Turska je svojom odlučnošću, ustrajnošću i, u konačnici – uspješnom realizacijom kupoprodajnog ugovora s Rusijom o nabavi ruskog protuzračnog sustava S-400 usprkos snažnom američkom i NATO-ovom protivljenju i prijetnjama sankcijama – svojim zapadnim saveznicima bacila ozbiljnu „rukavicu izazova“, koju je, u međuvremenu, na još višu razinu ozbiljnosti izdigla svojim vanjskopolitičkim potezima u Istočnom Sredozemlju, koji prijete ozbiljnom sigurnosnom krizom u kojoj će se Turska i Zapad naći na potpuno suprotnim stranama barikada (o tome smo opširnije pisali u jednoj od nedavnih analiza, (vidi poveznicu https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-brzorastuca-opasna-kriza-u-istocnom-sredozemlju-1/ ). Vrlo slično kao što je to slučaj u Siriji, gdje se opasno sudaraju američko-turski interesi, najviše zbog američkog ustrajnog oslanjanja na sirijske Kurde. Štoviše, turska vojska upravo se sada nalazi pred neposrednom Erdoganovom zapovijedi za kretanje u novu vojnu operaciju na sirijskom sjeveru, istočno od rijeke Eufrata do granice s Irakom, gdje želi uspostaviti tzv. sigurnosnu zonu dubine od najmanje 20 milja (32 kilometra), iz koje bi se morale povući kurdske oružane formacije YPG koje Ankara smatra terorističkim, a koje čine glavninu proameričkih kurdsko-arapskih snaga SDF na istoku Sirije. Na taj bi se način, ukoliko imamo u vidu i tursku vojnu intervenciju iz siječnja 2018. g. i uspostavu sigurnosne zone u krajnjoj sjevero-zapadnoj sirijskoj enklavi nastanjenoj Kurdima – Afrinu, formirala sigurnosna zona uzduž gotovo čitave tursko-sirijske granice koju bi nadzirala turska vojska, što je i primarni strateški cilj Ankare u Siriji, preostao nakon redukcije njezinih interesa koje je u toj zemlji imala prije ruske vojne intervencije na poziv Assadove vlade. S ciljem sprječavanja toga scenarija, u Ankaru je u ponedjeljak, 5. kolovoza, doputovala američka vojna delegacija. Američki promatrači ovaj sastanak s turskim vojnim vrhom smatraju posljednjom američkom šansom za sprječavanje neminovne turske intervenciju u kurdsku zonu sirijskog sjevera, istočno od Eufrata i navodno Turskoj nude uspostavu zone od oko 12-15 km, uz zajedničko američko-tursko patroliranje, što je Ankari potpuno neprihvatljivo jer ona to želi (iz)vršiti samostalno, ne vjerujući Amerikancima kada je u pitanju zaštita turske sigurnosti.
Karta: Sirija s prikazom sjevernih zona s većinskim kurdskim stanovništvom
I kriza u akvatoriju Istočnog Sredozemlja, vezano uz Cipar i njegova energetska nalazišta za koje Ankara smatra da pripadaju ne samo službenoj Nikoziji tj. grčkom stanovništvu toga otoka, već i tzv. Turskoj Republici Sjeverni Cipar, nastanjenoj turskim stanovništvom (koju od ostatka otoka razdvajaju UN-ove mirovne snage još od početka 70.-ih godina prošlog stoljeća) koju priznaje jedino Turska, jednako kao i slučaj kupnje ruskih raketnih sustava S-400, jasno ukazuju kako je Turska sposobna djelovati autonomno i na strateškoj razini. Naime, do nedavno je bilo rasprostranjeno mišljenje kako su Turska i njezina vojska sposobne djelovati samo u sklopu raznih međunarodnih koalicija, ili samo rijetko samostalno, kada za to imaju prešutnu potporu zapadnih savaznika. Turska je sada prodemonstrirala samostalno donošenje ključnih aktivnih strateških odluka – štoviše, uz snažno protivljenje svojih ključnih zapadnih saveznika, koje se od sada tako može nazivati jedino uvjetno. Jer stvarnog savezništva nema kada dvije strane umjesto suradnje izmjenjuju međusobne političke i gospodarske prijetnje, uvode sankcije i vuku poteze suprotne interesima one druge strane. Zato treba početi otvoreno govoriti, a ne samo „mrmljati u bradu“, kako Turska za Zapad prestaje biti saveznica u stvarnom smislu te riječi i da ta zemlja ulazi u sferu samostalnih vanjskopolitičkih igrača, nastojeći levitirati između interesa suprostavljenih globalnih igrača i prilagođavati im se u onolikoj mjeri koliko to odgovara turskim nacionalnim interesima. Kako će u konačnici završiti ovaj veliki turski „gambit“ (žrtvovanje određene figure, u ovom slučaju savezništva sa Zapadom, za konačni cilj), ili turska geopolitička avantura, za sada nitko sa sigurnošću ne može reći, ali je sigurno da Turska na njega ima pravo. Isto je tako sigurno da je njezin državni vrh ispravno procijenio trenutak i shvatio kako se radi o „posljednjoj šansi“ za pozicioniranje Turske kao samostalnog subjekta u budućoj geopolitičkoj slici svijeta. Uostalom, u slučaju neuspjeha te strategije, (p)ostati vazalom nikada nije prekasno i ta uloga (ne samo Turskoj) uvijek će joj rado biti ponuđena. I ovdje ne treba biti licemjer i „liječiti“ svoje komplekse (vezano uz vlastito vazalstvo) neopravdanom kritikom Turske u njezinom nastojanju za osigurnjem svojih nacionalnih interesa, slično kao što to već desetljećima više ili manje uspješno čini i Iran. Jer konačne blagodati koje iz takve politike mogu proizići vrijedne su pokušaja. Tko tako ne misli, ili nije iskren i svoj posao (u geopolitičkoj analitici) ne radi profesionalno, ili jednostavno ništa ne razumije.
