Zoran Meter: IRANSKO-RUSKO-KINESKE VOJNE VJEŽBE U ARAPSKOM MORU! Uzroci i posljedice

Opasna je to američka politika, vrlo riskantna i nepredvidljiva i, zapravo, predstavlja klasični „mač s dvije oštrice“. Više sliči na hazard iako SAD-u, s obzirom na svoj položaj u svijetu kao ključne sile na svim područjima, koja bi sigurno još dugo bila glavni i najpoželjniji partner, i koju bi, kako takvu, prihvatili i Moskva i Peking uz uvjet ravnopravne suradnje i poštene tržišne utakmice. Ta politika Washingtona kratkoročno može davati rezultate, vjerojatno i daje, ali dugoročno prijeti razarajućim učincima prije svega po same američke interese. Pritom SAD još uvijek misle kako samo jednim potezom i u svakom trenutku mogu normalizirati svoje odnose i s Rusijom i s Kinom, štoviše, i međusobno ih zavaditi u svoju korist. Međutim, kako vrijeme bude odmicalo taj će „potez“ morati uključivati i sve veći broj američkih ustupaka. Jer niti Kina niti Rusija neće samo stajati i čekati kada će im SAD pružiti „ruku pomirnicu“ jer to se ne mora dogoditi nikada.

Napetosti u zoni Perzijskog zaljeva i njemu pripadajućeg Hormuškog tjesnaca proteklih tjedana više nisu u središtu medijske pozornosti, kako je to bilo u ljetnim mjesecima ove godine kada su dosezale svoj vrhunac i prijetile potpunim regionalnim kaosom. Je li to rezultat spoznaje, kako klasičnog američko-iranskog rata biti neće, kao i toga da Saudijska Arabija definitivno ne želi pokretati vojne operacije protiv svog velikog prekozaljevskog susjeda, a što je jasno demonstrirala svojim povlačenjem nakon što su raketama i dronovima napadnuta njezina najveća naftna postrojenja na istoku zemlje (pretpostavlja se u (pro)iranskoj režiji) na što, u smislu zaštite Rijada, nisu reagirale niti SAD nije poznato.

Međutim to nikako ne znači kako tenzije u tom – ključnom dijelu bliskoistočne regije i dalje nisu visoke, ali je, u svakom slučaju, nekontrolirano izbijanje incidenata između tamo suprostavljenih strana znatno smanjena. O tome svjedoči i činjenica kako više nema niti presretanja i otmica tuđih tankera, niti obaranja suparničkih dronova, čemu smo u ljetnim mijesecima bili svjedoci i što je prijetilo izbijanjem velikog rata kojega bi bilo nemoguće kontrolirati i svesti isključivo u okvire Perzijskog zaljeva. Takav rat imao bi eksplozivni potencijal prerastanja u globalni sukob, a sasvim sigurno bi doveo do novog, milijunskog pokreta izbjeglica prema europskom kopnu s nesagledivim, vjerojatno kataklizmičkim posljedicama. Također je činjenica kako američke sankcije protiv iranskog energetskog i financijskog sektora, koje je Washington izabrao kao svoju dugoročnu strategiju iscrpljivanja Irana (umjesto visoko-riskantnog vojnog pohoda), stvaranja socijalnih pobuna i kaosa, koji bi, onda, doveli do smjene vlasti u Teheranu ali i promjene cjelokupnog teokratskog državnog ustroja te zemlje, uspostavljenog islamskom revolucijom 1979. g. pod vodstvom ajatolaha Homeinija, nedvojbeno stvaraju velike probleme sadašnjoj vladi te zemlje. O tome svjedoče i nedavni veliki prosvjedi socijalnog karaktera. Međutim, sama činjnica da je „veliki Sotona“, kako u Iranu „tepaju“ SAD-u, uveo „nepoštene“ sankcije protiv Irana (SAD su se prošle godine jednostrano povukle iz međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu i protiv te zemlje uvele jednostrane sankcije bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a) režimu u Teheranu daje slobodne ruke za neometan, represivni obračun sa svojim protivnicima a što on i čini, držeći time cjelokupno sigurnosno stanje pod čvrstim nadzorom. Štoviše, Iran i dalje uspjeva razno-raznim načinima izvoziti i svoju naftu, istina u znatno manjim količinama nego uoči američkih sankcija, a također uspjeva mobilizirati strane investitore za ulaganja u svoja velika  naftna i plinska nalazišta, a jedno od najvećih (plinskih) u svijetu uopće nedavno je otkriveno upravo u toj zemlji. Investiotori su uglavnom iz Kine i Rusije, a oni europski, prije svih francuski energetski div „Total“ sa žaljenjem i nevjericom promatraju što se to događa s obzirom da se, primjerice „Total“, prije nekoliko mjeseci (zbog straha od američkih sankcija) povukao kao najveći investitor s golemog plinskog nalazišta „Južni Pars“ u Perzijskom zaljevu, a njegovu udio u projektu odmah je, vrlo rado, preuzeo kineski energetski div CNPC. Osim toga Iran ponovo postupno i oprezno pokreće razvoj svoga nuklearnog programa, kako tvrdi u civilne svrhe, a nastavlja i s jačanjem svojih vojnih snaga te ne odustaje od pomoći proiranskim regionalnim organizacijama (prije svega libanonskom Hezbollahu, Siriji, iračkim šijtskim organizacijama i jemenskim pobunjenicima hutima.

