Zoran Meter: Grčki ministar obrane: spremni smo za rat s Turskom!

Odnosi između dviju ponajvažnijih članica NATO saveza, Grčke i Turske, ne samo kako ne idu u smjeru smanjenja napetosti i stabilizacije, već postaju sve gori, s tendencijom prerastanja u otvoreno neprijateljske. Više je razloga za to: od vrlo složenih povijesnih okolnosti preko migrantske krize i uloge Turske u njoj, pa do velikih energetskih planova i strategija dviju zemalja koje se sudaraju na šelfu Istočnog Sredozemlja i u koje su uključene i brojne druge zemlje, pojedine od njih i puno jače od Grčke i Turske.

Tako smo nedavno na portalu Geopolitika News pisali o oštroj razmjeni riječi između političkih i diplomatskih predstavnika Turske i Grčke, gdje se čak spominjao i „problem“ granične crte između dviju država (kojega vidi Ankara, a Atena ne), a sve u kontekstu rastuće opasnosti od novog migrantskog vala koji bi iz Turske ponovo mogao krenuti prema grčkom teritoriju nakon stabilizacije epidemioloških okolnosti vezano uz pandemiju koronavirusa Covid-19. Pritom su se, navodno, izmjenjivale i diplomaciji posve neprimjerene riječi poput „barbari“ i sl. (vidi poveznicu ispod teksta).  

A u petak, 5. lipnja, ta, nimalo prijateljska ili saveznička retorika, podigla se na još višu razinu.  Tako je grčki ministar obrane Nikos Panaiotopulos izjavio kako je Atena za zaštitu svojih suverenih prava spremana na sve, između ostalog i na vojno djelovanje protiv Ankare.

„Ponašanje Turske u posljednje vrijeme je dovoljno agresivno. Smatram, kako je jedini način da se Grčka nosi s takvim stanjem, koje u osnovi ima tendenciju prema agresiji, to, da s jedne strane iskoristi sve svoje diplomatsko oružje, a s druge strane – osigura povećanje obuzdavajuće snage svojih oružanih snaga“, kazao je grčki ministar obrane u intervjuu grčkoj televiziji Star.

Na precizirani upit, je li Grčka spremna za vojno rješenje sukoba, kako je to govorio savjetnik grčkoga premijera, Panaiotopulos je izjavio slijedeće: „Upravo tako! On je rekao kako se mi pripremamo za svaku situaciju. Naravno, sve moguće – uključuje i vojnu varjantu. Mi to ne želimo, ali želimo dati do znanja, kako ćemo učiniti sve moguće da bismo zaštitili naša suverena prava u najvećem mogućem stupnju.“



Ove oštre riječi, koje se ne mogu drukčije shvatiti osim kao ozbiljno upozorenje Ankari, što se, uostalom, niti ne krije, izazvane su najnovijim potezima turskog državnog vrha. Naime, prije nekoliko dana turske provladine novine objavile su natječaj za dobivanje licence za istraživanje ugljikovodika u dubokovodnim bazenima u blizini grčkih otoka.

Zbog toga je u ponedjeljak grčki ministar vanjskih poslova Nikos Dendias izjavio kako Turska želi prisvojiti suverena prava druge zemlje, te je spomenuti potez Ankare nazvao provokacijom, s obzirom kako se radi o grčkom kontinentalnom šelfu. A već u srijedu, grčki premijer Kyriakos Mitsotakis Europskoj je komisiji uputio pismo u svezi „turskih provokacija“. Grčka smatra kako će ova moguća eskalacija sa strane Turske dovesti do grčko-turske krize, a onda i do europsko-turske krize (s obzirom da je Grčka članica EU).

A sinoć je turski predsjedniK Recep Tayyip Erdogan na zajedničkoj konferenciji za medije s premijerom libijske vlade nacinalnog sporazuma Fayezom al-Sarrajem (koji je stigao u Ankaru), izjavio kako Turska i libijska vlada namjervaju vršiti istraživanja nalazišta nafte i plina u Sredozemnom moru.

Slika 1: planirani izraelski Istočno-mediteranski plinovod 

Pritom treba podsjetiti kako su Turska i spomenuta libijska vlada krajem prošle godine potpisale memorandum o razgraničenju između dviju država na Sredozemnom moru koji ide u korist Ankari i njezinim energetskim strategijama, čemu su se odmah oštro, čak i zajedničkim priopćenjem usprotivili Izrael, Grčka, Cipar i Egipat. Pritom nije na odmet spormenuti kako su po tom pitanju na stranu ovih posljednjih stale i Sjedinjene Države.

Slika 2: izraelsko-egipatsko-ciparsko-grčki plinovodni projekt usmjeren na Europu, nije u skladu s turskim energetskim interesima

Očito je kako Europskoj uniji predstoji, uza sve njene postojeće muke (da ih sada posebno ne nabrajam jer ima ih jako puno, a neke od njih su i izrazito geopolitičke prirode s kojima se ona inače teško nosi zbog unutarnjeg nejedinstva kada je riječ o zajedničkoj vanjskoj politici), i novi veliki, možda do sada i najopasniji izazov na njezinim južnim granicama. Grčka i Cipar njezine su punopravne članice pa je za očekivati da Bruxelles u sporu s Turskom čvrsto stane na njihovu stranu. Međutim, važnost Turske u regiji i šire stalno raste. Ona je od nedavno vojno angažirana i u samoj Libiji (čemu se te iste SAD ne protive!) ali je po europske interese razvoj stanja koji bi išao u smjeru da na libijskom tlu vodeću ulogu umjesto europskih sila preuzmu Turci – posve neprihvatljiv.

