Zoran Meter: Katastrofalna politika Saudijske Arabije (2): TRUMP NE ŽELI RAT S IRANOM

U prošloj analizi (vidi link ispod teksta) opširnije sam ukazao na visokorizičnu saudijsku vanjsku politiku, pokrenutu pod vodstvom nasljednoga princa Muhammeda bin-Salmana, koji je državnim novcem kupovao režime brojnih arapskih i islamskih država, a kada u tome ne bi uspijevao, Rijad bi počimao primjenjivati i golu silu protiv „nepokornih“ režima. Velikim dijelom posredstvom svojih obavještajnih operacija u kojima se financirala obuka, naoružavanje i slanje radikalnih islamističkih boraca diljem regije (Sirija, Irak…), ali i neposrednom vojnom intervencijom svoje vojske, kako je to bilo u Jemenu. A takva, čitavo jedno desetljeće vođena visokorizična politika, s obzirom na geografski položaj Saudijske Arabije i na različite interese ključnih arapskih država prije ili kasnije morala je stići na naplatu: ozbiljan saudijski poraz u sirijskom ratu; gotovo ratno stanje sa svojim donedavnim ključnim saveznikom Katarom, već gotovo petogodišnje stajanje u „živom blatu“ jemenskog ratnog sukoba koji se pretvorio u „saudijski Vijetnam“, pa do najnovijih napada dronovima i raketama na saudijska najveća naftna postrojenja na istoku zemlje. Zbog svega toga ova prebogata zaljevska monarhija može lako doći u položaj da od važnog subjekta uskoro postane objekt međunarodne politike, ali i da prestane biti ponajvažniji svjetski proizvođač i izvoznik nafte, kao što se to dogodilo i njezinom razrušenom susjedu Iraku, Siriji, ili nešto udaljenijoj i potpuno disfunkcionalnoj Libiji. I to prije svega zbog opasnosti od ulaska u otvoreni sukob s velikim Iranom za kojeg ona nije spremna niti ga želi. Ali upornim pokušajem izbacivanja Irana iz njegove tradicionalne zone utjecaja (naravno, tuđim a ne svojim rukama) Rijad takav sukob itekako provocira, naivno se oslanjajući na zaštitu onih najmoćnijih.

Američki protuodgovor Iranu

Karakter moguće američke reakcije na nedavni napad na dvije najveće saudijske i svjetske rafinerije nafte jedna je od najiščekivanijih vijesti, kako brojnih svjetskih medijia tako i cjeloukupne svjetske javnosti. Naravno, najviše iz razloga što je Washington za napade okrivio Iran – veliku i nepredvidljivu zemlju, s golemim utjecajem na bliskoistočnom prostoru. Jer svima je dobro znano kako eventualni rat s tom zemljom ne bi mogao biti kontroliran i zadržan isključivo na lokalnoj razini. A upravo zbog toga i raste strah i neizvjesnost. Zato će Geopolitka News opet biti slobodna, kao i često puta do sada u kritičnim globalnim situacijama (npr. u vrijeme kulminacije američko-sjevernokorejske krize početkom prošle godine, ili američko-venecuelanske krize početkom ove godine) odaslati umirujuće poruke i kazati kako od američko-iranskog rata neće biti ništa.

Razloga je više: od iščitavanja ipak ne toliko ratobornih poruka protiv Teherana iz samoga Rijada (a kako bi se to u protivnom trebalo očekivati), pa sve do izjava iz same Bijele kuće, gdje je, usprkos optužbama i tradicionalno „tvrdim“ riječima protiv Irana, kao i „dokazima“ o njegovoj nedvojbenoj krivnji (na koje prilično skeptično gledaju i ključni američki saveznici u Europi) ipak rečeno kako se istraga još uvijek nastavlja. Osim toga i Saudijska Arabija je priznala kako istraga do sada nije utvrdila mjesto odakle su lansirane krstareće rakete i odaslani dronovi koji su spomenuti napad i izvršili, već je jedino konstatirala da ostaci pronađenog oružja ukazuju na njegovo nedvojbeno iransko porijeklo (a to je, pravno gledano, nešto sasvim drugo, jer oružje je moglo biti i kinesko, rusko, europsko pa to ne bi značilo da su napad izvršile te zemlje). Osim toga, u čitavu su se stvar oko istražnih radnji sada uključili i Ujedinjeni narodi.

Pa iako je ova tema još uvijek dovoljno „vruća“ i sukladno tome vrlo povoljna za pokretanje vojnih operacija protiv utvrđenoga krivca, ovakav razvoj stanja ipak ukazuje na suprotno: da do američke odmazde na Iran neće doći sada, a vjerojatno ni u buduće. Razlog tome leži u više elemenata, od kojih ću sada spomenuti samo jedan: američke predsjedničke izbore koji se održavaju slijedeće godine. Naime, niti jedan američki predsjednik uoči izbora, ukoliko se želio ponovo kandidirati, nije pokretao ratove jer bi to sigurno značilo i njegov politički kraj. Ako bi se u ratove i išlo, to se u pravilu činilo vrlo brzo nakon sjedanja u predsjedničku fotelju u Bijeloj kući (dok još ima puno vremena za eventualne popravke imidža ako bi stvari pošle u neželjenom smijeru), a i tada su neprijatelji birani vrlo pažljivo (s izuzetkom Vijetnama na kojemu su se SAD snažno opekle i izvukle veliku pouku). A sadašnje stanje u SAD-u je ovakvo: izbori su pred vratima, a Iran je sve prije nego li pažljivo odabran i poželjan ratni cilj za popravljanje vanjskopolitičkog imidža vladajuće američke administracije.