A u tim i takvim okolnostima Iranu će dodatni „vjetar u leđa“ u sigurnosnom smislu nedvojbeno dati i slijedeća vijest:

Naime, u srijedu, 27. studenog, na održanoj konferenciji za medije, zapovjednik vojno-pomorskih snaga Islamske Republike Iran kontra-admiral  Hossein Hanzadi izjavio je kako će uskoro početi zajedničke vojne vježbe pomorskih snaga Irana, Rusije i Kine u sjevernoj zoni Indijskog oceana, južno od iranskih granica (info: agencija Mehr). Kazao je kako su pripreme za plan ovih vojnih vježbi završene prošloga mjeseca i da se sada odrađuju završne etape prije provedbe samih vježbi. One će se obavljati na kopnu, moru i u zraku, „što svjedoči o značajnom proširenju suradnje među njima“ (vojskama Rusije, Irana i Kine), izjavio je iranski kontra-admiral.



karta 1: lokacija održavanja iransko-rusko-kineskih vojnih vježbi

Prema kineskim izvorima ove vježbe trebale bi se održati 27. prosinca ove godine, a njihov je cilj borba s pomorskim terorizmom i uništenje nadvodnih i podvodnih ciljeva neprijatelja. Kineski analitičari smatraju kako će i ove vježbe i vjerojatna iranska dozvola za kinesku inicijativu „Jedan pojas-jedan put“ oslabiti američke pozicije na euroazijskom prostoru (o čemu više u donjem dijelu ove analize).

O osjetljivosti ove vijesti dovoljno je podsjetiti kako je u zoni Hormuškoga tjesnaca već ionako prilična „gužva“ s vojnim brodovljem različitih zemalja, koji patroliraju tim i drugim plovnim putovima (Arapskim morem, tjesnacem Bab al-Mandebom na južnom ulazu u Crveno more i td.), s ciljem osiguranja slobodne plovidbe trgovačkih brodova, prije svega tankera. Spomenute vojne vježbe, naravno, nisu postojanoga karaktera tj. vremenski su ograničene, ali jasno ukazuju kako se i Kina i Rusija aktivno uključuju u bliskoistočne sigurnosne procese. Rusija je to već ranije učinila kroz uključivanje u sirijski ratni sukob na poziv službene vlade u Damasku, ali vojno-pomorske vježbe s Iranom ipak su nešto sasvim drugo. Jer do sada su Moskva i Teheran bili tzv. situacijski saveznici u Siriji, ali njihovi pogledi pa i oni strateškoga karaktera na ukupnu bliskoistočnu regiju bili su drukčiji, nerjetko i posve suprotni (do sada ih je povezivala isključivo zajednička volja za obračunom s terorističkim organizacijama na Bliskom istoku – prije svega onih sunitskoga predznaka poput „Islamske države“ i „Al-Qaide“ s njezinim brojnim inačicama, i ništa više od toga), a što je nasljeđe još iz doba dok su se na tim prostorima sudarali interesi triju starih i velikih carstava – Ruskog, Perzijskog i Otomanskog. Radilo se o trima velikim suparnicima, koji su stoljećima vodili međusobne brojne i krvave ratove.

