Zoran Meter: JE LI MIKE POMPEO U BUDIMPEŠTI DOBIO „ODBIJENICU“?

Američki državni tajnik Mike Pompeo od 11. do 15. veljače bio je na mini-turneji po EU, preciznije – Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, Belgiji i Islandu. Iako je glavni razlog njegovog dolaska u Europu bio sudjelovanje na međunarodnoj konferenciji o sigurnosti na Bliskom istoku, održanoj u Varšavi 13.-14. veljače, koju su zajednički organizirale SAD-e i Poljska i koja je izazvala prilično kontroverzi unutar članica EU zbog njezinog protuiranskog karaktera (Njemačka, Francuska i Velika Britanija zato su u Varšavu odbile poslati ministre vanjskih poslova, već su odaslale svoje nižerangirane diplomate, dok predstavnici Turske, Rusije, i Irana na konferenciji nisu niti sudjelovali, već su paralelno s njom održali novi trostrani summit na vrhu u Sočiju, u okviru Astanskih pregovora o Siriji), što se tiče Pompeovih odvojenih posjeta spomenutim državama svakako je najveću težinu imao onaj u Budimpešti. Tamo se prvi američki diplomat morao sastati s „tvrdim“ mađarskim državnim vrhom, koji već nekoliko godina prilično „solira“ kada je u pitanju vođenje vanjske politike, kako u odnosu na Bruxelles tako i na svog ključnog saveznika u NATO-u – Washington. Pompeo je imao težak zadatak: mađarsku je vladu pozvao na odbacivanje suradnje u projektu ruskog plinovoda „Turski tok“, na aktivnije mađarsko sudjelovanje u završetku LNG projekta na otoku Krku za uvoz ukapljenog plina i izgradnju plinovoda (pogledaj prošli broj 7dnevno), na „suprostavljanje ruskoj agresiji“ i prestanak mađarske blokade suradnje NATO saveza s Ukrajinom. Pompeo je, također, upoznao mađarsku stranu o aktivizaciji američkih napora usmjerenih na suprostavljanje utjecaju Rusije i Kine u Srednjoj Europi iz koje su se, kako je naveo State Department, SAD proteklih godina povukle, da bi umjesto njih, u tamošnji vakuum „s radošću“ uskočile Rusija i Kina.

Dakle, američki državni tajnik uoči puta u Budimpeštu zadao si je prilično ambiciozan cilj s obzirom na čvrstoću kojom aktualna mađarska vlada, na čelu s Viktorom Orbanom, već godinama provodi vanjsku politiku, ali ništa blaže ni onu unutarnju, kroz koju su iz Mađarske proteklih mjeseci protjerani američki „filantrop“ George Soros i njegove nevladine udruge, zatvorene njegove obrazovne institucije i mediji, a onim preostalim udrugama iz Soroševih, ali i državnih jasli, Budimpešta je postrožila načine i definirala okvire djelovanja Ali Soros se Pompea i sadašnje američke administracije previše ne tiče i oni  će ga „lako preboljeti“. Njima je u prvom interesu, a to se uopće niti ne skriva, učiniti od Mađarske i čitave Višegradske skupine država novi „sanitarni koridor“ prema Rusiji. Međutim, problem po Washington je taj što „sanitarni koridor“ Mađari baš i ne žele biti, ali i ne samo oni.

Pompeo je primarno želio „uskladiti satove“ između SAD-a i Europske unije, barem njezinog istočnog dijela (na koji Washington, iz objektivnih razloga, puno lakše utječe), kada je u pitanju politika prema Kini i Rusiji – državama, koje, kako je Pompeo rekao jedva stupivši na mađarsko tlo, „ne dijele ideale, koji su tako vrijedni Amerikancima“ i zbog čega prekoatlantski saveznici moraju zbiti svoje redove. „Mi ne možemo dozvoliti Putinu sijanje razdora između prijatelja unutar NATO-a“, kazao je američki državni tajnik na zajedničkoj konferenciji za medije s mađarskim šefom diplomacije Peterom Szijartom.

Međutim, od mađarskog kolege dobio je neočekivano oštar odgovor: „Kada je riječ o Rusiji, u europskoj političkoj areni postoji ogromno licemjerje. Nama je dosadilo kada vi govorite kako mi (Mađarska) imamo bliske odnose s Rusijom.“ Naime, smatra mađarski ministar, zapadne zemlje jačaju svoju trgovinu s Rusijom i nitko ih za to ne kažnjava.