Hoće li se SAD eventualno usuditi krenuti u neku ograničenu (prije svega zračnu) akciju protiv proiranskih snaga u Jemenu ili Iraku (ako bi spomenuta istraga na kraju dovela do njih kao krivaca za napad) ostaje tek za vidjeti (iako niti u nju ne vjerujem osim da u nekim zakulisnim i vrlo malo vjerojatnim scenarijima na to pristane sam Teheran da bi Washingtonu omogućio „očuvanje obraza“ bez da se „zalijeće“ na iranski teritorij). Jer Iranu su te šijtske  organizacije itekako važne u projiciranju svoga utjecaja u regiji a da bi ih prepustio uništenju svojih najvećih regionalnih konkurenata bez „ispaljenoga metka“. One će mu još itekako trebati. Osim toga američki „obraz“ u ovoj situaciji nije toliko niti u pitanju jer je ipak napadnut cilj u drugoj državi, ma koliko ona bila bitna za SAD. Zašto bi, uostalom, Trump sada vojno reagirao na napade na saudijske rafinerije (i to još od neutvrđenih napadača), u kojima nije stradao niti jedan jedini Amerikanac? To nije učinio niti nakon ne tako davnog iranskog rušenja američkog vojnog drona.

Intenzivna diplomacija

Proteklih su se dana vodili intenzivni razgovori između SAD-a (državni tajnik Mike Pompeo), Saudijske Arabije i UAE vezano za moguće protuodgovore. Niti jedna od triju strana ne želi eskalaciju oružanog sukoba s Iranom, a težište na kojem će se temeljiti američki protuodgovor trebao bi biti političko-ekonomskog karaktera – kroz jačanje ionako snažnih pritisaka na Teheran.

  1. mjere ekonomskog karaktera: one su više manje već poznate – jačanje sankcija protiv iranskog financijskog i energetskog sektora. Ovo drugo, kroz sprječavanje iranskog izvoza nafte koliko je god to maksimalno moguće;
  2. mjere političkog karaktera: nastavak pritisaka na regionalne zemlje i članice EU za priključenje međunarodnoj koaliciji pod vodstvom SAD-a za nadzor slobode plovidbe u zoni Perzijskog zaljeva, Hormuškog tjesnaca i južnog ulaza u Crvene more, u zoni tjesnaca Bab-el Mandeb. Do sada su u koaliciju odbile ući europske zemlje, osim Velike Britanije, ali i Japan koji problem s Iranom želi riješiti diplomatskim putom jer je, poslije Kine, Japan najveći uvoznik iranske nafte. A Amerikancima, osim Engleza, u koaliciji su se priključili još i Australija, a ovih dana Saudijska Arabija i UAE nakon napada dronovima na saudijska naftna postrojenja. Time bi se, navodno, trebali primiriti strahovi tih dviju arapskih zemalja od otmica njihovih tankera od strane Irana, ali valjda i kompenzirati težnje Rijada da netko umjesto njega Teheran pozove na red. Međutim, odluka o ulasku u koaliciju u odnsima tih dviju država s Iranom ionako ništa neće promijneniti, kao što ne bi niti sprječila spomenute napade dronovima i raketama da je Rijad i već ranije ušao u tu koaliciju;
  3. Ovdje treba spomenuti i Trumpovu prošlotjednu odluku o slanju dodatnog vojnog kontingenta američkih vojnika u Saudijsku Arabiju, prije svega u bazu „Princ Sultan“ istočno od Rijada. U tu je bazu, napuštenu već 15 godina, prije nekoliko mjeseci, na vrhuncu krize s Iranom Pentagon već poslao 500 svojih vojnika, kao i proturaketne sustave „Patriot“ i nekoliko vojnih zrakoplova. Međutim, radi se o slanju relativno malog broja američkih vojnika, a ne nikakvoj pripremi za „invaziju“ na Iran jer bi slanje velikog broja vojnika Trumpu bilo teško braniti u predizbornoj kampanji s obzirom na njegovo prethodno obećanje biračima da više neće pokretati ratove i da će vraćati američke vojnike doma (a ono iz Afganistana prije dva tjedna neslavno je propalo, o čemu smo detaljno pisali u jednom od prošlih brojeva). Ova se najnovija odluka o slanju vojnika temelji isključivo na pokušaju Washingtona za smanjenje zabrinutosti Rijada nedovoljnom učinkovitošću sustava „Patriot“ kojima ta zemlja raspolaže na svojim sjevernim i južnim granicama, od mogućih daljnjih (pro)iranskih napada na njezin teritorij i strateške objekte. A u razgovorima u saudijskoj Jeddi, državni tajnik Mike Pompeo „umirivao“ je Saudijce riječima kako niti jedan proturaketni sustav u svijetu ne jamči potpunu zaštitu i da svi oni prije ili kasnije povremeno „zakažu“. U tom bih kontekstu onda postavio i slijedeće pitanje: čemu onda razmještaj diljem Srednje Europe i svijeta američkih proturaketnih štitova (Rumunjska, Poljska, Arktik, Daleki istok) koji bi navodno trebali zaštititi Europu od ruskih nuklearnih raketa tj. čemu dizanje američko-ruskih tenzija na maksimalne razine ako ti štitovi „prije ili kasnije ponekad zakažu“. Jer nikako nije isto ukoliko oni zakažu protiv iranskih dronova i njegovih konvencionalnih raketa u njegovom susjedstvu ili ako zakažu protiv ruskih nuklearnih projektila na tlu Europe?

