Zoran Meter: IRAN SVE IZOLIRANIJI: POVLAČE SE KINESKI I RUSKI INVESTITORI!

Ruska i kineska pozicija u odnosu prema SAD-u potpuno su različite. Rusija je, to Washington dobro zna i to je jedini stvarni razlog njegove ukupne proturuske politike koja traje od 1945. (tada prema SSSR-u), s malom taktičkom pauzom 90.-ih godina prošlog stoljeća nakon pada SSSR-a, jedina zemlja koja sprječava uspostavu američke pune globalne vojne hegemonije, i dok se to stanje ne promjeni na način kako to odgovara Amerikancima (barem prema njihovim nadanjima) njihove sankcije prema Rusiji neće prestati. One su usmjerene isključivo na slabljenje ruske vojne moći kroz slabljenje mogućnosti njezinog financiranja. Zato je teško očekivati da će Amerikanci, kao i s Kinom, i s Rusijom trgovati oko njezinog odustajanja od pomoći Iranu u npr. zamjenu za Ukrajinu koja je od primarnog ruskog interesa.

Na vidiku je stabilizacija američko-kineskih odnosa?

Prije analize same naslovne teme, a radi njezinog jednostavnijeg razumijevanja, nužno se osvrnuti na prošlotjedne vijesti broj jedan kada je u pitanju njihov utjecaj na ukupno svjetsko gospodarstvo ali i ne samo njega. Tiču se američko-kineskih odnosa, koji nesumnjivo imaju najveću ulogu po globalnu gospodarsku i financijsku stabilnost. Jer eventualni totalni trgovinski rat između tih zemalja, a kojeg su proteklih mjeseci najavljivali mnogi svjetski analitičari kao neizbježan (Geopolitika News je po tom pitanju uvijek pokazivala oprez), u potpunosti bi poremetio, a vrlo vjerojatno i urušio postojeće globalne trgovinske odnose i zakonitosti na kojima oni počivaju.

Nakon što su se na summitu G20, održanom 30. studenog i 1. prosinca  u Buenos Airesu, čelnici SAD-a i Kine Donald Trump i Xi Jinping dogovorili o „primirju“ i pokušaju iznalaska riješenja nastale velike krize u međusobnim trgovinskim odnosima kroz predstojeće pregovore, za što je Trump obećao ne pokretati novi krug protukineskih carina (povećanje carina na 25% za kineske proizvode u vrijednosti od 200 milijardi dolara, koje je najavio uvesti s 1. siječnja iduće godine). Tada je izjavio kako su dvije zemlje vrlo blizu postizanju trgovinskog sporazuma, a to sigurno nije izjavio bez razloga. Bilo kako bilo ubrzo su uslijedili kineski potezi, koji za slabije upućene mogu izgledati kao kapitulacija Pekinga pred neumoljivim Trumpom. Evo o čemu se radi:

Sve se počelo ubrzano odvijati nakon što se ovih dana „zakuhalo“ na relaciji Peking-Toronto. Naime, 1. prosinca, u kanadskom Vancouveru, na zamolbu SAD-a uhićena je financijska direktorica i top-menadžer kineskog telekomunikacijskog diva „Huawei“ i kćer njegovog osnivača Sabrina Meng Wanzhou, zbog navodne suradnje s Iranom usprkos američkih sankcija uvedenih protiv te zemlje. To je učinjeno neovisno o izjavama niza stručnjaka koji su upozoravali na moguće posljedice u kanadsko-kineskim odnosima. Ali koga za to briga: i Kanada je samo jedan od brojnih američkih vazala kada je u pitanju vanjska politika, koja, ako treba, lako može preuzeti i epitet „banana države“ kroz odbacivanje svojih interesa u međusobnim odnosima s velikom i snažnom Kinom, koji sigurno nisu mali. Nedugo nakon uhićenja reagiralo je kinesko MVP strogim upozorenjem o „ozbiljnim posljedicama“ po Kanadu ukoliko odmah ne oslobodi zatočenu direktoricu Huaweja.  A već idućeg dana Kina je uhitila i bivšeg kanadskog diplomata Michaela Kovriga (od 2003.-2016.) i stručnjaka za proučavanje vojnih sukoba, koji radi u europskoj nevladinoj organizaciji International Crisis Group, (https://www.geopolitika.news/vijesti/kina-uhitila-bivseg-kanadskog-diplomata-kao-odgovor-na-kanadsko-uhicenje-direktorice-tvrtke-huawei/)