Mađarska je posljednjih godina, u najmanju ruku rečeno, sumnjičavo gledala na čitav niz uvedenih proturuskih sankcija i svo vrijeme nastojala održavati donekle normalan razvoj odnosa s tom zemljom, koliko je u zadanim okvirima politike Europske unije i NATO saveza uopće bilo moguće. Tako, sada, Amerikance najviše brine što se Mađarska odmah suglasila sudjelovati u ruskom energetskom projektu plinovod „Turski tok“ tj., osim kroz dosadašnji,  pristala je kupovati ruski plin i kroz taj novi dobavni smijer. Pri tom je Budimpešta neformalno odbila kupovati skuplji američki ukapljeni plin kroz precizno neizjašnjavanje u natječaju hrvatske vlade o zakupu plina iz LNG terminala koji će se graditi u Omišlju. Viktor Orban i mađarski energetski stručnjaci, naime, jasno su kazali kako će Budimpešta odluke o tome donositi na temelju tržišnih kriterija tj. cijene plina. Kaće rečeno – Mađarska će kupovati jeftiniji plin, a to je – ruski. I drugi veliki problem koji brine Washington, kada je u pitanju mađarska vanjska politika, je onaj, o njezinoj blokadi suradnje NATO-Ukrajina. Budimpešta to ne čini zbog Moskve, kako bi netko možda mogao zlurado pomisliti, već zbog kršenja prava mađarske nacionalne manjine na zapadu Ukrajine, kojoj Kijev, kako tvrdi mađarska vlada, brani pravo na obrazovanje na mađarskom jeziku i polučenje dvojnog državljanstva tj. mađarskih putovnica.

Pa iako u Mađarskoj postoje relativno ozbiljne prozapadne političke snage, koje bi sasvim rado koketirale s Trumpovom administracijom, prije svega u glavnom gradu Budimpešti (kako su pokazali prošli izbori), a radi se o bivšim vladajućim socijalistima, lijevo-liberalnoj stranci „Politika može biti drugačija“, socijalnim liberalima na čelu s bivšim premijerom Ferenzcom Gyurcsányem, ali i krajnje nacionalističkoj  stranci Yobbik, snaga aktualne vlade na čelu s Viktorom Orbanom i njegove stranke „Fidesz“ još je uvijek po svih njih nedostižna, što se potvrdilo i na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima u toj zemlji. Osim toga, Mađarska u tom pogledu nije usamljena (u suprotnom, možda bi se Orbanovim padom u Washingtonu već i ranije pozabavili): slične stavove Mađarskoj, za razliku od Poljske koja će istog trena pozitivno reagirati na sve američke zahtjeve, ima još i Slovačka, a Češka je nepoznanica s obzirom na proruskog predsjednika Miloša Zemana i većinskog raspoloženja javnosti za uvođenje proturuskih sankcija, čemu se oprezno približava i premijer Andrei Babiš). Inače, češka delegacija uskoro putuje u SAD pa je Mike Pompeo iz tog razloga u ovoj turneji Prag i preskočio.

Dakle, već se sada može kazati slijedeće: Pompeo, u najboljem slučaju, od Višegradske skupine zemalja može polučiti polovičan (ne)uspjeh. Međutim, jasno je kako je zbog strateških razloga, prije svega onih energetskih, njemu ipak bio prioritet „slamanje“ Viktora Orbana i njegovog autonomnog vođenja vanjske politike, i time sprječavanje ulaza novih količina ruskog plina u prostor Srednje Europe kroz plinovod „Turski tok“, čiji se drugi krak planira graditi kroz Bugarsku i Srbiju do granice s Mađarskom. Osim toga, upravo bi Mađarska, prema američkim planovima, trebala biti najvažnija karika u lancu opskrbe Srednje Europe američkim ukapljenim plinom iz LNG terminala na Krku, koji, bez njezinog aktivnog sudjelovanja nema stvarnu perspektivu. Naime, američki LNG plin u Poljsku stiže s tamošnjeg LNG terminala, a isto tako i u Litvu preko njezinog. Austrija i Slovenija za američki plin ionako nemaju interesa – one su već prošle godine potpisale nove dugogodišnje ugovore o opskrbi ruskim plinom s „Gazpromom“. Ali eventualnim mađarskim ulaskom u igru s američkim LNG-em, u obzir bi mogla doći i opskrba tim plinom Ukrajine, koja je, također, poput Poljske, bespogovorno kooperativna u odnosu na sve zahtjeve Washingtona.

