Honkonški medij South China Morning Post (SCMP) izvijestio je kako je policija Hong Konga, u nedjelju, 24. svibnja, uporabila suzavac protiv tisuća prosvjednika koji su demonstrirali protiv prijedloga zakona o nacionalnoj sigurnosti te kineske autonomije, čije se usvajanje upravo razmatra u kineskom parlamentu.
Podsjećam kako je taj zakonski prijedlog na dnevni red kineskog parlamenta uvršten u petak, na otvaranju njegovog redovitog zasjedanja (koje je bilo odgođeno dva mjeseca zbog epidemije koronavirusa), a predpostavlja se kako bi isti mogao biti izglasan početkom lipnja. Predsjednica vlade Hong Konga Carrie Lem podržala je raspravu o tom zakonu u kineskom parlamentu, izjavivši, kako njegovo usvajanje neće imati bilo kakvog utjecaja na prava i slobode građana Hong Konga.
Međutim, s tim se mišljenjem baš i ne slažu u Velikoj Britaniji i u SAD-u, naravno, primarno zbog svojih vanjskopolitičkih razloga i svojih interesa a ne stvarne brige za spomenuta prava. Tako je američki The Wall Street Journal već 21. svibnja izvijestio kako grupa američkih senatora priprema zakon o uvođenju sankcija protiv kineskih dužnosnika i organizacija vezano uz navedeni prijedlog kineskog zakona o nacionalnoj sigurnosti. SAD upozoravaju kako će bilo kakvo kršenje prava i sloboda Hong Konga „neizbježno utjecati“ na američku ocjenu sporazuma „Jedna zemlja, dva sustava“ i statusa tog teritorija, što je utvrđeno zajedničkom kinesko-britanskom Deklaracijom i Temeljnim zakonom 1997.g. pri završetku britanske kolonijalne vlasti nad tom kineskom regijom.
Dan kasnije, britansko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je kako Velika Britanije, Kanada i Australija pozivaju Kinu na očuvanje visokog stupnja autonomije Hong Konga, pritom izražavajući svoju „duboku zabrinutost prijedlozima koji se vežu uz zakon o nacionalnoj sigurnosti Hong Konga“.
Sam zakonski prijedlog o nacionalnoj sigurnosti te bivše britanske kolonije u sebi nema nikakvih negativnih elemenata ako se promatra s gledišta očuvanja kineskog suvereniteta nad tom njezinom autonomijom. Njegovi „sporni“ dijelovi tiču se zabrane podrivačke i separatističke djelatnosti (a to u svojim zakonodavstvima imaju brojne zemlje svjeta, uključno i one demokratske koje se susreću sa separatističkim tendencijama unutar svojih država). Prema navodima medija SCMP zakon podrazumjeva zabranu bilo kakvih oblika poticanja, usmjerenih na rušenje središnje vlade, kao i terorizma i miješanja iz inozemstva. Izvori SCMP navode kako je središnja vlada u Pekingu zaključila da zakonodavno tijelo Hong Konga nije u stanju donijeti zakon o nacionalnoj sigurnosti zbog političke klime u toj regiji, i da je, zato – to odlučio napraviti sam kineski parlament.
U svakom slučaju, čini se izglednim (ali ne i nužnim), kako se upravo stvaraju novi razlozi za nastavak velikih prošlogodišnjih prosvjeda koji su trajali više od pola godine, uglavnom na vikend-razini, i doslovno paralizirali Hong Kong sve do pojave pandemije koronavirusa – kada su potpuno zamrli. Ti su prosvijedi, pokrenuti početkom lipnja 2019.g. zbog namjere vlade Hong Konga da usvoji kineski zakon o ekstradiciji kojim se Hong Kong obvezuje na izručenje traženih osoba na zahtjev kineskog tužiteljstva, a koje su utočište našle u toj autonomiji (na kraju je taj prijedlog zakona trajno povučen), nanijeli goleme, milijarda dolara visoke gospodarske štete Hong Kongu – jednom od glavnih azijskih i svjetskih financijskih središta.
Međutim, nakon očekivanog usvajanja predloženog zakona o nacionalnoj sigurnosti Hong Konga u kineskom parlamentu idućega mjeseca, Peking će imati novu zakonsku osnovu, koju će sigurno i koristiti (inače zakon ne bi niti donosio) s cljem presijecanja izvanjskih silnica koje bi mogle utjecati na nastavak prošlogodišnjih ili nekih budućih prosvijeda. Kakva će biti reakcija SAD-a i Velike Britanije, koje po pitanju Hong Konga djeluju posve usklađeno, vidjet će se naknadno, ali je već i sada jasno kako te dvije zemlje na ovaj kineski zakon (ukoliko bude usvojen) neće gledati blagonaklono i da će on, vjerojatno, postati novi „kamen spoticanja“ i u znatno širim odnosima – onima između Kine i Zapada, za što će se Washington i London zdušno diplomatski potruditi.
