zbog straha od izloženosti američkim sankcijama i kaznama. Pojedini analitičari smatraju kako od ovog europskog poteza koristi mogu imati i kineske i ruske tvrtke (iako se to izrijekom ne spominje), koje će se, možda, također, u trgovini s Iranom moći koristiti uslugama spomenute posebne europske tvrtke i time izbjeći dodatne rizike od izlaganja američkim sankcijama. Sve to skupa može imati još snažniji učinak u svezi započetog, ali još uvijek prilično skromnog procesa globalne dedolarizacije u poslovnim odnosima i daljnjem smanjenju rizika od američkih političkih pritisaka na globalni biznis. A da su spomenuti analitičari možda u pravu svjedoči i vijest iz Pekinga od 1. veljače, kako kineska vlada pozdravlja uspostavu europskog mehanizma za trgovinu s Iranom i da se nada kako će novi mehanizam naplate početi djelovati već u skoro vrijeme, biti dostupan i drugim državama i omogućiti razvoj trgovinsko-gospodarske suradnje između međunarodne zajednice i Irana u normalnim okvirima. „Kina također čvrsto podupire stav Europske unije, koji se zauzima za očuvanje postojećih sporazuma o iranskom nuklearnom programu i u tu svrhu poduzima političke i diplomatske napore“, izjavilo je kinesko MVP.

Rezime:

Međutim, iako se u konkretnoj vijesti o osnivanju europske specijalizirane tvrtke, kao što je gore kazano, ne spominje nafta i njezin izvoz iz Irana u EU, dobro je znano kako je primarni cilj upravo ona. Najmoćnije EU države žele omogućiti daljnji neometani uvoz cjenovno povoljne i kvalitetne iranske nafte na europsko tržište, s obzirom da je s početkom studenog 2018. g. Washington uveo sankcije protiv iranskog energetskog sektora i svih onih koji s njim po tom pitanju budu dalje surađivali. A EU je jedna od 5 najvećih svjetskih uvoznica iranske nafte. Osim toga, Trumpova administracija je pod vanjskopolitičkim pritiskom ipak odustala od početne rigorozne primjene tih sankcija i omogućila za 8 svjetskih država daljnji, neometani uvoz iranske nafte, ali samo do kraja ožujka ove godine. Radi se o Kini, Indiji, Japanu, Južnoj Koreji, Tajvanu, Turskoj, Grčkoj i Italiji. Iz toga je razvidno kako je Washington „umjetno“ razdjelio članice EU na privilegirane i one neprivilegirane po pitanju vremenski ograničene suradnje s Iranom, s čim se najjače zemlje EU ne mogu pomiriti. Jer njihove velike, ne samo energetske tvrtke, već su se ionako povinule pred SAD-om i povukle iz unosnih ugovora već ranije sklopljenih s Teheranom, poput francuskog energetskog diva Total, njemačkog Daimlera i europskog konglomerata Airbusa. Osim toga, za nastavak kupnje iranske nafte i nakon ožujka ove godine već se pobrinula i jedna Indija. New Delhi je nedavno s Teheranom sklopio sporazum o trgovini naftom u svojoj nacionalnoj valuti rupijima.

Europska unija, očito, ne želi ostati izvan „igre“ i pod svaku cijenu nastoji osigurati ulogu globalnog i gospodarski konkurentnog igrača s glavnim svjetskim silama. Međutim, do sada je to činila vrlo bojažljivo, očito kalkulirajući „pluseve“ i „minuse“, slično kako su se europske elite uvijek i ponašale u složenim povijesnim okolnostima, kada bi se, u pravilu, priklanjale najjačim igračima, makar i onima diktatorskoga tipa (od Napoleona do Hitlera). Ali očito je kako se još ne zna tko će u ovom cjelokupnom globalnom kaosu na kraju i izići kao pobjednik (pri čemu uvijek može doći i do nekog kompromisa između najvećih igrača) te EU sada mora preuzeti puno veći rizik ukoliko želi opstati na globalnoj geopolitičkoj sceni kao samostalan čimbenik i pouzdan poslovni partner. Reakciju Washingtona na ovu vijest još uvijek čekamo jer je financijsko slamanje Irana i posljedični pad tamošnjeg režima i čitave paradigme iranskog političkog ustroja njegov vanjskopolitički imperativ.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like