Eskalacija nove „ciparske krize“
Tek sada postaje vidljivo koliko je, zapravo, bilo opasno „zamrzavanje“ ciparske krize iz 70.-ih godina XX. stoljeća i „cementiranje“ nastalog statusa quo između većinskih ciparskih Grka i manjinskih ciparskih Turaka na sjeveru toga otoka. Nakon završetka britanske kolonijalne vlasti nad otokom i sve jačih političkih težnji i tendencija Grčke da se Cipar uključi u sastav grčke države, uslijedila je pobuna ciparskih Turaka i otovrena vojna intervencija turskih oružanih snaga na sjeveru Cipra nasuprot grčkoj vojnoj pomoći tamošnjim Grcima. I sve bi, vjerojatno, ostalo u redu da se posljednjih godina u akvatoriju toga otoka, preciznije, u njegovom isključivom gospodarskom pojasu (kojeg Turska osporava) nisu pronašle velike zalihe, prije svega prirodnoga plina ali i nafte. Nikozija, kao glavni grad (formalno jedinstvenog Cipra, člana EU), dala je koncesije za bušenje u velikom plinskom nalazištu „Afrodita“ Amerikancima. Takva je odluka izazvala negodovanje ciparskih Turska i njihovog vodstva, koje je u više navrata bezuspješno od Nikozije tražilo razgovore o podjeli podmorskoga bogatstva na koje imaju pravo i turski stanovnici toga otoka. Nikozija je u svom ignoriranju njihovih zahtjeva uživala potporu Bruxellesa, a da i ne govorimo službene Atene. I upravo je to bio glavni razlog, prema navodima turske strane, za novo direktno miješanje Ankare u taj problem, a iz čega se onda jasno razaznaje kako ne htjenje međunarodne zajednice da se do kraja rješavaju pojedina krizna žarišta (ne samo zbog različitih interesa najvažnijih igrača, već, puno češće, zbog perfidnog „zamrzavanja“ nekog sukoba samo zato da bi ga se u određenom trenutku, prema potrebi, moglo ponovo pokrenuti, za što je ponajbolji primjer BiH), može imati vrlo neugodne i opasne posljedice, kakvu tendenciju ima i nova kriza koja se posljednjih mjeseci rađa oko Cipra.
