Koliko je samom Japanu politički oportuno, u smislu zaštite svojih nacionalnih interesa i sigurnosti zaoštravati odnose s dva azijska diva – Kinom i Rusijom, pitanje je ipak za njegovu elitu. Primjera, kamo može odvesti riskantna politika zaoštravanja odnosa s moćnim susjedima posljednjih godina itekako ima. Jedan od eklatantnijih svakako je Ukrajina
U Tokiju su upravo završile nikad kontroverznije Ljetne olimpijske igre, sa sablasno pustim sportskim borilištima prepuštenim isključivo natjecateljima. Možemo samo pretpostaviti kako im je bilo nastupati pred praznim tribinama, živjeti u uvjetima stroge izolacije u Olimpijskom selu, izloženi stalnim testiranjima, uz nadzor poslovično strogih i pedantnih, iako nedvojbeno ljubaznih japanskih službenika i volontera. Istodobno je sam japanski megapolis, kao gotovo i čitava država, bio paraliziran strahom od širenja zaraze koronavirusa, uz permanentne prosvjede građana koji zbog toga čak zahtijevali i prekid samih igara.
Koronovirusna paranoja
Teško mi je i sebi i drugima priznati kako me je ponosni japanski narod, izuzetno bogatog povijesnog nasljeđa, drevnih samuraja kao personifikacije hrabrosti i odanosti višim životnim i svjetonazorskim vrijednostima, zbog navedenih razloga jako razočarao.
U svemu ovome zanimljivo je ukazati i na paradoks, prema kojem je japanska populacija, uz onu australijsku, najslabije procijepljena protiv Covida-19 u odnosu na sve zemlje razvijenoga svijeta. Pa zašto onda takva paranoja od zaraze, bilo bi logično pitanje?
Za usporedbu, niti mi u Hrvatskoj a i diljem Zapada, ne možemo se pohvaliti razinom od nadležnih političkih i zdravstvenih struktura željene procijepljenosti građana, ali se naši ljudi pritom ne ponašaju paranoično već sukladno svojoj odluci. Pa ako su već većinom neskloni cijepljenju, tada se, logički, ne boje hodati ulicama svojih gradova i ne gledaju panično od koga bi se sve mogli zaraziti. Ovdje, kao uostalom i svugdje u svijetu, strah i paranoja se puno više počinje manifestirati kod dijela cijepljene populacije, koja bi, također prema logici, valjda trebala biti zaštićenija od zaraze. Jer kada smo se, na primjer, cijepili protiv gripe, mogli smo bezbrižno ulaziti u prostore u kojima je boravilo puno ljudi, a strahovati od zaraze trebali su samo oni necijepljeni. To je zdravorazumski – gledano i iz stručnih i medicinskih aspekata. Jer čemu onda uopće cijepljenje: da umjesto pružanja sigurnosti rađa paranoju i razdor među ljudima? Razdor, koji sada prijeti ozbiljnijim posljedicama nego što su to mogle i mogu prouzročiti bilo koje povijesne i sadašnje ideološke podjele.
Militarizacija Japana i njegove politike
Ali vratimo se Japanu. Navedeni paradoks straha nije i jedini što se tiče „zemlje izlazećeg sunca“. U biti, puno više zabrinjava onaj drugi – politički.
Japan se, naime, od u Drugom svjetskom ratu poražene zemlje, zbog toga primorane voditi miroljubivu vanjsku politiku što je donedavno bio i glavni „lajt-motiv“ vanjskopolitičkog i obrambenog djelovanja Tokija – posljednjih nekoliko godina (prije svega od dolaska na vlast u SAD-u Trumpove administracije) sve više pretvara u zemlju koja ubrzano izlazi iz spomenutog okvira i postaje – regionalno, vojno i politički sve prisutniji čimbenik (onaj gospodarski je već odavno nazočan i nije upitan) koji ne preza niti od sve oštrije političke retorike prema svojim susjedima i konkurentima.
