Njima je uvijek najkomotnije i najjednostavnije (bez potrebe za novim ratovima na svom tlu, prolijevanjem vlastite krvi i rasipanjem svojih financijskih i materjalnih resursa), čvrsto i poltronski stati uz politike onih pojedinaca i država na Starom kontinentu koje su u konkretnom vremenu bili europski hegemoni – od Napoleonove Francuske do Hitlerove Njemačke, i s kojima su, onda, (da ne bude zabune) itekako dobro surađivale i na toj suradnji profitirale
Svi se još dobro sjećamo zastrašujućih slika praznih ulica talijanskih, francuskih i drugih gradova diljem EU, snažno zahvaćenih epidemijom koronavirusa COVID-19. Sjećamo se, također, i posljedične, vrlo neugodne retorike između državnih vodstava pojedinih zemalja kako međusobno, tako i prema središnjici EU u Bruxellesu zbog uskrate nužne pomoći i izostanka očekivane solidarnosti u borbi protiv te pošasti. Zato su se čak čule i riječi o mogućem razmišljanju o izlasku iz toga saveza europskih država, poput onih od strane službenoga Rima. Također se možemo sjetiti i upečatljivih i medijski snažno popraćenih scena (upravo zbog spomenutog manjka unutarnje solidarnosti) s dolascima ruskih i kineskih zrakoplova u Italiju ili Njemačku, kojima je dopremana najnužnija medicinska pomoć i oprema, uključno i ona specijalna – vojna, za borbu protiv ugroza takve vrste. Raspoloženje običnih ljudi u mnogim je europskim zemljama postajalo sve negativnije u odnosu na briselsku elitu i administraciju, ali i ukupnu EU, koju se doživljavalo (u boljoj varijanti) kao nemoćnu ili (u onoj lošijoj) kao potpuno bešćutnu kada su u pitanju njezine slabije razvijene a pandemijom jače pogođene – južne države.
Sve je to vrlo brzo dovelo do svojevrsnog izbijanja krize po pitanju samoga smisla postojanja EU, a što je već bio ozbiljni signal za uzbunu spomenutih EU elita. On je iziskivao poduzimanje žurnih mjera od strane Bruxellesa, usmjerenih prema popravljanju svoga, opasno narušenog imidža u očima europskih građana.
A jedan od najvažnijih poteza u tome smislu, nakon niza neuspješnih pokušaja, svakako je bilo javno plasiranje plana Bruxellesa o navodnim bespovratnim sredstvima – kao konkretne pomoći EU posrnulim gospodarstvima svojih država članica, i to kroz „odrješenje“, inače, zbog vječito proklamirane nepopularne politike štednje i „stezanja remena“, čvrsto zatvorene „zajedničke kese“ s desecima milijardi eura svježeg novca. Iako naizgled djeluje lijepo (dodjela milijuna eura svakoj od članica za gospodarski oporavak od koronakrize), osim što se, zapravo, radi o novom zaduženju država (po povoljnijim uvjetima) jer ništa, a najmanje novac nije besplatan – sve se to još nalazi u tzv. pripremnoj fazi i razradi tkzv. tehničkih pitanja pa je ipak potrebno pričekati do srpnja ili kolovoza i vidjeti kako će se ti novci na kraju raspodjeliti, kako će se i kome dijeliti, i tko će nakon svega moći zadovoljno trljati ruke (pretpostavljam: usisat će ga vječita „crna rupa“ tzv. javnog sektora i privatni biznis usko povezan s vodećim političkim strukturama, i to ne samo u Hrvatskoj).
A da bi se u potpunosti „sprala ljaga“ oko nesnalaženja Brixelesa u nošenju s koronakrizom i vidljivog izostanka solidarnosti između ključnih članica EU u vrijeme vrhunca epidemije, spomenuta mjera Bruxellesa nije mogla biti i dovoljna. Zato se on odlučio za primjenu najjednostavnije i već dobro prokušane varjante kroz uhodani američki primjer (Bruxelles nije želio pokretati neke nove i samostalne inicijative, koje bi, eventualno, mogle izazivati i nove unutarnje podjele ili produbiti već postojeće dubioze između država članica). Zato je Europska komisija odlučila, osokoljena Trumpovim primjerom, napasti one iste zemlje s početka ove priče koje su joj slale pomoć (nebitno iz kojeg primarnog razloga, plemenitog ( solidarnost), ili propagandnog (samoreklamu), što je isto tako legitimno i u takvim prilikama time se koriste sve zemlje) – Rusiju i Kinu, i optužiti ih ni manje ni više nego za namjerno širenje dezinformacija oko stanja s koronavirusom.
