Zoran Meter: Hoće li ih Zapad opet shvatiti neozbiljno? Turska namjerava kupiti nove ruske S-400

Rusija i Turska namjeravaju potpisati još jedan ugovor o isporuci ruskih protuzračnih sustava S-400 „Triumf“ Ankari, izjavio je u utorak, 17. ožujka, voditelj ruske Federalne službe za vojno-tehničku suradnju Dmitry Shugaev, dodavši, kako novi sporazum uključuje sudjelovanje turske strane u njihovom sastavljanju. Trenutačno se novi sporazum nalazi u „dovoljno ozbiljnoj fazi“ i gotovo sva tehnička pitanja su riješena, izjavio je ruski državni službenik, dodavši, kako se radi o obostrano korisnom poslu, koji odgovara ruskim nacionalnim interesima. Što se tiče već ranije kupljenih i prebačenih sustava S-400, sve njihove elemente naručitelj je dobio, a turski stručnjaci za rad na njima prošli su odgovarajuću obuku u Rusiji. Odluku o tome kada će oni formalno početi obavljati svoje zadaće unutar turskih oružanih snaga, donijet će Ankara.

Shugaev je iznio i podatke o prošlogodišnjem ruskom trgovanju oružjem. U 2019. g. Rusija je sklopila vojnih ugovora u vrijednosti od 17 milijardi dolara, a ukupni iznos izvoznih narudžbi dostigao je 55 milijardi dolara.

Podsjećam kako su Rusija i Turska 2017. g. sklopile ugovor o isporuci sustava S-400 „Triumf“ Ankari, što je izazvalo najprije nevjericu SAD-a vezano uz mogućnost realizacije toga posla, a kasnije i sve veću nervozu, da bi sve skupa završilo otvorenim američkim neslaganjem tim potezom Ankare i kulminiralo sankcijskim prijetnjama i izbacivanjem Turske iz programa proizvodnje američkih nevidljivih zrakoplova F-35 i otkazivanjem isporuka već plaćenih tih tipova zrakoplova Turskoj. Nedavna kulminacija krize u sirijskoj regiji Idlib i tamošnji oružani sukob između sirijske vojske i pobunjeničkih snaga koje je otvoreno podupirala turska vojska, kao i posljedično opasno zaoštravanje rusko-turskih političkih odnosa, dovelo je do turskog poziva Amerikancima za isporuku njihovog sustava PRO „Patriot“ za potrebe turske vojske i čuvanje turskog južnog teritorija. Washington je to shvatio kao najbolju prigodu i posljednju šansu da Turska odustane od razmještaja ruskih S-400 i vrati ih isporučitelju. Međutim, Ankara je objavila kako će sustavi S-400 biti razmješteni prema planu ali i da namjerava dodatno kupiti američke „Patriote“.

Slika 1: američki sustav PRO „Patriot“



Ova današnja informacija iz Moskve (koju više, to je sada sigurno, nitko na Zapadu neće ismijavati ili shvatiti neozbiljno), uz uvijet da novi posao oko kupnje ruskih S-400 na kraju bude i realiziran, sasvim sigurno se neće svidjeti SAD-u ali će, svakako, biti u smijeru potvrde turske odluke o nastavku vođenja samostalne vanjske politike, pa tako i one koja se tiče – koje će i čije oružje Turska kupovati. Uostalom, statutom NATO saveza u tom smislu nisu predviđena bilo kakva ograničenja tj. svaka zemlja članica slobodna je odlučivati što će i od koga kupovati na svjetskom tržištu naoružanja i vojne opreme. Ali u sadašnjim složenim geopolitičkim uvjetima i otvorenom sukobljavanju američkih i ruskih (i kineskih interesa) Washington i središnjica NATO saveza vrše pritisak (ne samo na Tursku) da se primarno kupuje američko naoružanje (ili, eventualno, ono od europskih proizvođača), što se tumači potrebom njihove usklađenosti i umreženosti u postojeće vojne koncepcije i obrambene sustave.

