Zoran Meter: HOĆE LI SAD-E SANKCIJAMA SLOMITI IRAN ILI SVOJU HEGEMONIJU?

Početkom srpnja direktor odjela za politička planiranja američkog State Departmenta Brian Hook, izjavio je, kako SAD ne namjeravaju uvoditi bilo kakve iznimke prema drugim državama i davati licence njihovim tvrtkama kada su u pitanju njihovi poslovni odnosi s Iranom i posljedično uvođenje američkih sankcija. Washington jača pritisak na Teheran i on bi morao imati odlučujuću ulogu u osiguranju američke nacionalne sigurnosti, izjavio je Hook. Time je odgovorio na jasnu najavu Turske i Indije kako će i dalje nastaviti uvoziti iransku naftu i poslje 4. studenog, do kada je Bijela kuća dala rok inozemnim tvrtkama za prekid poslovnih odnosa s Iranom, poglavito onih u sferi energetike. Hook je naglasio kako SAD žele „svesti na nulu“ iranske prihode od prodaje nafte. Prve sankcijske mjere bit će uvedene 6. kolovoza, a odnosit će se na iransku autoindistriju i kupoprodaju zlata i drugih dragocjenih metala.

Podsjećamo, Washington je 8. svibnja objavio jednostrano povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom i najavio vraćanje starih i uvođenje nikada oštrijih sankcija protiv te zemlje u razdoblju od slijedećih 90-180 dana, ali i sankcije prema domaćim i inozemnim tvrtkama koje nastave poslovati s tom zemljom i nakon 4. studenog (rok od kojeg počinju sankcije vezane uz iranski energetski sektor i sve one koji s njim budu poslovali, kao i na transakcije s Iranskom središnjom bankom). To se posebice odnosi na velike tvrtke iz EU, kao i velike europske banke preko kojih se odvija platni promet s Teheranom. Američki „ultimatum“ najviše brine krupne europske tvrtke koje imaju velike poslove na američkom tržištu, koje je, neovisno o sklopljenim unosnim poslovima s Teheranom, po njih kudikamo važnije i profitabilnije od iranskog.

Glavni uvoznici iranske nafte su Kina, Japan, Južna Koreja, Indija i EU. Udio navedenih azijskih zemalja u ukupnom izvozu iranske nafte 2016.g. zauzimao je čak 85%, a ostatak se odnosio na EU. Američka oštra upozorenja već su dovela do toga, da su pojedine zemlje smanjile svoj uvoz iranske nafte, primjerice Južna Koreja. Francuski energetski div „Total“, koji ima više milijardi dolara vrijedne sporazume s Iranom o istraživanju i eksploataciji nafte i plina u toj zemlji, već je izjavio kako neće moći realizirati svoj projekt na najvećem iranskom i svjetskom nalazištu plina Južni Pars ukoliko SAD prema „Total-u“ ne učine  iznimku.

Međutim, čini se kako po SAD, kada su u pitanju prijetnje sankcijama, neće ići sve tako glatko. U Beču su prošli tjedan predstavnici EU, Rusije i Kine, u nazočnosti iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, jasno dali do znanja kako će se, usprkos američkim prijetnjama, nastaviti poslovanje s Iranom u punom obujmu. EU je najavila potpunu zaštitu svojih tvrtki koje posluju s Teheranom. Treba naglasiti kako je još prije sastanka u Beču  veliki francuski automobilski koncern „Renault“ odbio svoje povlačenje s iranskog tržišta, a isto je učinilo i niz europskih manjih banaka, koje će, u perspektivi, i preuzeti poslovanje europskih tvrtki s Teheranom nakon što su se velike banke, koje imaju poslove i aktive u SAD-u, našle pod snažnim pritiskom Washingtona.

