Zoran Meter: Europsko-turski sukob. Zašto se i velika Indija boji Turske?

Srpanjsko izvješće indijske obavještajne službe govori o ulozi privatnih turskih fondova. U njemu se navodi kako turska vlada aktivno iskorištava taj instrument za radikalizaciju indijskih muslimana i vrbovanje fundamentalista, kao i to, da se oni u stvarnosti pretvaraju u centar protu-indijske djelatnosti – zajedno s Pakistanom

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, kao domaćin summita zemalja sredozemnog formata MED7 (Portugal, Španjolska, Francuska, Italija, Grčka, Cipar i Malta) održanog 10. rujna na Korzici, u svom se stilu kritički obrušio na turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana zbog njegove politike u Istočnom Sredozemlju, a europske sredozemne zemlje i EU u cjelini pozvao na jedinstveni i čvrsti odgovor Ankari – kako bi ju se „vratilo na mjesto“ koje joj i pripada.

Međutim, niti je Francuska više ona zemlja kakva je do ne tako davno bila i kada je u dobroj mjeri krojila sudbinu ne samo Sredozemlja i Bliskog istoka u širem smislu, niti je Turska više ona zemlja koja bespogovorno sluša kritike svojih donedavnih tutora, i u djelo provodi ono što su za taj dio svijeta oni osmislili. O tome svjedoči brz i oštar odgovor Ankare Emmanuelu Macronu, kroz izjavu, kako se u njegovim riječima radi o „refleksu bivšeg kolonizatora, koji s nadmenog položaja želi učiti druge“ što im je činiti i raditi.

Macronu leđa okreće i Angela Merkel

A da su Macronove riječi izgubile snagu, svjedoči i činjenica, kako niti jedna od članica MED7 (osim, naravno-Francuske) nije željela poslušati njegov prijedlog o označavanju „crvenih crta“ za tursku politiku s ciljem presijecanja „njenih provokacija“ u akvatoriju istočnog Sredozemnog mora. Ali puno veći problem za Macrona je taj, što niti Njemačka, na čelu s Angelom Merkel, ne želi jačanje vojne diplomacije prema Ankari, već isključivo one političke – smatrajući, kako se problemi u toj regiji moraju rješavati isključivo razgovorom. Berlin, koji trenutačno i predsjeda EU koja je i bez Turske bremenita vanjskim i unutarnjim problemima, ne želi riskirati dodatno zaoštravanje odnosa s Ankarom – svjestan, kako višemilijunske turske dijaspore u Njemačkoj tako i moguće turske manipulacije izbjegličkom krizom koja može završiti potpunim kaosom. Dovoljno je pogledati što se u samo par noćnih sati prošloga tjedna dogodilo na Grčkom otoku Lesbosu, na kojemu se do tada nalazio najveći prihvatni izbjeglički centar na teritoriju EU, koji je izgorio u vihoru najvjerojatnije podmetnutog požara, a 12,8 tisuća migranata, uključno i žena i djece, u tren oka ostalo bez krova (šatora) nad glavom. Nastala je panika i u Grčkoj i u političkim strukturama EU, a odluke, što s ljudima, morale su se donijeti ad hoc – dakle, bez nužne strategije. Dio migranata, uglavnom djece s Lezbosa, odlučila je udomiti i hrvatska vlada. A što je to 13-ak tisuća migranata u odnosu na višemilijunsku masu onih koji čekaju svoju šansu za ući u Uniju – bilo s turskog teritorija, bilo drugim, dobro uhodanim sredozemnim rutama? Dakle, EU će se na skorom summitu o „turskom problemu“ teško odlučiti za išta drugo osim uvođenja labavih sankcija protiv Ankare, ponajprije, protiv pojedinih niže-pozicioniranih državnih službenika i turskih tvrtki, uključenih u poslove vezane uz istraživanje nafte i plina u spornim vodama istočnog Sredozemnog mora.