SAD je o svemu ovom šutio. A umjesto očekivane eskalacije odnosa, uslijedila je senzacionalna vijest, potpuno suprotnog predznaka (nije neposredno povezana s prethodnom iako joj je fundament isti – Iran). Naime, kineski energetski div CNPC neočekivano je  zaustavio svoje sudjelovanje u golemom iranskom plinskom projektu „Južni Pars 11“ (iz kojeg se, prethodno, 20. kolovoza, pod pritiskom SAD-a povukao i francuski „Total“. A upravo je CNPC krajem studenog formalno preuzeo njegov udio (iako još nije počeo ništa konkretno raditi) i time u projektu postao većinski dioničar s 50,1% udjela). Otkazivanje od projekta uslijedilo je nakon tri kruga pregovora američkih i kineskih predstavnika, u listopadu, u Pekingu. Navodno su američki pregovarači pozivali CNPC na suzdržanost oko financiranja novih projekata u Iranu. (https://www.geopolitika.news/vijesti/top-vijest-kina-popusta-pred-sad-om-i-povlaci-cnpc-iz-golemog-plinskog-projekta-u-iranu/)

Iran će sada imati 120 dana za odluku o tome, hoće li dozvoliti CNPC-u  ostanak u projektu „Južni Pars 11“ (radi se o najvećem svjetskom nalazištu prirodnog plina!) u statusu pasivnog investitora, ili će s njim raskinuti ugovor, kako je to učinio i s francuskim „Totalom“. Partner s iranske strane je tamošnja Nacionalna iranska naftna kompanija (NIOC).

I druga prošlotjedna vijest je ona, koja će najviše obradovati američke farmere: Kina je obnovila uvoz američke soje, nakon što je, prethodno, u listopadu o.g. uvoz te žitarice iz SAD-a smanjila za čak 95%. Prema podacima američkog Vijeća za izvoz soje, prošli su tjedan kineske tvrtke uvezle između 1,5 milijuna do 2 milijuna tona te žitarice, ključnog izvoznog proizvoda američkih farmera u Kinu. Standardne isporuke počet će već u 1. kvartalu 2019.g. (https://www.geopolitika.news/vijesti/zatopljavaju-trgovinski-odnosi-dviju-velesila-kina-obnovila-uvoz-americke-soje/). Još uvijek nije jasno hoće li Kina ukinuti carine na američku soju i ukapljeni prirodni plin (LNG) iz SAD-a. Međutim, neovisno o tome vlada može kompenzirati troškove kineskim kupcima.

Međutim, nas zanima i drugi aspekt ove priče, koji govori o tome da Iran počinju napuštati i njegovi ostali poslovni partneri, iz njemu politički sklonih zemalja, poput Rusije i Indije.

Iz Irana se povlače i Rusi i Indijci

Ruski energetski div Rosneft također se povlači iz iranskih energetskih projekata. Pregovori o tome završili su još u ljeto ove godine zbog straha ruske tvrtke od američkih sankcija. Naime, Rosneft i National Iranian Oil Company u studenom 2017.g. potpisali su sporazum o strateškoj suradnji u naftnom i plinskom sektoru u okviru posjeta ruskog predsjednika Putina Iranu. Tada je predsjednik Rosnefta Igor Sechin govorio o potencijalu zajedničkih projekata od gotovo 30 milijardi dolara, a količina dobivene nafte na godišnjoj razini trebala bi iznositi 55 milijuna tona. Ali sve se to izmjenilo nakon obnove i najave uvođenja još oštrijih sankcija SAD-a protiv Teherana.

Iransku naftu od studenog o.g. odbija kupovati i indijska državna rafinerija Nayara Energy (ranije – Essar Oil Limited), čijih 49,13% dionica pripada ruskom Rosneftu. Jasno, također zbog američkih sankcija protiv iranskog energetskog sektora uvedenih 5. studenog. Indija je 2017.g. iz Irana uvozila oko 450 tisuća barela nafte dnevno, a iranski izvoz nafte u tu zemlju 2018.g. nalazi se prosječno na dnevnoj razini od 560 tisuća barela.

Gube li Kinezi i Rusi ugled u svijetu?

