Zoran Meter: Ima li šanse za uspjeh novog rusko-turskog sporazuma o Idlibu?

Ako ovaj sporazum promatramo s aspekta tko je dobio više a tko manje, odgovor se već na prvi pogled nameće sam po sebi. Dovoljno se podsjetiti kako je Rusija Turskoj na pregovorima na nižoj razini proteklih tjedana predlagala da se prihvati „trenutačno stanje na terenu“ kao polazište za daljnje pregovore, a što je Ankara odbijala, nadajući se kako će svojim „blitzkriegom“ brzo potisnuti sirijsku snage na početne položaje. To se, međutim, nakon početnih uspjeha islamističkih snaga, potpomognutih turskim topništvom, raketnim sustavima i udarnim dronovima, nije dogodilo jer se sirijska vojska neočekivano brzo oporavila i na bojišnice dovela pojačanja u živoj sili, topničkom oruđu i sredstvima PZO namjenjenim za obaranje dronova, te ponovo oslobodila većinu nedugo prije izgubljenih prostora na teritoriju Idliba. Jučeršnji je sporazum, također, u definitivnoj suprotnosti s odlučnim Erdoganovim izjavama kako Ankaru ne zanima ništa drugo osim potpunog povlačenja sirijskih snaga iz Idliba.

U svojoj analizi, objavljenoj uoči početka jučerašnjeg sastanka Putin-Erdogan u Moskvi o stanju u Siriji (vidi link ispod teksta), napisao sam slijedeće: „U tim i takvim okolnostima teško je vjerovati kako Putin i Erdogan danas u Moskvi mogu postići nekakav sporazum s obzirom na međusobno dijametralno suprostavljene pozicije, koje su, kao takve, široko plasirane na medijskom polju. Ono što bi oni mogli postići jest hitna obustava vatre i razgraničenje između sukobljenih strana gdje bi sigurnost jamčili s jedne strane turski, a s druge ruski vojnici, bez učešća islamističkih boraca ili snaga sirijske vojske.“ A upravo su doslovno to dvije strane sinoć u Moskvi i potpisale. U ovoj analizi želim nešto više reći o šansama za uspjeh postignutog sporazuma na samom terenu, ali i o tome, tko je, barem za sada, sinoćnji sastanak napustio kao pobjednik.

Nakon maratonskog sastanka dvojice čelnika „oči u oči“, bez drugih sugovornika, koji je trajao puna tri sata, dvojici čelnika pridružile su se i visoke državne delegacije, između ostalih i šefovi diplomacije te ministri obrane, obavještajnih struktura i td. I taj drugi dio sastanka, održan na široj pregovaračkoj platformi, trajao je tri sata, što znači kako je ovaj, vjerojatno odlučujući rusko-turski summit za izbjegavanje šireg ratnog sukoba na tlu Sirije trajao gotovo punih 6 sati. Iako ta činjenica ukazuje na svu složenost stanja i velike razlike u rusko-turskim stavovima po pitanju Idiba i Assadove vlade općenito, dugi pregovori isto tako znače kako obje strane žele problem riješiti političkim a ne vojnim putom. Jer sastanci na kojima se državnici u razgovoru o nekim kriznim ili ozbiljnijim problemima samo rukuju i razmjene nekoliko pozdravnih riječi, uz kraći prikaz svoga viđenja stanja na terenu i svojih želja nakon čega se, uz neizostavne fotoaparate i kamere s lažnim smješkom na licima udalje svatko na svoju stranu, u pravilu ne znači baš ništa kada je riječ o njihovom stvarnom utjecaju na riješenje nekog problema.

Na jučerašnjem susretu Putin i Erdogan nisu uobičajeno tepali jedan drugome riječima „moj dragi prijatelj“ i sl., ali su zadržali visoku razinu međusobnog uvažavanja kroz klasičnu diplomatsku retoriku. A s obzirom da se u diplomaciji zna kako je onaj državnik, koji u međusobnim kriznim odnosima dviju zemalja putuje u prijestolnicu svoga suparnika u svojevrsnom podređenom položaju i da upravo on najviše traži izlaz iz nastaloga problema, Putin je Erdoganu omogućio da na početku njihovog razgovora pred TV kamerama zahvali Putinu na ovom pozivu u Moskvu na način, propagandno dobro osmišljen i namjenjen isključivo širokoj turskoj javnosti: „Zahvaljujemo na dobrodošlici, htjeli smo se sastati u Turskoj, ali zbog Vašeg rada na ustavnim amandmanima, odlučili smo prihvatiti Vaš poziv. Naš sastanak je od velike važnosti. Stanje u Idlibu je vrlo napeto, cijeli svijet je skrenuo pogled na današnji sastanak. I vjerujem da će koraci koje smo poduzeli i danas donesene odluke olakšati situaciju. Proživljavamo vrijeme kada je naša veza dostigla vrhunac. Ovo se odnosi na obranu, industriju i trgovinske i gospodarske odnose. Moramo krenuti u tom smijeru. A zadatak je razvijati se. I mislim da ćemo u tome uspjeti.“ Time su formalno „izjednačene pozicije“ kako bi se neutraliziralo spomenuto nepisano diplomatsko pravilo o tome tko kome dolazi „pred noge“.

