Zoran Meter: Izrael se zbog Trumpa odriče Kine, a „Hezbollah“ ju zove u Libanon

A ona zemlja, kojoj će se ova odluka najmanje svidjeti, sigurno je Kina, kojoj se ovakva obrazloženja, o iznenadnoj najboljoj ponudi na natječaj nekog izraelskog ponuđača zbog kojega je izgurana njezina tvrtka – teško mogu „prodavati“ kao istinita. Odluka izraelske vlade definitivno je sprječila zaoštravanje odnosa između Izraela i SAD-a, ali je vrlo vjerojatno kako će ona dovesti do sukoba Izraela s Kinom, a što ova neće ostaviti bez odgovora

Jedan od najvećih sigurnosnih problema za Izrael svakako je libanonska proiranska šijtska „Božja stranka“ ili „Hezbollah“, usko povezana s najvećim izraelskim regionalnim suparnikom – Iranom. Moćna organizacija, s ogromnim utjecajem u Izraelu sjevernom susjedu – Libanonu, bila je i glavni krivac posljednje, neslavne izraelske vojne epopeje tj. njegove invazije na jug Libanona 2006. g., koja je, prema znatnom broju svjetskih analitičara završila  izraelskim vojnim porazom i neočekivanim, velikim trijumfom „Hezbollaha“. On je izraelskoj vojsci, u tom mjesec dana dugom ratu, nanio iznenađujuće velike gubitke u živoj sili i u tehnici, a što je bilo još važnije, neočekivano uspješno je raketama gađao izraelski teritorij, uključno i velike gradove, pa je tako čak i blokirao rad najveće izraelske luke Haifa, dok su pojedine njegove rakete letjele čak do ciljeva na Zapadnoj obali rijeke Jordana. „Hezbollah“ je na Izrael lansirao više od 4000 raketa, što je prosječno bilo više od 100 raketa dnevno, od kojih su 95% bile 122mm „Kachushe“ s bojevim glavama težine 30 kilograma i dometa od 30 kilometara. Nakon potpisanog primirja 14. kolovoza iste godine i „Hezbollah“ je oplakivao svoje brojne mrtve, a Libanon, uključno i glavni grad Bejrut (iako libanonska vojska nije željela i nije sudjelovala u tom ratu!), brojio je mrtve civile i zbrajao goleme materjalne štete, pretrpljene izraelskim bombardiranjima iz zraka i mora. Izraelsko zrakoplovstvo u tih je mjesec dana rata izvršilo oko 12 tisuća borbenih misija, a mornarica ispalila oko 2500 granata.

Naravno da se napetosti i neprijateljstvo između Izraela i „Hezbollaha“ (kojeg Izrael smatra terorističkom organizacijom i čijem su se mišljenju po tom pitanju od velikih zemalja kasnije pridružile SAD, a od nedavno (2020. g.) i Velika Britanija i Njemačka) nije završilo s potpisivanjem primirja. Razlog je, prije svega, činjenica, kako se „Hezbollah“ (poput Irana, ali i većine arapskoga svijeta) oštro protivi izraelskim nasilnim zauzimanjem palestinskih teritorija nakon proglašenja svoje države 1948. g., kao i to, da je ta organizacija jedna od najvećih vojnih pokrovitelja palestinskih oružanih organizacija, uključno i terorističkog „Hamasa“ koji djeluje u pojasu Gaze. Posljednjih godina te odnose dodatno opterećuje i aktivno sudjelovanje „Hezbollaha“ u sirijskom ratnom sukobu na strani predsjednika Bashara El-Assada (čemu se Izrael oštro protivi, smatrajući kako „Hezbollah“ utire put jačanju ionako velikog iranskog utjecaja u toj zemlji).