Foto: Grčka i njezin otočni arhipelag u blizini turskoga kopna
Naravno, Turska u svemu ovome, osim formalne pomoći svojoj etničkoj zajednici na susjednom Cipru, vidi i veliku mogućnost za repozicioniranje svojih geopolitičkih interesa u Egejskom moru, gdje zbog mnogobrojnih grčkih otoka u samoj blizini turske obale Grčka ima stratešku prednost, poglavito u korištenju svojih ofanzivnih zračnih snaga koje su za svega par minuta već nad turskim kopnom (što je jedan od važnijih razloga turske nabave ruskih PZO sustava S-400, od kojih će jedan ili dva divizijuna pokrivati i sjevero-zapadni smjer tj. Egejsko more. Pojedini analitičari mogućim smatraju i njihov razmještaj i na teritorij tzv. Turske Republike Sjeverni Cipar – „TRSC“, a sve to skupa kao odgovor na postojeće grčke sustave ruske proizvodnje S-300). Ali jednako tako važan razlog nove turske penetracije u „ciparsko pitanje“ je i spoznaja Ankare kako preko ciparskih Turaka može lako ovladati dijelom energetskih bogatstava toga akvatorija (iz čije „podjele kolača“ je sada izuzeta) i time snažno povećati vlastitu proizvodnju plina i tako smanjiti (u najboljem scenariju čak i potpuno dokinuti) svoju veliku energetsku ovisnost od obližnjih zemalja (Rusija, Azerbajdžan, Iran, Irak), ali i riješiti glavninu ekonomskih problema s kojima se suočava. I Turska u tome ne namjerava popustiti niti pod prijetnajma SAD-a, niti zbog novih (jalovih) sankcija EU koje je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu nedavno u Makedoniji otvoreno ismijao, nazvavši ih „idiotskim“. Cavashoglu također kritizira Nikoziju da ignorira dijalog sa Sjevernim Ciprom, zlouporabljujući svoj položaj članstva u EU i da se u tom smislu ponaša poput „razmaženog djeteta“. Istodobno je europske sankcije Turskoj nazvao „apsolutno glupim shvaćanjem solidarnosti (s Ciprom) pod pritiskom Grčke“.
Ako promatramo šire, tursko-ciparski politički sukob, osim tih dviju država, u sebe uključuje i Grčku, Egipat, Izrael, SAD i samu EU, što je i vidljivo kroz oštra politička priopćenja Bruxellesa na adresu Ankare, i nedavno uvedene sankcije Turskoj uz prijetnju i novima ukoliko ona ne promijeni svoj „opasni“ politički smijer po pitanju Cipra i tamošnjih energetskih nalazišta. A „globalizaciji“ te krize možda najviše pridonose turska razmišljanja o proglašenju svog isključivog gospodarskog pojasa (to su već učinile 4 zemlje te regije) nakon čega tek može nastati pravi kaos. Protutursku politiku Bruxellesa podupire i Washington, koji posredstvom Izraela, Grčke i Egipta upravo nastoji stvoriti svojevrsni „protuturski pakt“ u Istočnom Sredozemlju zbog „odmetnute“ turske politike. Grčka, poput Izraela, dobiva američke zrakoplove 5. generacije F-35 (u isto vrijeme kada je Washington Ankaru izbacio iz programa njegove proizvodnje zbog kupnje ruskih S-400, a prijeti i zabranom izvoza tih zrakoplova Turskoj iako je Ankara već u potpunosti platila njih najmanje 4), a nedavno je i Bugarska donijela odluku o kupnji američkih zrakoplova F-16 (naravno, pod „zamolbom“ Washingtona), što je, uz Grčku, još jedna dodatna prijetnja po tursku sigurnost iz smjera sjevera tj. iz EU.
Međutim, da bi uravnotežila strateške odnose u Istočnom Sredozemlju Ankari će biti nužno pronaći i strateške partnere, a za ovladavanje energetskim resursima u isključivoj ekonomskoj zoni Cipra (za koju Ankara smatra da pripada i ciparskim Turcima, a upravo su oni koncesiju za eksploataciju dali turskoj energetskoj tvrtci Turkiye Petrolleri!) njoj će trebati strateški energetski partneri koje (zbog svega navedenoga) neće moći pronaći na Zapadu jer bi te tvrtke time pogazile službeni suverenitet Cipra kao člana EU, i na to se sigurno ne bi usudile. Jer one bi, prihvaćajući eventualne koncesije od strane „TRSC“ time i de facto priznale suverenitet tog odmetnutog dijela otoka. Turska bi, nedvojbeno, u tim energetskim projektima željela sudjelovati samostalno ali za to u ovom trenutku (i u srednjoročnoj perspektivi) nema mogućnosti. U tom smislu njoj, kao opcije, na raspolaganju ostaju jedino Rusija i Kina i njihove energetske kompanije koje posjeduju znanje i tehnologiju za dubokovodna istraživanja i bušenja nafte i plina.
Rusko priznanje „Turske Republike Sjeverni Cipar“ u zamjenu za tursko priznanje Krima ruskim teritorijem?
