Zoran Meter: IRAK U KOLAPSU – NOVA ARAPSKA REVOLUCIJA PRIJETI RASPADOM ZEMLJE

Irak još od početka listopada kontinuirano potresaju veliki prosvijedi koji su najprije zahvatili glavni grad Bagdad a onda i čitavu južnu, šijtsku regiju te zemlje, ali su se djelomično proširili i na zapadne – sunitima naseljene regije. Pošteđena je ostala jedino autonomna regija Irački Kurdistan na sjeveru zemlje. Radi se o najmasovnijim protuvladinim akcijama još od 2003.g. i svrgavanja režima Saddama Husseina uz obilatu pomoć vojne intervencije SAD-a i njihove koalicije. Prosvjednici zahtjevaju, sada više ne samo borbu protiv korupcije (tako to obično počinje kada se radi o revolucijama), već i smjenu brojih ministara, pa i čitave vlade na čelu s premijerom Adelom Abdulom Mahdijem. Zaredali su neredi, napadi na brojna gradska administrativna središta diljem zemlje i snažni sukobi s policijom, pričemu je do sada ubijeno oko 300 osoba, a ranjeno više od 12 tisuća, dok ih je preko 500 uhićeno.

ISIL opet jača

Zanimljivost ovih prosvjeda je u tome da ih karakterizira i protu-iranska histerija, poput paljenja iranskih zastava, što je zanimljivo ako se u obzir uzme činjnica da je Irak, a poglavito njegov jug većinski šijtskim stanovništvom naseljena zemlja, a da je šijtima upravo Iran prvi priskočio u pomoć u vrijeme kaosa nakon formiranja sunitske terorističke organizacije „Islamska Država“ – nastale upravo na tlu Iraka, u vrijeme američke vojne okupacije te zemlje. Nakon američkog povlačenja stvorili su se preduvjeti za početak pravog pokolja koji je i uslijedio, a totalni kaos i pad samoga Bagdada sprječio je Teheran ubrzanim naoružanjem šijtskih organizacija, njihovom obukom i slanjem svojih vojnih instruktora. Danas su pojedine najjače iračke šijtske paravojne organizacije i službeno inkorporirane pod svojim imenom i zapovjedništvom u službeni ustroj iračke vojske i snaga sigurnosti.

Scenarij nove iračke revolucije (za koju državni vrh te zemlje još uvijek ističe kako nema dokaza da je potaknuta izvana, iako je to, narvno, nemoguće) posebno je opasan s obzirom na složeno stanje u zapadnim i sjevernim regijama zemlje (većinski sunitski prostori) u kojima se djelomično očuvala aktivnost terorističke organizacije „Islamska država“, koja je sada dobila dodatni „vjetar u leđa“ nakon turske operacije „Izvor mira“ u susjednoj Siriji i oslobađanjem velikog dijela zatočenih ISIL-ovih boraca iz zatvora koji su prije intervencije bili pod nadzorom kurdskih snaga. Protiv ostataka ISIL-ovih snaga iračka se vojska postojano bori posljednjih mjeseci ali ih nikako ne uspijeva do kraja iskorijeniti. To se odnosi na zapadne i sjevero-zapadne regije Kirkuk, Ninava, Salah-al-Din, Anbar i Diala. „Islamska država“ sadašnje masovne nemire u Iraku i rastegnutost sigurnosnih snaga te zemlje vrlo lako može pokušati iskoristiti za svoje ubojite akcije, poput oružanih napada ili detoniranja bombi u većinski šijtskim naseljima i time potaknuti novi  građanski tj. sektaški rat prema, već, diljem Bliskog istoka viđenoj vjerskoj razdjelnici šijiti – suniti. I to sve nakon što je takav sukob na tlu Iraka već polako pao u zaborav a zemlja se kretala prema putu konsolidacije i stabilizacije – naravno, prema bliskoistočnim mjerilima tih riječi. Zato je iračka vlada, nedugo nakon početka turske operacije na sjeveru Sirije, poslala oko 10 tisuća svojih vojnika, kao i boraca moćne šijtske organizacije „Al Hashd ash-Shaabi“ usko povezane s Teheranom, u predjele zapadno od Mosula, na granicu sa sirijskim regijama Deir ez-Zour i Hasake, kako bi se sprječili eventualni pokušaji prodora ISIL-ovih boraca na irački teritorij.

