Zoran Meter: GUBI LI TRUMP IZBORE? SUDAR TRUMPOVE I KINESKE KONCEPCIJE

Izvor: tjednik 7Dnevno, 18. listopada

Jer Trump možda i može pobijediti Kinu u svojim carinskim ratovima ali u tom slučaju od demokrata  vrlo lako može izgubiti rat za Bijelu kuću.

Američki predsjednik Donald Trump na domaćoj je političkoj pozornici suočen s ozbiljnom „aferom Ukrajina“, kroz koju ga demokrati iz Zastupničkog doma Kongresa optužuju za zlouporabu ovlasti i želju da na protuzakonit način utječe na predsjedniče izbore 2020. godine i zbog čega su pokrenuli njegov opoziv, o čemu smo opširnije pisali u prošlom broju, kao i na portalu Geopolitika News.

Međutim, nisam uvjeren kako upravo ta afera predstavlja i najveću opasnost po Trumpovu želju da po drugi puta zasjedne u udobnu ali i vruću fotelju najmoćnijeg svjetskog vođe – onoj u Bijeloj kući. A reizbor na dužnost  predsjednika do sada nije uspjelo ostvariti svega 5 američkih predsjednika u povijesti te zemlje, od čega su tri posljednja bili George Bush stariji, Jimmy Carter i Gerald Ford, koji je, kao tadašnji potpredsjednik, na toj dužnosti zamjenio Richarda Nixona nakon njegove ostavke zbog afere Wattrgate i najvećeg skandala u američkoj političkoj povijesti nakon što je otkriveno da je Nixon pokušao zataškati protuzakonito prisluškivanje u sjedištu Demokratske stranke. Jer posve je sigurno kako se Trump i zbog svog temperamenta i imidža uspješnog poslovnog čovjeka ne bi želio naći na spisku spomenutih predsjedinka – „gubitnika“.

Jer s aferom „Ukraina Gate“ i s pokretanjem opoziva (impeachmenta) Trump će se ipak lakše nositi jer ona, osim što negativno utječe na njegov imidž, vjerojatno još snažnije udara i po imidž druge središnje figure iz te afere – jednog od glavnih pretendenata Demokratske stranke za kandidaturu na idućim izborima – Joe Bidena. Kontroverznog potpredsjednika iz oba mandata Obaminih administracija, duboko involviranog u razvoj američko-ukrajinskih odnosa od 2014.-2016. g. kada je i njegov sin Hunter Biden inkorporiran u  upravni odbor najveće ukrajinske privatne plinske tvrtke Burisma Holding i od koje je sumnjivim transkacijama njegova (Hunterova) tvrtka u SAD-u primala enormne novčane iznose, a on osobno plaću od čak 50 tisuća dolara mjesečno. O velikim političkim rizicima za Joe Bidena kroz izbijanje ove afere svjedoči i najnovije istraživanje Monmouth University, prema kojemu 42% Amerikanaca smatra kako je Biden „vjerojatno vršio pritisak“ za smjenu bivšeg ukrajinskog tužitelja Viktora Shokina (koji je želio pokrenuti istragu o poslovanju Burisma Holdinga i sumnjive uloge Huntera Bidena u tome, op. ZM.), dok 37% ispitanika smatra kako toga vjerojatno nije bilo. Posljednja dva tjedna od izbijanja „afere Ukrjina“ Bidenov rejting počeo je padati, što je vjerojatno posljedica te afere.

Međutim, pravi problem po Trumpa i njegovu političku budućnost ogleda se u nečemu drugom.

Trumpovo „Umijeće pregovaranja“ protiv kineskog „Umijeća ratovanja“

Prema mojoj prosudbi dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD-a zakasnio je barem 15-20 godina, kako u smislu njegove pokrenute ideološke borbe unutar američkog društva (sada već opasno podjeljenog na pobornike neoliberalne ideologije temeljene na neograničenim slobodama sviju vrsta – manjinskih, seksualnih i td., i na konzervativce, koji se svemu tome protive, a najviše protežiranju i propagandi tih ideja od strane državnih institucija i njihovu inkorporaciju u službeno zakonodavstvo a da ljude o tome nitko ništa nije niti pitao, dok sami protežiraju tradicionalne vrijednosti), tako i u smislu pokušaja obuzdavanja najvećih američkih globalnih konkurenata, prije svih Kine i Rusije.

