Zoran Meter: KINESKO UVOĐENJE CARINA NA AMERIČKI PLIN MIJENJA SVJETSKO TRŽIŠTE

Američko-kineski „trgovinski rat“ postupno se prelijeva i u svoju najosjetljiviju sferu – energetiku. Kina se, inače, uvijek suzdržavala koristiti energetiku kao oruđe u trgovinskim „obračunima“ sa Zapadom, jer je ona veliki uvoznik energenata i bilo kakvi poremećaji oko njihovih isporuka po kinesko bi gospodarstvo mogli bi biti vrlo rizični. Ali čini se kako kineskoj strpljivosti i po tom pitanju dolazi kraj. Naime, Peking je prije desetak dana (info: Reuters) donio odluku o obustavi kupnje nafte iz SAD-a. Velika kineska energetska tvrtka Sinopec odustala je od planiranog uvoza 300 tisuća barela američke nafte mjesečno do kraja ove godine. A kako po strani nisu ostale niti druge kineske energetske tvrtke, za pretpostaviti je da se radi o centraliziranoj odluci kineske vlade, povezanoj s činjenicom, da su američko-kineski pregovori o trgovini ušli u „slijepu ulicu“.

Ovome treba pridodati i povećanje prodaje svjetske nafte u kineskoj valuti, juanima, kroz u ožujku otvorenu prvu kinesku međunarodnu burzu nafte u Šangaju. Kineska vlada upravo kroz nju namjerava proširiti utjecaj juana u svjetskoj trgovini, oslabiti utjecaj „petrofolara“, ali i zaobići američke sankcije vezane uz izvoz iranske nafte koje na snagu stupaju u studenom ove godine. Ali krenimo redom.

Zbog naglo pogoršanih odnosa na relaciji Washington Peking nikoga nije posebno iznenadila vijest kako je Kina objavila da će usprkos američkim prijetnjama sankcijama vezanim uz iranski energetski sektor (stupaju na snagu početkom studenog) i dalje nastaviti kupovati iransku naftu. Bloomberg je tu odluku nazvao „ozbiljnim udarcem“ po Trumpova nastojanja da iranski izvoz nafte svede na nulu. Naime, Kina je jedan od pet najvećih svjetskih uvoznika iranske nafte, uz Japan, Indiju, Južnu Koreju i Europsku uniju. Međutim, sada se, s obzirom na zaoštravanje odnosa s Washingtonom sve vrlo lako može promijeniti pa Peking čak može i povećati uvoz iranske nafte, što će ipak ovisiti o daljnjim pregovorima dviju najjačih ekonomija svijeta. Ali treba biti iskren i kazati, kako se nikakvo „svjetlou tunelu“ u tim pregovorima ne vidi. Štoviše, prije nekoliko dana glavni savjetnik Bijele kuće u pregovorima s Kinom Larry Kudlow, upozorio je Peking  (nakon što je ovaj odobrio carinski protuodgovor u visini od 60 milijardi dolara na uvoz roba iz SAD-a), da ne podcjenjuje odlučnost predsjednika Donalda Trumpa „koji će biti oštar“.

Međutim, Peking teško pristaje na dijalog temeljen na ucjenama i prijetnjama pa je već najavio spremnost za uvođenje dodatnih carina na 5207 američkih proizvoda – od uvoza američkog ukapljenog plina, do pojedinih zrakoplova. O plinu ćemo nešto više kasnije u tekstu.

Reakcije drugih bitnih zemalja na protuiranske sankcije SAD-a

Kako se približava početak studenog i start američkih protuiranskih energetskih sankcija (namjeravaju se primjenjivati i protiv onih koji s Iranom po tom pitanju i dalje nastave surađivati) ipak se uviđa i da je veliki broj zemalja zabrinut američkim prijetnjama, zbog čega smanjuju svoj uvoz iranske nafte. Važno je dodati kako i osiguravajuće tvrtke zaustavljaju osiguranje iranskih naftnih isporuka.





Kina, o njoj je više manje sve rečeno. Možemo samo dodati kako je ta zemlja od siječnja do lipnja ove godine prosječno iz Irana uvozila 675 tisuća barela nafte dnevno. Osim toga Kina već dugo iransku naftu ne plaća dolarima, već juanima.

Indija, drugi po veličini uvoznik iranske nafte, u istom je razdoblju kupovala 597 tisuća barela iranske nafte dnevno. Budući da je indijsko gospodarstvo dovoljno veliko, prijetnje sa strane SAD-a na njega ne djeluju tako snažno, kao na mnoge manje zemlje. New Delhi je na početku najavljivao kako će poduprijeti američke sankcije samo ukoliko budu odobrene od strane UN-a. Indija sada nastoji pronaći alternativne putove za plaćanje uvezene iranske nafte, iako je indijska vlada nedavno održala sastanak s najvećim indijskim rafinerijama i zatražila izradbu scenarija za oštro smanjenje uvoza nafte iz Irana. Odgovor je glasio: samo bi Saudijska Arabija mogla nadomjestiti nedostatak nafte ukoliko bi se naglo smanjio uvoz one iranske. Najveća indijska rafinerijska tvrtka Bharat Petroleum Corp u lipnju je nastavila kupovati naftu iz Irana, ali je paralelno počela povećavati uvoz nafte i iz arapskih zemalja Perzijskog zaljeva.

