Zoran Meter: IRANSKO-RUSKO-KINESKE VOJNE VJEŽBE U SJEVERNOM INDIJSKOM OCEANU! Uzroci i posljedice

Napetosti u zoni Perzijskog zaljeva i njemu pripadajućeg Hormuškog tjesnaca proteklih tjedana više nisu u središtu medijske pozornosti, a kako je to bilo u ljetnim mjesecima ove godine kada su dosezale svoj vrhunac. Je li to rezultat spoznaje kako klasičnog američko-iranskog rata biti neće, kao i toga da Saudijska Arabija definitivno neće pokretati vojne operacije protiv svog prekozaljevskog susjeda, a što je jasno demonstrirala svojim povlačenjem nakon što su raketama i dronovima napadnuta njezina najveća naftna postrojenja na istoku zemlje (pretpostavlja se u (pro)iranskoj režiji) na što, u smislu zaštite Rijada nisu reagirale niti SAD, nije poznato.

Međutim to nikako ne znači kako napetost u tom dijelu bliskoistočne regije i dalje nije visoka ali je, u svakom slučaju, izbijanje nekontroliranih incidenata između tamo suprostavljenih strana, prije svega pomorskih postrojbi koalicije pod vodstvom SAD-a i Irana znatno smanjena. O tome svjedoči i činjenica kako više nema niti presretanja ili otmica tuđih tankera, niti obaranja suparničkih dronova i td. i td., što je ljetos prijetilo izbijanjem velikoga rata kojega bi bilo nemoguće svesti isključivo u okvire Perzijskog zaljeva.

A kako će na sveukupno stanje u regiji utjecati slijedeća vijest ostaje tek za vidjeti:

Naime, u srijedu, 27. studenog, na održanoj konferenciji za medije, zapovjednik vojno-pomorskih snaga Islamske Republike Iran kontra-admiral  Hossein Hanzadi izjavio je kako će uskoro početi zajedničke vojne vježbe pomorskih snaga Irana, Rusije i Kine u sjevernoj zoni Indijskog oceana, južno od iranskih granica (info: agencija Mehr). Kazao je kako su pripreme za plan ovih vojnih vježbi završene prošloga mjeseca i da se sada odrađuju završne etape prije provedbe samih vježbi. One će se obavljati na kopnu, moru i u zraku, „što svjedoči o značajnom proširenju suradnje među njima“ (vojskama Rusije, Irana i Kine), izjavio je iranski kontra-admiral.

Foto: Hossein Hanzadi, presstv.com

Podsjećam kako je u zoni Hormuškoga tjesnaca već ionako prilična „gužva“ s vojnim brodovljem različitih zemalja, koji patroliraju tim i drugim plovnim putovima (poput tjesnaca Bab-el Mandeb na južnom ulazu u Crveno more), s ciljem osiguranja slobodne plovidbe trgovačkih brodova. Ove vojne vježbe, naravno, nisu postojanoga karaktera tj. vremenski su ograničene ali jasno ukazuju kako se i Kina i Rusija aktivno uključuju u bliskoistočne sigurnosne procese. Rusija je to već i ranije demonstrirala kroz aktivno vojno uključivanje u sirijski ratni sukob na poziv službene vlade u Damasku, ali vojno-pomorske vježbe s Iranom ipak su nešto sasvim drugo. Jer do sada su Moskva i Teheran bili situacijski saveznici u Siriji, ali njihovi pogledi pa i oni strateškoga karaktera na ukupnu bliskoistočnu regiju bili su drukčiji (do sada ih je povezivala isključivo zajednička volja za obračunom s terorističkim organizacijama na tome prostoru – prije svega onih sunitskoga predznaka poput „Islamske države“ i „Al-Qaide“ s njezinim brojnim inačicama, i ništa više od toga), a što je nasljeđe još iz doba dok su se na tim prostorima sudarali interesi triju starih i velikih carstava – Ruskog, Perzijskog i Otomanskog. Radilo se o trima velikim suparnicima, koji su stoljećima vodili međusobne brojne i krvave ratove.

Međutim, vremena su se promijenila, kao i (geo)politički interesi ne samo u toj regiji. Zato danas (a sada neću govoriti o uzrocima) i svjedočimo kako Turska smatra da svoje interese, prije svega u Siriji, najbolje može ostvariti u suradnji s Rusijom i Iranom kroz Astanske pregovaračke procese (kojima se pridodaju i oni iz Sočija), a isto tako misle i Iran i Rusija u odnosu prema Turskoj. Zanimljivo je i kako je danas, 27. studenog, njemačka kancelarka Angela Merkel pred zastupnicima u Bundestagu izjavila kako je sirijski sukob i tamošnju političku krizu nemoguće riješiti bez Rusije i Turske (izjave takvoga tipa na Zapadu do samo prije koju godinu bile bi smatrane znanstvenom fantastikom ). Ali prebacivanje rusko-iranske vojne suradnje (a zajedničke vojne vježbe to sigurno jesu) i izvan prostora Sirije, uz to i kroz dodatak kineske vojske i u uvjetima postojanog političkog i sankcijskog pritiska Washingtona, jasno ukazuju na tendenciju: ona ide u smijeru jačanja međusobne svestrane suradnje između triju država, što nikako ne znači da će Moskva i Peking zanemariti razvoj svojih odnosa s ključnim arapskim zemljama – od onih zaljevskih pa do Egipta i dalje. Naprotiv, ta će suradnja samo još jačati.

A kada se malo bolje razmisli, što drugo Iranu, Rusiji i Kini i preostaje osim jačanja međusobne suradnje? One su ionako od strane SAD-a već „stješnjene uza zid“, sa sve manje manevarskog prostora za ravnopravan dijalog i diplomaciju koja bi osiguravala zaštitu njihovih nacionalnih interesa. Međutim, opasna je to američka politika i, zapravo, predstavlja pravi „mač s dvije oštrice“, koja kratkoročno može davati rezultate ali dugoročno prijeti razarajućim učincima po same američke interese. Sjedinjene Države još uvijek misle kako samo jednim potezom u svakom trenutku mogu normalizirati svoje odnose i s Rusijom i s Kinom. Međutim, kako vrijeme bude odmicalo taj će „potez“ morati uključivati i sve veći broj američkih ustupaka jer niti suparničke zemlje neće stajati i čekati kada će im SAD pružiti „ruku pomirnicu“ jer to se ne mora dogoditi nikada. Ali o tome svemu, valjda, netko brine i u washingtonskom establišmentu, pa oko toga za sada ne bih ulazio u detalje.

Komentari

komentar

You may also like