Zoran Meter: INDIJA SE POVLAČI IZ AMERIČKOG PLANA O AFGANISTANU I NASTAVLJA UVOZITI IRANSKU NAFTU

Američki predsjednik Donald Trump nikako ne može predahnuti od problema s kojima je suočen od samog početka svoje vladavine najmoćnijom zemljom svijeta. Štoviše, stječe se dojam kako se oni samo gomilaju, a da problemi povezani s njegovom „suradnjom“ s Rusijom (iako odnosi dviju zemalja nikada nisu bili gori nego što su u dvije godine trajanja Trumpovog mandata!) izgledaju posve benigno u usporedbi s onima koji tek nailaze. Ovih dana SAD i svijet „trese groznica“ povezana s nestankom (čitaj ubojstvom) saudijskog disidenta, američkog državljanina i novinara Washington Posta Jamala Khashaggija u saudijskom konzulatu u Turskoj, koja može imati vrlo ozbiljne političke posljedice po Trumpa, a na pomolu su i novi problemi s ogromnom Kinom, ali, kako se čini, i s prevažnom Indijom, koju američka strategija namjerava staviti pod svoju sferu utjecaja (u priješnjim analizama često sam upozoravao na „sizifov posao“ kada su u pitanju takve namjere u odnosu na New Delhi, s bilo koje strane one dolazile). Podsjetimo, još je Obamina administracija pred kraj svoga mandata odbacila Pakistan, kao višedesetljetnog američkog strateškog partnera u srednjoazijskoj regiji poglavito po pitanju Afganistana, a na njegovo mjesto željela instalirati vojno i gospodarski sve snažniju i samouvjereniju Indiju. Tu je Obaminu politiku, kao jednu od rijetkih, nastavila slijediti i Trumpova administracija, neovisno o tome što je indijski utjecaj u Afganistanu minoran u odnosu na pakistanski. Međutim, Pakistan je u međuvremenu postao veliki kineski regionalni saveznik pa je ta činjenica, vjerojatno, bila i ključna za takvu Obaminu i Trumpovu odluku.

Ali posljednjih dana New Delhi je pred Trumpa bacio novi ozbiljan izazov. Naime, Indija je, usprkos američkom protivljenju i upozorenjima o mogućim sankcijama (u sklopu američkog zakona CAATSA, o suprostavljanju protivnicima Amerike posredstvom sankcija,  u što se uključuju i države koje s Rusijom surađuju u vojno-tehničkoj sferi), od Rusije kupila protuzračne raketne sustave S-400 „Triumf“. To je učinila i neovisno o činjenici da je Washington, želeći demonstrirati svoju odlučnost, svega nekoliko dana prije toga Kini uveo nove sankcije upravo zbog tog istog posla s Rusijom, sklopljenog još prije nekoliko godina(!), što je izazvalo oštre reakcije Pekinga i Moskve.

Ubrzo nakon saznanja o potpisivanju ugovora o kupnji S-400 (potpisan u indijskoj prijestolnici, u nazočnosti premijera Narendre Modija i predsjednika Vladimira Putina), predsjednik Trump, najavljujući američki protuodgovor, izjavio je slijedeće: „Indija će saznati … Vi ćete vidjeti. Brže nego što mislite.“ (info: 10. listopada „India Times“). Ovdje bih se suglasio s ocjenama brojnih analitičara kako Amerikanci s tim u svezi ništa ne mogu učiniti, ukoliko ne žele potpuno izgubiti indijsko tržište naoružanja za svoje tvrtke. Ali prije svega, razdraženost Bijele kuće izazvala je činjenica, ne toliko o kupnji S-400  koliko o tome da je New Delhi proignorirao američke protuiranske sankcije i nastavio kupovati iransku naftu.