Južna Koreja još uvijek očekuje službeni odgovor Washingtona o mogućnosti svoje daljnje kupnje iranske nafte. U lipnju je Seul već obustavio njezin uvoz.





Japan uvozi 125 tisuća barela iranske nafte dnevno, a Tokio je od Washingtona oslobođen prijetnji američkim sankcijama. Neovisno o tome, japanski ministar financija Taro Aso zamolio je SAD dostaviti snažnija jamstva za japanske tvrtke. Pregovori o tome još se nastavljaju.

EU: i dok je stanje s navedenim zemljama po pitanju njihovog stava u odnosu na američke ugroze sankcijama više-manje poznato, Europska unija posve je druga priča. EU je namjeravala očuvati funkcioniranje iranskog nuklearnog sporazuma (oko čega ima jedinstven stav s Rusijom i Kinom), znajući kako, u suprotnom, posljedice  po nju mogu biti katastrofalne, kako u ekonomskom tako još i više u političkom smislu. Međutim, nakon sastanka Trump-Juncker njezine otvorene izjave u smjeru potpore važenju tog sporazuma naglo su splasnule. Valja podsjetiti kako je u lipnju Washington odbacio zahtjeve Velike Britanije, Francuske i Njemačke o oslobađanju njihovih tvrtki od američkih sankcija ukoliko nastave voditi svoje poslove s Iranom. Pojedine europske tvrtke i manje banke i dalje nastavljaju poslovanje s Teheranom, ali mnoge velike tvrtke smanjuju ili posve obustavljaju investicije u iranske projekte (Daimler, Peugeot, Total) u strahu za svoje investicije u SAD-u. Prema nedavnom mjesečnom izvješću IEA, Iran je u srpnju obustavio izvoz nafte u Francusku.

Turska: Zanimljiv je i stav Turske, također velike uvoznice iranske nafte koja čini gotovo 50% njezinog uvoza „crnog zlata“. On je sličan indijskom stavu: krajem lipnja ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu je izjavio kako Turska neće sudjelovati u američkim sankcijama protiv Irana. Turska navodi kako se odluka o tome može donijeti samo u UN-u.

Sumirajmo: stanje do studenog još se uvijek može u većoj ili manjoj mjeri promijeniti na ovu ili onu stranu. Međutim, već se sada uviđa kako će američka administracija teško moći u potpunosti blokirati izvoz iranske nafte i da će mnogi veliki uvoznici nastojati pronaći alternativne putove za iznalaženje modaliteta plaćanja te nafte. Pojedini analitičari već predviđaju kako će izvoz iranske nafte sa sadašnjih 2,2 milijuna barela, pasti na 1,3 milijuna barela dnevno, što je veliko smanjenje ali nikako ne i ono koje je priželjkivao Trump. Pri tom je važno naglasiti kako još uvijek nije pronađena formula prema kojoj bi se na svjetskom naftnom tržištu nadomjestilo više od 2 milijuna barela iranske nafte dnevno (ukoliko bi blokada bila potpuna). Sama Saudijska Arabija to nije u mogućnosti učiniti, kako iz političkih razloga (stav OPEC-a čiji se statut protivi vanjskim političkim pritiscima u formiranju cijene i količine proizvodnje, kao i nedavni sporazum OPEC+ kojeg je podržao i Iran, o samo djelomičnom dnevnom povećanju proizvodnje nafte od kraja ove godine), tako i zbog tehničkih nemogućnosti.

Međutim manje, i o SAD-u puno zavisnije države vjerojatno će potpuno obustaviti uvoz iranske nafte, ne želeći se izlagati nepotrebnim rizicima.

Kineske carine na američki LNG plin

Kina je prošli tjedan, kao odgovor na Trumpovu najavu novog uvođenja protukineskih carina u visini od 200 milijardi dolara, najavila carine na američke proizvode u iznosu od 60 milijardi dolara koje prijete značajnim promjenama na svjetskom energetskom tržištu, jer je na spisku tih proizvoda i američki ukapljeni (LNG) plin (info: CNBC).

Analitičari su iznenađeni jer je korištenje prirodnog plina važan dio kineske borbe za zaštitu okoliša i čist zrak. Ako carine na uvoz LNG plina budu uvedene, to će „nanijeti ozbiljan udarac američkoj plinskoj industriji i politici „energetskog dominiranja“, koju provodi  predsjednik Trump“, izjavio je stariji analitičar za Aziju u konzalting tvrtci Verisk Maplecroft Hugo Brennan.