Tako je Europska komisija u srijedu, 10. lipnja, objavila priopćenje u kojemu navodi kako je EU u vrijeme krize pojačala rad na informiranju građana o rizicima i poboljšala međunarodnu suradnju oko suprostavljanja širenju dezinformacija o proširenju zaraze (kao da nema pametnijeg posla). „Inozemne osobe i pojedine države, prije svih Rusija i Kina, provodili su operacije oko širenja utjecaja i kampanje s dezinformacijama usmjerenih na EU, susjedne zemlje i druge regije svijeta“, navodi EK.
Također navodi i kako su europske službe uspjele pronaći i objaviti na posebnom sajtu 550 činjenica o dezinformacijama od ruskih izvora.
Ovo nije prvi put da EU optužuje Rusiju i Kinu za istu stvar, pa je tako, već ranije, ruski šef diplomacije Sergey Lavrov postavio pitanje EU, o tome, gdje su joj stvarni dokazi toga o čemu govori, i kazao kako zapadne kolege sve češće žele pronaći neke objedinjujuće unutarnje motive koji bi bili povod za bilo kakvu rusku prijetnju.
Europske aristokratske elite izvor su problema, a ne ključ njihovog rješenja
Ali stvaran problem po EU i njene ambicije nisu niti Rusija niti Kina, pa čak niti SAD i Velika Britanija koja je iz nje na vrijeme „pobjegla“ kroz svoj Brexit, očito ne slučajno. Problem je uvijek bio i ostao u samoj EU i onim ključnim europskim elitama (ne političkim, već onima koje svoju golemu pozadinsku moć vuku iz svog aristokratskog porijekla i između sebe je uvijek dijele, daleko od očiju javnosti), i koje su odavno izgubile sposobnost i volju za samostalnim definiranjem načina ostvarenja (preciznije zadržavanja) svojih interesa. Njima je uvijek najkomotnije i najjednostavnije (bez potrebe za novim ratovima na svom tlu, prolijevanjem vlastite krvi i rasipanjem svojih financijskih i materjalnih resursa), čvrsto i poltronski stati uz politike onih pojedinaca i država na Starom kontinentu koje su u konkretnom vremenu bili europski hegemoni – od Napoleonove Francuske do Hitlerove Njemačke, i s kojima su, onda, (da ne bude zabune) itekako dobro surađivale i na toj suradnji profitirale. Dok je išlo – išlo je, a kasnije se, kada bi sve propalo i tirani zasluženo dobili mjesto u povijesti koje im i pripada temeljem „zasluga“, europske bi aristokratske elite uz malo „posipanja pepelom po glavi“, vrlo brzo pronalazile nove zaštitnike i okretale se novim moćnicima – od drugog Svjetskog rata u prvom redu onima iz Sjeverne Amerike. Europa je (zaslugom tih svojih elita i izostankom čvrstog otpora Hitleru kada je to još bilo moguće) iz rata na kraju izišla potpuno porušena i to, naizgled paradoksalno, ne toliko od tog istog Hitlera i njegove vojne mašinerije s obzirom da je kopnena Europa (i zapadna i srednja i sjeverna i južna) gotovo odmah „šaptom pala“, bez čvrste želje za stvarnim otporom, već od strane njezinih osloboditelja – saveznika, u završnim fazama rata i kroz međusobno približavanje bojišnica istočnog i zapadnog fronta od kojih je ovaj drugi bio otvoren tek u lipnju 1944. savezničkim iskrcavanjem na Normandiju, i od kada su se na europskom tlu (današnjim prostorima EU) tek počele voditi klasične velike vojne bitke i operacije. Izuzetak je, naravno, istočni front, koji je krvario od početka pa do samoga kraja WW2 ali to je jedna, posve druga priča.
