Europska unija skreće desno, ali puno opreznije nego što su mnogi predviđali ili očekivali, ali i s obzirom da je prema nedavnom istraživanju čak 64% građana smatralo kako im EU nije potrebna da bi živjeli bolje (Europe Matters). Pa iako su mainstream stranke, pučani i socijalisti dobili svaka po 40-ak mandata manje nego na prijašnjim izborima (prvi 170, drugi 147 mandata) i više zajedno ne mogu formirati potrebnu većinu, realno je za očekivati da će im u tome pomoći osnaženi liberali (ALDE) sa 103 mandata, i zeleni (71 mandat) koji su ostvarili povijesno dobre rezultate (prvi zahvaljujući prije svega stranci francuskog čelnika Macrona), što ipak znači da do dramatičnog odmaka od dosadašnje EU politike neće doći. Do njega može, a i morat će doći ali postupno, bez opsanih trzaja, a što je možda i bolje s obzirom na ukupnu globalnu geopolitičku situaciju i sigurnosne ugroze.
Ali već sada možemo konstatirati kako je višedesetljetni EU politički mainstream dobio jasnu poruku europskih građana da mu više ne vjeruju (jer pad je ipak pad i drukčije ga se od neuspjeha ne može i ne smije tretirati ma koliko on bio usporen ili postupan) i da se stvari iz temelja moraju mijenjati tj. da političari moraju prestati biti birokrati koji predstavljaju sami sebe i grade vlastite karijere, i da moraju postati sluge naroda, pa i robovi Božji unutar struktura koje su se Boga tako naprasno odrekle ne pitajući građane što o tome misle, porušivši kršćanske temelje Europe u zamjenu za neke strane ideologije i propale eksperimente koji su postupno građeno blagostanje europskih građana pretvorili u svoju suprotnost – strah za golu egzistenciju i za osobnu sigurnost i sigurnost svoje imovine.
Iako će različite strane vjerojatno različito tumačiti rezultate jučerašnjih izbora, mi se ipak usuđujemo odrediti 5 bitnih elemenata koji su ih odredili i koji će imati važan utjecaj u formiranju politike EU u slijedećih 5 godina (nećemo činiti dubinsku analizu jer je za to prerano, već samo u kratko predočiti činjenice koje ukazuju na bit ili na trendove):
1. Uspijeh desnice ili tzv. populista
Prije glasovanja briselski činovnici strahovali su da krajnje desne stranke mogu dobiti 200 od ukupno 751-og mjesta u Europarlamentu, ali su i sumnjali u mogućnost da one mogu formirati učinkovitu koaliciju. Ono prvo se nije dogodilo – njihov broj zastupnika kreće se oko 170, a za (ne)formiranje koalicije ipak im još moramo dati vremena, bez prethodnih ishitrenih zaključivanja. Ali neovisno o tome može se slobodno kazati kako je desnica ojačala svoje pozicije i da sada puno samouvjerenije može gledati u svoju političku budućnost. Kraće govoreći, tri najveće populističke i krajnje desne grupacije mogu ukupno računati sa 171 mandatom, što čini ipak respektabilnih 22,8 posto parlamenta.
Najdramatičniji obrat dogodio se u Francuskoj, pa tako vladajuću stranku predsjednika Emmanuela Macrona pobjeđuje krajnje desna stranka „Nacionalno okupljanje“ (RN) Marine Le Pen s 24% glasova birača, što je za oko 1% više od Macronove vladajuće stranke LREM.
U Italiji je desna stranka Mattea Salvinija „Liga“ također polučila dobre rezultate, pobjedivši s ukupno 27% glasova, a značajan uspjeh ostvarila je i protusistemska populistička stranka Pet zvijezda s 18%, što je znak da je Italija potvrdila zadovoljstvo svojom euroskeptičnom vladom koju čine te dvije stranke. Oporbeni demokrati dobili su 21 posto glasova.
U Njemačkoj je krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) prošla solidno, dobivši 10,5% glasova, u odnosu na 2014. g. kada je imala 7,1%, ali što je i 2% manje nego na parlamentarnim izborima 2017. g. Pri tom je bitno naglasiti kako je vladajuća mainstream struktura CDU/CSU-Socijaldemokrati doživjela veliki pad, pri čemu su socijaldemokrati ostvarili i povijesno najlošiji rezultat u bilo kojim izborima, osvojivši svega 15,4% glasova. Blok CDU/CSU ipak je prošao bolje, osvojivši 28% glasova.
2. Uspjeh zelenih
Zeleni su ostvarili dobre rezultate gotovo u svim zemljama EU, temeljene prije svega na svijesti građana o pitanjima i problemima vezanim uz klimatske promjene. Kod njih je izrazito vidljiv porast političkog angažiranja i aktivizma mlade populacije što im daje dodatan razlog za zadovoljstvo.
Tako su u Francuskoj zeleni (EELV) (koji su, po ideološkim mjerilima lijevo-radikalna stranka) osvojili treće mjesto s 12,7% glasova, iako su im u prošli petak prognoze davale svega 7,5-9%.
Zeleni su dobro prošli i u Njemačkoj kroz koaliciju „Savez-90“/“zeleni“, ostvarivši svoj najbolji rezultat.