Sve ovo učinkovitost američkih sankcija prema Teheranu stavlja pod upit ili ih čini polovičnim. Kao što je Geopolitika News i ranije prognozirala u svojim analizama, američko-iranski spor i povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma imat će važan srednjoročni utjecaj i geopolitičke posljedice globalnog karaktera. Taj sukob samo je svojevrsni paravan, posao koji služi kao predložak za nešto puno veće. On izlazi daleko izvan okvira američko-iranskih odnosa i predstavlja ponajvažniji dio ukupne geopolitičke i geoekonomske borbe za novi ustroj svijeta. Zato i neće doći do potpune ili barem onoliko nužne solidarnosti ključnih zemalja svijeta s američkom pozicijom oko Irana i formiranja bloka, koji bi Washingtonu i jamčio konačni uspjeh u tom nadmetanju. Štoviše, Washingtonu će bit teško postići suglasnost i sa svojim ključnim saveznicima u EU i Aziji. Upravo traje završna faza formiranja najveće, ikada osnovane zone slobodne trgovine, one u Azijsko-tihooceanskoj regiji, u organizaciji Japana, Kine i Indije, u kojoj neće biti SAD-a. Američkom protekcionizmu sada se otvoreno protive Tokio, Peking i New Delhi, ali i neupitni američki saveznici poput Australije ili Singapura. Neke od tih zemalja u američkim strategijama obuzdavanja Kine imaju ključnu ulogu i trebale su služiti za vođenje američkog „rata“ protiv Pekinga „tuđim rukama“. Amerikanci su sami sebi usložnili život. Oni svoj „rat“ sada, osim s Kinom, istodobno vode i s Rusijom, Iranom, a čini se i EU. Osim toga, prije nekoliko dana došlo je i do prvih novih nesuglasica između SAD-a i Sjeverne Koreje nakon pomirbenog samita u Singapuru, kada je državni tajnik Mike Pompeo boravio u Pjongjangu ali se nije, kako je bilo očekivano, susreo s predsjednikom Kim Jong-unom već samo njegovim pomoćnikom. Pjongjang je taj susret javno prozvao „dosadnim“, a Pompeo produktivnim, pri čemu brojni svjetski mediji (i reuters) izvješćuju o prvim većim razmimoilaženjima dviju strana po pitanju denuklearizacije Sjeverne Koreje koju Washington intenzivno nameće kao temu, što izaziva animozitet suprotne strane. Jasno je kako iza Pjongjanga u znatnoj mjeri stoji Peking, koji je početkom srpnja i službeno ušao u prvu fazu velikog „trgovinskog rata“ sa SAD-om, ne svojom željom. Zbog svih ovih događaja rastu neizvjesnosti pa i strahovi od predstojeća dva ključna samita: onog NATO saveza 11. srpnja u Bruxellessu, a poglavito samita Putin-Trump 16. srpnja u Helsinkiju, gdje je potpuna nepoznanica na koje će se poteze odlučiti američki čelnik Donald Trump, imajući u vidu njegovo ponašanje na nedavnom samitu „velike sedmorice“ u Kanadi, stavova oko nedostatnog sudjelovanja europskih država, prije svih Njemačke, u financiranju zajedničke obrane u sklopu NATO-a i td.

Zato američkim partnerima sada ne pada na pamet trpiti i ekonomske gubitke odustajanjem od iranskog tržišta, uz, kako oni smatraju, ne uvažavanje njihovih bitnih nacionalnih interesa od strane tog istog SAD-a. S druge strane, prošli tjedan State Departmenta je priopćio kako od 4. srpnja pojedinačno odašilje svoje snažne delegacije u ključne zemlje svijeta, kako bi ih se privolilo na priključenje američkim stavovima vezanim uz protuiranske sankcije. Ali te aktivnost samo ukazuju s koliko se teškoća Washington susreće u nametanju svojih stavova ili, točnije, koliko je neočekivano jak otpor njegovih saveznika i partnera po tom pitanju.

A evo što o učinkovitosti američkih poteza prema Iranu misli utjecajni londonski Think Tank institut za međunarodne odnose Chatham House, čijim se uslugama koristi i američka administracija. Geopolitika News prenosi pojedine, prilično skrivene procijene njihovog izvješća o predmetnoj temi:

1.      Stabilnost iranskog režima sada se čvrsto temelji na nacionalnom osjećaju opasnosti od vanjskih neprijatelja, što, neovisno o rastućim socijalim prosvjedima, održava unutarnju stabilnost i zaštitu od radikalne smjene vlasti ili revolucije u doglednoj budućnosti. Prosvjedi su socijalnog, a ne političkog karaktera, i mogu poslužiti samo za međusobnu borbu dviju glavnih unutarnjih političkih snaga: umjerenih, oko kruga predsjednika Rouhanija, i „mladih“ stražara islamske revolucije, što je daleko od željene smjene ideološke paradigme zemlje. Te dvije dominantne političke snage različito gledaju na mogućnost sklapanja novog nuklearnog sporazuma. Konzervativci žele pričekati dok se u SAD-u ne posloži nova politička ravnoteža nakon izbora za Kongres u studenom o.g., pri čemu računaju na Trumpov gubitak i nova ograničenja u njegovom vođenju vanjske politike i posljedičnoj potrebi čekanja novih predsjedničkih izbora nakon kojih će se biti lakše dogovoriti. Londonski institut smatra kako se sadašnja vlada odmah želi dogovoriti o novom sporazumu (Geopolitika News se ne slaže s takvom pretpostavkom);

2. Iranska vlada, u iščekivanju posljedica američkog ultimatuma međunarodnoj zajednici za priključenje protuiranskim sankcijama, sada poduzima mjere za stvaranje zaliha roba nužnih za „preživljavanje“ prijelaznog razdoblja, ali i nastoji pobuditi EU da ne izlazi iz nuklearnog sporazuma;

3. Chatham House (dalje: Ch.H.) smatra, kako će, čak i u slučaju da EU, Kina, Indija i Pakistan  ostanu u sporazumu s Iranom, SAD djelovati krajnje strogo i da će poslovanje s Teheranom biti jako teško. SAD sada nude Indiji mogućnost da i dalje posluje s Iranom po pitanju izgradnje i korištenja iranskih luka, uz uvjet da odustanu od uvoza iranske nafte. Kina i Pakistan teško da će na državnoj razini prihvatiti američke uvjete, međutim, u tim zemljama djeluje i niz privatnih tvrtki koje uvoze iransku naftu i treba očekivati kako će one zbog straha taj uvoz smanjivati, ili voditi poslove na iranskom tržištu preko različitih posrednika;

4. Bilo kakvom novom sporazumu s Iranom usprotivit će se Izrael koji tu zemlju smatra postojanom nacionalnom ugrozom, koja mu sada prijeti ne samo iz Libanona već i iz Sirije;

5. Iran ima dugoročnu regionalnu politiku čiji je glavni cilj protjerivanje SAD-a iz regije. Teheran je sada zabrinut jačanjem odnosa Rusija-Sirija-Izrael, ali, ukoliko za očuvanje njegovog utjecaja bude potrebno na nekoliko godina otići iz Sirije, Iran će to učiniti kako bi se kasnije vratio, smatra Ch.H. Ne nužno u bukvalnom smislu te riječi, već kroz činjenicu da će on u Siriji ostaviti određene šijtske grupe poput libanonskog „Hezbollaha“, čije će slijedeće generacije postati samostalne i Iran smatrati bratskom državom. Usudio bih se reći kako, uz svo nužno poštovanje, CH.H. fantazira kada implicira savezništvo Moskva-Damask-Tel Aviv na račun Irana, i da u tom smislu miješa željeno za realno. Takav savez načelno nije moguć iz više razloga koje sada nemamo vremena obrazlagati. Međutim, sa sigurnošću mogu tvrditi kako se ovdje isključivo radi o situacijskom savezništvu, vezanom jedino uz provedbu osjetljivih vojnih operacija sirijske vojske na jugo-zapadu zemlje, uz granicu s Izraelom i Jordanom – usmjerenom na izbjegavanje nepredviđenih, kriznih situacija i potrebu poštivanja sporazuma o demilitarizaciji zone Golanske visoravni iz 1974.g.;

6. Zanimljva je procjena Ch.H. kako Iran teži aktivnom razvoju odnosa s državama Srednje Azije (bivšim „stanovima“ iz doba SSSR-a) i da se tamo priprema za suparništvo s Kinom i Rusijom. Pri tom se spominje Turkmenistan, kao mogući smjer za izvoz iranske nafte. Opet bih se usudio kritizirati i ovu pretpostavku, s obzirom na činjenicu kako Indija i Iran upravo sada grade naftovod iz iranskih nalazišta u luku Chabahar na krajnjem jugu Irana, na obali Indijskog oceana, vrijedan milijardu dolara. Upravo tu luku i taj projekt Indija smatra alternativom kinesko-pakistanskom smijeru projekta „Put svile“, što predstavlja glavni moment za indijsko odbacivanje američkih zahtjeva za prekid uvoza iranske nafte. Osim toga, Teheranu je sada (a i ubuduće) najmanje potrebno pokretanje nekakvog suparništva prema Kini i Rusiji, de facto svojim jedinim stvarnim, ali vrlo moćnim zaštitnicima na međunarodnoj areni.

