Zoran Meter: KAD FAŠISTI MARŠIRAJU, A HRVATSKA ŠUTI

Ovih dana Hrvatsku, Sloveniju, Italiju i ne samo njih potresa prava pravcata afera zbog skandalozne izjave talijanskog političara i aktualnog predsjednika Europskog parlamenta Antonia Tajania o „talijanskoj Istri“ i „talijanskoj Dalmaciji“. Osobno me ne pogađaju takve i slične izjave talijanskih ekstremista i iredentista (ima ih i na tamošnjoj ljevici i na desnici, a bome i u Hrvatskoj!) jer sam na njih već navikao. Međutim, pogađa me i boli nešto drugo – kada u svemu ovome naši hrvatski političari, ali i oni iz redova talijanske nacionalne manjine poput Furia Radina, hine iznenađenje, čude se i pitaju, pa što se to odjednom dogodilo? Gotovo se čini kako misle da je Tajani iznenada izgubio razum, drogirao se ili opio pa eto, ne zna što govori i što radi. Ali koliko god neugodno bilo, ni oko toga se ne bih previše brinuo ukoliko bih znao kako će naši političari (prije svega mislim na one koji vode Hrvatsku i kreiraju njezinu vanjsku politiku), nakon neugodnog „iznenađenja“ i spoznaje o čemu je ovdje, zaporavo, riječ (a riječ je o vrlo opasnoj stvari, poglavito iz perspektive aktualnih političkih procesa u samoj Italiji i općenito našem okružju, a onda i onih na globalnoj geopolitičkoj razini!) ipak smoći snage i reagirati na način kakav je u ovakvim slučajevima primjeren i jedino moguć – upućivanjem oštrog diplomatskog prosvjeda službenom Rimu, a u Europskom parlamentu pokretanjem zahtjeva za izglasavanje nepovjerenja Antoniu Tajaniju na mjesto predsjednika toga tijela, jer nakon njegovih riječi, kojima otovreno svojata teritorije Italiji susjednih zemalja, on više nema nikakvog, niti političkog niti moralnog kredibiliteta za obnašanje te visoke dužnosti. I ne samo to: nepokretanje takvog zahtjeva od strane službenog Zagreba srozalo bi na najnižu razinu čitavu hrvatsku državnu politiku i omalovažilo hrvatski narod koji je te političare demokratskim putom izabrao da ga vode i predstavljaju, Time bi se srozao ugled i samoj Hrvatskoj, kao suverenoj i u doslovnom smislu u krvi njezinog naroda  iznikloj državi, izloženoj brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Izjave tipa onih kako se Tajani ispričao i  spoznao svoju grešku (kao da se radi o šestoogodišnjem djetetu koje je u školi učinilo neku nepodopštinu pa će mu razgovor s razrednikom i pedagogom proširiti vidike i dovesti do spoznaje kako to više ne smije raditi, a ne o dobno i politički više nego zreloj i formiranoj osobi) jednostavno ne drže vodu i njih se ne smije prihvatiti kao argument, makar i pod cijenu da Tajani i dalje ostane na svojoj dužnosti i nakon pokrenute procedure o njegovoj smjeni. Morala i dostojanstva hrvatski državni vrh barem u ovom slučaju mora imati, i tako, jednom za uvijek pokazati svima onima koji posežu za našim teritorijem da to jednostavno neće proći i da se to neće tolerirati nikakvim naknadnim isprikama.  Osim toga, Tajani svjesno minorizira važnost mjesta i događaja na kojemu je izrekao ono što je izrekao. Međutim, Tajani ne govori istinu: manifestacija u Bazovici, kraj Trsta, bila je državno obilježavanje tragičnih događaja iz života i povijesti talijanskog naroda kojih se, svakako, s dužnim pijetetom treba prisjećati, a ne lokalna maškarada s nekakvim folklornim nostalgičarima i marginalnim političkim elementima crnih obilježja i simbolike. Jer u Bazovici se tom prigodom izvodila talijanska himna, vijorila talijanska državna zastava, tamo je bila postrojba talijanskih karabinijera, a ustalom, svoj je, sada već znameniti govor, održao i visokopozicionirani talijanski političar, k tome i predsjednik Europskog parlamenta!