Međutim, za Trumpov reizbor na predsjedničku dužnost u ovom je slučaju ipak presudan njegov odnos s Kinom – državom s kojom su Sjedinjene Države posljednjih 30 godina uspostavile specifičan međuodnos i gospodarsku suradnju golemih razmjera, a koje Trump od svog dolaska na vlast želi preustrojiti na novi kolosjek i smjestiti u okvire koji bi bili znatno povoljniji po američke interese nego što su oni, prema njegovom mišljenju, to bili do sada. Međutim, rizik od nepostizanja sporazuma ogroman je po obje zemlje sa suprotnih strana Tihog oceana – kako onaj gospodarski tako i politički.

Uoči pokretanja svoje nove (protu)kineske politike Trump se javno hvalio svojim golemim poslovnim iskustvom, pa i svojom knjigom iz 80.-ih godina prošlog stoljeća „Iskustvo pregovaranja“, u kojoj je ukazivao na nužnost pronalaska slabih točaka svoga suparnika na koje je onda potrebno vršiti postojani pritisak sve dok konkurent konačno ne popusti i pristane na sporazum koji je povoljniji po suprotnu stranu nego po njega. U knjizi se Trump hvali i svojim iskustvom u poslovanju s Kinezima u kojemu je zaradio puno novaca, navodi kako je tijekom desetljeća pročitao puno knjiga o Kini, kako pozna njihov mentalitet i poglede na svijet, a što mu onda sve skupa treba biti i jamstvo kako će uspjeti u svojim namjerama novovjekog „pokoravanja“ Kine, ovoga puta sukladno američkim nacionalnim interesima.

Međutim kineski je pogled na tu pregovaračku priču potpuno drukčiji od Trumpovog i puno više sliči knjizi drevnog kineskog vojskovođe Sun Tzua pod nazivom „Umijeće ratovanja“ nego na spomenuti Trumpov literalni uradak. Kinezi radije, od razbacivanja izjavama pred javnošću, o ozbiljnim temama pregovaraju daleko od očiju javnosti i iza čvrsto zatvorenih vrata, uz neizostavno ispijanje čaja i izvanjsko uvažavanje protivnika i njegovih stavova ali i ne odstupanje od svojih ključnih interesa. Na kraju se sve svodi na čistu psihološku snagu tj. koja od strana ima veću odlučnost u ustrajavanju na svojim stavovima i količinu spremnosti na žrtvu koja je u takvim slučajevima uvijek nužna.

Trumpova „igra“ s Kinezima opasno udara na njegovo biračko tijelo

Ali kineska „tvrdoglavost“ odnosno životna filozofija za koju je Trump tvrdio kako je tako dobro pozna, u pregovaračkoj se praksi oko postizanja trgovinskog sporazuma pokazala priličnom nepoznanicom po američke pregovarače. Od samoga početka sve je krenulo s čudnim amplitudama, u rasponima od velikog optimizma i gotovo sigurnog i brzog postizanja sporazuma, pa do krajnje negativnih i deprimirajućih spoznaja kako je do njega još dug i trnovit put. Potpuno suprotno od onoga što su američki trgovinski pregovarači uspjeli postići s bivšim sjevernoameričkim trgovinskim sporazumom – NAFTA, kada su s kanadskom i meksičkom stranom nakon početne „tvrdoglavosti“ Otave i Ciudad de Mexica ipak relativno brzo uspjeli potpisati novi sporazum, prilično povoljniji po SAD u odnosu na onaj dotadašnji. Već puno teže išlo je s Japanom s kojim je trgovinski sporazum SAD postigao tek prije nekoliko tjedana i gdje je Tokio uspio djelomično osigurati svoje bitne interese, dok je veliki problem po Trumpa još uvijek reguliranje trgovinskih odnosa s EU.

Međutim, sporazum s Kinom jedna je posve druga priča u kojoj se, osim trgovine, isprepliću i različiti geopolitički stavovi i pogledi na budući ustroj svijeta, kao i sigurnosni elementi i različiti pogledi na uzroke i načine rješavanja ključnih svjetskih kriznih žarišta. Američka javnost načelno snažno podupire politička nastojanja Trumpa za „pokoravanje“ Kine. Ona će formalno prihvatiti i opravdavati stavove državnog vrha o tome da će Amerikanci morati u toj velikoj borbi podnijeti određene žrtve ali da će Kinezi tih žrtava imati neusporedivo više. Međutim, tu treba biti oprezan s obzirom na današnji američki ali i mentalitet cjelokupnog Zapada, i pretpostaviti kako će Amerikanci Trumpovu (protu)kinesku politiku odobravati do onoga trenutka dok i sami zbog nje neće početi trpjeti bolne posljedice (o kojima više u donjem dijelu teksta).