S obzirom kako se navedeni trend ne samo nastavlja, već i jača i u vrijeme administracije američkog predsjednika Joe Bidena, jasno je kako to nije stvar slučaja (njega u visokoj politici nema) ili hira samog Tokija, već prije svega rezultat osmišljene američke strategije guranja Japana u regionalni sukob s Kinom, kao njegovim najvećim gospodarskim konkurentom, s kojim Japan ima neriješenih teritorijalnih sporova ali i vrlo opterećujuću povijest iz doba japanskih osvajanja i pri tom počinjenih zločina – kojom se onda vrlo lako manipulira u političke svrhe i za mobilizaciju javnosti. U tu svrhu Washington Tokiju prešutno omogućava jačanje njegovog vojnog potencijala, pri tom ga primoravajući na kupnju američkih suvremenih oružanih sustava – prije svega zrakoplova i sustava proturaketne obrane – pa čak i na razmještaj novih američkih vojnih efektiva u američke baze na tlu Japana što u ovome nikada nije bilo popularno.
Ta i takva nova vanjska i obrambena politika Japana sve više zabrinjava njegove susjede – ne samo Kinu i Rusiju, već i Južnu Koreju koja je u specifičnom položaju: graniči sa Sjevernom Korejom (koja japanske zločine prema korejskom narodu u Drugom svjetskom ratu ne zaboravlja), kao i Kinom s kojom ima vrlo razvijene gospodarske odnose i koju Seul nikako ne želi pretvoriti u političkog i vojnog neprijatelja.
Ovdje je bitno naglasiti kako Japan zbog svog ustava može uporabiti vojsku isključivo u svrhu samoobrane. Prethodni premijer Shinzo Abe je 2015. proširio zakon prema kojem Japan može pokrenuti vojsku, kojim je od tada definirano da se ona može pokrenuti zbog stanja koja ugrožavaju preživljavanje te zemlje. O kakvim se precizno situacijama radi nije jasno definirano, ali je razvidno kako više nije nužno da je japanski teritorij napadnut neposredno.
Rusija uputila snažan prosvjed zbog „japanskih teritorijalnih pretenzija“
Kako se globalni svijet ubrzano polarizira tako se pogoršavaju i rusko-japanski odnosi. To je, uostalom, bilo i za očekivati s obzirom kako je Japan najveći američki azijski saveznik i da krajnje narušeni američko-ruski odnosi ne mogu ostati bez utjecaja na japansku vanjsku politiku ali i na rusku percepciju ograničene samostalnosti Tokija u odnosu na ključna pitanja vanjske i obrambene politike. Upravo ovo posljednje, čini se, predstavlja i najveću prepreku za približavanje Moskve i Tokija u rješavanju njihovog jedinog – ali vrlo opterećujućeg pitanja po međusobne odnose – onog oko Južnokurilskih otoka koje Japan smatra svojim „sjevernim teritorijem“, a SSSR ih je priključio u svoj sastav nakon završetka Drugog svjetskog rata kao ratnu kompenzaciju i za što je dobio „blagoslov“ Ujedinjenih naroda.
Iz tog razloga posjeti ruskih državnih dužnosnika tim otocima tradicionalno izazivaju i reakciju Tokija, što do sada nije previše negativno utjecalo na razvoj međusobnih odnosa koji su i u političkoj i u gospodarskoj sferi zapravo dobri ali bi svakako mogli biti i puno bolji da je spomenuti spor riješen na obostrano odgovarajući način.
Međutim, došlo je novo vrijeme i novi globalni odnosi snaga, i reakcije Tokija i Moskve na spomenuti teritorijalni problem postaju sve oštrije (Rusi na sporne otoke razmještaju nove vojne efektive, uključno i zračne snage i proturaketne sustave što izaziva ljutnju Tokija), jednako kao i politička retorika. Njihova tendencija puno se brže kreće se u smjeru sukoba i optužbi nego prema intenziviranju diplomatske aktivnosti i pregovora, o čemu svjedoči i vijest od 26. srpnja.
Tog je dana ruski premijer Mihail Mišustin došao u posjet ruskom Dalekom istoku, između ostalog i Južnim Kurilima.
Istom je prigodom izjavio kako ruska vlada razgovara o nizu mjera koje će ekonomsku aktivnost na Kurilskim otocima učiniti što učinkovitijom, a razmatra i mogućnost stvaranja slobodne carinske zone na Kurilima, kao i oslobađanje ulagača od dijela poreza.