Zbog spomenutog „čuđenja“ hrvatskog državnog vrha i njegovih brojnih prirepaka koji nas predstavljaju u tom istom Europskom parlamentu, a koji se ovih dana redaju ispred naših TV ekrana i poput papagaja ponavljaju kako smatraju dostatnom običnu Tajanijevu ispriku (čak i bez njegovog povlačenja svega izgovorenog i spornog), a da bi ga se eskulpiralo i dalo mu novu šansu, treba reći i slijedeće:
Ili hrvatski politički mudraci uistinu misle kako su Tajania uspjeli preodgojiti i od njega preko noći napravili istinskog hrvatskog (a ne samo Plenkovićevog) prijatelja, ili  je u pozadini nešto posve drugo – opasnije? Jer nova hrvatska šutnja (a ovakav kukavički stav nije ništa drugo nego šutnja tj. strah ili nehtjenje za povlačenje poteza državničkog karaktera) može pobuditi i na razmišljanja kako naš politički vrh zbog svog mekanog stava zna nešto što drugi ljudi ne znaju i što možda stoji u pozadini? Itekako se može pomisliti kako se ovakvim, vodstvu države potpuno nedostojnim stavom, zapravo  želi senzibilizirati hrvatska javnost na neke buduće izjave sličnoga tipa, ne samo od radikalnih talijanskih elemenata iz redova iredente. Zašto se u našem političkom vrhu prešućuju pojave velikomađarskih pretenzija na hrvatske državne teritorije (na one velikosrpske naš državni vrh već odavno najčešće uopće niti ne reagira, ili čini to vrlo mlako)? Evo jednog primjera: u šefovskim uredima jedne poznate mađarske banke u Hrvatskoj iza njihovih leđa stoje geografske karte „velike Mađarske“, koja se prostire sve do mora (naravno, Jadranskog i to njegovog hrvatskog dijela). A što je s velikobošnjačkim pretenzijama, sada” samo” prikrivenim kroz formu zalaganja za unitarnu BiH? Puno je toga još nerješeno i neizvjesno na ovim našim prostorima, a da bi se smjela voditi tako neodgovorna i kratkovidna vanjska politika.

Zbog svega navedenog, ovakvim vrstama hrvatskih političara i brojnih hrvatskih medija, zaogrnutih velom „profesionalizma“, a u biti notornih neznalica ili istinskih  kukavica da neugodne stvari u hrvatskom društvu ili hrvatskom okružju i svijetu nazivaju svojim imenom, kroz dva ću nastavka i dva različita uratka (a opet slična u svojoj biti) dokazati kako ovakve iznenađenosti Tajanijevim „trenutkom inspiracije“ u Hrvatskoj nije moglo i nije smjelo biti. Prvi je moj osobni uradak još iz siječnja 2014. g., objavljen na portalu dnevno.hr pod nazivom „Srpski i talijanski fašisti u pohodu na Hrvatsku: Dalmacija je ukradena i Italija će je vratiti ulaskom Hrvatske u EU“, a drugi je onaj od poznatog hrvatskog novinara Joška Čelana (naslov ćete vidjeti prilikom objave).