Opasno izraelsko poigravanje s mogućom aneksijom palestinskih prostora

Ali, kako se čini, prava napetost između Izraela i „Hezbollaha“ (ali i čitavog islamskog svijeta!) nastaje tek sada, kada se nova izraelska koalicijska vlada na čelu s dosadašnjim premijerom Benjaminom Netanjahuom (o kojoj sam detaljnije pisao u prošlom broju ovoga tjednika) priprema za aneksiju pojedinih palestinskih područja na Zapadnoj obali, na kojima su proteklih godina i desetljeća bespravno izgrađena izraelska naselja. Taj bi se visokorizični čin možda mogao dogoditi već početkom lipnja, iako po tom pitanju još ništa nije i konačno riješeno zbog velikog protivljenja gotovo čitave međunarodne zajednice (osim SAD-a, koje će takvu eventualnu odluku Izraela podržati jer je ona sukladna Trumpovom Bliskoistočnom mirovnom planu, kojega on naziva i „poslom stoljeća“). Međutim, ako to Izrael ne učini sada, kada u Bijeloj kući stoluje „najizraelskija“ – Trumpova administracija, vjerojatno za takvo što više nikada neće imati priliku. Ovdje treba podsjetiti i kako je Trumpova administracija, usprkos velikim protivljenjima međunarodne zajednice i čitavog islamskog svijeta, već ranije Jeruzalem, umjesto Tel Aviva, jednostrano potvrdila kao glavni grad Izraela i priznala njegov suverenitet nad čitavim gradom (tj. i Istočnim – arapskim dijelom Jeruzalema), a nedugo potom i priznala izraelski državni suverenitet nad okupiranim dijelom sirijske Golanske visoravni usprkos oštrim protivljenjima Sirije i čitavog UN-a.




Sve su to potezi koji su utemeljeni isključivo na poziciji sile (odnosno „pravu jačega“) tj. nisu plod šireg političkog dogovora ili kompromisa pa je jasno kako teško mogu dovesti do čvrstog i stabilnog mira, ne samo po Izrael, već i čitavu regijiu. A o tome djelomično svjedoči i prošlotjedna vijest izraelskog medija The Times of Israel o vojnoj vježbi „Hezbollaha“ tj. njegove elitne postrojbe komandosa „Radwan Unit“, u kojoj su, između ostalog, kao mete za gađanje bojevim streljivom korištene i one – obilježene izraelskim nacionalnim simbolima, o čemu je objavljen i video. Isti je medij pritom izvijestio i o protuizraelskim izjavama vođe „Hezbollaha“ Hassana Nasralaha od 22. svibnja.

Osim (logično) Izraelaca i njhovih političkih i vojno-sigurnosnih struktura, izjave i stavovi vođe „Hezbollaha“ šeika Hassana Nasralaha itekako zanimaju i čitav arapski i muslimanski svijet, ali i međunarodnu zajednicu s obzirom kako je pokret, kojemu je on načelu, usko povezan s Iranom i da njegovi pripadnici kao instruktori i borci sudjeluju u nekim od ključnih bliskoistočnih kriznih žarišta, poput Sirije i Jemena, gdje se, u pravilu, neposredno sudaraju s američkim interesima i interesima njihovih bliskoistočnih partnera. Ono što je manje poznato, taj libanonski šijtski politički i vojni pokret ima vrlo veliki utjecaj i u poslovnom svijetu ne samo na prostoru bliskoistočne regije, već i puno šire, uključno i Južnu Ameriku. Naravno, čitav problem oko „Hezbollaha“ dodatno zaoštrava i činjenica da je on, što sam već spomenuo, od strane SAD-a i pojedinih zemalja EU (ne EU kao političke institucije) proglašen terorističkom organizacijom, što je, naravno, Izraelu jako drago ali ne i Libanonu u kojemu je ta organizacija posve legalna i utječe na sve ključne sfere života – političku, gospodarsku i sigurnosnu. Ta organizacija ima najveći ugled i utjecaj unutar tamošnjih šijtskih političkih stranaka a time i znatan utjecaj na službenu državnu politiku Libanona, u kojemu šijiti čine trećinu stanovnika, dok po ostale dvije trećine to čine muslimani sunitskog smijera islama i kršćani – maroniti. Na toj se religiozno-etničkoj podjeli temelji i ustroj libanonske državne vlasti, pa tako, sukladno dogovoru nakon dugogodišnjih krvavih bratoubilačkih sukoba iz XX. stoljeća, mjesto predsjednika zemlje tradicionalno pripada kršćanima, predsjednika parlamenta šijitima, a predsjednika vlade sunitima.

