Zoran Meter: KISSINGEROVA SPOZNAJA VLASTITIH ZABLUDA O VJEČNOJ DOMINACIJI SAD-A

Uvijek je zanimljivo pratiti izjave starog „geopolitičkog lisca“, za jedne barda, a za druge grobara svjetske diplomacije, Henryja Kissingera, koji, poglavito nakon prestanka obnašanja službenih dužnosti u  državnom aparatu SAD-a, sasvim otvoreno iznosi svoje poglede i vizije aktualnih događaja u svijetu i njihovih mogućih posljedica.  Podsjetimo: iskusni 95-ogodišnji bivši američki političar i ikona svjetske diplomacije, obnašao je dužnost savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD-a (1969.-1975.) i državnog tajnika SAD-a (1973.-1977.).

Naravno, pri tom se nikako ne smije ignorirati i mogućnost da Kissinger i sada, kao „neovisna persona“  istupa u ime interesa američkog političkog establišmenta. Ali neovisno o tome (ili upravo zato) njegovi stavovi i promišljanja uvijek iznova pobuđuju interes i medija i političko-analitičkih krugova ključnih zemalja svijeta.  Zato ovom prigodom I ukazujemo na najnoviji Kissingerov intervju za ugledni Financial Times, prije svega iz razloga što u njemu, čini se, Kissinger, sada po prvi put posve jasno priznaje novi realitet unutar svjetskog poretka, koji se ogleda u kraju globalne dominacije Sjedinjenih Država i završetku dosadašnje epohe ustroja svijeta i početaku nečeg potpuno novog. Prokomentirat ćemo najvažnijie dijelove Kissingerova intervjua za FT:

Američko-ruski susret na visokoj razini u Helsinkiju postao je „izgubljena prilika“ zbog unutarnjih problema u SAD-u. Ali, neovisno o tome, sastanak Vladimira Putina i Donalda Trumpa bio je nužan.

„To je bio susret koji se morao održati. Ja sam se zalagao za provedbu tog susreta tijekom nekoliko godina. Ali on je oskvrnjen unutarnjopolitičkim problemima SAD-a. To je definitivno propuštana prilika“, izjavo je Kissinger.

Također je više puta kazao, kako se u svijetu događaju ozbiljne promjene, a pojava na političkoj areni takve proturječne figure, kakva je Donald Trump, jest predznak kraja epohe: „Čini mi se, Trump je jedna od onih figura, koje se od vremena do vremena pojavljuju u povijesti, obilježavaju kraj epoha… To moguće znači kako Trump to shvaća  ili razmatra neku grandioznu alternativu. Moguće je i da je to samo slučajnost.“

Bivši američki diplomat izjavio je, kako u nastojanja za neprestanim širenjem NATO saveza nisu bili uključeni i interesi Rusije i da je to „bila greška“ za NATO.

„NATO je učinio pogrešku, kada je mislilo kako postoji neka povijesna evolucija koja će proći kroz čitavu Euroaziju, i nije shvaćao da će mu na tom putu stajati nešto posve drukčije od westfalske države. Za Rusiju je to izazov po njezin identitet“.

Ovdje je važno naglasiti kako Henry Kissinger nikada nije bio prijatelj Rusije. On je, jednostavno, nakon završetka svoje diplomatske i političke karijere u državnim strukturama SAD-a, neovisno o svojoj pozamašnoj životnoj dobi, aktivno nastavio, makar i indirektno, sudjelovati u međunarodnoj politici i službeno se sastajati sa svjetskim vođama, uključno i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, i gostovati na različitim međunarodnim političkim forumima i konferencijama. Tako je, primjerice, 30. lipnja 2017., u Moskvi, nastupajući na sustetu posvećenom sjećanju na preminulog sovjetskog i ruskog političara i ministra vanjskih poslova Jevgenija Primakova, bivši američki državni tajnik Kissinger izjavio kako Rusija i SAD mogu postići osjetan napredak u svojim odnosima, kao i poboljšati međunarodnu situaciju.

