Zoran Meter: KINESKI PREDSJEDNIK POZVAO NA PRIPREME ZA RAT

I dok je pozornost međunarodne zajednice usmjerena na 5. studenog pokrenute američke sankcije protiv Irana, prava drama odvija se u jednom drugom dijelu svijeta, kroz sve napetije američko-kineske odnose. Neovisno o činjenici da je Washington isti dan kada su sankcije startale objavio spisak od osam država koje i dalje neometano mogu uvoziti iransku naftu (u manjim količinama i privremeno, na rok od pola godine), među kojima je i velika Kina s kojom Trumpova administracija upravo vodi svojevrsni trgovinski rat, to nikako ne umanjuje vrlo visoku vjerojatnost ulaska odnosa između dviju svjetskih mega-država u dugoročno razdoblje klasičnog hladnog rata, sličnog onom izmađu SAD-a i SSSR-a, i to u svim sferama – od političkih i gospodarskih do vojnih.

Jer spomenuti Trumpov potez „omekšavanja“ sankcijske politike u odnosu na države koje nastave uvoziti iransku naftu, nipošto nije čin dobre volje prema tim zemljama, a najmanje prema Pekingu, već isključivo realnost s kojom se u svijetu američka politika susreće. Preciznije, susreće se s otporom takvoj politici od strane najvećeg broja bitnih svjetskih država, između ostalog i američkih saveznika i partnera. Osim toga, u vrijeme izbora za američki Kongres po Trumpa je bilo krajnje neugodno priznati poraz njegovih, gotovo polugodišnjih diplomatskih nastojanja oko primoravanja svjetskih država na potpuni odustanak od uvoza iranske nafte. Ovako je to ispao prilično elegantan i politički oportun potez Bijele kuće, koji znači odlaganje priznanja svog neuspjeha kroz novu „dobrohotnost“ SAD-a, koje, evo, svojim partnerima ponovo daju mogućnost za predah od američkih pritisaka i nastavak poslovanja s Iranom do konačne realizacije američkih zahtjeva, koji bi trebali biti ispunjeni do kraja ožujka iduće godine kada te beneficije za 8 država prestaju, iako se to baš ničim ne jamči.  U istom smislu treba sagledavati i nedavni Trumpov telefonski razgovor s kineskim vođom Xi Jinpingom i njihov naglo porasli optimizam u mogućnost sklapanja novog trgovinskog sporazuma s Kinom na summitu G20, krajem studenog u Argentini.  Jer sličnih priopćenja i velikog optimizma bilo je već i ranije nakon susreta dvojice čelnika (nešto kao i nakon summita Trump-Putin u Helsinkiju), ali gruba geopolitčka realnost ih vrlo brzo svede na onu razinu koja puno više zabrinjava nego li daje nadu u bolje sutra, ne samo u odnosima između tih dviju zemalja.

Xi Jinpingove dramatične izjave!

A da stanje na Dalekom istoku nije ni malo bezazleno, svjedoči i prošlotjedna sjednica politbiroa Centralnog Komiteta Komunističke partije Kine, kojoj je predsjedao partijski čelnik i predsjednik države Xi Jinping. Na sjednici je upozorio kako je stanje po kinesko gospodarstvo vrlo složeno, ali, i u razgovoru sa zapovjedništvom Južnog vojnog okruga otvoreno kazao kako se Kina mora pripremati za rat! To je prva takva izjava jednog kineskog čelnika nakon gotovo 40 godina. Iako možda zvuči čudno, ona uopće nije neozbiljna i neutemeljena, štoviše: u Kini se svih pet tamošnjih vojnih okruga priprema  za skoro izvođenje velikih vojnih vježbi, istodobno, kada Sjedinjene Države jačaju svoju pomorsku i zračnu flotu u regiji i sve češće patroliraju u spornim zonama Južnokineskog i Istočnokineskog mora koje Peking smatra svojim akvatorijem. Štoviše, Peking sve češće ultimativno zahtjeva povlačenje američkih brodova iz „kineskih“ voda, u koju svrhu podiže i svoje zrakoplove i šalje svoje brodove u zonu tih patroliranja. Sjedinjene Države, s druge strane, najavljuju jačanje svojih starih i otvaranje novih vojnih baza, poput one na japanskom otoku Okinawa, svega 150-ak kilometara udaljene od spornog otočja Senkaku (Diaoyu, kin.) oko kojeg se desetljećima spore Kina i Japan.

Bilo bi krajnje naivno vjerovati kako će Peking pojačanu američku vojnu nazočnost i aktivnost u „svom dvorištu“ mirno promatrati i kako u tom smislu neće poduzimati nikakve protumjere. A imajući to u vidu, ne bi nas trebalo iznenaditi da se iduće godine jedno jutro probudimo i na Tajvanu vidimo ekspedicijske postrojbe kineske vojske. Ne samo zbog gore navedenog, već i zbog sve češćih vijesti koje stižu do ušiju kineskih generala, koje govore o namjerama Sjedinjenih Država da i na Tajvanu izgrade svoju vojnu bazu. Jer Tajvan je za Peking bio i ostao jedinstveni i nedjeljivi dio kineskog državnog teritorija.