3. Udar na vođe
Još jedan bitan element proizlazi iz jučerašnjih izbora: poraz lidera! Emmanuel Macron, koji je na zenitu europske političke karijere Angele Merkel počeo graditi vlastiti projekt preuzimanja liderstva unutar EU, jučerašnjim porazom kod kuće od krajnje desnice i Marine Le Pen nakon svega dvije godine svoga mandata (Le Pen mu je bila protukandidatkinja u drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj i tada ju je relativno lako pobijedio!), izgubio je tu mogućnost. Međutim, rezultati njegove stranke ipak se ne mogu nazvati lošima, štoviše, njih mnogi analitičari smatraju čak i dobrima s obzirom na unutarnji metež sa „žutim prslucima“ ali još i više s obzirom na izjave proteklih tjedana kako bi loši rezultati Macronove stranke mogli dovesti do velikih promjena u vladi. Drugim riječima, Francuzi nisu dostatno željeli kazniti svog predsjednika, a za to su jučer imali itekako dobru priliku.
Puno bolja pozicija nije od jučer bolja niti za Angelu Merkel – 28% glasova CDU/CSU koalicije, koju je do ne tako davno kancelarka sama i predvodila, ne daje joj osnova za eventualni njezin novi pokušaj obnove EU liderstva, iako to ona kroz svoje zadnje izjave (vezane uz njezinu daljnju političku budućnost u EU strukturama) više niti ne želi.
Grčki vođa i šef „Sirize“ Alexis Tsipras također je poražen tj. njegova je stranka zauzela drugo mjesto, iza oporbene „Nove demokracije“.
Kod nas u Hrvatskoj pirovu je pobjedu u postocima ostvario vladajući HDZ premijera Andreja Plenkovića, ali je osvojio svega 4 mandata (od planiranih minimum 5 kao zadovoljavajućih), isto kao i oporbeni SDP koji i dalje grca u problemima, ostvarivši svega nešto veći postotak nego li je to ostvario njegov njemački pandam SPD koji je ostvario povijesno najlošiji rezultat. SDP sada više slavi HDZ-ov debakl nego svoj uspjeh, koji se očituje jedino u konsolidaciji vladavine čelnika te stranke Davora Bernardića i ni u čemu više.
Jedini vođa koji je to bio a i dalje ostao je mađarski premijer Viktor Orban, čelnik stranke Fides, koja je požnjela većinu glasova mađarskih birača. Fenomen Orbana i njegovog kulta nakon ovoga više nitko ne može dovoditi u pitanje, a umijeće vođenja politike svatko će mu morati priznati, sviđalo mu se ono ili ne. Jer on ipak pobjeđuje na demokratskim izborima, a ne snagom diktature koja mu se prečesto i nepravedno etiketira. On jednostavno zna prepoznati probeleme, artikulirati ih i prezentirati na uhu mađarskih građana prihvatljiv način.
4. Visoka izlaznost
Pa iako to nije svagdje bio slučaj (tako ni u Hrvatskoj) jučerašnje europske izbore karakterizira visoka izlaznost, od 51%, što je najveći pokazatelj u zadnjih 20 godina, znatno veći od 42% koliko je iznosio na prošlim izborima 2014.g. Najveća izlaznost na izbore za EP zabilježena je 1979. g. kada je iznosila čak 62%, ali tada je na njima sudjelovalo svega 9 država. Drugim riječima, na jučerašnjim izborima je sudjelovalo čak oko 200 milijuna europskih građana, što je negiralo sumnje analitičara kako će građani većinom ostati u svojim domovima. Taj pokazatelj ujedno znači da je zabrinutost ljudi za svoju egzistenciju povećana i da oni sada aktivno traže one političare za koje sami smatraju da bi ih trebali predvoditi, a ne da to određuju same političke stranke zbog pasivnosti i nezainteresiranosti samih birača, kako je to bilo do sada. Ta pasivnost, vjerojatno građani sada s pravom smatraju, i dovela je do učmalosti briselskih struktura i njihovog potpunog odnarođivanja i odvajanja od svog biračkog tijela. Ovaj pokazatelj zato se mora iščitavati kako jasna želja za dubinske promjene.
5. Uspjeh Brexit stranke u Velikoj Britaniji
U Velikoj Britaniji pobijedila je Stranka za Brexit Nigela Faragea s 31 posto glasova. Drugi su bili laburisti s 19,1 posto, a treći liberali s 18,9 posto glasova. Vladajući konzervativci osvojili su svega 12 posto i zauzeli poražavajuće 4. mjesto što samo potvrđuje koliku unutarnju krizu ta stranka prolazi, na što je ukazala i nedavna ostavka premijerke Therese May. Općenito gledano, samo sudjelovanje britanskih političkih stranaka na izborima za EP izazvalo je brojne nedoumice i kontroverze s obzirom na proces izlaska te zemlje iz EU, a za mnoge ono predstavlja i svojevrsnu političku perverziju koja samo ukazuje na svu dubiozu britanskog političkog sustava, ali isto tako i onog EU, naravno iz njezinog prijašnjeg političkog saziva s dominacijom dviju mainstream „obitelji“ (koliko god ovaj termin podsjećao na mafijaški ustroj funkcioniranja, on u svojoj biti mnoge asocira upravo na to s obzirom na stupanj odnarođenosti i vođenja brige isključivo za uske, partikularne interese). Ovi rezultati u Velikoj Britaniji samo odražavaju sadašnju ali i ukazuju na buduću političku neizvjesnost unutar te zemlje. Ostaje za vidjeti kako će se po tom pitanju u buduće odnositi EU s obzirom na novi sastav Europske komisije i izbor novih pregovarača s Londonom, ukoliko do novih pregovora s njim po pitanju Brexita više uopće i dođe.
0 komentara