Zoran Meter: Glad „kuca na vrata“. Stanje ozbiljnije nego što se prikazuje!

Tjednik 7Dnevno, 15. svibnja

Posljednja tri mjeseca svjedočili smo globalnom naftnom ratu tj. ratu cijena „crnog zlata“ pokrenutog u geopolitičke svrhe, kao i njegovim ekonomskim posljedicama. One su dovele do nikada u povijesti viđenog kraha naftnog tržišta, kojeg (barem za sada) ne uspjeva stabilizirati niti u međuvremenu postignuti novi naftni sporazum globalnog karaktera. Cijene nafte, naime, rastu sporije od očekivanog, što je jasan znak kako još uvijek nema jačeg zamaha globalne gospodarske aktivnosti (o svemu ovome smo već u više navrata pisali na portalu Geopolitika News).

U tim i takvim okolnostima, itekako zakompliciranim pandemijom koronavirusa COVID-19, do izražaja je došla, jedna, vjerojatno i najbitnija pojava: duboka kriza neoliberalne globalne ekonomije, koja je počela i prije navedene pandemije (pa joj ova, čini se, itekako dobro dođe za pokušaj prikrivanja vlastitih neuspjeha u formiranju uspješnog modela funkcioniranja svijeta prema zamislima neoliberala i zakonitostima tržišta – onakvima, kakvima ih oni shvaćaju i nameću). A upravo bi ta duboka kriza mogla imati nesagledive posljedice.

Oporavak svjetskog gospodarstva, naravno, najviše će ovisiti o duljini trajanja pandemije koja je „okrenula svijet na glavačke“, ali je najveći problem u tome, što danas nitko u svijetu nije u stanju dati bilo kakve čvrste prognoze niti oko epidemiološkog, niti gospodarskog, niti sigurnosnog razvoja stanja u svijetu, a što onda uopće „ne miriši“ na dobro. Desetljećima vladajući globalizacijski liberalizam – sa svojim političkim ekspoziturama u zemljama diljem svijeta čiji su državnici samo izvršitelji naloga liberalnih elita iz globalnih financijskih i političkih središta moći, bez ikakve stvarne želje za zaštitom nacionalnih interesa – sada opasno posrće, a da stvarna alternativa njemu još uvijek nije ponuđena, niti je, samim time, oko nje mogao biti postignut nužni, široki globalni konsenzus koji bi onda odredio i smijer razvoja svijeta u daljnjem dugoročnom razdoblju (sadašnji trend zatvaranja lokalnih tržišta i okretanja država samih sebi ipak je još uvijek primarno refleksna reakcija na nastalu pandemiju i na neuspjeh globalnog liberalizma da ju spriječi ili se s njom uspješno uhvati u koštac).

Poslije naftnog počinje i „pšenični rat“?

U takvom vakuumu, nastalom krahom globalističke liberalne ekonomije i nepostojanjem jasno artikuliane i općeprihvaćene alternative, moguća su svakojaka neugodna iznenađenja, od kojih i jedno, o kojemu se vrlo malo govori – mogućoj nestašici pojedinih prehrambenih proizvoda i(li) njihovom podizanju cijena „u nebesa“, a što u konačnici može dovesti i do onoga što je u razvijenom svijetu već odavno tabu, nešto što se događa „tamo negdje daleko“ – do pojave gladi! Nadamo se kako se ovaj scenarij ipak neće ostvariti ali i za njega se ipak svaka ozbiljna država mora pripremati jer bi, u suprotnom, ako do njega ipak dođe, posljedice mogle biti katastrofalne. A od negativnih pojavnosti u svijetu, koje bi mogle utjecati upravo na takav scenarij, ovom bih prigodom izdvojio slijedeće:





1.      Mogući nedostatak pšenice zbog zatvaranja tržišta, kao i posljedični veliki porast njihove cijene;

2.      Najezda skakavaca i dolazak pandemije koronavirusa u Afriku, što prijeti ozbiljnom porastu gladi na „Crnom kontinentu“, a onda i novim, možda do sada neviđenim migracijama tamošnjeg stanovništva prema sjeveru tj. Europi.

Što se tiče onog prvog, upozorio bih kako je najveći svjetski proizvođač i izvoznik pšenice – Rusija, poduzela mjere iz kojih se može iščitati oprez Moskve  zbog razmjera krize s kojom ta zemlja, očito, ozbiljno računa na globalnoj razini. Naime, ruska je vlada 31. ožujka uvela kvote na izvoz čitavog niza žitarica. Kvote, u ukopnom iznosu od 7 milijuna tona (za pšenicu), trebale su vrijediti do 30. lipnja 2020. g. Međutim, 26. travnja, rusko Ministarstvo poljoprivrede  objavilo je kako su izvoznici u potpunosti iskoristili navedene kvote, što znači kako je ta zemlja obustavila daljnji izvoz svojih žitarica. A kako izgleda zatvaranje globalnih tržišta i okretanje sebi u praksi, izvrsno se vidi i iz riječi ruskog premijera Mikhaila Mishustina: „Žitarice imaju veliku važnost za nacionalno tržište. Rusija daje prioritet isporukama prinosa svojim građanima.“ On time opravdava ovu odluku koja može izazvati novi val napetosti na tržištima, slično kako je to bilo i s naftom. Ruski gospodarski stratezi pažljivo promatraju i osluškuju svjetska tržišta i burze i ne žele da bogate i moćne inozemne korporacije sada jeftino kupuju rusku pšenicu, a da bi je potom preprodavali za puno veće iznose drugim kupcima i gladnim zemljama diljem svijeta, jer uopće nije isključeno kako postupno može dolaziti do ozbiljnog manjka pojedinih prehrambenih proizvoda. Dovoljno je pogledati na sveopću paralizu svjetskog gospodarstva pa da ta slika itekako postane realna.