I još je nešto bitno naglasiti: iako je Peking na samom početku, američke najave o zaoštravanju trgovinskih odnosa s Kinom smatrao klasičnim politčkim izjavama „za domaću uporabu“ od kojih neće biti ništa konkretno, a taj je stav zadržao čak i nakon što je na čelo Bijele kuće došao Donald Trump koji se u predizbornoj kampanji upravo „razbacivao“ protukineskim izjavama, sada je i definitivno shvatio kako je protukineska politika Washingtona ozbiljna, dugoročna i da se pri tom ne radi samo o Trumpovom „hiru“, već osmišljenoj strategiji, utemeljenoj na kompromisu postignutom unutar američkih političkih i drugih elita – jednom rječju – američkog establišmenta.  Osim toga, Kina sada posve jasno uočava kako sve više postaje okružena neprijateljima, a ne samo, kao do nedavno, regionalnim konkurentima ili neistomišljenicima. U takvim okolnostima kineski vojni vrh shvaća postojanje stvarne mogućnosti američkih i njemu savezničkih snaga za sprječavanje plovidbe kineskih tankera kroz Indijski i Tihi ocean, čime se u potpunosti može paralizirati kineska industrija i gospodarstvo u cjelini, a njezine oružane snage ostaviti čvrsto ukopane na tlu. Peking sada shvaća veliku važnost kopnenih naftovoda i plinovoda po svoju nacionalnu sigurnost, pa proteklih tjedana ubrzano šalje svoje emisare diljem Srednje Azije, od Turkmenistana do Kazahstana s ciljem sklapanja novih energetskih poslova. Naravno, s Rusijom je po tom pitanju stvar više-manje jasna, jer se ruski energenti ionako Kini najvećim djelom isporučuju cjevovodima, a krajem iduće godine morao bi startati i najduži svjetski magistralni plinovod „Sila Sibira“, s plinom namjenjenim za kinesko tržište.

Problemi SAD-a:

Međutim, ni po SAD stvari nisu tako jednostavne kako bi se to iz navedenog moglo zaključiti. Američki aktivni visoki vojni časnici već su ranije, u tišini i daleko od očiju i ušiju šire javnosti, upozorili svoj politički vrh o nemogućnosti vođenja rata s Kinom zbog problema s kojima se Sjedinjene Države susreću u Europi i na Bliskom istoku. Naime, američki stratezi nastojali su srediti stanje u Europi prije „slamanja“ Kine koje je moralo biti gotovo prije nego  što ta zemlja 2025. g. realizira svoj golemi vojni plan, koji podrazumjeva izgradnju 4 udarne grupacije brodova na čelu s nosačima zrakoplova (SAD ih ima 11). U tu svrhu Pentagon upozorava i na rastući kineski vojni proračun (on ide isključivo za razvoj oružanih snaga, a ne, kao američki, na brojne druge rashode Pentagona, od logističkog opremanja svojih 800-tinjak vojnih baza diljem svijeta, do pomoći svojim saveznicima i partnerima) koji formalno iznosi oko 200 milijardi dolara za prošlu godinu. Međutim, pojedini američki analitičari prošlog su tjedna u programima američkih televizijskih kanala tvrdili kako se radi o politički „kamufliranoj“ brojci od strane Pekinga,  a da je pravi broj možda i dvostruko veći. A to je onda po SAD uistinu veliki problem, jer će Kina takvom dinamikom puno prije od očekivanog dostići vojnu moć Sjedinjenih Država.

Ali vratimo se za kraj još malo stavovima američkih generala: oni tvrde kako se za uspješno suprostavljanje Kini najprije moraju riješiti „poslovi“ u Europi, jer za dva velika  fronta SAD namaju snage. Potpuno je jasno kako pri tome misle na Rusiju, s kojom nije ispalo onako kako je to „trebalo ispasti“, jer pojavio se predsjednik koji se „nije trebao pojaviti“. Ali tako to ponekad u povijesti biva i na takve se „anomalije“ treba računati. Štoviše, osim Europe, taj isti predsjednik „koji se nije smio pojaviti“ sada je totalno poremetio američke interese i na Bliskom istoku i primorao Pentagon na daljnju veliku vojnu nazočnost njegovih snaga u toj regiji, ne samo zbog Sirije već i zbog Irana, koji nije izgubio potporu ni Moskve ni Pekinga iako se upravo to trebalo dogoditi, a za što su trebale poslužiti proturuske sankcije i protukineske carine i pseudo-trgovinski rat (koji to još uvijek nije iako mu se dvije zemlje opasno približavaju). A svoje bliskoistočne vojne snage Washington je želio prebaciti iz te regije upravo “u kinesko dvorište”.

Dakle, možemo slobodno zaključiti slijedeće: stanje u odnosima između najvećih svjetskih sila još je daleko od konačnog riješenja. A kakvo će ono biti još nitko sa sigurnošću ne može znati. Može se jedino predviđati, simulirati ove ili one scenarije, ali bilo koji od njih ne može pobiti jednu ključnu činjenicu: da se daljnjim  otezanjem oko sjedanja za pregovarački stol čelnika triju mega-država i početka ozbiljnih pregovora s ciljem riješavanja konkretnih problema koji danas opterećuju njihove i ukupne svjetske odnose, rizici od izbijanja obiljnih incidenata pa i vojnih sukoba ubrzano povećavaju. Jer za veliki rat se pripremaju svi, a ne samo Kina.

0 komentara

You may also like