Zoran Meter: Izraelski analitičari o ruskoj intervenciji u siriji: OD PARTNERSTVA DO IZDAJE!

Izraelska politička scena i javnost ovih su dana fokusirani na moguće pokretanje istrage protiv premijera Benjamina Netanjahua u svezi navodne korupcije, kao i mogućih prijevremenih izbora koji su s tom aferom postali vrlo izgledni. Međutim, sada ćemo ipak proanalizirati nešto drugo, što je već dvije i pol godine permanentno u fokusu izraelskog vojno-političko-obavještajnog miljea budući da se odnosi na same egzistencijalne interese te države.

Izraelski politički i vojni vrh, analitički krugovi, ali i široka javnost, od samog početka ruske vojne kampanje u Siriji 30. rujna 2015.g., s velikom pozornošću prate sve ruske vojne i političke poteze vezano uz tu zemlju, najviše zbog – de facto – „u hodu“ formiranog vojnog savezništva Moskve i Teherana po pitanju zaštite suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti sirijske države, potpore aktualnoj vladi u Damasku i borbe protiv islamističkog terorizma.

Svi su oni više-manje suglasni oko toga, da aktivnosti Irana u toj zemlji predstavljaju stvarnu ugrozu po Izrael pa se upravo kroz taj kut najviše i promatraju ruski vojni i politički potezi. Istodobno se priznaje, kako je Sirija, zapravo, poligon za postizanje vrlo ozbiljnih geopolitičkih ciljeva Moskve.

Složeno strukturirano izraelsko političko društvo, sastavljeno od klasične „ljevice“, klasične „desnice“, „centrista“, arapskih političkih opcija, religioznih opcija i radikalnih religiozno-političkih opcija, nije jednostavno dovesti u ravnotežu kada su u pitanju njihovi temeljni interesi i stavovi po kojima su oni i prepoznatljivi svom elektoratu. Tako, zapravo, nema niti suglasja u ocjenama uloge premijera Benjamina Netanjahua (kada je u pitanju vanjska politika zemlje), koje se kreću u rasponu od političke „kratkovidnosti“ do „diplomatskog iskustva i uspješnog manevriranja između Moskve i Zapada“. Međutim, slobodno se može reći kako je sva ova uzavrela situacija oko izraelskih granica, kao i sadašnjeg i budućeg smjera kretanja odnosa Tel Aviva (ili, ako hoćete – Jeruzalema) s arapskim i islamskim državama, dovela do jačanja desnih političkih snaga, čak i onih radikalnih (desnica u pravilu jača kada je u pitanju ugroza temeljnih nacionalnih, a da ne govorimo egzistencijalnih interesa bilo koje zemlje, iza koje onda redovito staje i vojni vrh i s njim usko vezan vojno-industrijski kompleks), dok izraelska ljevica sve češće postaje smiješna.

Ugledni izraelski analitičari, mediji i većina javnosti smatraju, kako su i Zapad i Bliski istok u cjelini priznali da je sirijska vojna kampanja Moskvi omogućila uspostavu njezinog političkog utjecaja u regiji, koju je ona Washingtonu ustupila još krajem 70.-ih godina XX. stoljeća. Izrael se zbog ruske kampanje suočio s realnom mogućnošću da se sirijski (ali, djelomično, i bliskoistočni) rat „svih protiv svih“ završi ranije nego što su to očekivali (čitaj: priželjkivali, jer se taj rat u prvom redu odnosi na međusobno iscrpljivanje arapskog, i općenito, muslimanskog svijeta u regiji, uključno Tursku i Iran, poglavito kroz rastuću netrpeljivost na relaciji suniti-šijti, što, sve zajedno, Tel Avivu itekako ide u prilog), a uz to, i ne na način na koji se to planiralo. U nastavku ćemo proanalizirati stavove pojedinih izraelskih medija, političara, stručnjaka za Bliski istok, Rusiju, iranologa, arabista, politologa i td., čije je izjave Geopolitika.news sustavno pratila proteklih tjedana i mjeseci.

Ocjena ruskog vojnog angažmana u Siriji, u Izraelu se kreće u rasponu od „opreznog“ do „negativnog“. U očima mnogih Izraelaca ona je „zatamnjena“ strateškom suradnjom Moskve i Teherana, libanonskog „Hezbollaha“ i raznih drugih šijtskih milicja, zbog čega je Iran stigao gotovo do izraelskih granica. Zabrinutost povećava i osjećaj realnosti, koja ukazuje kako o Izraelu po tom pitanju malo toga ovisi – „pravila igre diktira Moskva“.