Iako se u vijestima o povlačenju kineskog CNCP i ruskog Rosnefta iz investicija u Iranu (razlika je među njima ipak velika, jer Rosneft, za razliku od CNCP, s Iranom još nije potpisao nikakakav konkretan projekt, pa samim time niti ne gubi nikakve novce) ne govori o utjecaju središnjih vlada Kine i Rusije na njihove poslovne odluke u tom smjeru, teško je vjerovati kako one o tome u najmanju ruku nisu bile konzultirane. Međutim, iako su obje tvrtke u većinskom državnom vlasništvu, one sigurno nisu samo filijale dviju vlada i njihovih ministarstava vanjskih poslova, jer su isto tako i dioničke tvrtke u kojima sudjeluju i inozemni igrači pa itekako moraju voditi računa o svojim poslovnim i trgovinskim interesima.  S druge strane Rusiji smanjenje izvoza iranske nafte ide u prilog, isto tako kao i Saudijskoj Arabiji i drugim velikim proizvođačima jer im je iransko „crno zlato“ tržišni konkurent. Međutim, posve je druga stvar politički imidž Pekinga i Moskve u svijetu, kao čvrstih i pouzdanih saveznika i partnera, nakon ovih odluka koje neposredno udaraju po iranskim gospodarskim interesima (iako ni jedna ni druga država nisu saveznici s Iranom pa prema tome niti nemaju obveze tu zemlju štititi u bilo kojem pogledu, one su ipak njegovi strateški partneri zbog čega Teheran od njih i očekuje, u najmanju ruku nastavak međusobne gospodarske suradnje).  Zato izjave pojedinih ruskih analitičara o tome da je ruskim energetskim tvrtkama primaran interes izbjeći američke sankcije zbog suradnje s Iranom, da se iransku naftu ionako neće moći prodavati pa čemu onda ulaziti u takve investicije i trošiti novac, da će Rusija smanjenjem iranskog izvoza dodatno ojačati svoj udio u svjetskoj trgovini naftom i td., nije ništa drugo nego „okretanje pile naopako“. Sutra se, naime, neka druga zemlja, poput sada Irana, može naći pod tavim sankcijskim udarom SAD-a (a Rusija to već i sama itekako osjeća). Hoće li takva zemlja nakon ovoga htjeti tražiti zaštitu Moskve i tako ući u njezinu sferu interesa (što bi Rusiji itekako trebalo biti važno s obzirom na samostalnu vanjsku politiku koju proteklih godina vodi, nastojeći se pozicionirati u ulozi nezaobilaznog globalnog geopolitičkog igrača) ili će, gledajući ruske „sebične“ nacionalne interese radije pristati i na mučne uvjete SAD-a nego li se izložiti pogibelji situacije u kojoj se našao Iran?

Ruska i kineska pozicija u odnosu prema SAD-u potpuno su različite. Rusija je, to Washington dobro zna i to je jedini stvarni razlog njegove ukupne proturuske politike koja traje od 1945. (tada prema SSSR-u), s malom taktičkom pauzom 90.-ih godina prošlog stoljeća nakon pada SSSR-a, jedina zemlja koja sprječava uspostavu američke pune globalne vojne hegemonije, i dok se to stanje ne promjeni na način kako to odgovara Amerikancima (barem prema njihovim nadanjima) njihove sankcije prema Rusiji neće prestati. One su usmjerene isključivo na slabljenje ruske vojne moći kroz slabljenje mogućnosti njezinog financiranja. Zato je teško očekivati da će Amerikanci, kao i s Kinom, i s Rusijom trgovati oko njezinog odustajanja od pomoći Iranu u npr. zamjenu za Ukrajinu koja je od primarnog ruskog interesa.

Kinesko-američka kriza odnosa (neovisno o prilično neugodnom stanju u Južnokineskom moru vezano uz kineske teritorijalne pretenzije) puno je manje politički dimenzionirana od američko-ruske. Kina nije izložena američkim i zapadnim sankcijama (carinski rat nešto je sasvim drugo). Njezini poremećeni trgovinski odnosi sa SAD-om uvijek se mogu riješiti uz određena popuštanja i kompromise jer to odgovara objema stranama, a čini se kako se to upravo i događa s obzirom na gore navedene vijesti. I u njima se nikako ne radi o kineskoj kapitulaciji pred Trumpom, već samo iščekivanjima Pekinga rezultata njegovih trgovinskih pregovora s Washingtonom. Pekingu je trgovina sa SAD-om uvijek bila primarna i on sada ne želi „dolijevati ulje na vatru“ i ustupcima pokazuje spremnost za dogovor na koji je, čini se, spreman i sam Trump, izložen sve snažnijim problemima u svojoj kući. „Rat“ sa čitavim svijetom u tom mu smislu sigurno ne ide u korist. Zato je jasno kako su kineske odluke donesene u svjetlu pregovora sa SAD-om, pri čemu je još napoznanica što će američka strana ponuditi zauzvrat, jer je sigurno kako se pregovarački ustupci (poglavito ne ovakvoga tipa i u ovakvim globalnim geopolitičkim odnosima) ne rade jednostrano.