Posjet je izazvao oštru reakciju japanskog Ministarstva vanjskih poslova. Prvi zamjenik ministra vanjskih poslova Takeo Mori pozvao je ruskog veleposlanika u toj zemlji Mihaila Galuzina u prostorije MVP-a i uručio mu prosvjed zbog službenog putovanja ruskog premijera na otok Iturup, kojeg Japanci smatraju svojim “sjevernim teritorijem” (uz Iturup, tu još spadaju i otoci Kunashir, Shikotan i skupina susjednih malih nenaseljenih otoka južnog dijela Kurilskog arhipelaga).
Pri tom japanski mediji intenzivno i negativno izvješćuju o spomenutom posjetu ruskog premijera, ocjenjujući ga kao dokaz kako Moskva ne pokazuje niti najmanju želju da „sjeverne teritorije“ vrati Japanu.
Spomenuti ruski veleposlanik novinarima je istom prigodom izjavio kako Moskva ne prihvaća prosvjed Tokija po ovoj osnovi.
Nije trebalo dugo čekati i na reakciju službene Moskve. Tako je već istog dana rusko MVP pozvalo japanskog veleposlanika u toj zemlji Toyohisu Kozukija u svoje prostorije gdje mu je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Igor Morgulov uručio oštar prosvjed u svezi „neprijateljskih poteza“ koje je službeni Tokio poduzeo posljednjih dana „u kontekstu teritorijalnih pretenzija Japana na našu zemlju“.
„Snažno smo pozvali naše partnere da ne skliznu u razarajuću liniju u bilateralnim odnosima i da se vrate provedbi ranijih sporazuma čelnika (dviju država – ruskog predsjednika Vladimira Putina i bivšeg japanskog premijera Shinzo Abea) o podizanju rusko-japanskih veza na kvalitativno novu razinu sveobuhvatnim razvojem trgovinske i gospodarske suradnje, gradeći mjere za izgradnju povjerenja u sigurnosnoj sferi i zbližavanje stavova u međunarodnim poslovima”, navedeno je u ruskom MVP.
Zanimljivo je kako je u svezi „hajke podignute u Japanu“, prvi zamjenik predsjednika odbora ruskog Vijeća Federacije za međunarodne poslove Vladimir Džabarov izjavio kako tema pridruživanja otoka južnog dijela Kurilskog grebena Japanu nije predmet rasprave. Prema njegovim riječima, Tokio mora shvatiti kako je ovo pitanje za Rusiju zatvoreno i da premijer Mišustin putuje teritorijem koji pripada Rusiji.
Rusija od sada odgovara simetrično
Iz svega je ovoga razvidno još nešto – puno važnije. U sklopu ukupnog pogoršanja odnosa Zapad-Rusija Moskva je od ljeta prošle godine i pokretanja afere oko navodnog ruskog trovanja oporbenog aktiviste Alekseja Navaljnog u potpunosti promijenila političku retoriku prema EU zbog, kako smatra, nemogućih uvjeta za nastavak suvislog dijaloga, za što je, prema njenom mišljenju krivac isključivo Bruxelles koji se potpuno predao pod utjecaj Washingtona. Drugim riječima, Moskva je počela politički vrlo oštro reagirati na sve optužbe koje su u njenom smjeru išle od strane Bruxellesa i to je vjerojatno najveća geopolitička promjena u proteklih godinu dana s obzirom kako je Rusija do tada uvijek nastojala birati riječi kada se radilo o njenim odnosima s EU kao cjelinom.
Međutim, sada se vidi kako Rusija ne preza od zaoštravanja političke retorike i u odnosu na svoje dalekoistočne susjede – preciznije Japan, i kako više ne želi na japanske, kako ih naziva, provokacije, reagirati diplomatski umjereno. Sve je to jasan pokazatelj prestanka ruskih iluzija u neko skoro poboljšanje njenih ukupnih odnosa sa Zapadom (u političkom smislu njemu pripada i Japan, kao i Australija) i jasno je kako je Moskva od sada odlučila djelovati simetrično, za što se osjeća dovoljno snažnom. Ali upravo s obzirom na njenu obnovljenu vojnu moć i globalni utjecaj ruski odgovori mogli bi vrlo lako poprimiti i asimetrična obilježja, što naravno, može dovesti do daljnjeg povećanja napetosti.