Međutim, vremena su se promijenila, kao i (geo)politički interesi ne samo u toj regiji. Zato danas i svjedočimo kako Turska smatra da svoje interese, prije svega u Siriji, najbolje može ostvariti u suradnji s Rusijom i Iranom kroz Astanske pregovaračke procese (na koje se nadovezuju i oni iz Sočija), a isto tako misle i Iran i Rusija u odnosu prema Turskoj. Zanimljivo je i kako je 27. studenog njemačka kancelarka Angela Merkel pred zastupnicima u Bundestagu izjavila kako je sirijski sukob i tamošnju političku krizu nemoguće riješiti bez Rusije i Turske (izjave takvoga tipa na Zapadu do samo prije koju godinu bile bi smatrane znanstvenom fantastikom, jer su ipak neke posve druge silnice desetljećima samostalno kreirale sliku bliskoistočnoga svijeta).

Ali prebacivanje rusko-iranske vojne suradnje (a zajedničke vojne vježbe to sigurno jesu) i izvan prostora Sirije, uz to i kroz „dodatak“ kineske vojske i u uvjetima postojanog političkog i sankcijskog pritiska Washingtona, jasno ukazuju na stvarnu tendenciju: ona ide u smijeru jačanja međusobne svestrane suradnje između triju država, što nikako ne znači kako će Moskva i Peking zanemariti razvoj svojih odnosa s ključnim arapskim zemljama – od onih zaljevskih pa do Egipta i dalje. Naprotiv, ta će suradnja samo još više jačati.

A kada se malo bolje razmisli, što drugo Iranu, Rusiji i Kini i preostaje osim jačanja međusobne suradnje? One su, ionako, od strane SAD-a već „stješnjene uza zid“, sa sve manje manevarskog prostora za uspostavu ravnopravnog dijaloga i davanja prostora diplomaciji kao glavnom legitimnom sredstvu za osiguranje i zaštitu njihovih nacionalnih interesa. Do toga je prije ili kasnije moralo doći, a to nisu uviđali samo politički i analitički slijepci.

Opasna je to američka politika, vrlo riskantna i nepredvidljiva i, zapravo, predstavlja klasični „mač s dvije oštrice“. Više sliči na hazard iako SAD-u, s obzirom na svoj položaj u svijetu kao ključne sile na svim područjima, koja bi sigurno još dugo bila glavni i najpoželjniji partner, i koju bi, kako takvu, prihvatili i Moskva i Peking uz uvjet ravnopravne suradnje i poštene tržišne utakmice. Ta politika Washingtona kratkoročno može davati rezultate, vjerojatno i daje, ali dugoročno prijeti razarajućim učincima prije svega po same američke interese.

Pritom Sjedinjene Države još uvijek misle kako samo jednim potezom i u svakom trenutku mogu normalizirati svoje odnose i s Rusijom i s Kinom, štoviše, i međusobno ih zavaditi u svoju korist. Međutim, kako vrijeme bude odmicalo (a čini mi se da je već pekasno), taj će „potez“ morati uključivati i sve veći broj američkih ustupaka. Jer niti Kina niti Rusija neće samo stajati i čekati kada će im SAD pružiti „ruku pomirnicu“ jer to se ne mora dogoditi nikada. Ali o tome svemu (valjda!) netko brine i u washingtonskom establišmentu.