Možemo zaključiti slijedeće: glavna poluga koju Washington ima na raspolaganju i koju sada svim silama nastoji iskoristiti za suzbijanje utjecaja i razvoja Irana (njegove gospodarske i vojne moći) i posljedičnih unutarnjih socijalnih i političkih problema koji bi doveli do revolucionarne ili redovne smjene ne samo postojeće vlade već i ukupne ideološke paradigme iranskog društva, temelji se na sprječavanju iranske trgovine naftom, kao glavnim instrumentom punjenja državnog proračuna. U tom smislu nikakva polovična smanjenja uvoza iranske nafte od ključnih zemalja-uvoznica po SAD nisu prihvatljiva jer ne osiguravaju postizanje spomenutog cilja. Iran je sve ovo već i ranije prolazio u vrijeme višedesetljetnih sankcija (i to usvojenih i provođenih od cjelokupne međunarodne zajednice), pa je svejedno uspio ne samo zadržati vlast postojeće ideološko-političke nomenklature, već i ojačati svoje oružane snage, čak i pokrenuti razvoj nuklearnog programa do te mjere da je isto isporovociralo potpisivanje nuklearnog sporazuma i ukidanje sankcija Iranu, kao bezbolnijeg i političko i sigurnsono prihvatljivijeg načina za potpunu integraciju te zemlje u zajednicu svjetskih država. Trumpova administracija, međutim, misli drugačije i ima sasvim oprečan pristup, temeljen na sili (ne vojnoj, jer rata SAD-a protiv Irana neće biti, već političkoj i financijskoj) – identičan izraelskim i saudijskim stavovima kada je u pitanju Islamska Republika. Iran je za Washington sada ugroza koja se mora riješiti jednom zauvjek, kao što se to želi i sa Sjevernom Korejom. Međutim, možda bi je puno lakše mogao riješiti da je zadržao korektne odnose s Moskvom i Pekingom. A kako to nije slučaj, put ostvarenja američkih ciljeva vazanih uz tu ključnu zemlju Bliskog istoka bit će dug, trnovit i potpuno neizvjestan. Dosta će toga ovisiti i o jesenskim izborima za američki Kongres, koji će pokazati stvarni omjer snaga na američkoj političkoj sceni i prevagu ili pat poziciju između dviju dominantnih političkih snaga – republikanaca (ali ovog puta pro-Trumpovski orijentiranih) i demokrata.

Međutim, kao što je Geopolitika News već ranije navodila, vlada u Teheranu nikada nije odustala od svojih regionalnih, nacionalnih interesa. Ona to neće učiniti niti sada pod pritiskom novih američkih sankcija, koje samo politički homogeniziraju iransko nacionalno tijelo, spremno i „jesti travu“ ako treba da bi se suprostavilo novoj američkoj politici. A upravo nju Teheran sada uspješno koristi u promiđbene svrhe, jer ona svojim soliranjem iskače, kao nikada ranije, iz postojećih normi i obveza koje proizlaze iz međunarodnog prava. Time je Iran (uz snažne poluge koje već ima u rukama u smislu zaštite svojih regionalnih interesa: nadzor Hormuškog tjesnaca i Perzijskog zaljeva u cjelini, utjecaj na stanje u Siriji, Jemenu, Libanonu i td.), uvjetno govoreći, po prvi put i s pravne točke gledišta pozicioniran na stranu pravednika. Jednostavnije rečeno, Teheran više nije usamljen, a politički mudro koristi trenutačne geopolitičke turbulencije i suparništva globalnih igrača.

Zoran Meter: Nova Trumpova briga: AZIJSKI SAVEZNICI SAD-A S KINOM GRADE NAJVEĆU ZONU SLOBODNE TRGOVINE

 

0 komentara

You may also like