Sve je to, naravno, puno manje važno, a bitno je jedino ono oko čega su se dvije strane jučer uspjele dogovoriti. Pritom, kao od najvažnijeg elementa, treba polaziti od Putinove rečenice na početku zajedničke konferencije za medije, koja kaže, kako su dvije zemlje postigle PRIHVATLJIVO riješenje. Dakle, kada uđemo u dubinu značenja te riječi, shvaćamo kako su pozicije dviju strana u odnosu na bit problema ostale vrlo različite, a da su u ovome trenutku postigle samo ono što obje strane zadovoljava u smislu „gašenja vatre“ i sprječavanja njezinog prijelaza u „katastrofalni požar“. Drugim riječima ne radi se ni o kakvom klasičnom sporazumu kojim bi se dugoročno riješio problem Idliba, iako i kao takav, vjerojatno, ne bi jamčio konačan uspjeh. Jer dovoljno se podsjetiti kako to nije uspio niti potpisani rusko-turski Sporazum o Idlibu iz rujna 2018., s točno označenim preuzetim zadaćama svake od strana i preciziranim rokovima za njihovu provedbu, a što nije provedeno i što je u konačnici i dovelo do pokretanja velike ofanzive sirijske vojske i svega što se nakon toga dogodilo.



Što je dogovoreno u Moskvi

Ukratko o onome što su dvije strane jučer dogovorile na sastanku u Moskvi: potpuni prekid vatre na svim idlibškim bojišnicima mora početi u 00:00 sati 6. ožujka (za sada se on poštuje uz pojedine iznimke na dijelovima južne bojišnice); uspostava sigurnosne zone od 6 kilometara sjeverno i 6 kilometara južno od druge po važnosti sirijske strateške prometnice M-4 (koja povezuje Aleppo i Latakiju), za što je rok 7 dana. Od 15. ožujka tamo mora početi zajedničko rusko-tursko vojno patroliranje. I još nešto važno, sporazum o primirju temelji se na trenutačnim pozicijama na terenu sirijske vojske i radikalnih islamističkih snaga i snaga tzv. umjerene oporbe odanih Ankari, tako da strateški važni grad Sarakib, kojim se nadzire slobodan promet najvažnijom strateškom prometnicom M-5 Aleppo-Hama-Damask ostaje pod nadzorom sirijske vojske. I konačno, i Moskva i Ankara službeno su potvrdile kako Sirija mora ostati teritorijalno cjelovita država s punim suverenitetom na svom čitavom teritoriju (što je, možda, i najbolniji udarac turskim nacionalistima u cjelokupnom, jučer postignutom sporazumu).

Tko može biti zadovoljniji postignutim sporazumom?

Ako ovaj sporazum promatramo s aspekta tko je dobio više a tko manje, odgovor se već na prvi pogled nameće sam po sebi. Dovoljno se podsjetiti kako je Rusija Turskoj na pregovorima na nižoj raziji proteklih tjedana predlagala da se prihvati „trenutačno stanje na terenu“ kao polazište za daljnje pregovore, a što je Ankara odbila, nadajući se kako će svojim „blitzkriegom“ brzo potisnuti sirijsku snage na početne položaje. To se, međutim, nakon početnih uspjeha islamističkih snaga, potpomognutih turskim topništvom, raketnim sustavima i udarnim dronovima, nije dogodilo jer se sirijska vojska neočekivano brzo oporavila i na bojišnice dovela pojačanja u živoj sili, topničkom oruđu i sredstvima PZO namjenjenim za obaranje dronova, te ponovo oslobodila većinu nedugo prije izgubljenih prostora na teritoriju Idliba.  Jučeršnji je sporazum, također, u definitivnoj suprotnosti s odlučnim Erdoganovim izjavama kako Ankaru ne zanima ništa drugo osim potpunog povlačenja sirijskih snaga iz Idliba i „povratak na sporazum iz Sočija“ (koji je od jučer dobio svoj službeni dodatak).

Zato će biti vrlo zanimljivo pratiti kako će Erdogan po povratku u Ankaru turskom narodu, oporbenim političarima i nacionalističkim političkim snagama koje su mu svo ovo vrijeme pružale snažnu potporu (Turska nacionalistička stranka je i glavni koalicijski partner Erdoganovoj Stranci pravde i razvoja u parlamentu, a njezin čelnik bio je predvodnik u radikalnim proturuskim izjavama i retorici te je čvrsto branio Erdoganov politički otklon od Moskve i pokrenutu vojnu intervenciju u susjednoj zemlji), objasniti svoje reteriranje jer se upravo o njemu i radi. Nije čudno da su današnji turski mediji prilično dezorijentirani u svojim naslovima, u kojima samo govore o postignutom rusko-turskom sporazumu, „povijesnom sporazumu s Rusijom“ i sl., bez navođenja njegovih bitnih detalja. Podsjetio bih i na Erdoganove nedavne riječi kako je od Putina zatražio da ga ovaj ostavi „jedan na jedan sa sirijskom vojskom“. To je, ustvari, ublažena verzija njegovih riječi, a u doslovnom prijevodu s turskog jezika Erdogan je Putinu kazao da mu se „makne s puta“ ali i da Rusija u Siriji nema što tražiti.