Indija će, tako, u studenom kupiti više od milijun tona iranskog „crnog zlata“: „Rafinerije su predale narudžbe za studeni i dostavu 1,25 milijuna tona (oko 9 milijuna barela) nafte iz Irana (info: Reuters).“  „Indian Oil Corporation“ dobit će 6 milijuna barela nafte iz Irana, a „Mangalore Refinery and Petrochemicals“ (tvrtka kćer najveće indijske državne energetske tvrtke „Oil and Natural Gas Corporation“ uvest će 3 milijuna barela iranske nafte (u listopadu je ukupan uvoz iranske nafte u Indiju iznosio 10 milijuna barela, pa je za studeni, u kojem se aktiviraju američke protuiranske energetske sankcije, riječ o smanjenju za 1 milijun). Jasno je kako takvo sniženje ne može zadovoljiti očekivanja Donalda Trumpa. Osim toga, pojedini analitičari smatraju kako Indija, želeći zaobići udar američkih sankcija, razmatra i plaćanje iranske nafte u svojoj valuti, rupijima, dok drugi smatraju kako se Indija može koristiti platnim instrumentom kojeg do studenog želi uspostaviti Europska unija, jer „Europa više ne radi zajedno sa SAD-om“. Upravo su ta dva momenta i bila jasno artikulirana od strane indijske vlade prigodom nedavnog posjeta Vladimira Putina.

Američka vanjska politika i strategija i dalje se ponaša kao da se ništa u svijetu nije promijenilo u odnosu na 90. godine prošlog stoljeća kada je Washington uistinu mogao činiti i činio što ga je volja. Ona i dalje samostalno analizira pojedine svjetske probleme, a svoje strategije projicira u različite regije svijeta ne učitavajući pri tom interese ili sugestije važnih regionalnih zemalja: tako Washington ne nije uzeo u obzir činjenicu da će izolacijom Irana i sprjačavanjem njegovog izvoza nafte (a pogotovo nisu uzeli u obzir veliki pad proizvodnje nafte u Venezueli i Libiji) doći do velikog smanjenja njezine ponude na tržištu i posljedičnog skoka cijena, što je sada veliki problem i po SAD te se paničavo zahtjeva povećanje proizvodnje nafte od zemalja članica OPEC-a, prije svih Saudijske Arabije. Štoviše, jača i politički pritisak na zemlje uvoznice iranske nafte da odustanu od njezinog uvoza; dalje, Washington ignorira indijske interese po pitanju sigurnosti, prije svega nužnu obnovu proturaketne obrane u odnosu na pakistanske nuklearne taktičke rakete, što je i bio glavni cilj New Delhija za sklapanje ugovora s Rusijom o kupnji S-400. Naime, taj je sustav jedan od najkvalitetnijih te vrste u svijetu i cjenovno pristupačniji u odnosu na one Zapadne (Indija se pritom ponaša isključivo tržišno pragmatično, što nikako ne znači da je SAD-u željela zabiti „nož u leđa“); treće, Washington ne želi uočiti indijsku ovisnost o iranskoj nafti (poslje Kine, ona je druga najveća uvoznica iranske nafte na svijetu), kao i činjenicu da joj je to najbliži, najjeftiniji i najpouzdaniji izvor „crnog zlata“, a isto tako ne uvažava niti velike zajedničke indijsko-iranske projekte, poput onih u južnoj iranskoj luci Chabahar, ključnoj za izvoz indijskih roba na zapad i sjever zbog potrebe zaobilaženja neprijteljskog joj Pakistana; i konačno, Washington nije očekivao takvu reakciju EU i njezin pokušaj uspostave novog platnog sustava za čitavi svijet pod njezinim okriljem, umjesto sveprisutnog SWIFT-a koji je pod američkim nadzorom.

