Zoran Meter: „JASTREB“ BOLTON ODLETIO IZ BIJELE KUĆE: koji su razlozi?

Što se krije iza smjene najvažnijeg Trumpovog savjetnika?

Da američki predsjednik Donald Trump nema „sreće“ s odabirom svojih savjetnika za nacionalnu sigurnost, potvrđuje i prošlotjedna vijest o smjeni Johna Boltona, jednog od njegovih najbližih suradnika, s položaja moćnog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Radi se o već trećoj osobi koja je primorana napustiti tu dužnost unutar Bijele kuće tijekom nepune tri godine vladavine Donalda Trumpa. Naravno, ne radi se tu niokakvoj sreći, jer se na položaje na tako bitnim državnim razinama ne dolazi po sistemu lota – ako bude sreće dobro, ako ne nikome ništa! Prevažne su to funkcije a da bi se s njima moglo igrati. Umjesto čimbenika (nedostatka) sreće ovdje se ipak radi o nečemu puno ozbiljnijem: nedostatku jasne koncepcije i vizije od strane američke administracije oko ključnih pitanja američkih vanjskopolitičkih interesa, odnosno modaliteta i odabira sredstava preko kojih bi ti interesi na kraju bili i osigurani.

Dokaz tome je da Bolton, koji je izgledao tako superiorno, odlučno i sigurno – uživajući Trumpovu veliku početnu potporu – na toj neobično važnoj funkiciji nije izdržao više od godinu i pol dana (na taj je položaj postavljen u travnju 2018. godine, zamijenivši Herberta MacMastera koji je na njemu izdržao manje od godinu dana, a još manje njegov prethodnik Mike Flinn).

A o obavjesti o smjeni Johna Boltona Trump je izvijestio na svom tvitu od 9. rujna, napisavši, kako je Boltona izvijestio da „Bijela kuća ne treba njegove usluge“. Prema Trumpovim riječima, on osobno i niz članova američke administracije „bili su kategorički protiv njegovih (Boltonovih) prijedloga“ i dodao kako će ime novoga savjetnika objaviti idući tjedan. Prema saznanjima portala Geopolitika News, u igri je čak desetak imena, među kojima i sadašnji posebni predstavnici SAD-a za Sjevernu Koreju i Iran, ali i veleposlanici te zemlje u Njemačkoj i Nizozemskoj. Bivši Boltonov najveći konkurent kada je u pitanju glavni utjecaj na Trumpa, državni tajnik Mike Pompeo, navodno nije među tim imenima. Podsjetio bih kako su se upravo njih dvojica razilazila oko pitanja potrebe početka pregovora s afganistanskim talibanima, pričemu je Bolton kategorički istupao protiv (Trump i Pompeo su na njima inzistirali), zbog čega je Bolton s vremenom i prestao biti pozivan na razgovore u Bijeloj kući na tu temu.

Imidž ratobornog i prekaljenog borca iz doba hladnog rata nije pomogao

Sam John Bolton imao je imidž jednog od glavnih i najutjecajnijih „jastrebova“ na američkoj političkoj sceni. Bio je stari i pouzdani američki kadar, prekaljeni borac iz vremena hladnog rata sa SSSR-om, iz čijih okvira on zapravo nikada i nije izišao. To se najbolje vidjelo u njegovim brojnim vanjskopolitičkim stavovima, u kojima se redovito zalagao „za staru i provjerenu recepturu“ – agresivnu diplomatsku retoriku, a ukoliko ona ne da rezultata onda i za pokretanje klasičnih vojnih operacija poput one u Iraku, ali čak i za primjenu nuklearne sile protiv Sjeverne Koreje ili Irana. Trumpove prvotne prijetnje Pjongjangu apokaliptičkim scenarijem „kakvoga svijet još nije vidio“ upravo su plod takvih „instrukcija“, kojima je američka administracija (na kraju posve bezuspješno), pokušala slomiti otpor sjevernokorejskog režima. Tek nakon smirivanja Trumpove agresivne retorike koja nije donosila ništa drugo nego identičnu retoriku od strane Kim Jong-una, stvoreni su uvjeti za početak dijaloga, koji, međutim, do danas nije urodio nikakvim vidljivijim pomacima ali je barem pridonio smirivanju do krajnosti užarenih strasti i napetosti.

Naravno da Trump Boltona nije bez razloga postavio u svoj tim, i da je iskreno vjerovao kako će njegova – globalno poznata agresija i veliko pregovaračko iskustvo dovesti do smanjenja suprostavljanja američkoj politici od strane njezinih glavnih globalnih suparnika. Međutim do toga ipak nije došlo ne samo od strane Rusije i Kine (što je za dobre poznavatelje ruske i kineske politike diljem svijeta bilo posve očekivano, ali očito ne i za američke analitičare), već i od puno slabijih zemalja poput Venecuele, Irana i spomenute Sjeverne Koreje.

I dok je Trump, nakon Boltonove neuspjele taktike zastrašivanja Kim Jong-una u popravak odnosa sa Sjevernom Korejom krenuo s racionalnijim (ali i tvrdim) Mikeom Pompeom, Bolton je svoju priliku za popravak dobio po pitanju Venezuele.