Osim toga, „Hezbollah“ u Libanonu posjeduje i vlastitu vojsku dostatno respektabilnih kapaciteta (koju suvremenim oružanim sustavima opskrbljuje Iran letovima svojih zrakoplova na međunarodnu zračnu luku u Bejrutu) i vrlo visokog motivacijskog morala, koja je, zapravo, u pojedinim segmentima i jača od službene libanonske vojske (ova potonja, naime, teško dolazi do suvremenog zapadnog naoružanja zbog bojazni da bi to oružje na ovaj ili onaj način moglo završiti u rukama „Hezbollaha“). A „Hezbollah“ je uvijek spreman na vojni odgovor Izraelu i udar na njegov teritorij u slučaju eventualnih akcija izraelskih snaga na jugu Libanona. Njegovo opskrbljivanje palestinskog „Hamasa“ manjim raketnim sustavima, kojima ovaj povremeno gađa pogranični izraelski teritorij, uglavnom ne odveć precizno, po „Hamas“ je vrlo važno jer takve akcije imaju snažan psihološki učinak, kako za same Palestince tako i za Izraelce koji žive u pograničnim djelovima uz pojas Gaze.





Nasralah: „Hezbollah se priprema za veliki rat i brisanje Izraela s političke karte svijeta“

Dakle, izjave i stavovi vođe „Božje stranke“ Hassana Nasrallaha interesiraju svih – međunarodnu javnost, političke, obavještajne i protuobavještajne krugove. Zato ću, sada, ovdje, za hrvatske čitatelje, ekskluzivno objaviti najzanimljivije dijelove njegovog najnovijeg intervjua za libanonski radio „Al-Nur“ sa sjedištem u Bejrutu. U njemu je Nasrallah najvećim dijelom govorio o Izraelu i SAD-u. Kazao je kako se Hezbollah priprema za „veliki rat“ čiji će rezultat biti „brisanje Izraela s (političke) karte svijeta.

„Svi događaji u regiji ne idu u korist Izraelu … Snaga otpora u okupiranoj Palestini danas predstavlja stratešku snagu na (sveukupnoj) osi suprostavljanja (Izraelu)“, izjavio je vođa Hezbollaha. „Izrael zna“, kazao je dalje, „kako će bilo kakav napad na Libanon po Izrael imati teške posljedice. Izrael više nije ona – nepobjediva sila, kakva je bila do 2000. godine, ne samo u Libanonu, već i u Palestini. On u cijelosti ovisi o SAD-u, u vrijeme kada vidimo kako pozicije ovih posljednjih u regiji slabe zbog njihove politike.“ Nasrallah se pritom slikovito izrazio, kazavši, kako će vidjeti Izraelce, koji se sa „svojim upakiranim stvarima ukrcavaju u zrakoplove i brodove“. Ukazao je na važnost suradnje sa Sirijom na industrijskoj i poljoprivrednoj razini ali i upozorio kako se pojedine snage u Libanonu zalažu protiv toga, bojeći se da takva politika Bejruta može naštetiti njegovim odnosima s Washingtonom.

„Amerika želi poniziti Libanon i nametnuti mu svoje uvjete… Rješenje gospodarske krize u Libanonu sastoji se od odbacivanja (politike)  udovoljavanja SAD-u i okretanju na Istok. Pojedinci (u Libanonu) ometaju sklapanje posla s Kinom zbog zabrinutosti od protuodgovora sa strane SAD-a. Međutim Kina može riješiti probleme s električnom energijom u Libanonu uz manje izdatke nego Njemačka, ali za to je nužna politička odluka. Da je sadašnja vlada bila vlada „Hezbollaha“, ona bi se opirala o Kinu. To bi bio najveći dokaz da Libanon ima nezavisnu vladu, koja uvažava mišljenja svih strana“, izjavio je Hassan Nasralah. Na kraju je isključio mogućnost bilo kakvog rata između SAD-a i Irana ali i Izraela i Libanona, „osim ako Izraelci ne odluče učiniti glupi potez“, te zaključio kako Izrael „može prestati postojati ako se promjene okolnosti u kojima je on nastao“.




Na prvi bismno pogled rekli, od Nasrallaha ništa novo – niti za Izraelce niti za svijet. Međutim, za bolje analitičke znalce u njegovim se riječima može primijetiti jedan zanimljiv i bitan novi element – pokušaj uvlačenja Kine u čitavu ovu priču – za sada, samo, na razini Libanona. Zašto? Pa zato, jer je upravo, „kinesko pitanje“ ovih tjedana i mjeseci jedna od najvažnijih tema na untarnjopolitičkoj sceni Izraela, koja se „lomi“ između nužnosti čvrstog i strateškog izraelsko-američkog vojnog i političkog savezništva (koje mu, u izrazito neprijateljskom okruženju jedino i jamči sigurnost) i snažne želje izraelske vlade i tamošnjeg biznisa (i već poduzetih, praktičnih koraka o čemu nešto više kasnije u tekstu) za jačanjem gospodarskog partnerstva s Kinom a čemu se Trumpova administracija oštro protivi u sklopu nove američke politike prema Kini koja se temelji na njezinom globalnom ekonomskom i vojnom obuzdavanju.