A da Rusija i Kina misle vrlo ozbiljno i da zbog mutnih američkih interesa i eventualnih sumnjivih „ruku pomirnica“ ne namjeravaju jedna s drugom prekidati suradnju, svjedoči i prošlotjedna vijest, o otvaranju najvećeg plinovoda na svijetu, ruskog „Sila Sibira“ („Snaga Sibira“, hrv., „Power of Siberia“, engl.) dugog čak 3000 kilometara, za kinesko tržište. Radi se o prvom ruskom plinovodu za potrebe Kine uopće, a već se najavljuje izgradnja i drugih. Njegova se važnost ne gleda isključivo kroz prizmu tržišne suradnje, već puno više kroz segment dugoročnog  strateškog promišljanja Moskve (klasični primjer „vaganja“ prioriteta kod bilo kojeg velikog energetskog projekta – njegove ekonomske tj. tržišne isplativosti i njegovog geopolitičkog značaja). Zato ga prije svega treba promatrati kao strateški zaokret Moskve na Istok s ciljem samnjenja ruske ovisnosti ne smo o izvozu svog plina u Europu, već i jačanja geopolitičkih veza s Kinom. Golemo kinesko tržište sada ruskim kompanijama nudi ogromne mogućnosti u uvjetima kada su njihovi interesi u Europskoj uniji znatno ograničeni  uvođenjem međusobnih sankcija i protusankcija nakon početka ukrajinske krize 2014. godine – krize, koja predstavlja „prijelomnu točku“ i bijeg Rusije u „zagrljaj s Kinom“.

karta 2: plinovod “Sila Sibira”

Kineski čimbenik na Bliskom istoku

Ali da se vratimo predmetnoj temi. Kineska suradnja s bliskoistočnim zemljama do sada je bila usredotočena primarno na energetsku sferu. Ali sve se ubrzano mijenja pa tako i to: Kina sada sve više surađuje s tamošnjim državama i po pitanju obrane, investicija, kulturne i obrazovne suradnje i td. Peking je sklopio sporazume o partnerstvu s 15 bliskoistočnih država, od kojih vrijedi istaknuti one sa Saudijskom Arabijom, koja je i najveći kineski regionalni trgovinski partner, s UAE u kojima živi i radi čak 200 tisuća kineskih državljana, a luka Dubai je postala prometno i logističko središte za kinesku robu u okviru infrastrukturne i gospodarske strategije „Jedan pojas-jedan put“. Kina i UAE dogovorili su se o uključivanju kineskog jezika u nacionalni obrazovni sustav te najbogatije zaljevske monarhije. Pritom je vrlo zanimljivo kako su se i Saudijska Arabija i UAE, kao proklamirani najveći zaštitnici muslimana u svijetu, suzdržale od kritika Kini oko kršenja manjinskih i vjerskih prava ujgurske nacionalne manjine na zapadu te zemlje, što je nedavno učinio američki Kongres. I ne samo da su se suzdržale, već su i zauzele zaštitni stav prema Pekingu. Treća ključna arapska zemlja za Kinu je Egipat koji nadzire Sueski kanal i dobar dio Crvenog mora, a Kina se već vojno pozicionirala i u ključnu državicu Džibuti na afričkoj strani strateški važnog prolaza Bab el Mandeb na južnom ulazu u Crveno more. U Džibutiju je Kina prije par godina izgradila svoju pravu afričku vojnu bazu, nedaleko od one američke.

 

karta 3: strateški položaj Džibutija

Kina Egiptu s milijardama dolara pomaže u izgradnji novog glavnog grada nedaleko od prenapučenoga Kaira, izgradnji nove luke na Crvenom moru i industrijske zone Ain Suhne. Kina je izgradila i vojne objekte na granici Afganistana i Tadžikistana i td. tj. polako zaokružuje zonu svog bliskoistočnog (i srednjeistočnog) prostora.