Propala i posljednja nada protivnika plinovoda „ Sjeverni tok 2“

Nedavno izabrana predsjednica najjače njemačke političke stranke CDU, koja je na toj dužnosti zamijenila saveznu kancelarku Angelu Merkel, Annegret Kramp-Karrenbauer, još se prigodom stupanja na čelo te stranke prilično negativno izjašnjavala o rusko-njemačkom (europskom) plinovodu „Sjeverni tok 2“. Moglo bi se reći kako je tada izgledalo da se i u Njemačkoj, nakon naglog pada popularnosti Angele Merkel i njenog posljedičnog napuštanja utjecajne prve fotelje CDU-a, sve iznova slaže prema američkim željama i interesima i da od sada u SAD-u eto postoji Trump, a u Njemačkoj Kramp! To je poglavito bilo vidljivo nakon izbijanja napetosti u Azovskom moru i ruskog zarobljavanja ukrajinskih brodova i uhićenja njihovih mornara krajem studenog prošle godine. Takvim je stavovima čelnica najjače njemačke političke stranke pobudila nade protivnika spomenutog plinovoda, prije svega onih iz istočnih članica EU, kao i Ukrajine, a naravno, i Sjedinjenih Država, koje, kao najutjecajnija svjetska sila i predvode kampanju o zaustavljanju njegove izgradnje, želeći smanjiti dotok ruskog plina na europsko tlo i osigurati njegovu supstituciju američkim ukapljenim plinom, sve to zapakirano u fraze o ruskoj sigurnosnoj prijetnji i prevelikoj europskoj energetskoj ovisnosti o Rusiji. Ali čini se kako su i te posljednje, ionako slabašne nade za stopiranje plinovoda „Sjeverni tok 2“ čija je jedna trećina već izgrađena, od prošlog tjedna posve iščezle.

Naime, čelnica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer izjavila je kako će plinovod „Sjeverni tok 2“, neovisno o svim sporovima vezanim uz taj projekt, biti izgrađen. „Ma kako sporan bio projekt (tog) plinovoda, treba biti realan i reći, kako se njega više ne može zaustaviti. Postoje sporazumi, postoje dozvole“, kazala je Karrenbauer, dodavši, kako se radi o „ekonomskom projektu“ kojeg je počela druga vlada. Što se tiče suradnje s Rusijom, čak i u vrijeme hladnog rata gospodarski odnosi između Njemačke i Rusije su se očuvali, kazala je čelnica CDU, dodavši, kako postoji puno zemalja koje su zainteresirane za ovaj projekt. Prema njenom mišljenju, pitanje ovisnosti Njemačke i EU o ruskom plinu je „zakonito“, ali Njemačka se sprema za izgradnju terminala za prijam američkog ukapljenog plina. „Zato ne smatram velikom tu opasnost  o ovisnosti (o ruskom plinu)“, zaključila je njemačka političarka.

A nakon njemačko-francuskog sporazuma od prošlog petka, o tzv. europskoj plinskoj direktivi, kojom se i formalno, Njemačkoj, kao ulaznoj točci EU na čije tlo dolazi taj podmorski plinovod, omogućuje rješavanje njegove sudbine kroz mogućnost (ne)primjene EU direktive (koja se odnosi na to da vlasnik plinovoda, a to je ruski Gazprom, ne može istovremeno biti i glavni dobavljač tog energenta na teritorij EU), izgradnja tog plinovoda praktički je i zajamčena. Zato je 12. veljače njemački ministar vanjskih poslova Peter Altmaier, pozdravljajući novu njemačko-francusku formulu, i slavodobitno izjavio, kako je sa sporazumom Berlina i Pariza o „Sjevernom toku 2“ suglasno 90% članica Europske unije.

Drugog riješenja, jednostavno, i nije moglo biti jer bi, u tom slučaju po EU prijetila realna i po nju potencijalno razarajuća opasnost da se Njemačka i Rusija odluče za samostalni nastavak izgradnje tog baltičkog plinovoda, ignorirajući predložene zakonske izmjene unutar tzv. trećeg energetskog paketa EU koji se odnosi na spomenuta ograničenja na plinovode koji će se u buduće iz drugih država protezati na teritorij EU i za što će trebati suglasnost svih zemalja članica Unije.

Dakle, nakon američkog neuspjeha „miniranja“ rusko-njemačkog plinovodnog projekta „Sjeverni tok 2“ kao glavnog cilja (ta „igra“ formalno još nije završena ali je plinovod u praksi više gotovo nemoguće zaustaviti političkim putom), Washingtonu ostaje i velika glavobolja s „Turskim tokom“. Ukoliko oba projekta zažive (pa čak i bez ovog dugog), moglo bi se bez bojazni za grešku konstatirati – Sjedinjene Države izgubile su energetski rat s Rusijom za europsko tržište. Utjeha za Washington može biti jedino ta, da će SAD izvoz svog ukapljenog plina u Europu ipak znatno povećati u odnosu na prijašnje količine.

0 komentara

You may also like