„Smatram kako mi sada imamo sve mogućnosti za postizanje osjetnog napretka ne samo u poboljšanju odnosa između naših zemalja, već i u poboljšanju međunarodnog stanja u cjelosti, u čitavnom svijetu. Za to su nam potrebni zajednički napori“, naglasio je Kissinger. Tada je i ispričao kako se susretao s Primakovom: „Obično smo se sretali kao suparnici, kao međusobno suprostavljeni pregovarači. Ali uvjek smo osjećali kako dijelimo jedno zajedničko uvjerenje – da odnosi između Rusije i SAD-a, između Sovjetskog Saveza i SAD-a, moraju biti riješeni putom pregovora i dosega zajedničke vizije budućnosti.“ Zaključio je slijedeće: „Te napetosti, koje periodički izniču između SAD-a i Rusije – to nije nova pojava, oni su se događali i u prošlosti, mi smo znali i gora vremena, ali smo uvijek mogli te napetosti razriješiti.“

Kissinger, poput mnogih bivših zapadnih političara, procjenjuje sadašnje promjene s pozicije „pragmatičnog globalizma“, pri tom učitavajući  jačanje geopolitičkih pozicija Rusije i Kine, i govori o perspektivama očuvanja prijašnjeg međunarodnog poretka. Treba podsjetiti kako je taj iskusni političar, svojedobno, u svojim pojedinim autorskim djelima navodio i kako SAD, u očuvanju svoje strategije i koncepta  globalnog ustroja svijeta (pod svojom dominacijom), u krajnjoj nuždi trebaju uporabiti i vojnu silu u odnosu na rastuće države-konkurente. Poznata je i njegova jednadžba: „zbroj odnosa Rusije i Kine nikada ne smije biti veći od pojedinačnog zbroja odnosa SAD-a s Kinom i Rusijom“.

Kissinger u svojoj knjizi „Svjetski poredak“ (Školska knjiga, Zagreb, 2015.), na stranici 313, navodi, ni manje ni više nego slijedeće: „Američka vojna moć bila je sigurnosni štit za ostatak svijeta bez obzira na to jesu li korisnici tog štita to tražili ili ne. (!) Pod kišobranom praktički jednostranog američkog vojnog jamstva… zemlje u razvoju bile su zaštićene od prijetnje koju katkad nisu prepoznavale, a kamoli priznavale.“ Dalje, govoreći o američkoj potrazi za svjetskim poretkom, Kissinger u istoj knjizi piše, kako „čak i prilikom istraživanja lekcija iz proteklih izazovnih desetljeća ideja američke izuzetnosti mora biti sačuvana. Povijest ne nudi predah državama koje odustanu od svojih obveza ili osjećaja identiteta… Amerika – kao konačna artikulacija ljudske potrage za slobodom u modernom svijetu i kao nezamjenjiva politička snaga za očuvanje humanih vrijednosti – mora sačuvati osjećaj pravca kojim se kreće“ (str. 321 i 322).

Međutim i „kronični“ zagovornik američke izuzetnosti i globalnog predvodništva – Kissinger, makar i u svojoj poznoj dobi, očito evoluira u svojim razmišljanjima, pritisnut novostvorenim realitetom u međunarodnim odnosima koji, očito, nije mogao predvidjeti, ili, barem nije mogao vjerovati da ga SAD, kao jedina globalna velesila od raspada SSSR-a pa „do jučer“ neće uspjeti spriječiti.

Sadašnji Kissingerovi komentari o Rusiji, Kini, NATO savezu i Donaldu Trumpu ukazuju kako on uviđa sve manje mogućnosti za scenarij očuvanja dosadašnjeg svjetskog poretka za koji se toliko zalagao, kao nužnoj prethodnici budućeg globalnog svjetskog blagostanja pod američkom sigurnosnom i svakom drugom kapom. Njegove riječi o „kraju epohe“ znače i konstataciju kraja koncepta „Pax Americana“ i završetak dosadašnjeg međunarodnog poretka pod punim nadzorom SAD-a.