Tzv. lijevi mediji najčešće kritiziraju „Assadov režim“ i ruske snage za ubojstva civila, djece i td., a lajtmotiv njihovog napada na premijera Netanjahua je njegova „nesposobnost“ sprječavanja odlaska SAD-a iz regije, zbog čega su u nastali vakuum uskočili izraelski neprijatelji Rusija i Iran. Oni, također, pišu, kako je sirijski rat vrlo nepopularan i u samoj Rusiji, čija vlada stalno umanjuje broj žrtava.

U Izraelu ima dostatan broj i krajnje proturuskih portala, poput Israelinfo.co.il, koji otvoreno „uvećavaju“ ruske neuspjehe ili čak „glorificiraju“ pogibije njihovih vojnika i pilota, a najveći broj čitatelja takvih portala su Izraelci pristigli iz bivših sovjetskih republika, prije svega Ukrajine i Gruzije, koji se negativno odnose prema Rusiji i njezinom čelniku Vladimiru Putinu.

Što se tiče izraelske arapske zajednice, koja broji oko 1,7 milijuna stanovnika, što je 20% ukupne populacije te zemlje (politički savez VALAD), još prije ruskog vojnog ulaska u Siriju ona je bila podjeljena na pristalice i protivnike Assada, ali su zato u Knessetu (izraelskom parlamentu) jedinstveni u osudi vanjske politike premijera Netanjahua.

S druge strane, „desni“ mediji (uključno i oni na ruskom jeziku), kao i nezavisni analitičari, zauzimaju jedinstveni smjer po pitanju Sirije i prilično često govore o koordinaciji Tel Aviva (Jeruzalema) i Moskve oko zaštite izraelske sigurnosti u odnosu na „iranskog neprijatelja“. Rusiju pritom smatraju iranskim „neidealnim partnerom“, koja ima vlastite interese u regiji i koja će u slučaju potrebe stati na izraelsku stranu. Pri tom hvale premijera Netanjahua za uspjeh u razgovorima s Moskvom. Također postoje mišljenja kako će Izrael morati intervenirati u Siriji, pri čemu neće ometati ruske interese u toj zemlji, a to bi, prema njima, trebalo biti moguće jer se Izrael nije miješao niti  prilikom ruske intervencije u toj zemlji. (vidi: http://jcpa.org.il/2017/03/%D7%99%D7%A9%D7%A8%D7%90%D7%9C-%D7%A0%D7%92%D7%93-%D7%90%D7%99%D7%A8%D7%90%D7%9F-%D7%91%D7%A1%D7%95%D7%A8%D7%99%D7%94/)

Putin sada razumije kako „avanturizam Irana može iznova zapaliti regiju, što će nivelirati sve ruske uspjehe u Siriji, i još gore, vratiti SAD na Bliski istok“. Rusija će „predati“ Iran, ali samo ukoliko dobije priznanje sebe kao supersile, a to već mora riješavati Trump. (vidi: http://www.israelhayom.co.il/article/536081)

Stav premijera Netanjahua je više-manje poznat i o njemu je Geopolitika.news već dosta pisala. On se svodi na to, kako će Izrael štititi svoje nacionalne interese i sigurnost pod svaku cijenu i kako neće tolerirati iransku vojnu nazočnost, i nazočnost bilo koje proiranske šijtske organizacije  na svojim granicama i Siriji u cjelosti. Izrael se distancira od događaja u Siriji ali je vođama Rusije i SAD-a označio „crvenu crtu“ do koje će on tolerirati stanje u toj zemlji i nakon prelaska koje će „udariti“ po Siriji i Iranu. (vidi: https://www.timesofisrael.com/netanyahu-to-putin-israel-willing-to-act-against-iran-in-syria/). Ima i onih mišljenja u Izraelu, koja smatraju kako Rusija gleda samo vlastite interese i da neće učiniti ništa za sprječavanje iranskog vojnog jačanja u Siriji, a sve i da hoće, to ne bi bila u stanju učiniti. Postoje razmišljanja i kako Rusija u Siriji vodi „dvostruku igru“ s Iranom, Damaskom i Hezbollahom i kako, zapravo, želi uspostaviti „šijtsku dugu“ protiv američkih, saudijskih i izraelskih interesa. Postoje i onih koji pozivaju na oprez, govoreći, kako će „strpljenje Sirije i Rusije jednom završiti“ i da će se završiti s davanjem izjava Moskve (bez njezinih praktičnih koraka na terenu) kojima se ona protivi izraelskim povredama sirijskog zračnog prostora i poziva na uvažavanje suvereniteta te zemlje.

Izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman je u studenom 2017.g. zatražio povećanje proračuna za unutarnju ili obrambenu izraelsku vojsku (Tzahal, hebr.) ili (IDF, engl.) za 4,8 milijardi šekela, suglasno vladinom sporazumu iz 2015.g. (zvanom „Gideon“), kojim se razmatraju mjere u slučaju kardinalne promjene stanja u regiji, a kakva je, prema ministru Liebermanu, upravo sada.