A toga je Trump nedvojbeno svjestan. On sada, uoči nadolazećih američkih  izbora, traži izlaz iz strategije „snažnog pritiska na Kinu“ i požuruje pregovore s Pekingom. Pritom je nemali broj onih analitičara koji ukazuju kako Pekingu nije u interesu žurba oko trgovinskog sporazuma u kojemu bi nedvojbeno morao ići na određene i po sebe prilično bolne kompromise, već da će radije čekati rasplet u američkoj političkoj kuhinji kroz nadolazeće izbore i priželjkivati eventualni dolazak demokratskog predsjednika s kojim bi mogao postići povoljniji sporazum. A Kina za čekanje još godinu dana ima i više nego dovoljno snage, kada je već čekala više od tri godine od početka „natezanja“ s Trumpom.

Kineski političari i ekonomski analitičari polaze od prilično jednostavne teze i isto takvih činjenica (a jednostavne stvari obično su i najispravnije): oni smatraju kako 400-500 milijuna Kineza iz srednje klase (prema zapadnim socio-ekonomskim standardima), što je oko trećine ukupnog stanovništva te zemlje, lakše može pretrpjeti negativne posljedice trgovinskog rata od „razmaženih“ Amerikanaca kojih ukupno nema toliko koliko srednjeg sloja kineskoga stanovništva. Pritom se naslanjaju i na dugo povijesno iskustvo i teška razdoblja koje su Kinezi proživjeli i u ne tako davnoj prošlosti (strane intervencije, građanski ratovi, glad, ideološki društveni eksperimenti i td.), o čemu su im sjećanja još uvijek vrlo svježa, i zbog čega su oni i psihološki i ideološki danas puno homogeniji od podjeljenog američkog društva, tako udaljenog od stvarnih svjetskih problema i bjelosvjetske bijede kojoj je u znatnoj mjeri kumovao i dosadašnji globalni ustroj temeljen na apsolutnoj dominaciji Zapada i kontroli ključnih financijskih i ekonomskih institucija i sveukupnih procesa.

A jedna od kineskih strateških meta u SAD-u svakako su američki farmeri, tradicionalni veliki izvoznici poljoprivrednih proizvoda u Kinu ali i najvjerniji Trumpovih birači u pojedinim ključnim saveznim državama poput Iowe i Wisconsina. Drugi Trumpov birački blok, onaj koji tradicionalno uvozi brojne i jeftine kineske proizvode bilo da se radi o američkim markama koje se proizvode u kineskim tvornicama bilo o klasičnim kineskim proizvodima, sada se susreće s ozbiljnim problemom povišenja carina na te iste proizvode. Upravo je zato Trump na svom tvitu u kolovozu napisao slijedeće: „Velikim američkim tvrtkama naložen je žuran pronalazak alternativa Kini. Nama Kina ne treba, bez nje bi bilo puno bolje.“

Ali političke želje i retorika su jedno, a životna stvarnost nešto sasvim drugo: za tako brzi preustroj američkog gospodarstva potrebno je vrijeme ali i potpuna rekonstrukcija globalnih lanaca isporuka, a u međuvremenu je rast cijena nemoguće zaustaviti i one udaraju na radničku populaciju, a da ne govorimo o najsiromašnijim slojevima društva. A upravo je američko radništvo i najvjernije Trumpovo biračko tijelo. A hoće li ono u takvim okolnostima njemu i dalje ostati vjerno danas je vrlo upitno.

Primjerice, u Winsconsinu je republikanac (Trump) 2016. g. po prvi put pobjedio demokratskog kandidata još od daleke 1984. g. Presudnu ulogu u tome imali su uprvo „ratoborni“ farmeri. A bez Wisconsina pobjeda Trumpa iduće godine praktički će biti nemoguća. A ukoliko tu dodamo i savezne države – velike proizvođače soje i svinjetine (glavnih američkih izvoznih proizvoda iz agrarnog sektora u Kinu, čiji je uvoz Kina obustavila ili znatno smanjila u sklopu trgovinskog rata) poput Iowe, taj se put čini još više složen i trnovit.

Jer Trump možda i može pobijediti Kinu u svojim carinskim ratovima ali u tom slučaju od demokrata  vrlo lako može izgubiti rat za Bijelu kuću.

I zbog toga je „afera Ukrajina“ za Trumpa puno manji problem od njegovog pokrenutog trgovinskog rata s Kinom, jer međusobni politički obračuni unutar američkog establišmenta vrlo malo utječu na realan život američkog čovjeka. Pritom i Trumpovi vanjskopolitički neuspjesi (a njih je podosta) imaju puno manju važnost za američko biračko tijelo jer toliko ne utječu na stvarni život običnog Amerikanca (barem ne u kratkoročnoj perspektivi) iako će i oni prije ili kasnije morati doći na naplatu. Ali koga je za dugoročne probleme po SAD u sadašnjim američkim unutarnjim političkim borbama uopće briga?

 

You may also like