Zoran Meter: Katastrofalna politika Saudijske Arabije: OD REGIONALNOG HEGEMONA DO SPRŽENE ZEMLJE

U uzavrelom bliskoistočnom kotlu i tamošnjim ratovima aktivno sudjeluju sva tri glavna svjetska proizvođača nafte – Saudijska Arabija, Rusija i Sjedinjene Države. Ali za razliku od dvije posljednje Saudijska Arabija je u vrlo osjetljivom sigurnosnom položaju, blizu tamošnjih mnogih ratišta nad kojima je ona izgubila kontrolu i zbog čega njezini naftni kapaciteti i sami postaju sve ranjiviji. Za to je stanje Rijad u velikoj mjeri kriv sam. Počeo je provoditi aktivne vanjskopolitičke mjere za „sređivanje“ stanja u regiji na način koji odgovara njegovim nacionalnim interesima ili – drugim riječima – želio je u njoj ostvariti potpunu dominaciju. U recepturi za ostvarivanje toga cilja najradije se držao one drevne arapske poslovice, da „zlatni magarac otvara vrata i najutvrđenijeg grada“. Drugim riječima svojim je novcem kupovao režime brojnih arapskih i islamskih država, a kada novac, iz nekog razloga, ne bi u tome uspio Rijad je počeo primjenjivati i golu silu. Velikim dijelom posredstvom svojih obavještajnih operacija u kojima se financirala obuka, naoružavanje i slanje radikalnih islamističkih boraca diljem regije (Sirija, Irak…), ali i neposrednom vojnom intervencijom svoje vojske, kako je to bilo u Jemenu. A takva visokorizična politika s obzirom na geografski položaj Saudijske Arabija, na različite interese ključnih arapskih država (od kojih su najvažniji Egipat i UAE), neposredno susjedstvo s velikim i u regiji tradicionalno vrlo utjecajnim Iranom, prije ili kasnije morala je stići na naplatu. Rijad je u sirijskom ratu pretrpio ozbiljan poraz a u Siriju, umjesto sebe, trajno pozicionirao Rusiju, Iran i Tursku čiji je ugled u regiji umjesto očekivanog pada doživio obratan proces. Rijad se gotovo zaratio i sa svojim malim susjedom ali globalnim financijskim divom Katarom, praktički ga izoliravši od svijeta od čega na kraju nije imao nikakvu korist osim što je Dohu još više gurnuo u orbitu SAD-a ali i Turske i Irana. I ono najgore, Rijad već gotovo pet godina ne uspjeva pobijediti niti u ratu u Jemenu, gdje unatoč golemom nesrazmjeru u količini i sofisticiranosti oružja u svoju korist ima velike ljudske gubitke, a sve češće trpi i materjalne posljedice od protunapada šijtskih huta na južni teritorij Saudijske Arabija. Jemen je, zapravo, postao „saudijski Vijetnam“. Osim što je taj nezakoniti rat s golemim civilnim žrtvama i ljudskim patnjama jemenskoga stanovništva doveo do krajnjeg smanjenja ugleda Rijada u svijetu, on je i do krajnosti potvrdio već odavno prisutne teze o nesposobnosti te zemlje za vođenje ozbiljnijeg rata usprkos tomu što spada među svjetske lidere kada je riječ o izdavanjima za vojni proračun i nabavi najsuvremenijeg naoružanja. Bolna je to spoznaja za mladog nasljednog princa i kuratora spomenute agresivne vanjske politike Kraljevstva Mukammeda bin Salmana. A ta je politika posljednjim napadima na saudijsku naftnu infrastrukturu zaprijetila posljedicama da se i ta prebogata zaljevska monarhija može dovesti u položaj da prestane biti ponajvažniji svjetski proizvođač i izvoznik nafte, kao što se to dogodilo i njezinom razrušenom susjedu Iraku, nešto udaljenijoj Libiji i naravno – Iranu (kroz američke sankcije). Zato se sada rušenje drugih država i konkurenata, Rijadu može skupo obiti o glavu jer se i Saudijska Arabija nalazi pred opasnošću ulaska u otvoreni sukob s velikim Iranom. A ovo što se prošli vikend dogodilo tek je početak „muka po Saudijskoj Arabiji“.