Može li se Erdoganu vjerovati?

Eredogan je reterirao i usprkos činjenici da je nedugo prije početka njegovog jučerašnjeg sastanka s Putinom američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio kako SAD razmatraju i da će biti spremne na pružanje svih oblika pomoći Turskoj u njezinom sukobu sa sirijskom vojskom u Idlibu. Takva izjava, njezin ton i prije svega tajming nesumnjivo je značio neposredan pokušaj Washingtona da utječe na tijek i rezultat sastanka Erdogana i Putina, pričemu se računalo kako Erdogan sada pred Putinom može kazati, kako, evo i “SAD stoje uz Tursku“.  Međutim Erodganu se, očito, dalje ne ratuje niti sa sirijskom vojskom na njezinu tlu (nakon što je Moskva pokazala odlučnost da Damasku nastavi pružati punu politčku i vojnu potporu), a još manje „jedan na jedan“ s Rusijom.

Ali i sada, nakon jučerašnjeg potpisivanja protokola o prekidu vatre, koji je ugrađen u spomenuti sporazum iz Sočija, uvijek ostaje opasnost da na terenu od svega toga ne bude ništa. Uostalom, vrlo lako se mogu pojaviti neke „nove“ islamističke organizacije koje mogu reći kako s ovim rusko-turskim sporazumom nemaju ništa. Osim toga, i provokacije i novu razmjenu vatre između sukobljenih strana nije teško organizirati ako se to želi. Međutim, ovim sporazumom Ankara je preuzela obveze za sigurnost stanja u spomenutim sigurnosnim zonama (zajedno s Moskvom), pa bi bilo teško nekoga uvjeriti kako sadašnja količina truskih vojnika i vojne tehnike, koja je proteklih tjedana dislocirana u Idlibu, ne bi mogla izvršiti preuzete zadaće i pacificirati nepomirljive radikale. A ono što mene, kao analitičara, u čitavoj ovoj „priči“ dodatno raduje, jest činjnica da su jučerašnji sporazum potpisali ministri obrane dviju država, Sergey Shoygu i Hulusi Akar, a ne šefovi diplomacija kako je to bilo do sada. Jer kada iza sporazuma stoji sama diplomacija, bez čvrste vojničke ruke u pozadini, oni često u praksi ne znače ništa ili barem ne dovoljno.

Erdogan je, kako sada stoje stvari, sprječio radikalizaciju stanja u Idlibu pristajući na po sebe neugodne uvjete s obzirom na svoje ranije, javno objavljivane izjave. To vjerojatno znači kako je svjestan da se u ovom trenutku nalašao u teškom položaju na tri „fronte“: prvo, Moskva ne odustaje od potpore Assadu i od svojih stavova o potrebi uništenja svih terorističkih organizacija u Idlibu; drugo, odnosi Turske i EU su vrlo loši i novi „rat“ sa Zapadom sigurno mu u ovom trenutku ne bi išao u prilog, tim prije što je  već i sada jasno kako od novog masovnog izbjegličkog paketa, kojega je želio isporučiti Grčkoj, neće biti ništa (netko će to s turske strane morati objasniti izbjeglicama koji su organizirano prevoženi od granice s Idlibom do pogranične zone s Grčkom ako ih se u Idlib opet bude moralo vraćati); i treće, neugodno stanje po Tursku vezano uz njezin vojni angažman oko potpore od UN-a priznatoj libijskoj vladi u Tripoliju, gdje se ponovo intenziviraju napadi Haftarove Libijske nacionalne vojske na turske položaje u i oko toga grada.

Međutim, Erdogan je već više puta dokazao svoju impulzivnost i emocionalni pristup vođenju vanjske politike. I zato i ovaj, najnoviji rusko-turski sporazum oko Idliba (koji osim prekida vatre i razdvajanja sukobljenih strana, zapravo, još ništa drugo niti ne jamči u smislu dogovora oko budućeg statusa te sirijske regije) ne treba a priori uzimati „zdravo za gotovo“ jer uvijek postoji mogućnost kako je Erdogan jučer u Moskvi uzeo svojevrsnu „stratešku pauzu“, kako bi u nekim budućim, po sebe povoljnijim političkim okolnostima, ponovo pokušao ostvariti turske strateške interese na sirijskom tlu (u što osobno ne vjerujem iako za to uvjerenje ne bih baš „stavio ruku u vatru“).

Zoran Meter: Stoltenberg u intervjuu HRT-u vrijeđao zdravi razum Hrvata govoreći o Siriji

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like