Trump protiv vojnog napada na Iran

A uzavrelo stanje smiruje i osobno predsjednik Donald Trump, koji, sve vidljivije, preferira političko-ekonomsku varijantu odgovora Teheranu, a ne vojnu. Trump je u srijedu, 18. rujna, pred novinarima u San Diegu izjavio kako SAD „zauzimaju vrlo snažan stav prem Iranu, ali ne razgovaraju o ratu“. „Postoji mnogo varijanti, pogledat ćemo. Postoji krajnja varijanta i druge (manje ozbiljne) varijante. … Vrlo je lako udariti (američka je vojska najjača na svijetu). Pogledat ćemo što će se dalje događati.“ … Sjedinjene Države uvele su vrlo značajne sankcije  (protiv Irana) posljednjih 48 sati.“ A dodat će se i nove tijekom idućih 48 sati, kazao je tada američki čelnik. A ono što je dodano 20. rujna, jesu američke sankcije protiv iranske Središnje banke, o čemu je izvijestio Trump osobno uoči sastanka s australskim premijerom Scottom Morrisonom. Kako je izjavio američki ministar financija Steven Mnuchin, radi se o sankcijama protiv iranskog posljednjeg izvora financijskih sredstava.

A ukoliko upravo ovo bude i konačan epilog (a najvjerojatnije će biti) do usijanja podignute razine napetosti u zoni Perzijskog zaljeva zbog napada na saudijsku naftnu infrastrukturu (iza koje u svakom slučaju, bilo posredno bilo neposredno stoji Iran, a o razlozima zašto to Teheran čini više možete pročitati u spomenutoj prethodnoj analizi), teško će se moći oteti dojmu, da se „strašni“ Trump, negdje u labirintima globalnih geopolitičkih igara u međuvremenu pretvorio u običnog „tigra od papira“. Jer, podsjetimo, Iran je prije cca dva mjeseca oborio i jedan američki vojni dron, gotovo bez ikakvih posljedica osim uvođenja nekih dodatnih sankcija od strane Washingtona. Naime, Trump jako dobro zna kako je čitavu ovu opasnu „igru“ s Iranom počeo upravo on, kroz prošlogodišnje jednostrano napuštanje međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu i uvođenje strogih porotuiranskih sankcija. Do tada, kakav god bio, taj je sporazum ipak imao stabilizirajući učinak na sigurnosno stanje u regiji jer je na dugo desetljeća isključivao mogućnost iranske proizvodnje atomskog oružja i potpunu kontrolu njegovih nuklearnih postrojenja od strane nadležnih međunarodnih institucija. Sada, u nešto više od godinu dana, od toga gotovo ništa nije preostalo. A optuživati isključivo Iran, kao glavnog krivca za nastalo dramatično sigurnosno stanje vrlo je neuvjerljivo, o čemu svjedoči i uporno odbijanje najvećih američkih saveznika na tlu Europe da se priključe Trumpovoj „totalnoj“ protuiranskoj strategiji (a da o Rusiji i Kini i ne govorimo). Zbog svega toga Trump ipak ne želi biti i onaj koji će još staviti i prst na obarač i po Iranu prvi zapucati.

Jer iako nedvojbeno politički osobenjak ali i vrhunski taktičar, Trump je ipak ponajprije racionalan čovjek, s golemim poslovnim i životnim iskustvom kojega nastoji iskoristiti za što bolje pozicioniranje SAD-a u budućem svijetu, ali ne „udaranjem glave kroz zid“ već kroz postupno i pažljivo tkanje (političkih) niti u sklopu svoje strategije „America First“. A za njezino ostvarenje visokorizični ratovi sigurno mu neće pomoći. Trump to jako dobro zna, ali problem po njega je u tome što to znaju i njegovi globalni protivnici.

Zoran Meter: Katastrofalna politika Saudijske Arabije: OD REGIONALNOG HEGEMONA DO SPRŽENE ZEMLJE

 

 

You may also like