Međutim, kao ponajvažniji kineski strateški partner u regiji sve se više pozicionira – Iran, koji u uvjetima snažnog američkog pritiska ubrzano jača odnose sa svim važnijim globalnim igračima, od Rusije, preko Indije do ključnih članica EU (koliko su ove posljednje to u stanju zbog sigurnosne ovisnosti o SAD-u i svojih unutarnjih dubioza i nesuglasica po pitanju vođenja zajedničke vanjske politike ostaje još otovreno). U takvim uvjetima Iran za Kinu može postati najvažnija bliskoistočna platforma za njezino daljnje strateško djelovanje u smijeru zapada, prije svega ono gospodarsko. Tim prije što Peking računa kako će američka izolacija Irana potrajati još dugo, što njemu ide u prilog jer to znači kako ta geografski, ljudskim potencijalom i prirodnim resursima velika i bogata zemlja još dugo neće moći ući u orbitu američkih nacionalnih interesa. Preciznije, i Teheran će pod snažnim američkim pritiscima konačno biti primoran da odustane od svoje desetljećima građene strategije vanjskopolitičke samostalnosti („sam protiv svih“) te će se morati staviti pod sigurnosni i ekonomski kišobran Moskve i Pekinga, a što on već i čini. Kina također računa kako će „žilavost“ Irana i njegova suradnja s njom, kao i Rusijom, logički rezultirati vezanjem američkih vojnih snaga i političkom usredotočenošću na Perzijski zaljev, što će oslabiti fokusiranost Washingtona na „kinesko dvorište“ u Azijsko-tihooceanskoj regiji. U tom smislu Pekingu odgovora i nastavak američko-ruskog sukobljavanja u Europi i na Bliskom istoku.

I za sam kraj: Kina javno opovrgava svoje ambicije za vojnom dominacijom na Bliskom istoku, tvrdeći kako joj to nije cilj, već samo zaštita svojih gospodarskih interesa i slobode trgovine. Za stvarnu vojnu dominaciju u toj regiji Kina, zapravo, još uvijek nema dovoljno autoriteta kod ključnih lokalnih igrača, ali neovisno o tome oni će Kinu sve jače prihvaćati kao svestranog, uključno i vojnog partnera, želeći i sami diversificirati svoje vanjskopolitičke i vojne kapacitete i interese tj. smanjiti svoju ovisnost o Zapadu, prije svega SAD-u. Lukavi Arapi, naravno i Iran, zato nimalo slučajno glavninu svog naftnog i plinskog izvoza već poimiču u smijeru Azije (gdje se postižu i veće cijene), o čemu je nedavno u svojoj analizi pisao i analitičar portala Geopolitika News dr. sc. Igor Dekanić (vidi poveznicu:  https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-igor-dekanic-energetsko-geopoliticke-promjene-na-bliskom-istoku/).

Zato niti malo ne čudi kada Zapad postojano tvrdi kako Kina teži dominaciji u Euroaziji. Jer svi opisani događaji i procesi neminovno dovode do slabljenja dosadašnje dominacije, bolje rečeno monopola tog istog Zapada na tim prostorima, prije svega onim bliskoistočnim. Ali s obzirom na trenutačni omjer snaga, kao i vojne i ekonomske moći, jedostrana vojna akcija Zapada s ciljem povratka stanja na ono priješnje (kao što je to, povijesno gledano, bilo činjeno kada je god trebalo), više nije moguće. Proces završetka zapadnog globalnog monopola je već ranije započeo i sada je nezaustavljiv. Ali gubitak monopola, uz pametnu politiku tog istog Zapada (kao što sam već gore i rekao) ne znači nužno i gubitak ostvarivanja njegovih interesa i velikoga značaja i uloge koju Zapad igra u svijetu. Radilo bi se samo o određenom preslagivanju snaga bez ičijeg budućeg monopola i ostvarivanja interesa posredstvom gole sile – sankcijske ili vojne.

Međutim, kao što su sva carstva u povijesti propadala ne želeći se prilagođavati novim, već zadržavanjem starih uvjeta i odnosa pri kojima su dominirala, čini se kako je i američki establišment odabrao sličnu taktiku. On, naravno, nije planirao pokretanje klasičnih ratova protiv svojih konkurenata, već je prije svega računao na njihov strah i povlačenje pred sveukupnom i sveprisutnom američkom moći, uključno i onoj financijskoj – koja uključuje i glavni utjecaj na sve ključne međunarodne institucije. Međutim suparnici se, očito, nisu uplašili. SAD su jednostavno zaigrale „pretvrdo“ i stjesnile ih „uza zid“ zbog čega je njihov protuotpor zapravo bio logičan i kao fizikalna zakonitost. Zato se sada i teško izvući iz opasne politike a da ne ispadneš poražen u očima svoje i svjetske javnosti. U tome i jest glavni problem.

Objavljeno 13. prosinca u tjedniku 7Dnevno

Komentari

komentar

loading...

You may also like