Evo mog članka, prenesenog u cijelosti i objavljenog u vrijeme kada su ovu zemlju vodili Ivo Josipović i Zoran Milanović, s tim da se slobodno može kazati kako se previše toga od tada do danas nije promijenilo u smislu „čvrste“ hrvatske vanjske politke, pa je članak još  uvijek vrlo svjež, kao da je pisan jučer, a ne prije punih pet godina:

„U hrvatskim medijima je gotovo bez odjeka prošla agencijska vijest koja se odnosila na treći talijansko-srpski summit, simbolično održan na Jadranskom moru, u anconskoj palači “Leopardi”, sredinom mjeseca listopada 2013. godine. To je vijest koja u Hrvatskoj zaslužuje ne samo više pozornosti, već i neizostavnu analizu i prosudbu daljeg razvitka odnosa tih dviju zemalja, te eventualnih implikacija koje isti odnosi mogu proizvesti na ovim prostorima.
Srbijanska delegacija bila je u svom najjačem sastavu, na čelu s premijerom Ivicom Dačićem, potpredsjednikom Aleksandrom Vučićem, kao i ministrima vanjskih poslova, obrane, pravde, energetike i prosvjete.

Na samitu je, kako prenosi VoA glas Amerike, premijer Dačić premijeru Lettiju izjavio slijedeće: “Mi smatramo da je Italija naš višegodišnji, tradicionalni prijatelj i da Italija treba zauzeti svoje mjesto na Balkanu. Ako ga ne zauzme – zauzeće ga neko drugi”. S druge strane, talijanski premijer Letta je uzvratio: “Italija će bez prestanka nastaviti podržavati najbrže i najefikasnije približavanje Srbije EU. Za nas, ulazak Srbije u Europsku uniju predstavlja nacionalni prioritet”. Srbijanske Večernje novosti prenose i Dačićeve riječi prema kojima je Italija za Srbiju najveći prijatelj na Zapadu, kao i Lettijevu izjavu: “To što se sa vama sastajemo prije nego sa izaslanstvima Francuske, Rusije ili Španjolske, najbolje pokazuje koliko su nam važni bilateralni odnosi”. Radi se o prilično snažnim riječima od strane obaju premijera, a da bi ostale nezapažene.

Navedeni samit i na njemu potpisana četiri međudržavna sporazuma sasvim su legitimne stvari dviju suverenih država i nitko razuman na njih ne može i ne smije imati prigovor.

Susreti političkih ekstremista iza kulisa državničkih susreta

Problem se, međutim, javlja, kada iza kulisa protokolarnih susreta političkih elita dviju zemalja, hrvatskih susjeda, svoj prostor za prljave političke igre nastoje pronaći oni velikodržavni elementi s jedne i druge strane koji su tijekom duge povijesti, i one ne baš davne, vrlo blisko surađivali te tražili i iznalazili rješenja koja su se u pravilu svodila na komadanje i svojatanje povjesnih hrvatskih zemalja, ili pak negiranja hrvatske opstojnosti i uopće, Hrvata kao naroda.

U tom slučaju takve aktivnosti zaslužuju pojačanu pozornost službene Hrvatske, ponajprije njezinih službi koje su za takve djelatnosti zadužene, neovisno o tome što Hrvatska i Italija imaju vrlo bliske političke i svekolike druge odnose. Pri tom je potpuno nebitno što su obje države članice EU i NATO saveza, te što oba naroda, hrvatski i talijanski, međusobno gaje snažne prijateljske odnose koji su posljedica i sličnog mentaliteta i identične vjere, ali i njihove povjesne isprepletenosti na području znanosti i kulture. Najbolji primjer za ilustraciju istog jest i govor talijanskog senatora Alda di Bagia u talijanskom senatu, kada je nedavno primio predstavnice Udruge udovica Domovinskog rata i kada je s puno ljudske topline, iskrenog suosjećanja i prijateljstva govorio o Hrvatima i njihovoj Domovini.

U svakom narodu postoje, međutim, i oni pojedinci ili više-manje organizirane skupine ljudi koji djeluju s ekstremističkih ili ekspanzionističkih pozicija. Negdje je to slabije izraženo, a negdje iste ideje pronalaze kanale i sponzorstva čak i za penetraciju u državnu vlast.