Ali da će SAD-u i Velikoj Britaniji kineski zakon otežati djelovanje na praktičnoj razini u Hong Kongu posve je sigurno. Jer bilo koji sumnjivi kontakti građana te autonomije s tamošnjim američkim i britanskom konzularnim predstavnicima, a koji su do sada bili posve otvoreni čak i po pitanju vođa prošlogodišnjih velikih prosvijeda koji su uredno odlazili u američki konzulat po instrukcije i potporu (i zbog čega je Peking mogao (a to je i činio) samo izražavati prosvijedne note State Departmentu i Foreign Officeu), od trenutka stupanja na snagu ovoga zakona moći će biti tretirani kako kazneno djelo, i to iz djelokruga one opasne sfere kakva je uvijek nacionalna sigurnost.
Neovisno o svemu, eventualni novi masovni prosvjedički pokret u Hong Kongu definitivno bi postao i novi veliki izazov za središnju vladu u Pekingu, koja je po pitanju prošlogodišnjih prosvjeda iskazala veliku suzdržanost uspkos očekivanjima mnogih zapadnih političkih, obavještajnih i medijskih krugova da će Kina morati uporabiti radikalna riješenja (prije svega vojnu silu) za njihovu pacifikaciju. Bila je to lukava politička zamka postavljena Pekingu, koji je to dobro znao i u nju se nije želio uhvatiti, shvaćajući što bi potom uslijedilo na međunarodnoj razini i što bi to značilo po kineski ugled u svijetu (dobro poznata zbivanja i vojno gušenje velikih studentskih prosvjeda na pekinškom Trgu Tiananmen u osvit pada komunizma na tlu Europe, kao i posljedice toga čina, za pretpostavljenu vojnu operaciju u Hong Kongu bila bi „mačiji kašalj“) . Međutim, sada, kada su sve „maske pale“ i sve „karte postale otvorene“ vezano uz američko-kineske odnose, kao i s obzirom na ono malo preostalih iluzija u njihovo moguće skoro poboljšanje, Kina više i ne treba previše strahovati po svoj ugled u svijetu. Njega njezini glavni globalni suparnici ionako sustavno denunciraju a Kinu u očima svojih javnosti pretvaraju u „pogansku zemlju“, čiji „surovi i beskompromisni režim“ svojim građanima „ne da disati“ (što im, međutim, do sada nije smetalo u višedesetljetnoj golemoj međusobnoj gospodarskoj suradnji. Kina je, očito, sada postala presnažna i više joj se ne mogu diktirati pravila igre, već se oko njih mora dogovarati, a to više nije to), pa samim tim Peking ima i otovrenija vrata za svoje oštrije djelovanje. Tim više na svom suverenom teritoriju kakav Hong Kong ipak je, neovisno o visokom stupnju autonomije koji uživa i uživat će u razdoblju od 50 godina (od 1997.g.) sukladno kinesko-britanskom sporazumu.
Međutim, glavna odluka oko svega ovoga nije niti na Pekingu niti na Washingtonu ili Londonu, već na samom Hong Kongu. Upravo će on, a ne „kopnena Kina“, a još manje Zapad, snositi veliku glavninu posljedica svojih odluka. A one prošlogodišnje, koje su išle u smjeru masovnih prosvijeda, paralizirali su grad i njegovo gospodarstvo, protjerali i turiste i investicije. Zato će sami hongkonšani ovoga puta morati dobro iskalkulirati svoju bilancu i dobro razmisliti, trebaju li im ili ne opet masovni prosvijedi? Osim toga Peking je još prošle godine dao do znanja kako zbog nesigurnog sigurnosnog stanja i pada pozitivne poslovne klime u Hong Kongu, namjerava, postupno, od Macaoa (druga kineska autonomna regija i bivša portugalska kolonija, sada poznata kao mondeno kinesko i azijsko turističko središte i „azijski Las Vegas“ zbog industrije kocke) stvoriti veliko financijsko središte. To, naravno, ne ide tako brzo i jednostavno jer put do povjerenja ulagača je dug i mukotrpan, ali poruka je bila i više nego jasna. Uostalom, Kina već ionako ima i vlastito („kopneno“) golemo financijsko središte preko kojega većinski posluje (a ne preko Hong Konga) i isti onaj britanski biznis. Riječ je, naravno, o Šangaju. Zato „odrezati“ 8-milijunsku hongkonšku regiju od ostatka svijeta (ako to njezini građani budu sami željeli) po Peking neće predstavljeti nesavladiv problem iako to sigurno ne želi. Ali s Hong Kongom, kao financijskim središtem, ili bez njega život će i u Kini i u Aziji teći dalje.
Zoran Meter: AMERIČKA DIVERZIJA U SRCU KINE: Manipulacija Hong Kongom