U svemu ovome se, da bi bilo potpuno jasno, radi o visokorizičnoj krizi između Grčke i Cipra s jedne, i Turske s druge strane vezano uz teritorijalna razgraničenja u tamošnjem akvatoriju, što je vrlo teško rješiv problem, kako s gledišta međunarodno-pravnih normi tako i sveprisutnih povijesnih okolnosti koje nerijetko rezultiraju i nepravednim rješenjima ili podjelom plijena (teritorija) između ratnih pobjednika na račun poraženih. U konkretnom slučaju problem je tim veći što se radi o dvjema članicama EU (Grčka, Cipar) ali i dvjema članicama NATO saveza (Grčka i Turska). Zato je po EU i po SAD teško bilo koga odlučno podržati tj. čvrsto stati na nečiju stranu, a da se druga pritom ne osjeti izdana. Jer niti su te zemlje članice EU samo forme radi, niti su one članice NATO saveza da bi za nekoga i negdje samo ratovale. Sve one, u sklopu tih integracija primarno žele ostvariti i osigurati svoje vitalne interese. A ako to ne mogu, onda im one nisu niti potrebne.

Kolika je složenost stanja svjedoči i činjenica da je Francuska, uz Italiju, dobila pravo (koncesiju)  na eksploataciju dijela ciparskih nalazišta plina, i to za ona ista, koja Ankara osporava i pravo na njihovo istraživanje i eksploataciju pripisuje sebi. Teško da će ih se ona odreći, kako što će ih se teško odreći i Nikozija, Pariz i Rim. Međutim, agresivna turska pozicija po tom pitanju na jasnom je tragu Erdoganove strategije o budućoj energetskoj sigurnosti i samodostatnosti Turske pa će o tome sve strane morati itekako voditi računa, što (barem kako se iz uvoda teksta čini), one počinju i shvaćati tj. uvažavati kao realnost. Jer sve suprotno značilo bi rat – kojega, da odmah bude jasno – nitko od spomenutih glavnih i manje glavnih igrača ne želi.

Ali kako je tu krizu zapravo nemoguće razriješiti na po sve u nju uključene strane zadovoljavajući način (eventualno bi ju se moglo zamrznuti tj. njezino rješenje prolongirati za neka buduća i bolja vremena, ali je i to vrlo tanka opcija), ona je toliko i opasna. Štoviše, prijeti svojim daljnjim sazrijevanjem i eskaliranjem u teško kontrolirane razmjere. Pritom, u uvjetima ne funkcioniranja međunarodnih sigurnosnih mehanizama, niti Bruxelles nit Washington više nemaju mogućnost nametanja svojih rješenja kao obvezujućih, čak niti za regionalne države a kamo li one globalnog značaja. A jedna od ovih drugih itekako se aktivno uključuje u igru.

Rusko „dolijevanje ulja na vatru“

Riječ je o Rusiji, čija je pomorska flota prošloga tjedna počela s izvođenjem vojnih vježbi u zoni otoka Cipra, gdje će izvoditi i bojeva gađanja. Vježba traje od 8.-25. rujna, pri čemu treba naglasiti kako u toj zoni svoje pomorske i kopnene (na sjeveru Cipra) vježbe izvodi i Turska, zajedno s vojnicima međunarodno nepriznate (osim od strane Ankare) „Turske Republike Sjeverni Cipar“. Nešto ranije u tom su području (preciznije, u zoni grčkog otoka Krete) zajedničke vježbe održale i grčke, ciparske, francuske i talijanske pomorske snage. Mnogi zapadni, pa i turski mediji požurili su s konstatacijom da Rusija ovim potezom daje potporu Turskoj. Osobno ne bih brzao sa zaključcima takvoga tipa s obzirom kako Moskva izvodi pomorske vježbe u Istočnom Sredozemlju od 2018. g., a vezane su u prvom redu uz rusku vojnu intervenciju u Siriji. Zato bih bio skloniji tezi kako te vježbe treba razmatrati, puno više, kao jasan signal Moskve o jačanju brige za vlastite interese u tom dijelu svijeta, nego što je to signal o „ruskoj potpori Turskoj“ iako niti to nije isključeno. Ruski šef diplomacije u intervjuu za ciparski medij Phileleftheros u vrijeme svog prošlotjednog  posjeta Nikoziji, kazao je kako jačanje rusko-turske suradnje neće utjecati na dijalog Moskve i Nikozije. Te se riječi mogu shvatiti itekako dvojako u odnosu na obje spomenute teze oko razloga ruskih pomorskih vježbi na ovom osjetljivom mjestu i upravo u ovo vrijeme.