Kako to izgleda u Srbiji i koje je posljedice zbog toga Hrvatska imala, svima je dobro znano kroz instalaciju velikosrpskih ideja u temelj srpske države putem Slobodana Miloševića, a nedavno i četničkog vojvode Tomislava Nikolića (oba na poziciji predsjednika države). U Italiji smo, ne tako davno, imali neofašističku stranku Aliansa Nacionale kao koalicijskog partnera u vladi ex premijera S. Berlusconija.

Ali vratimo se početnoj vijesti o talijansko-srbijanskom summitu. Slučajno ili ne, u vrijeme održavanja istog, u Trstu se održava susret predstavnika talijanske ekstremno lijeve stranke PRC (Partito rifondatione del comunista), u prijevodu stranka reformiranih komunista, koja djeluje s pozicija otvorene netrpeljivosti prema Hrvatima i njihovom pravu na neovisnu državu, s diplomatskim predstavnicima iz srpskog veleposlanstva, dok su istodobno u Anconi viđeni Carlo Giovanardi, bivši ministar u talijanskoj vladi te Roberto Menia, donedavni zastupnik Alianse Nationale u talijanskom parlamentu, obojica poznata po otvorenim, žestokim i neprijateljskim istupima protiv Hrvatske. O kakvim je ljudima riječ najbolje svjedoče njihove izjave, pa tako Giovanardi, na nedavnom 52. nacionalnom skupu “Dalmatinaca Slobodne općine Zadar u egzilu”, kaže, ni manje – ni više nego da će Italija izvršiti kulturnu, ekonomsku i turističku invaziju kako bi obnovila talijanstvo Dalmacije. Na istom skupu Menia kaže kako je Dalmacija ukradena Italiji te će Italija vratiti Istru i Dalmaciju ulaskom Hrvatske u EU.

Primjera suradnje ekstramista s talijanske i srpske pilitičke scene ima dosta. Želio bih samo podsjetiti na primjer jednog od čelnih osoba radikalno ekstremističke srpske organizacije “Nacionalni stroj”, Gorana Davidovića iz Novog Sada, a koji sada živi i djeluje u Italiji gdje se pridružio tamošnjim desničarskim organizacijama s kojima sudjeluje u prosvjednim marševima na kojima se poziva na “vraćanje” Istre i Dalmacije Italiji.

Hrvatska državna politika ne vodi računa o nacionalnim i državnim interesima Republike Hrvatske

Cilj ovog komentara nije širiti paranoju, naprotiv. Ali uvijek, uz službenu politiku koja većinom teži uspostavi mira, dobrosusjedstva i suradnje među narodima, postoji i ona zakulisna, kojoj navedena načela nisu opcija. Stvar je samo demokratske snage svakog društva hoće li takve snage uspijeti izići na političku scenu ili biti na njezinoj margini. Upravo iz tog razloga svaka država i ima službe i institucije zadužene za “sondiranje” takvih snaga koje ugrožavaju njezin teritorijalni integritet i sigurnost uopće.

Samo, u slučaju Hrvatske te su službe namjerno blokirane od strane samog političkog vrha kada je u pitanju zaštita hrvatskih nacionalnih interesa. Britanski lakaj, predsjednik Josipović, o hrvatskim interesima baš i ne mari previše ukoliko nisu sukladni interesima njegovih nalogodavaca. Slično djeluje i premijer Milanović. Tako smo u nekoliko godina njihove vladavine uspjeli izgubiti istinske prijatelje Njemačku, pa i Mađarsku (iz teksta se vidi, možda i Italiju), a zagrljaj tražimo po balkanskim gudurama, u nama nesklonim nacijama. Razmislimo tko nas vodi.“

Zoran Meter,

Dnevno.hr

Srpski i talijanski fašisti u pohodu na Hrvatsku: Dalmacija je ukradena i Italija će je vratiti ulaskom Hrvatske u EU

 

0 komentara

You may also like