Irački Kurdistan spreman na sve scenarije




Destabilizacija Iraka može itekako utjecati i na buduće političke poteze Iračkog Kurdistana koji sada uživa široku autonomiju unutar iračke države, ali čiji bi politički vrh vrlo rado taj status, ukoliko bude mogućnosti, zamijenio vlastitom nezavisnom državom. Zato tamošnja autonomna vlast sada s velikom pozornošću prati sve što se događa na jugu zemlje. Zanimljivo je u tom kontekstu navesti dvosmislene ocijene Erbila (prijestolnice Iračkog Kurdistana) o novonastalom stanju u Iraku: s jedne strane kurdistansko vodstvo daje potporu vladi premijera Mahdija u Bagdadu i njegovim planovima za provedbu reformi, naglašavajući kako „sadašnja napetost ne služi ničijim interesima“. Ali istovremeno naglašava kako „Kurdistan također podupire mirne prosvijede iračkoga naroda, ali i odbacuje bilo kakvo nasilje sa strane prosvjednika ili snaga sigurnosti“. Istodobno se Erbil protivi bilo kakvim „izmjenama iračkog Ustava ako pritom ne budu očuvana prava kurdskoga naroda“.

Uloga Saudijske Arabije

Pa iako je politička komponenta masovnih prosvijeda u Iraku itekako prisutna, glavnina njihovih zahtjeva ipak je motivirana socijalnim problemima, velikom nezaposlenošću, izostankom ili sporošću vladine provedbe ranije obećanih reformi, lošim i nepopularnim kadrovskim rješenjima na svim razinama vlasti i td., o čemu svjedoči činjenica kako još niti jedana politička stranka iza tih prosvijeda nije službeno stala. Mahdi je izgubio povjerenje javnosti, a njegovim obećanjima koja sada sustižu jedna druge više nitko nje vjeruje pa se nad Bagdadom ponovo „nadvio miris“ novog „arapskog proljeća“, a prosvjednici zahtjevaju provedbu izvanrednih parlamentarnih izbora. Međutim „arapsko proljeće“ dosadilo je mnogima u regiji, pa tako 29. listopada Arapska liga izražava spremnost za pomoć Iraku u uspostavi stabilnosti u zemlji i poziva Iračane na prekid nasilja. Iako Saudijska Arabija sasvim sigurno želi da Irak, kao arapska zemlja, neovisno o svom većinski šijtskom stanovništvu ipak dođe pod njezino a ne iransko okrilje, Rijad se isto tako plaši prevelike destabilizacije svog sjevernog susjeda i mogućeg prelijevanja revolucionarnih gibanja i preko svoje granice. Osim toga njemu je vrlo opasno krenuti u otvorenije uključivanje u iračka razračunavanja političke prirode zbog tamošnjih snažnih proiranskih organizacija koje su uvijek motivirane i spremne na bilo kakvu akciju samo na jedan mig Teherana. Dovoljno se prisjetiti nedavnih velikih raketnih napada na najveća saudijska naftna postrojenja na istoku zemlje, koja su, prema nekim mišljenjima izvršili jemenski šijti – huti, koji uživaju potporu Teherana, dok je prema određenim izvorima taj napad ipak došao sa sjevero-istoka, dakle preko ili neposredno s iračkog teritorija. Rijad se nakon tih napada najbolje uvjerio kako se u ničiju stvarnu vojnu zaštitu on ne može pouzdati  ma koliko različita savezništva i partnerstva formalno bila jaka i čvrsta, i da nitko, pa niti SAD nemaju niti najmanju namjeru ulaziti u otvoreni vojni sukob s Iranom zbog saudijskih interesa ili njezine ugrožene sigurnsti ukoliko je ona rezultat Rijadovih vanjskopolitičkih poteza. A u konkretnom slučaju to je upravo i bila: jer Rijad vodi dugogodišnji krvavi i u svijetu krajnje nepopularni rat u susjednom Jemenu, a istodobno, skupa s Izraelom zagovara oštru protuiransku politiku i u regiji i na međunarodnoj razini, uključno i primjenu širokih gospodarskih sankcija, što sve skupa ne može ne izazivati zabrinutost ali i upozorenja Irana o spremnosti na otpor. Napad na saudijska naftna postrojenja upravo su to i bila.





SAD nezadovoljne iračkom vanjskom politikom

Američki State Department je 27. listopada izjavio kako prati stanje u Iraku te je sve strane pozvao na zaustavljanje primjene sile. Isto tako je, u svom, već prepoznatljivom stilu, kazao  kako se protivi kršenju sloboda izražavanja, nasilnom zatvaranju medija, pritiscima na iste i td. Istodobno, kao što je učinio i Erbil, navodi kako SAD nastavljaju podupirati vladu i narod i da se zalažu „za sigurnost i stabilnost Iraka“. Ovdje treba reći kako je iračka vlada zabranila emitiranje saudijskih kanala „Al-Arabia“ i „Al-Hadas“ na iračkom teritoriju, formalno zbog nepostojanja licenci za emitiranje. „Al-Arabia“ je nakon toga počela emitirati u središtu Iračkog Kurdistana – Erbilu.