Zapovjednik Sjevernog vojnog sektora, general Yoel Strick, smatra, kako se „vojno stanje u bilo kojem trenutku može pretvoriti u totalni rat“.

Poznati izraelski analitičar Yakov Kedmi (bivši čelnik izraelske obavještajne organizacije Nativ i česti gost ruskih TV i radijskih političkih emisija), smatra, kako Iran strateški ne ugrožava sigurnost Izraela i da se Izrael u iranskoj vojno-političkoj doktrini čak niti ne spominje kao ugroza, za razliku od SAD-a, Saudijske Arabije i arapskih monarhija Perzijskog zaljeva. Jedina iranska ugroza po Izrael bila bi kada bi ta zemlja dobila atomsko naoružanje. Pri tom Kedmi smatra, kako je zadaća Rusije, da zajedno sa sirijskom vojskom preuzme nadzor nad jugom Sirije (bez iranskih snaga), regijom Idlib i teritorijem uz sirijsko-tursku granicu.

Zanimljivo mišljenje iznosi i Zvi Magen, bivši izraelski veleposlanik u Ukrajini i Rusiji, koji smatra kako je Putin uzeo ulogu „prvog“ među sukobljenim silama u posljeratnoj Siriji i da Rusija teži ulozi globalnog lidera. Ruska ideologija teži multipolarnom svijetu i njegovim upravljanjem zajedno s drugim državama. Magen smatra kako Rusiji nedostaje novca za postati globalnom državom i da je zato Putin ušao u Siriju, kao ranije u Gruziju i Ukrajinu bojeći se da one ne prijeđu na stranu Zapada. Rusija se sada miješa u bilo koju lokalnu krizu i tamo počinje igrati glavnu ulogu kako bi osigurala poluge za pritisak na Zapad, smatra bivši izraelski diplomat. Tako je bilo i nakon nedavnog sirijskog obaranja izraelskog vojnog zrakoplova F-16, nakon kojeg Putin „igra“ dvojnu igru – i protiv Izraela i protiv Irana. A želja Rusije za primoravanje SAD-a na razgovor s njom na ravnopravnoj osnovi, glavni je razlog Putinovog interesa za Bliski istok, smatra Zvi Magen.

Na kraju možemo zaključiti, kako su stavovi izraelskih medijskih i analitičkih krugova po pitanju ruske uloge u Siriji i budućih poteza Moskve na tom prostoru raznoliki, u podjednakoj mjeri, koliko je raznolika i izraelska politička scena. Stavovi „pro“ i “contra“ Rusije i njezine bliskoistočne politike kreću se u rasponu od opreznog (ne)razumijevanja do krajnje osude zbog „izdaje“ Izraela od strane Moskve i njezinog „sklapanja protuizraelskog saveza“ s Teheranom (ovaj drugi stav je dominantan). Slično možemo procijeniti i stavove koji se odnose na aktualnog premijera Netanjahua – kreću se od krajnje osude njegovih poteza do glorifikacije.

Međutim, ukoliko želimo biti što bliže istini (a želimo), poteze aktualne izraelske vlade po predmetnom pitanju ocijenili bismo dovoljno razumnima. Premijer Netanjahu čini ono što u ovakvim uvjetima ozbiljan državnik, zapravo, jedino i mora činiti. On, za sada, prilično uspješno „levitira“ između Moskve i Washingtona i pri tom znalački demonstrira izraelske nacionalne i sigurnosne interese. U tom smislu Netanjahu nedvojbeno preuveličava potencijalnu iransku ugrozu, želeći maksimalizacijom „prijetnji“ od strane Teherana po sebe polučiti čim više benefita, a po Iran međunarodnih osuda, pritisaka i dodatnih sankcija. Jer iranske ugroze, barem u strateškom smislu, po Izrael još uvjek nema. To, naravno, ne znači kako do nje jednog dana ne može i doći (takve ugroze se mogu pojaviti po bilo koju državu, bilo kada i bilo gdje u svijetu) ali smještajući to u perspektivu „možebitnog“ –  nikome, pa ni Izraelu samom, to ne daje pravo poduzimanja radikalnog tj. preventivnog vojnog djelovanja. S pozicije takve (geo)političke logike, čitav svijet nalazio bi se u permanentnom „preventivnom“ vojnom sukobu. Jer na političkoj karti svijeta neprijatelj je gotovo redovito najbliži susjed, a gotovo da i nema zemlje na svijetu koja nema barem jednog „neugodnog“ susjeda. Po spomenutoj logici riješavanja takvih problema, gdje bi nam bio kraj?

 

 

 

0 komentara

You may also like