Turski tajming za akciju savršeno odabran

Ne samo s obzirom na rastući globalni utjecaj Istočnih centara moći – Moskve i Pekinga, već i kroz činjenicu o pokretanju nove američke vanjskopolitičke strategije (prije svega one bliskoistočne) od strane Trumpove administracije, koja ima za cilj prestanak američke uloge „globalnog žandara“ tj. smanjivanje američke vojne nazočnosti a time i njezinog neposrednog utjecaja (Washington ga želi prepustiti sebi odanim regionalnim igračima, kako bi smanjio i svoje troškove i gubitak života svojih vojnika uzalud. Trump to naziva „američkim beskonačnim ratovima“ za koje smatra kako nisu doveli ni do kakvih geopolitičkih uspjeha, za što je primjer jačanje globalnog kineskog i ruskog utjecaja, a ta takve „beskonačne ratove“ uopće niti ne vode), Ankara je izabrala savršeni trenutak za operacionalizaciju svojih geopolitičkih (u konkretnom slučaju energetskih) ambicija u regiji. Svjesna međunarodno-pravnih ograničenja, Turska traži reviziju, kako smatra – nepravednih teritorijalnih rješenja i to kroz bilateralne pregovore s Grčkom, pri čemu apelira na pogled u budućnost, na grčku dobu vjeru i grčku svijest o postojanju problema za Tursku (Turska, baš iz razloga što bi bila „zarobljenik međunarodnoga prava“ nikada nije potpisala Međunarodnu konvenciju o pravu mora, koja se odnosi na određivanje granica isključivog gospodarskog pojasa (IGP), što je donekle i shvatljivo s obzirom kako Grčka u Egejskom moru ima čak 3 tisuće otoka, od kojih su mnogi svega par kilometara udaljeni od turskog kopna, a Turska, vjerovali ili ne – ima samo 3 otoka). Grčka bi proširenjem svoga IGP-a sa sadašnjih 6 na 12 morskih milja (kako najavljuje i na što međunarodno-pravno gledano ima pravo) zagospodarila s tri četvrtine Egejskoga mora, a turske brodove i njihove pomorske ambicije vezano uz energetska istraživanja figurativno rečeno – svela na nulu. Ali Atena se čvrsto drži međunarodnoga prava i ne želi bilateralno razgovarati o tim pitanjima na način kako je to zamislila Ankara, pa je ova potonja odlučila zaigrati grubo. A kao što sam rekao, odabrala je idealan tajming, smatrajući kako je došao prijelomni trenutak: pad Zapadnog monopola u regiji; i velika međusobna proturječja ključnih zapadnih silnica, koje u bliskoistočnoj i sredozemnoj regiji nerijetko imaju i posve oprečne interese. Pritom Ankara može učvrstiti svoj položaj na međunarodnoj sceni kombinacjiom „meke“ i „tvrde“ sile.

Američki predsjednik Donald Trump ima sluha za pojedine turske stavove i poteze (osim onih koji se protive izraelskim, prije svega energetskim interesima), poput turskih vojnih aktivnosti na libijskom tlu (zbog čega se, međutim, neposredno sudara s interesima Pariza, koji su dijametralno suprotni turskim), koji su još do prije 10-ak godina bili potpuno nezamislivi. Turska je ratovala samo na poziv i u sklopu koalicije NATO snaga, a samostalno (i to isključivo uz svoje granice) vrlo rijetko, a i tada uz prethodnu dozvolu Zapada. Sada to Turska čini direktnim vojnim solo-operacijama gdje i kada to hoće, a po prvi put i geografski daleko od svoga matičnog teritorija – u Libiji (naravno, ograničeno, pružajući pomoć u vojnoj tehnici i u vojnim instruktorima snagama vlade u Tripoliju, kao i u dopremanju boraca-najamnika, uglavnom iz sirijske regije Idlib, ali i iz Tunisa i drugih dijelova Afrike, uz financijsku potporu svog najvećeg arapskog saveznika – Katara). Turska se osjeća gospodarski dovoljno snažnom, a u vojno itekako potentnom, sa sve jačom vlastitom vojnom industrijom – uključno i u osjetljivim i zahtjevnim  visokotehnološkim sferama poput proizvodnje suvremenih i skupih bespilotnih letjelica (dronova), a želja joj je postati i veliki izvoznik naoružanja. Pritom ne oklijeva niti nabavljati sofisticirano raketno naoružanje i iz Rusije, a ako treba, sutra i iz Kine. Sve to, u kombinaciji s izuzetno vješto vođenom višesmjernom vanjskom politikom i vrlo sposobnim analitičkim stručnjacima i centrima u kojima se promišljaju i razrađuju različite strategije i mogući odgovori vanjskih silnica na njih, Turskoj daje značajnu prednost u odnosu na ostale ključne regionalne igrače – njene konkurente.