Žuran posjet Mike Pompea Izraelu

U jeku vrhunca pandemije koronavirusa na američkom i izraelskom tlu, u Jeruzalem je prije tri tjedana sletio američki državni tajnik Mike Pompeo. Mnogi izvjestitelji tada su govorili kako se taj posjet odnosi na potvrdu američke potpore spomenutoj mogućoj izraelskoj aneksiji palestinskih područja na Zapdanoj obali, a što upće nije točno. Pompeo u ovim pandemijskim okolnostima ne bi dvaput prelijetao Atlantik za stvar koja nije ništa drugo doli izraelsko unutarnjopolitičko pitanje i izraelska odluka. Osim toga, potporu tom mogućem potezu izraelske vlade već dovoljno dugo i snažno daje američki veleposlanik u toj zemlji David Friedman, koji je njezin veliki pobornik i poticatelj. A da je tomu tako, svjedoči činjenica da Friedmana Pompeo nije niti zvao da nazoči njegovu sastanku s izraelskim državnim vrhom, a Friedman, formalno, na njega nije došao jer se baš tada prehladio.

A evo što je bio stvarni razlog Pompeovog iznenadnog dolaska u Jeruzalem.

Posljednjih tjedana SAD su pokrenule otvoreni politički i gospodarski rat protiv Kine, koji se (u onom prvom smilsu) ogleda u Trumpovim optužbama da je ta zemlja krivac za globalnu pandemiju Covida-19 i da će, zato, svijetu morati platiti goleme odštete; njegovim optužbama da Kina nasilno ukida autonomiju Hong Konga i da ta autonomija za SAD više ne postoji (što implicira da će po američki biznis (naravno, želi se postići i puno širi efekt), Hong Kong izgubiti status međunarodnog financijskog središta čime se želi naškoditi Pekingu iako zbog tog specifičnog položaja Hong Konga, osim kineskih, goleme benefite crpe upravo moćni Zapadni financijski krugovi) i td. U onom drugom, gospodarskom ratu, SAD su već od ranije pokrenule carinski rat a sada uvode i sankcije protiv kineskog IT sektora, prije svega „Huaweia“ i onih tvrtki u SAD-u (naravno, i to će se protezati izvan američkih granica) koje s njim surđuju na izradbi pojedinih komponenti, prije svega čipova. Sve se to, dakako, onda reflektira i na EU, kao strateškog partnera SAD-a, s obzirom kako je ona posljednjih godina intenzivirala gospodarske odnose s Kinom u mnogim, uključno i visokotehnološkim sektorima. A kada je to tako, jasno je da niti Izrael ne može biti izuzet iz američkih protukineskih planova – a zapravo, široke američke strategije za suprostavljanje rastu globalnog utjecaja Kine i očuvanju svoje dominacije – jer upravo je o tome riječ i o ničemu drugom.

Posljednjih godina Izrael i Kina snažno su povećali svoju gospodarsku suradnju: Kina je dobila koncesiju na izraelsku luku Haifa, sudjeluje u tamošnjim infrastrukturnim projektima a Izrael je i više nego voljan sudjelovati u kineskom infrastrukturnom mega-projektu „Jedan pojas, jedan put“ (poznat i kao „Put svile“), u čemu vidi veliku priliku za izvoz svojih proizvoda od Europe, preko velikog dijela Azije do same Kine kao njegovog konačnog odredišta. Izrael u Kinu izvozi i svoje naoružanje i još podosta toga.