Sve to skupa može udariti po američki dolar potpuno neočekivanom snagom, poglavito ukoliko imamo u vidu da njegova snaga počiva na „petrodolaru“. Dolar je temelj američke stvarne moći i utjecaja u svijetu, a sve ostale poluge, uključno i onu vojnu,  drugorazredne su. Ali knjigovodstveni zakoni i 2+2=4 u nacionalnom ponosu i velikodržavnim interesima najčešće ne vrijede. Zato, povjesno je dokazano, i propadaju brojne geopolitičke strategije i planovi, nakon čega redovito nastaju kaos i katastrofe. Upravo zbog takve pogrešne američke politike sada se u svijetu stvaraju obrisi novih podjela i granica sfera utjecaja. Pogrešna vanjska politika SAD-a omogućila je i vojnu intervenciju Rusije u Siriji, što je, po meni, presudni element koji je doveo do slamanja dosadašnjeg ustroja svijeta i njegove temeljite promjene u smjeru policentričnosti ili „ukopavanja u svoje rovove“. Jer SAD se, zapravo, nakon dugo vremena i raspada SSSR-a, po prvi put upravo u Siriji suočio s problemom kojeg nije mogao riješiti na svoj način i na kojeg više nema presudan utjecaj. To je ubrzalo preustroj svih dotada važećih  američkih strategija, a nerijetko primoravalo Washington i na povlačenje ad hoc poteza, prilagođenih određenoj situaciji. Sjedinjene Države su po pitanju Sirije jednostavno izgubile inicijativu i to ih je izbacilo iz ravnoteže. I polagani odmak Indije od američke vanjske politike (ne SAD-a, kao cjeline) jasno svjedoči o tome da je policentrični svijet već činjenica – fakt – i da u njemu više ništa nije isto.

Indija ne želi u Afganistan

Još jedan razlog zašto SAD ne mogu uvesti sankcije protiv Indije, bilo to zbog ruskih S-400, bilo zbog iranske nafte, je taj, da bi njihova afganistanska i ukupna srednjoazijska politika, osim poznatih „teškaša“ poput Rusije i Kine, a onda i Irana i Pakistana, dobila još jednog protivnika – veliku Indiju. A Indija ionako više ne želi biti dio novog američkog plana za tu zemlju, ne samo kroz pružanje gospodarske pomoći nego i obuke tamošnjih vojnika i dostave naoružanja. I ne radi se pritom samo o ne htjenju New Delhija za daljnjim zaoštravanjem odnosa s Islamabadom. Tu je još i čitav niz drugih razloga koje ćemo ostaviti za neki drugi put.

Sjedinjene Države su upravo zato, želeći iskoristiti teško gospodarsko stanje u Pakistanu, posredstvom Saudijske Arabije nedavno željele pokrenuti normalizaciju odnosa s Pakistanom ali Islamabad za to nije zainteresiran jer ga je Washington izbacio iz igre oko političkog rješavanja afganistanskog sukoba. Osim toga, saudijski državni vrh i novi pakistanski premijer Imran Khan nisu uspjeli pronaći zajednički jezik prigodom Khanovog posjeta Rijadu. Rezultat svega toga je intenziviranje talibanskih vojnih aktivnosti i neuspjeh mirovnog procesa vlade u Kabulu (čitaj SAD-a), koja je talibanima bila spremna pružiti pojedine ustupke u smislu njihove inkorporacije u određene strukture vlasti, u zamjenu za završetak dugotrajnog rata koji je SAD-u odnio desetke milijardi dolara i zbog čega Trump želi što bezbolnije izvući Ameriku iz tog začaranog kruga pakla. (Treba imati u vidu kako je upravo Afganistan, a ne Sirija ili Irak, iz niza razloga puno osjetljivije pitanje za američku javnost kada propituje vanjsku politiku Washingtona: od goleme količine utrošenog proračunskog novca u dugogodišnju vojnu kampanju, bez ikakvog vidljivog pozitivnog rezultata na afganistanskom terenu, pa do simbolike koju ta vojna intervencija ima u smislu američke reakcije na terorističke napade na SAD 11. rujna 2001.g.)

 

0 komentara

You may also like