A kada se događaju tektonske promjene ovakvoga tipa, nužna nuspojava su i potresi koje je pri tom nemoguće izbjeći. Za nadati se samo kako će ih se u određenoj mjeri moći nadzirati i tako lakše sanirati njihove posljedice. Jer povratka na staro više nema. Vjerojatno zato i u naslovu spomenutog intervjua za FT i stoji Kissingerova  ključna i prilično deprimirajuća fraza o „vrlo, vrlo teškom razdoblju za cijeli svijet“. Međutim, ne djelim njegov pesimizam (bio on stvaran ili samo u službi psihološko-propagandnog djelovanja s ciljem „omekšavanja“ i „prepariranja“ protivnika sukladno ključnim američkim nacionalnim interesima) samo zato što SAD gubi ulogu jedinog globalnog igrača. Puno prije smatram kako će Sjedinjene Države u konačnici ipak prihvatiti ulogu „prvog među jednakima“, koju joj ni Kina ni Rusija ne žele osporiti, jer je SAD po mnogim aspektima i dalje pozitivni predvodnik svijeta, a i jedina zemlja koja, zapravo, već ulazi u fazu pete tehnološke revolucije. Riskirati ne prihvaćanje takvog statusa i inzistiranje na globalnoj dominaciji punog spektra i pod svaku cijenu, uz posljedični, vrlo vjerojatni gubitak američkog načina života i vrijednosti na kojima se on temelji, od strane washingtonskog establišmenta bilo bi neodgovorno i nepromišljeno, prije svega po same sebe. Jer i ova se generacija ljudskog roda, kao i sve prethodne, oslanja i koristi pozitivnim i negativnim iskustvima onih prijašnjih. Zato želim vjerovati, i pored sumorne slike suvremenog svijeta, kako su državnici ključnih zemalja itekako svjesni izazova s kojima se suočavaju i razorne snage kojom raspolažu, i da zbog toga znaju i ishode i posljedice koje oni mogu proizvesti. A zato su, sasvim sigurno, svjesni i svoje odgovornosti koju od njih svijet danas, možda više nego ikada ranije traži i očekuje.

Henry Kissinger još je u predsjedničkoj kampanji Trumpu savjetovao pokušaj poboljšanja odnosa s Rusijom i izoliranje Kine (intervjuu za Daily Beast). Sličan savjet dao je i Trumpovom savjetniku i zetu Jaredu Kushneru. Navodno SAD vjeruju, kako, dugoročno gledano, „Moskva vidi Peking kao svog najvećeg geopolitičkog neprijatelja – baš kao što to čini Washington sada – a to može dovesti do približavanja (Rusije) s Amerikom.”

Ali strateška suradnja Rusije i Kine postala je neupitna. To je još prošli mjesec u Pekingu otovreno kazao i ruski predsjednik Putin, izjavivši, kako se ta suradnja izdigla „na neviđenu razinu“. Dvije su zemlje potpisale brojne ugovore i sporazume o suradnji u energetici (uključno i u vodama ruskog Arktika), atomskoj industriji, svemirskom istraživanju i td. i otovoreno izražavaju namjeru „produbljenja strateške suradnje i koordinacije u složenim međunarodnim odnosima“.  Iz logičnog kuta gledanja, a poglavito u vrijeme današnjih, nikada složenijih geopolitičkih odnosa, urušavati teško i dugo godina građene odnose Kine i Rusije samo da bi se na životu održala gore spomenuta geopolitička jednadžba Henrya Kissingera, potpuno je nerealno.

Ako su Sjedinjene Države ikada iskreno i namjeravale surađivati s Rusijom na ravnopravnoj osnovi glede budućeg ustroja svijeta, čini se da su u tome zakasnile. Jer u najmanju ruku, u koncept njegovog budućeg izgleda dvije će zemlje aktivno morati uključiti i Kinu, kao neizostavnog čimbenika.  Čvrsti „trokut odnosa“ između tri mega-države je i najbolji model za održivu konstrukciju ravnoteže snaga i sprječavanje pomicanja „jezička geopolitičke vage“ na neku od strana koje taj trokut čine. Takav geopolitički model, temeljen na tri točke (i u mehanici je to najstabilnija konstrukcija), daje najbolju šansu miru i napretku svijeta i čovječanstva. Sve su ostalo nepotrebni rizici, s po sve strane potpuno neizvjesnim krajnjim ishodom. I oko toga se sada „lome koplja“ unutar američkog političkog establišmenta. A je li Trump toga iskreno svjestan ili samo igra prethodno dobro izrežiranu igru, nastojeći zadržati isključivu američku globalnu dominaciju (koje u praksi ionako više nema), pokazat će se vrlo brzo.

 

0 komentara

You may also like