Izrael je, poput većine drugih bliskoistočnih zemalja vrlo deficitaran po pitanju izvora i opskrbe pitke vode. On, doduše, sada zadovoljava sve svoje unutarnje potrebe i više nema potrebe za sudjelovanjem u ratovima za vodne resurse (Sirija, Jordan) kako je to prije bio slučaj, jer je svojim razvijenim znanstvenim potencijalima i svojim umom uspio razviti jedinstvene nove tehnologije i izgraditi 5 suvremenih i jeftinih postrojenja za desalinizaciju (odsoljavanje) morske vode, ali ona u skoroj budućnosti neće biti dostatna. Upravo je zato izraelska vlada prije dvije godine raspisala međunarodni tender za izgradnju dodatnog postrojenja za proizvodnju slatke vode iz mora – projekt Sorek-2, što je nedavno privuklo golemi interes SAD-a.

Naime, prije cca mjesec dana pojedini izraelski mediji objavili su vijest da je na tom tenderu pobjedila kineska tvrtka iz Hong Konga „Hutchison Whampoa“ (CK Hutchison Group), što je ponukalo State Department na žurnu akciju. I baš je zato Pompeo stigao Netanjahuu u posjet, a ne zbog nekih izraelskih naselja na palestinskim područjima, kako su to prvotno izvješćivali izraelski i svjetski mediji. Anonimni (jer je to sam želio ostati) službenik iz Pompeove pratnje jasnio je to i potvrdio riječima: „Naša je misija razumljiva (izraelskom političkom vrhu). Kinezi – oni nisu partneri, i to je tema koju mi pokrećemo po čitavom svijetu“. A nakon Pompeovog odlaska, američki i izraelski mediji bili su jedinstveni u ocjeni kako je državni tajnik izvršio snažan pritisak na Izrael, zahtjevajući smanjenje sudjelovanja Kine na tenderima koji se tiču izgradnje infrastrukturnih objekata (luka Haifa, metro u Jeruzalemu, spomenuta postrojenja za desalinizaciju vode, …). Jedan od američkih državnih službenika sve je ovo malo ublažio riječima kako „državni tajnik nema problema što Izrael ima trgovinske odnose s Kinom, međutim, koronavirus je pokazao koliko su opasne veze sa zemljama koje nisu transparentne, koje ne vode poštenu trgovinu i žele ostvariti gospodarsku prednost nad svojim partnerima“. Pritom je upozorio i na investicije izraelskog privatnog biznisa u Kinu, kazavši kako je to „pitanje nacionalne sigurnosti“ i da je saveznicima nužno o tim ugrozama govoriti i smanjivati ih“.

Ovdje bih dodao, kako toliko razvikanih, navodnih ugroza po američku sigurnost u slučaju kineske koncesije nad lukom Haifa s obzirom da u nju povremeno uplovljavaju i američki vojni brodovi, u stvarnosti nema, kao što je nema niti po pitanju kineske koncesije nad najvećom grčkom lukom Pirej (u koju, također, usprkos tome i dalje uplovljavaju američki vojni brodovi). Nekakva mogućnost oko navodne klineske špijunaže vezano uz dobivanje informacija o tehničkim i drugim karakteristikama tih američkih brodova (tipa koliko su oni dugi i široki, što na sebi nose od naoružanja i td.) zapravo vrijeđaju zdravi razum onih koji se u obavještajnu problematiku bolje razumiju i koji dobro znaju, da, kada bi kineske obavještajne službe ovisile o pukom fizičkom nadgledanju američkih brodova (uključno i iz luka u kojima su oni usidreni), te službe ne bi bile vrijedne niti spomena niti bi se o nekakvoj kineskoj globalnoj ugrozi danas uopće ragovaralo. Ali pustimo sada to, jer ovdje je ipak sve samo stvar (geo)politike.

Nije trebalo čekati dugo: dva tjedna nakon posjeta Mike Pompea Benjaminu Netanjahuu, izraelski portal Ynet, povezan s najvažnijim izraelskim dnevnim listom Yedioth Ahronoth, objavio je kako na tenderu za projekt Sorek-2 nije pobijedila gore spomenuta kineska tvrtka, već domaća, izraelska tvrtka IDE Technologies. Radi se o već u utorak službeno potvrđenoj odluci vladine komisije, sastavljene od predstavnika ministarstava financija i energetike i Uprave za vodne resurse. Financiranje projekta bit će u domeni konzorcija u sastavu banke Leumi, njemačke banke KWF i Europske investicijske banke EIB, koje će osigurati oko 150 milijuna eura. Kako je to objasnila izraelska vladina komisija, investicija Europske unije u Izrael posredstvom njezine investicijske banke u vrijeme krize izazvane koronavirusom, predstavljat će stimulans za „dodatne investicije u Izrael u sferu infrastrukture“. Obrazloženje će se možda i svidjeti Izraelcima ali pitanje je hoće li i europljanima s obzirom da bi takva investicija EIB (ili KWF u Njemačku) itekako dobrodošla i u neki od infrastrukturnih projekata na tlu Unije čije su zemlje i same itekako stradale od pandemije COVIDa-19. Ali Amerikancima će se ovo obrazloženje sasvim sigurno svidjeti jer je Pompeo upravo po to i došao.