„Prognoze o potražnji plina u Kini uvjetovali su čitav niz terminala za izvoz LNG-a na Istočnoj obali SAD-a, koji su se suglasili s težnjama Trumpove administracije da SAD pretvori u energetsku superdržavu. Međutim, pojedini od tih projekata doći će u teškoće oko privlačenja financiranja ukoliko (Kina) ispuni svoje obećanje i povisi carine na američki LNG“, napisao je Brennan u svom analitičkom osvrtu.

Kina je 2017. g. bio drugi po veličini uvoznik ukapljenog plina na svijetu, odmah iza Japana. Međutim, Međunarodna agencija za energetiku (IEA) u svom izvješću  Gas 2018 prognozira kako će već 2019.g. Kina postati svjetski lider u uvozu LNG-a. Osim toga, 2017.g. oko 15% američkog izvoza ukapljenog plina odnosilo se na Kinu, a taj je broj trebao nastaviti rasti. Kinu se u doglednoj budućnosti smatralo najvećim kupcem američkog plina. Naime, azijsko plinsko tržište je najpoželjnije po sve proizvođače jer se na njemu postižu najviše cijene, znatno više u odnosu na europsko tržište koje je od visokih cijena „zaštićeno“ jeftinijim ruskim prirodnim plinom iz plinovoda.

Trenutačno je najveći dio američkog izvoza ukapljenog plina osiguran dugoročnim ugovorima, pa bi utjecaj kineskih carina ipak bio dovoljno ogranićen do isteka njihovog roka. Međutm,  spot LNG tržište, koje intenzivno raste, itekako može stradati. Također mogu biti zaustavljeni i pregovori o budućim dugoročnim ugovorima. Kineski potrošači američkog ukapljenog plina priopćili su agenciji Platts kako će se tvrtke suzdržavati od narudžbi američkog plina u bližoj perspektivi, jer će carine povisiti cijenu više od razine koju oni sebi mogu dozvoliti.

Direktor tvrtke za istraživanje globalnih isporuka plina i LNG-a Wood Mackenzie Giles Farrer, nedavno je izjavio kako će „trgovinski sukob Kine i SAD-a „teško biti smrtonosan“ za američke dobavljače, jer „postoji velika potražnja od strane drugih kupaca u Aziji i Europi“.
Analitičari očekuju da će Kina tražiti alternativne izvore obraćajući se velikim proizvođačima poput Australije i Katara, koji, vjerojatno, pobjeđuju od sadašnje situacije u dugoročnoj perspektivi. Ne treba zaboraviti niti Rusiju, koja također sve intenzivnije razvija svoje LNG projekte, poput onog arktičkog – na poluotoku Yamal, odakle su prije nekoliko tjedana već krenuli prvi LNG tankeri-ledolomci prema LNG-terminalima na kineskoj obali ali i prema EU.

Velike kineske energetske tvrtke sve se intenzivnije uključuju u ruske LNG projekte, poglavito nakon povlačenja pojedinih velikih igrača sa Zapada nakon uvođenja proturuskih sankcija zbog ukrajinske krize.

Izvoz ukapljenog plina iz SAD-a u Kinu u srpnju se smanjio do minimuma u 2018. godini, i iznosio je 130 tisuća tona.  Istovremeno isporuke u Kinu porasle su iz Rusije, Australije, Indonezije, Malezije i Papua-Nove Gvineje.

Zato je kineska prijetnja carinjenjem američkog LNG-a po Sjedinjene Države problem kojeg one neće tek tako moći ignorirati.

Kineska međunarodna burza nafte – prijetnja „petrodolaru“

Kina sa sve više država trguje u svojoj valuti – juanu. Peking i od Irana već od ranije naftu kupuje u svojoj nacionalnoj valuti i, zapravo, nedavnim otvaranjem svoje prve međunarodne naftne burze u Šangaju (ožujak o.g.) aktivno širi utjecaj „petroyuana“.
Puštanjem u opticaj „petroyuana“ Kina će povećati transakcije u svojoj nacionalnoj valuti, a i druge zemlje, sada najvažnije – Iran, dobivaju mogućnost trgovanja naftom zaobilazeći američke sankcije tj. dolar kao platežno sredstvo.

„Petroyuan“  raste polako ali sigurno i s vremenom može ozbiljno ugroziti dominaciju „petrodolara“, sukladno rastu američkih geopolitičkih pritisaka. Reuters je još u travnju najavio mogućnost da Kina počme kupnju nafte iz Rusije i Angole u juanima, a obje su zemlje, uz Saudijsku Arabiju, najveće izvoznice „crnog zlata“ na kinesko tržište. Osim toga, Kina je i najveći svjetski uvoznik nafte i prošle je godine s te pozicije potisnula upravo SAD.

Nafta je najprodavaniji svjetski proizvod, čiji se godišnji obrtaj procjenjuje na 14 trilijuna dolara, što je otprilike jednako unutarnjem kineskom BDP-u u prošloj godini. Trenutačno se gotovo sva svjetska trgovina naftom odvija u dolarima, a na ostale valute otpada svega 1%, (podatci prije početka rada šangajske naftne burze). „Petrodolar“ je temelj američke gospodarske dominacije.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like