Sinkronizacija rusko-kineske vanjske politike
Također je vidljivo kako Rusija i Kina u okolnostima zajedničke izloženosti snažnim pritiscima Zapada (prije svega SAD-a) sve češće i snažnije na vanjskopolitičkoj sceni djeluju sinkronizirano, Osim toga Tokio je, sasvim sigurno ne bez utjecaja Washingtona, posljednjih mjeseci zauzeo i oštriji politički smjer prema Pekingu, između ostalog i po pitanju statusa Tajvana – što je Peking primijetio i na što nikako ne gleda blagonaklono i posve otvoreno izražava svoje nezadovoljstvo sukladno svojoj doktrini prema kojoj Tajvan smatra samo privremeno izdvojenim ali nedjeljivim kineskim teritorijem. Uostalom, načelo jedinstvene Kine utkano je u same temelje američko-kineskih odnosa i bilo je osnova za uspostavu diplomatskih odnosa dviju država (SAD su prije toga priznavale Tajvan kao službenu Kinu). Ali koo što je već rečeno – sve se mijenja.
Japan zaoštrava retoriku prema Kini
Evo nekoliko eklatantnih primjera, o tome, koliko se u kratko vrijeme dramatično promijenila politička retorika Japana u odnosu prema velikoj i moćnoj Kini:
Dana 5. srpnja zamjenik japanskog premijera Taro Aso izjavio je kako postoji šansa da će se Japana i SAD uključiti u rat ukoliko Kina silom odluči pripojiti Tajvan kojeg doživljava kao dio svog teritorija. “Ako se veći incident dogodi u Tajvanu, ne bi bio čudno da bude ugrožen naš opstanak. U tom slučaju, Japan i SAD moraju obraniti Tajvan zajedno.” (info: japanska agencija Nikkei);
U ožujku ove godine Japan i Sjedinjene Države dogovorili su se o suradnji u slučaju vojnog sukoba između Kine i Tajvana (info: agencija Kyodo News).
Američki ministar obrane Lloyd Austin pokrenuo je to pitanje kada se sastao s japanskim ministrom obrane Nobuom Kishijem. Tokio, kako je naveo Kyodo News, sa svoje strane razmatra mogućnost slanja samoobrambenih snaga za zaštitu američkih brodova i zrakoplova u slučaju izravnog sukoba na tajvanskom području. Japan polazi od činjenice da mu je ova regija bliska i da će takvo stanje izravno utjecati na njegovu sigurnost;
U službenom godišnjem izvješću japanskog ministarstva obrane, objavljenom u srpnju, po prvi puta je Tajvan na mapi odvojen i označen drugom bojom od teritorija Kine (info: Taiwan News). Ovakva odluka sigurno nije slučajna i označava veliku promjenu Tokija prema politici jedinstvenog kineskog teritorija koju zagovara Peking.
Je li Japan uvjeren u svoju snagu ili je primoran na sukob?
Koliko je samom Japanu politički oportuno u smislu zaštite svojih nacionalnih interesa i sigurnosti zaoštravati odnose s dva azijska diva – Kinom i Rusijom pitanje je ipak za njegovu elitu. Primjera, kamo može odvesti riskantna politika zaoštravanja odnosa s moćnim susjedima posljednjih godina itekako ima. Jedan od eklatantnijih svakako je Ukrajina, koja je u ime oštre promjene svog geopolitičkog smjera (značajnim dijelom pod nagovorom i uz pomoć ključnih zapadnih silnica) i oštrog i naglog raskida gotovo svih višestoljetnih veza s Rusijom došla u položaj da od perspektivne i geostrateški važne zemlje na razmeđu europskog istoka i zapada postane objekt interesa međunarodnih foruma koji odlučuju o njenoj sudbini bez da ju se o bilo čemu previše pita.
Japan, naravno, nije Ukrajina. Međutim, osim u gospodarskom i financijskom smislu, Tokio itekako ima ograničenja u smislu donošenja ključnih političkih odluka. Njegovi, gore navedeni zaoštravajući potezi prema svojim moćnim susjedima to najbolje i potvrđuju tj. ukazuju na svu ograničenost japanskog suvereniteta i nužnost djelovanja Tokija u korist interesa njemu nadređenih silnica u po njih bitnim pitanjima – bez obzira koliko su ona kritično (ne)bitna po sam Japan.