S druge strane, zanimljivi su i pojedini vojni elementi. Grčka je od SAD-a već dobila suvremene „nevidljive“ zrakoplove 5. generacije F-35, koje već od ranije posjeduje i Izrael, (a dobiva ih i Bugarska – također ne prevelika turska prijateljica), pričemu je Washington uveo zabranu njihovih isporuka Turskoj neovisno što i Ankara sudjeluje u programu njihove proizvodnje. A gotovo svaki grčki otok, a njih je „bezbroj“ koji se nalaze gotovo nasuprot same turske obale, prdstavlja svojevrsnu vojnu platformu i potencijalnu zrakoplovnu bazu za grčka djelovanja na turskom tlu. Pritom je vrlo važno naglasiti kako je upravo segment turske protuzračne obrane i najslabija karika ukupne turske vojne moći koja je izrazito velika i respektabilna (u svakom slučaju znatno veća od one grčke).

Slika 3: američki zrakoplovi 5. generacije F-35 u čijoj proizvodnji sudjeluje i Turska

Upravo odatle i potječu sva ona poznata, dugotrajna „natezanja“ Turske i Zapada vezano uz tursku nabavu ruskih suvremenih protuzračnih sustava S-400, za koje je Ankara (svakako ne bez razloga), uvijek tvrdila kako su joj nasušno potrebni jer PZO sustave nije mogla dobiti od SAD-a, barem ne po povoljnoj cijeni i uz isporuku vojne tehnologije koju je pritom tražila. Nabava S-400 je i rezultirala spomenutim turskim (makar i privremenim) izbacivanjem iz proizvodnje američkih F-35 koje je na prijedlog State Departmenta odobrio Kongres. Međutim, turski državni i vojni vrh usprkos tome nije ni malo dvojio po tom pitanju, odnosno klasičnoj američkoj ucjeni, te je ipak kupio spomenute ruske sustave: on time nije želio pokazati nekakvu novonastalu tursku „ljubav“ prema Rusima, već je jednostavno polazio od logičnih geopolitičkih činjenica i svojih obrambenih interesa, koji u današnjem stupnju vojne tehnologije, prije svega razvoja suvremenih zrakoplova i ofanzivnih raketnih sustava, ne mogu biti zaštićeni bez suvremenih protuzračnih i proturaketnih sustava.

Slika 4: ruski sustavi PZO S-400 koje je kupila Turska i što je uzrokovalo pogoršanjem ionako loših američko-turskih odnosa

Upravo zbog toga (sustavi S-400 još nisu razmješteni po planiranim turskim geografskim točkama, a postojeći sustavi PRO „Patriot“ na turskom tlu, ne pripadaju njoj, već su pod ingerencijom NATO saveza i on odlučuje o njihovoj uporabi) Grčka sada ima stratešku prednost s obzirom kako njezini zrakoplovi s otočnih baza za svega par minuta stižu do najvećih turskih gradova, bez snažne turske PZO koja bi im se učinkovito suprostavila, poglavito kada je riječ o spomenutim malozamjetnim zrakoplovima F-35.

Slika 5: i sam pogled na grčku geografsku kartu i reljef ukazuje na geostrateški značaj njezinih otoka u odnosu na Tursku

Iz te činjenice i proizlazi spomenuta samouvjerenost grčkog političkog i vojnog vrha kada goovre o svojoj spremnosti za poduzimanja vojnog protuodgovra na „provokacije Ankare“.

A taj problem, turskog nedostatka suvremenih sustava PZO, Erdogan je itekako osjetio i na svojoj koži u vrijeme pokušaja vojnog prevrata u srpnju 2016. godine, kada su se pučisti u ogromnoj mjeri oslanjali upravo na tursko vojno zrakoplovstvo, a da se djelovanju tog zrakoplovstva protiv vlastitoga naroda u vojnom smislu nije imalo čime suprostaviti.

Dakle, stanje je i za Grčku i za EU, ali, možda prije svega za sam NATO savez kojemu su i Grčka i Turska nemjerljivo važne, vrlo složeno – s tendencijom pogoršanja. Postavlja se logično pitanje: što bi tko, u toj velikoj i neizvjesnoj reginalnoj i široj geopolitičkoj igri u slučaju početka stvarne krize u odnosima Grčke i Turske (koju Atena ne isključuje), u stvarnosti poduzeo? I što bi se, uopće, poduzeti moglo a da ona ne eskalira u krizu nesagledivih razmjera, prema kojoj bi ona ciparska s početka 70.-ih godina prošloga stoljeća izgledala kao „mačiji kašalj“? A ne zaboravimo, sve se ovo događa u već spomenutom kontekstu oslabljene EU ali i isto takvih Sjedinjenih Država, koje su sada itekako zaokupljene svojim unutarnjim problemima i borbi za vlast. A u regiji su još i Rusija i Kina, svaka sa svojim interesima, koji, kako se zaoštrava njihova retorika s Washingtonom, sve više konvergiraju.

Grčko-turski diplomatski skandal: je li Turska „barbarska“ država i treba li mijenjati granice?

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like