Krivac za propast kampanje u Venecueli

Bolton je postao glavni kurator „specijalnih operacija“ usmjerenih na svrgavanje venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura i priznavanje i nametanje svijetu oporbenog čelnika Juana Guaida za predsjednika te zemlje mimo Ustava i zakona. Znamo kako je to završilo: previše dima a premalo konkretike! Pokretale su se i vojske (kolumbijska, brazilska) duž granica s Venezuelom, medijski se snažno igralo na „izbjegličku katastrofu“ koja se iz te zemlje prelijeva u Kolumbiju i Brazil , eksploatirale su se do maksimuma protu-Madurove političke izjave od strane Juana Guaida i td., a da nikakvih, po SAD pozitivnih političkih rezultata na kraju nije bilo. Zbog toga se Washington bio primoran vratiti politici „strateškog strpljenja“ kroz jačanje gospodarskih sankcija, smatrajući kako će njima prije ili kasnije slomiti Venecuelu kroz nezadovoljstvo tamošnjeg stanovništva. Jer Bolton je pogrešno procijenio (potcijenio) Madura, koji je ipak uspio očuvati povjerenje najutjecajnijih struktura vlasti – vojske i sigurnosnog sustava, a kada je to tako onda stvarnog razloga za strah od narodnog bunta i nema. Naravno, u vladama Latinske Amerike odanost i povjerenje mijenjaju se preko noći ali Maduro za sada ipak drži „konce u svojim rukama“, a paralelno vodi i pregovore s oporbenim predstavnicima u Norveškoj, što je oporba ranije uporno odbijala, naivno vjerujući kako će ju vojna snaga SAD-a sama lansirati u orbitu vlasti. Jer SAD nikada poslije Drugog svjetskog rata nije vojno intervenirao u neku zemlju a da pritom nije bio siguran u svoju brzu pobjedu tj. očekivao slab i kratkotrajan otpor protivnika. Jedina kriva procjena takve koncepcije bio je Vijetnamski rat, kada su potcjenjene i volja i mogućnost sjevernokorejskih snaga za ozbiljan otpor. A nakon te pogreške, takav se scenarij više nigdje nije ponovio. Washington je sada ispravno procijenio da je venecuelanska vojska motivirana za suprostavljanje američkoj intervenciji, a također zna kako se radi o najjačoj vojsci na južnoameričkom kontinentu, koja je, između ostalog, proteklih godina sustavno naoružavana ruskim modernim sustavima protuzračne obrane, poput S-300, kao i ruskim zrakoplovima i tenkovima. A ući u takav rizik, u ovim izrazito složenim globalnim geopolitičkim vremenima, Pentagon s pravom ne želi.

Zbog svega ovog mnogi američki mediji već su odavno govorili kako je Trump nezadovoljan Boltonovim pristupom „pacificiranja“ Venecuele. Vrhunac tog nezadovoljstva navodno je izazvao ekstreman i medijski snažno popraćen Boltonov govor iz travnja ove godine pred veteranima koji su sudjelovali u pokušaju američkog iskrcavanja na Kubu, u Zaljevu svinja, s ciljem svrgavanja Fidela Castra. Njima je Bolton kazao: „Mi možemo zajedno završiti ono što je tada bilo započeto“. Nakon tih izjava, ionako pogoršani američko-kubanski odnosi nakon Boltonovog dolaska u Bijelu kuću ubrzano su se zaoštrili, a Havana je još intenzivnije stala u obranu Madura.

A za Boltonom će, čini se, malo tko žaliti. Osim demokrata, koji su se ionako a priori protivili i samoj pomisli Boltonovog ulaska u Bijelu kuću (k tome još i na tako važnu funkciju), žaliti za njim neće niti mnogi republikanci. O tome svjedoći i promptna izjava kongresmena-republikanca Randa Paula, koji je Trumpovu odluku zdušno pozdravio, kazavši, kako će taj potez dovesti „do smanjenja ratova u svijetu“. Međutim, s takvom se tezom očito ne slaže Rusija, koja je prilično hladno reagirala na ovu vijest iako je Boltona, nesumnjivo, smatrala neugodnim i agresivnim pregovaračem, koji s njom nije uspio uspostaviti pozitivniji dijalog kako se to nadao Trump s obzirom na Boltonov pedigre. Naime, Moskva je već isti dan javno dala do znanja kako od smjene Boltona ne samo da ne očekuje nikakav napredak u američko-ruskim odnosima, već i daljnje jačanje američkih pritisaka.

I za sam kraj: Trumpova odluka o Boltonovoj smjeni mene ipak donekle iznenađuje. Jer još svega prije desetak dana Bolton je bio u važnoj turneji po Ukrajini, Moldaviji i Bjelorusiji, a spominjao se i kao jedan od glavnih Trumpovih kandidata za provjere koruptivnih aktivnosti po pitanju američke vojne pomoći Ukrajini, čemu se upravo sada suprostavio Kongres (o čemu smo detaljnije pisali u jednom od nedavnih brojeva 7Dnevno). Jer zašto bi Trump u nešto tako ozbiljno krenuo s osobom u koju nema povjerenja? Međutim, politika Trumpove administracije (vraćam se na početak teksta) ponekad je toliko konfuzna da bi se u dešifriranju njezinih poteza teško snašli i najveći vidovnjaci. A Trump je svoje savjetnike za taj najvažniji resor – nacionalnu sigurnost zemlje – mijenjao „kao čarape“. Hoće li ovoga puta u odabiru konačno imati i više „sreće“?

You may also like