Sada je već kristalno jasno kako EU u potpunosti gubi sposobnost svoga projiciranja u samostalnog globalnog geopolitičkog igrača i da je zbog gubitka unutarnje kohezije sve češće primorana prihvaćati odluke svog velikog prekoatlantskog brata. Odluke – kojima se primarno štite ključni američki a ne stvarni europski interesi. U složenim uvjetima unutarnje nesloge oko definiranja zajedničke vanjske politike, kao i u sadašnjim složenim sigurnosnim geopolitičkim okolnostima, Europskoj uniji ne ostaje previše mogućnosti nego „podviti rep“, a svoj imidž uspješne zajednice europskih država pokušati graditi na unutarnjoj politici, gospodarstvu i financijama. Kako ne bi bilo zabune (osim ako se nešto radikalno u međuvremenu ne promjeni), i ove dvije posljednje također će biti limitirane kada se bude radilo o njihovom djelovanju prema „vani“. I one će se, naime, teško izvući iz sjene američkih strateških interesa kada je riječ o osiguranju nastavka američke globalne dominacije – tj. EU će trgovati strateškim robama s onim zemljama kojima joj to bude dozvoljeno od strane Washingtona i u jasno doziranim količinama, odmjerenim od tog istog Washingtona. To se sada najbolje vidi kroz pitanje Irana s kojim je EU još donedavno planirala golemi razvoj trgovinskih odnosa i investicija (ne samo unutar energetskog, već i drugih bitnih gospodarskih sektora) i zbog čega se dugo protivila Trumpovoj odluci o jednostranom američkom povlačenju iz iranskog nuklearnog sporazuma i uvođenju oštrih sankcija protiv Teherana. EU je prošle godine otovreno planirala izradu pa već skoro i pokrenula svoj samstalni platni sustav za nastavak uvoza iranske nafte kojim bi zaobilazila američke sankcije – tzv. INSTEX, kojega sada više gotovo nitko niti ne spominje). A danas se EU politika prema tom istom Teheranu u svojoj biti gotovo i ne razlikuje od one Trumpove. Kritizira ga se i prijeti mu se sankcijama, kao da se Iran, a ne netko drugi jednostrano povukao iz tog multinacionalnog sporazuma i time ga praktički učinio ništavnim.
Oportunizam umjesto čvrsto definirane strategije – glavni problem EU
Prevedeno na običan jezik, Europa (sada EU), kako je od završetka Drugog svjetskog rata bila, tako će i još dugo ostati taoc angloameričke politike u svim njezinim strateškim elementima: vanjskopolitičkim, obrambenim, gospodarskim i financijskim.
Ono čemu se EU elite sada još jedino nadaju je poraz Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Ali i ta je nada jalova, ne samo zbog neizvjesnosti oko njihovog ishoda, već i zbog činjenice da SAD, tko god bude na vlasti u Bijeloj kući, Europskoj uniji neće nikada dozvoliti potpunu slobodu (vanjsko)političkog djelovanja. EU, ako bi iznutra postala jedinstvena, jednostavno bi bila preveliki globalni konkurent SAD-u (i to na više-manje istim interesnim prostorima), kojemu je ionako već dosta Kine i Rusije i njihovog širenja globalnog utjecaja.
Za svoju geopolitičku samostalnost EU će se na kraju morati sama izboriti jer joj ju nitko neće darovati. Pravo je pitanje, ima li ona za to snage i dostatnu količinu volje. Jer način na koji to sada čini – tražeći neprijatelje tamo gdje ih objektivno nema (jer neprijatelji joj ne žele biti ni Rusi ni Kinezi) je pogrešan. Bruxelles, vjerojatno, prihvaćajući sve više Trumpvu (američku) i kao svoju vanjsku politiku ne želeći dodatno izazivati njegov gnjev, želi dobiti na vremenu, očekujući pritom da će se, prije ili kasnije u SAD-u dosta toga promijeniti što bi Europi išlo u korist.
Međutim tko zna, možda se takva „strategija“ na kraju pokaže i uspješnom s obzirom na sve ovo čemu proteklih tjedana svjedočimo u američkom društvu a što je svijetu još do jučer bilo potpuno nezamislivo. Ali neovisno o tome, opet bi se radilo o oportunističkoj europskoj politici, a ne politici utemeljenoj na čvrsto definiranoj strategiji, u čije bi ostvarenje onda bile upregnute i sve političke, gospodarske i sigurnosne silnice i ukupni potencijali europske zajednice država. Samim time EU bi i dalje ostala najslabija karika u lancu globalnih velesila koji se upravo formira pred našim očima, u bolnom, i nadamo se – ne previše krvavom i vremenski predugom procesu čije bi posljedice onda bile i puno neizvjesnije, teže i opasnije.