Ovdje želim naglasiti slijedeće:

Nikada u novijoj turskoj povijesti nije bilo takve i tolike vojne nazočnosti izvan njenih granica i takvog utjecaja Turske u vojnim sukobima, a kako se to dogodilo nakon udaljavanja turskog časničkog (vojnog) kadra iz struktura političke vlasti zemlje od strane predsjednika Recepa Tayipa Erdogana. Grubo kazavši, ta se karta turskog vojnog djelovanja i utjecaja proteže od Balkana do Afganistana i natrag do Sjeverne Afrike. Naravno da tako nešto ne može biti i nije slučajnost, već plod duboko osmišljene strategije i stručno vođene politike, s jasnim ciljem osiguranja Turskoj statusa, najmanje, regionalne geopolitičke sile, ali s neskrivenim ambicijama za prerastanje i u globalnu silu, kakva je ta zemlja – u obliku Otomanskog carstva stoljećima i bila. Ove ambicije nitko ne bi trebao podcjenjivati ili shvaćati olako, a najmanje se izrugivati onima koji na njih ukazuju. Jer puno se toga promijenilo i nezamislivoga dogodio u svijetu u samo zadnjih desetak godina.

Slika 1: jedan od prikaza turske geopolitčke strategije

I velika Indija u strahu od Turske

Osim toga, utjecaj Turske u muslimanskom svijetu, uključno i onom arapskom, vrlo je velik, a još će i više rasti. O tome svjedoči i u dobroj mjeri pokoravanje Turskoj i jednog velikog Pakistana – jedine islamske zemlje s nuklearnim naoružanjem i najbrojnije islamske zemlje nakon Indonezije. Njemu upravo Turska, a ne Kina koja mu je najveći saveznik gledano u cjelini u gospodarskom i vojnom smislu, sada pomaže u zaštiti muslimanskih interesa na tlu velike i moćne Indije, prije svega u Kašmiru.

O tome svjedoči i srpanjsko izvješće indijske obavještajne službe o ulozi privatnih turskih fondova. U istom se navodi kako turska vlada aktivno iskorištava taj instrument za radikalizaciju indijskih muslimana i vrbovanje fundamentalista, kao i to, da se oni u stvarnosti pretvaraju u centar protu-indijske djelatnosti – zajedno s Pakistanom. To izvješće navodi kako Erdoganova vlada financira vjerske seminare u Indiji, vrbuje fundamentaliste za radikalizaciju ljudi, pa čak radikalima i organizira plaćena putovanja u Tursku s ciljem obuke. Indijski obavještajci smatraju kako je Erdoganov politički program doveo do širenja utjecaja turske vlade na muslimane Južne Azije, prije svega Indije.

Ovdje, svakako, treba podsjetiti, kako je Turska bila jedna od najglasnijih zemalja svijeta, koja je oštro kritizirala prošlogodišnju odluku indijske vlade o ukidanju široke autonomije indijskom dijelu Kašmira, uglavnom naseljenom muslimanskim stanovništvom, o čemu je u rujnu prošle godine čak pokrenula i raspravu u Glavnoj skupštini UN-a. A u veljači ove godine turski čelnik Erdogan je u pakistanskom parlamentu izjavio ni manje ni više, nego da je pitanje Kašmira jednako važno i za Tursku, kao i za Pakistan, pritom podsjećajući na pomoć pakistanskog naroda u vrijeme turske borbe za nezavisnost, dodavši, kako će sada Kašmir biti takvo mjesto za tursko pružanje pomoći.

Kada znamo kolika je Indija zemlja i koliko brzo raste njezin globalni politički, gospodarski i svaki drugi utjecaj, onda ovo, zapravo, najbolje ukazuje kolike su turske vanjskopolitičke ambicije i koliko ta zemlja, barem kada je riječ o njezinom sadašnjem državnom vodstvu, nema straha u njihovu ostvarivanju.

Komentari

komentar

loading...

You may also like