Iračka vanjska politika posljednjih se mijeseci pa i godina rukovodi  nastojanjem za jačanjem međunarodnog položaja zemlje, za smanjenjem napetosti i rizika u sukobima i situacijama vezanim uz svoje susjedstvo, poput Sirije, Irana, … Međutim, isto tako je karakterizira i visok stupanj nepovjerenja prema Turskoj, što je poglavito došlo do izražaja nakon turske vojne operacije „Izvor mira“ na sjeveru Sirije, koju je Bagdad oštro osudio, upozorivši na moguće velike negativne sigurnosne posljedice vezano uz jačanje terorizma i ISIL-ovih pozicija.

Međutim, iračka vanjska politika ne odgovara američkim interesima. Prije svega se to odnosi na stabilan odnos Bagdada i Teherana. Irak, naime, ne zauzima američku protuiransku poziciju već s njim nastavlja surađivati, uključno i po pitanju iranskog naftnog sektora koji je pod snažnim američkim sankcijama. Bagdad se protivi i pokušaju američkog formiranja međunarodne koalicije za patroliranje pomorskih snaga u zoni Perzijskog zaljeva i poziva arapske zemlje da sigurnost plovidbe tim zaljevom osiguraju zajednički, u dogovoru s Iranom bez čijeg uključenja teško može biti riječi o sigurnosti tankerskog prometa. Bagdad, osim toga, surađuje i sa sirijskom vladom u Damasku. Poglavito je snažno odjeknula nedavna zabrana iračke vlade da se na iračkom teritoriju dislociraju američki vojnici povučeni iz Sirije nakon odluke Donalda Trumpa. Te su snage od Bagdada dobile službenu dozvolu samo za kratkoročan ostanak na teritoriju Iračkog Kurdistana, do organizacije njihovog izvlačenja iz Iraka. Oštar stav Bagdada po tom osjetljivom pitanju nije bio bezrazložan ukoliko je vjerovati iračkim medijima: naime, oni tvrde kako su se s američkim vojnicima na teritorij Iraka pokušali probiti i ISIL-ovi borci. Sve su to elementi, kada govorimo o potezima Bagdada, koji su potpuno oprečni s američkom bliskoistočnom strategijom, temeljenoj na snažnoj protuiranskoj politici i smanjenju utjecaja Teherana u regiji. Zato i ne čudi odluka Washingtona da u svrhu, kako kaže, nastavka pomoći u borbi protiv terorističke organizacije „Islamska država“ produži ostanak svojih vojnih instruktora u Bagdadu i Erbilu na još dvije godine. Pentagon i međunarodna koalicija, navodi se dalje, odlučili su nastaviti pružati vojnu pomoć i pešmergama u Iračkom Kurdistanu.




Iranska pozicija

Naravno, u čitavoj ovoj priči najzanimljiviji je stav Irana, koji je životno zainteresiran za stanje u njemu susjednoj državi, posredstvom koje itekako može utjecati ne samo na stanje u regiji, već i u sferi naftne proizvodnje. Irak je, naime, neovisno o svim unutarnjim političkim i sigurnosnim dubiozama ponovo stabilan, ponajvažniji član kluba zemalja  OPEC, gdje najvažniju ulogu igra Saudijska Arbija. Zato rastuća protuiranska atmosfera (iranska zastava zapaljena je ispred iranskog konzulata u iračkom gradu Karbali, najvažnijem hodočasničkom središtu šijtskih muslimana; u velikom lučkom gradu Basri iranski konzulat je zapaljen, a prosvjednici su tražili „prestanak perzijske okupacije arapskog Iraka“!) i nestabilnost u iračkom društvu ne može nezabrinjavati Teheran. Ali on, za razliku od iračke vlade koja u svemu ovome oportunistički „ne vidi“ djelo tuđih ruku, otvoreno poziva „treće strane“ da se prestanu miješati u unutarnje stvari Iraka i „poticati revoluciju“ (riječi iranskog šefa diplomacije M. Zarifa), a irački narod da stane u obranu svoje vlade od vanjskih sila. Zato i nije nikakvo čudo, ako je vjerovati pojedinim zapadnim medijima, da je čuveni i karizmatični zapovjednik specijalnih postrojbi “Al-Quds” iranskog Korpusa straže islamske revolucije general Qassim Soleimani krajem listopada boravio u tajnom posjetu Bagdadu, gdje je obavio niz „tajnih susreta“ u vrijeme kojih je „davao savjete“ za zaustavljanje sadašnje iračke političke krize. Navodno je i irački šijtski politički lider Muqtada al-Sadr krajem listopada posjetio Teheran.

Zbog svega ovoga nastavit ćemo s pozornošću pratiti daljnja zbivanja u prevažnom Iraku, zahvaćenom predrevolucionarnim stanjem i mogućim potpunim kaosom koji može destabilizirati čitavu regiju.

Objavljeno u tjedniku 7Dnevno, 15. listopada

Komentari

komentar

You may also like