Na Zapadu se ova ruska odluka snažno kritizira. Naime, Rusija predvodi grupu od 20 najvećih država izvoznica pšenice u svijetu, a ulogu vodećeg igrača na svjetskom tržištu pšenice vratila je prije 15-ak godina, s tim da ju je prije toga imala još davne 1914. g. Danas ona prodaje oko 30 milijuna tona pšenice godišnje. Kritika te odluke ruske vlade sastoji se u tome, da će Rusija sada čuvati svoje rezerve žita dok će druge zemlje ući u glad i trebati to isto rusko žito koje više neće moći dobiti. U tom se smislu, kao primjer spominje Egipat, koji godišnje uvozi 12 milijuna tona žita, od čega 3 milijuna tona iz Rusije. (info: francuski medij La Croix, https://www.la-croix.com/Economie/Monde/Russie-bouscule-marche-mondial-ble-2020-04-27-1201091456).

Ovdje treba dodati i kako su jedna od zemalja koje imaju najveće zalihe pšenice i Sjedinjene Američke Države, ali je, također, pitanje kako će Washington njima upravljati, pričemu je jasno kako se Trumpova administracija u sklopu svojih vanjskopolitičkih strategija, osim uobičajenih, bez problema može koristiti i tom važnom polugom za ostvarivanje svojih interesa. Oružje ipak ne trebaju svi, ali hranu svakako.

I drugo, afrički kontinent zahvatila je rijetko kada viđena najezda skakavaca, započeta još krajem prošle godine na jugo-istoku toga kontinenta. Ona ne samo kako nije završila, nego je sada u tijeku i njezin drugi – još veći val. Ta pošast, doslovno, pred očima tamošnjih farmera u potpunosti uništava poljoprivredne nasade i već je sada jasno kako se mnoge afričke zemlje neće moći izvući iz ove katastrofe (a da i ne spominjem nadolazeći vrhunac pandemije COVID-19 koji Svjetska zdravstvena organizacija upravo najavljuje za Afriku, i koji će na tom kontinentu ostaviti još ozbiljne posljedice s obzirom na velike gospodarske, socijalne, zdravstvene i sigurnosne probleme s kojima se tamošnje brojno stanovništvo već odavno susreće) bez snažne intervencije i pomoći međunarodne zajednice i nadležnih institucija. Pa ako i dobiju kredite (u što ne treba sumnjati, barem kada je riječ o Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) i Svjetskoj banci (WB) kojima je scenarij oko nužnog zaduživanja uvijek dobrodošao jer predstavlja i smisao njihovog postojanja) postavlja se pitanje: što će i od koga afričke zemlje za dobivene novce moći kupiti kako bi njihovo stanovništvo preživjelo glad koja ozbiljno „kuca na vrata“?

Službeno upozorenje UN-ovih organizacija za poljoprivredu (FAO) i zdravstvo (WHO) od početka travnja, kojima se pridružio i WTO, o usporavnju izvoza poljoprivrednih proizvoda koje može dovesti do globalnog problema s gladi, iz nekoga je razloga ostalo bez posebnog medijskog i političkog odijeka.

A stanje u Africi je vrlo daleko od povoljnog. Čak i tamošnji veliki izvoznici energenata, poput Alžira i Nigerije, koji time ostvaruju značajne devizne prihode, zbog velikih gubitaka nastalih krahom cijena nafte imat će ozbiljnih problema oko nabavke pšenice za prehranu stanovništva. A kako će onda tek biti s drugim državama toga kontinenta, možemo samo zamisliti.

Prema podacima UN-a, najgore stanje može nastati u državama Afrike južno od Sahare, u kojima može ozbiljno porasti broj gladnih. On se, sa 135 milijuna u 2019. godini, može povećati na 265 milijuna u ovoj godini.

Ali neovisno o tome, pojedini analitičari, koji se bave ovom problematikom, ipak smatraju kako mjesta za paniku nema jer na svijetu postoje goleme zalihe žitarica. Međutim, s tim u svezi ipak bih upitao slijedeće: a što ako većina ili barem dio tih zaliha ostane „zaključana“ kao rezerve u vlastitim državama? Jer ne treba biti nikakav paranoik kako bi se uočilo da stanje u svijetu ni u kom pogledu ne izgleda dobro i kako je oprez itekako potreban. I tko to, zapravo, danas može jamčiti kako je oprez, koji po ovom pitanju pokazuje Rusija (iako joj je izvoz žita itekako važan izvoz deviznih prihoda) suvišan i nepotreban jer će sve biti u redu. A kockati se s takvim stvarima, koji se tiču prehrane stanovništva, sigurno malo koja vlada danas želi.

I za kraj, evo nekih zanimljivih podataka o proizvođačima i izvoznicima pšenice:

U sezoni 2019./20. svjetska proizvodnja žita iznosit će 763 milijuna tona, od čega će 181 milijun tona biti izvezeno. Glavni proizvođači (ako isključimo Kinu koja proizvodi sama za svoje potrebe) jesu: EU (ukupno) – 156 milijuna tona; Rusija -73 milijuna; SAD – 52 milijuna; Kanada – 32 milijuna i Ukrajina – 29 milijuna tona.

Glavni izvoznici su: Rusija – 34 milijuna tona; SAD i Kanada – svaka po 25 milijuna tona, EU – 30 milijuna i Ukrajina – 20 milijuna tona pšenice.

Njaveći uvoznici su: Egipat – 12,5 milijuna tona; Indonezija – 11 milijuna; Brazil – 7,7 milijuna; Alžir – 7 milijuna; Maroko – 4,8 milijuna tona (info: La Croix).

 

Komentari

komentar

You may also like