A ona zemlja, kojoj će se ova odluka najmanje svidjeti, sigurno je Kina, kojoj se ovakva obrazloženja, o iznenadnoj najboljoj ponudi na natječaj nekog izraelskog ponuđača zbog kojega je izgurana njezina tvrtka – teško mogu „prodavati“ kao istinita. Odluka izraelske vlade definitivno je sprječila zaoštravanje odnosa između Izraela i SAD-a, ali je vrlo vjerojatno kako će ona dovesti do sukoba Izraela s Kinom, a što ova neće ostaviti bez odgovora. O kineskom odgovru na puno široj razini od samog Izraela više ću pisati u jednoj od idućih analiza, a oko te bih teme zaključio slijedeće:

Izrael se, iako teške volje jer zna što bi mu biznis s Kinom u budućnosti donio, zbog sigurnosnih razloga posve logično mora prikloniti američkim zahtjevima za „odbacivanjem Kine“. Također je posve logično kako se ova odluka izraelske vlade neće svidjeti Pekingu koji je u izgradnju odnosa sa židovskom državom uložio puno truda i strpljenja (nisu se premijer Benjamin Netanjahu i njegova supruga Sarah nedavno u Kinu došli slikati na čuvenom kineskom zidu i naslađivati kineskim povijesnim, kulturnim i prirodnim ljepotama, već širiti biznis kojemu se smiješila golema perspektiva u svim ključnim sektorima.

I sada se vraćam na onu ključnu temu ove analize: upravo na spomenutoj – izraelskoj „protukineskoj“ odluci (koja, naravno, službeno nije tako formulirana niti će to ikada biti ali će je skori potezi izraelske vlade u praksi itekako potvrditi) – vođa „Hezbollaha“ Hassan Nasralah i vidi posve neočekivanu šansu za Libanon. On logički razmišlja i shvaća što bi za Kinu u strateškom smislu, sada, kada je dobila izraelsku „odbijenicu“, značilo da u koncesiju dobije jednu od libanonskih sredozemnih luka, primjerice, onu u gradu Tiru. Naravno, kako je Nasralah i sam rekao, za stratešku suradnju s Kinom trebala bi biti donijeta jasna i čvrsta politička odluka vlade u Bejrutu, a u uvjetima vjerski i sektaški snažno podjeljene zemlje do nje nije lako doći. Štoviše, u ovakvim geopolitičkim uvjetima (kada niti SAD-u, niti Saudijskoj Arabiji, niti Francuskoj nije moguće uspostaviti svoj nadzor nad tom zemljom) realnije je očekivati daljnje pokušaje vanjske destabilizacije sigurnosnog i gospodarskog stanja u toj zemlji, u kojoj, posredstvom „Hezbollaha“ već dugo najveći utjecaj ima Iran, barem kada je riječ o Južnom Libanonu. Ali paradoks je u tome, da bi eventualni konsenzus suprostavljenih unutarnjih političkih silnica moglo pospiješiti upravo daljnje produbljenje ionako velikih gospodarskih i socijalnih problema i ubrzani rast siromaštva, a što bi onda od svih snaga zahtjevalo nužne političke konsenzuse oko traženja izlaza iz takve situacije. Zato će, prije ili kasnije, netko izvana Libanon morati izdašno financijski potpomoći kako bi sprječio prijeteći unutarnji kaos.

A libanonski kaos uopće nije u interesu Izraela, kako bi većina na prvi pogled mogla pomisliti s obzirom da bi on, onda, podrazumijevao i veću fokusiranost samoga „Hezbollaha“ na unutarnje libanonske probleme, a ne one regionalne, u kojima aktivno sudjeluje. To bi, kratkoročno, možda tako i bilo, ali stvari su puno složenije nego li se to čini. I nikako ne ovise isključivo o Hezbolllahu i Izraelu.

 

 

Komentari

komentar

You may also like