Naravno, iza svih tih zvučnih riječi (jer uskladiti se i inkorporirati u operativne vojne sustave mogu bez većih problema i tuđa oružja, a najbolji dokaz su i Grčka i Bugarska čije vojske od ranije raspolažu ruskim sustavima S-300) primarno stoje poslovni interesi vojno-industrijskog kompleksa i politike koja iza njega stoji. A u sadašnjim geopolitičkim uvjetima i nadmetanjima suprostavljenih silnica, ne manje važnu ulogu u svemu tome igra i ugled odnosno (povrjeđeni) ego.

https://de.wikipedia.org/wiki/S-300PMU-1/2.

Slika 2: ruski PZO sustav S-300, kakav je isporučen Grčkoj

I za kraj: „medeni mjesec“ u rusko-turskim odnosima nedavnim sukobima u Idlibu definitivno je završio. Međutim to nikako ne znači kako se ti odnosi neće razvijati i dalje. I Moskva i Ankara nikada neće međusobno krenuti u otvoreni ratni sukob ma koliko se on, ponekad, bliskim činio. Njihovi su odnosi puno širi i kompleksniji od Sirije i toga su obje strane svjesne. I dok se njihovi nacionalni  interesi  direktno sučeljavaju na mnogim geopolitičkim „bojišnicama“ – od Crnog mora, preko Kavkaza i Kaspijske regije do Srednje Azije, njihova gospodarska suradnja tradicionalno se održavala i traje već stoljećima – od doba starih carstava (Otomanskog i Ruskog), preko turbulentnih vremena hladnog rata, da bi proteklih godina doživjela svoj vrhunac. Na neki način odnosi između Rusije i Turske mogu se promatrati i kroz prizmu sadašnjih američko-kineskih odnosa: oni nikada nisu bili lošiji; Peking i Washington postali su najveći geopolitički konkurenti na regionalnoj i globalnoj razini ali usprkos tome znaju kako njihova gospodarska suradnja nema alternativu pa neovisno o svim političkim svađama i teškim riječima teže postizanju međusobnog trgovinskog sporazuma. Jer bez gospodarske snage nema niti one vojne. A što bi, uostalom, neki hipotetski rat između SAD-a i Kine njima dobroga donio, osim što bi to bilo u interesu nekih trećih strana, koje bi iz svega profitirale? Istoga su svjesne i Rusija i Turska kada se radi o njihovim odnosima. I jedna i druga zemlja imaju dovoljno inozemnih, blago rečeno, „nesimpatizera“, kojima propast međusobnih odnosa, pa čak niti njihov krvavi vojni sukob sigurno ne bi bio nepoželjna opcija. Takvih „nepoželjnih“ opcija, na žalost, ima još diljem svijeta, a jedna od njih su, svakako, hipotetski kinesko-indijski vojni sukob s milijunskim žrtvama i njihovim razorenim gospodarstvima, ili, ako do njega već ne može doći, onda barem onaj indijsko-pakistanski gdje bi se Kina, htjela ili nehtjela, morala staviti u zaštitu svog pakistanskog saveznika preko čijeg teritoija prolazi najvažniji krak njezine infrastrukturne inicijative „Jedan pojas-jedan put“ (tzv. Put svile) – China-Pakistan Economic Corridor – CPEC.

Slika 3: kinesko-pakistanski ekonomski koridor – CPEC

Politika je prljava, a svjetske „mutikaše“ i „lovci u mutnom“ nikada ne miruju. Živimo u tom i takvom svijetu, a tko uspije razaznati kako on funkcionira, tome se prilagoditi i osigurati potrebne zaštitne mehanizme – ima šanse za preživljavanje. Jer ratove je najlakše pokrenuti ali ih je puno teže zaustaviti i iz njih izići bez teških posljedica.

Komentari

komentar

loading...

You may also like