Osim toga ukupni američko-kineski odnosi (uključno i oni gospodarski) puno su kompleksniji nego što je to problem CNPC-ovog investiranja u iranski energetski projekt. Jer velikih kineskih investicija u Iranu ima još puno, a da ne govorimo o vojnoj suradnji Pekinga, Teherana i Moskve.

Iranu preostaje ili polagana agonija ili prihvaćanje razgovora sa SAD-om

Iran nedvojbeno očekuju složena i neizvjesna vremena. On će, lišen mogućnosti značajnijeg izvoza svoje nafte, očito morati odustati od svojih unosnih energetskih projekata koji su ga trebali vinuti na sam vrh ključnih izvoznika energenata na svijetu i osigurati mu stabilan gospodarski razvoj i nužnu modernizaciju oružanih snaga. Ovako će biti primoran na smanjenje proizvodnje nafte jer je kroz šest mjeseci neće imati kome izvoziti. U takvoj situaciji vladi u Teheranu jedino preostaje bolna spoznaja o nužnosti prihvaćanja Trumpovog poziva da SAD i Iran iznova sjednu za pregovarački stol i dogovore novi, kako ga Trump naziva „pravedni“ sporazum o iranskom nuklearnom programu u zamjenu za ukidanje naftnog embarga.

Naravno, Teheran uvijek ima na raspolaganju i radikalnu varijantu pokušaja riješenja problema, kroz snažni vojni  odgovora u Perzijskom zaljevu i zoni oko njega, ili blokade Hormuškog tjesnaca za prijevoz tankera s naftom (za što ima itekako dostatno vojne snage). Međutim takva bi odluka, iako bi nedvojbeno bila katastrofična po njegove susjede (a koga, realno, uopće briga za njih), ipak, s obzirom na odnos snaga sa SAD-om, po njega nedvojbeno bila samoubilačka pa ju je i teško za očekivati. Osim ukoliko Teheran ne krene „na sve ili ništa“.

A da se Teheran ne treba previše pouzdati niti u EU (ona nikada nikoga još nije usrećila kada su u pitanju interesi suprotne strane) svjedoči i izjava američkog državnog tajnika Mike Pompea od prije desetak dana, na marginama zasjedanja Vijeća sigurnosti UN-a. Tada je najavio strogi američki nadzor provedbe protuiranskih sankcija, naglasivši, kako je Washington spreman kazniti bilo kojeg prekršitelja, uključno i Europsku uniju.  SAD će, kazao je Pompeo, pozorno razmotriti bilo koji instrument posredstvom kojeg se protuiranske  sankcije budu željele zaobilaziti. EU dobro zna što SAD dopušta, izjavio je Pompeo, spomenuvši mogućnost slobodne dostave Iranu humanitarne i slične pomoći. Za sve ostalo slijedit će kazne, bio je i više nego jasan američki državni tajnik. Pri tom je u prvom redu nedvojbeno mislio na najavu EU o skoroj uspostavi svog instrumenta za obavljanje platnog prometa s Iranom, neovisnom o SWIFT-u i dolaru (naime, SWIFT je, iako formalno politički neutralna institucija, prije nekoliko tjedana pod pritiskom Washingtona isključio Iran iz svoje platne bankarske mreže). Hoće li EU riskirati i pokušati postati samostalni globalni ekonomsko-financijski igrač bez vlastite pozadinske vojne logistike, ili će njezine elite pristati na vječno zadanu ulogu „tigra od papira“ u kojoj i same prilično dobro „plivaju“ prosudite sami.

A ono što je za mene izvjesno je to, da se svijet kreće prema velikoj krizi i da njime više nitko ne upravlja.

 

 

0 komentara

You may also like