Turska tvrtka „Turkiye Petrolleri“ po pitanju eksploatacije plina u ciparskom akvatoriju upravo vodi pregovore s pojedinim energetskim tvrtkama, ali se za sada ne želi izlaziti u javnost s konkretnim imenima (info: turska vlada). U toj zoni (zapadno od Cipra) sada aktivno, na dubinama do 5 tisuća metara, radi turski brod za istraživanja plina i nafte „Fatih“, a nedavno mu se priključio i drugi turski brod „Yavuz“, na nalazište za koje je licencu Turkiye Petrolleri-u dala „Turska Republika Sjeverni Cipar“. Istodobno, istraživačke poslove obavlja i treći turski brod „Barbaros“ južno od Cipra, a priključit će im se i brod „Orchu Reis“ iz Crnog mora. Ti su brodovi u neprestanoj vezi s turskom pomorskom flotom. U pratnji spomenutih turskih brodova tako sudjeluju: 3 turske fregate, 4 korvete, tri podmornice, kao i 3 manja raketna broda. Čitava zona nadzire se i turskim izviđačkim zrakoplovima iz sastava turskih pomorskih snaga, kao i bespilotnim letjelicama, što sve skupa treba, prema promišljanju turskog državnog vrha, zaštititi turske interese u predstojećoj borbi za energente te regije, čije samo plinsko bogatstvo, prema pojedinim procjenama, iznosi oko 3 trilijuna dolara.
Sve ovo nedvojbeno potvrđuje kako je Ankara odlučna u svojim namjerama, neovisno o pritiscima sa strane SAD-a i EU. S druge strane teško je (čitaj: nemoguće) očekivati da je EU u tom slučaju spremna za vojni sukob s Turskom.
Postoje i oni komentatori u Turskoj i u Rusiji koji vuku paralelu s „TRSC“ i Krimom, u smislu moguće međusobne potpore jedne drugoj Ankare i Moskve: prva bi Krim priznala ruskim, a druga priznala nezavisnost proturskog sjevernog Cipra.
Foto: Crnomorski bazen s dominantnim strateškim položajem krimskog poluotoka
Međutim, to su, prema meni, prilčno proizvoljne konstrukcije koje bi se mogle realizirati samo u uvjetima totalno poremećenih odnosa jedne i druge zemlje sa Zapadom i u krajnje složenim scenarijima. Puno je realnije da će Moskva nastaviti svoju politiku određenog neutraliteta prema pitanju novonastale tursko-ciparske krize. Osim toga ruski državni i vojni vrh još uvijek smatra kako im Ankara duguje ono ranije obećano: pacificiranje sirijske sjeverozapadne regije Idlib (zasićene radikalnim islamističkim snagama, od kojih su pojedine potpuno odane Ankari, i jedinoj regiji zapadno od Eufrata koja nije pod nadzorom Damaska) i njezinu inkorporaciju u ustavno-pravni poredak Sirije što je Rusiji važno i zbog njezinih vojnih baza u Latakiji koje su na dometu tamošnjih islamističkih snaga i što Moskva ne namjerava trpjeti. Međutim, u želji za očuvanjem partnerstva s Turskom po pitanju Sirije ne želi taj problem riješiti vojnom operacijom skupa sa sirijskom vojskom i u suradnji s Iranom. Naime Turska, formalno, strahuje da bi vojna intervencija u Idlibu pokrenula novi veliki izbjeglički val na njezin teritorij, iako su u pozadini svega klasični turski nacionalni interesi i utjecaj, koji, nakon gubitka Aleppa kao ključnoga grada, sada zapadno od Eufrata postoji još jedino u Idlibu (istočno od Eufrata je kurdski SDF kojeg podupiru SAD, a zapadno od te rijeke nadzor nad gotovo čitavim teritorijem (osim Idliba) ima službena sirijska vojska). Dakle, Rusija od Turske očekuje obećano i pretpostavljam kako joj, nakon što je Ankara i praktički počela nabavljati ruske sustave S-400 (Rusi ih isporučuju u precizno dogovorenim fazama), više neće davati bilo kakve nove ustupke bez ispunjenja sporazuma o Idlibu koji je trebalo stupiti na snagu još u listopadu prošle godine, nakon prethodnog usuglašavanja u Astanskom pregovaračkom formatu (u kojem osim Rusije i Turske još sudjeluje i Iran.
Međutim prostora za „trgovinu“ Rusije i Turske još uvijek ima dovljno, što izaziva nervozu Zapada. Ukoliko tu pridodamo i Kinu i njezine interese ta nervoza je još i veća. Naravno, SAD bi također mogle pokušati bolje „trgovati“ s Turskom (što Trump i želi), međutim, čitav niz ranijih, blago rečeno kontroverznih strateških odluka Washingtona koje su u potpunoj suprotnosti s turskim nacionalnim interesima, u tom bi se slučaju urušilo, kao i cjelokupna ili barem dobar dio američke bliskoistočne i europske (jugo-istočne) koncepcije koja se temelji na suradnji sa „zakletim“ turskim neprijateljima: od Kurda u Siriji, do Grčke, Izraela i Egipta. Washingtonu je u ovom trenutku globalnih geopolitičkih preslagivanja teško čak i pokušati redizajnirati i uravnotežiti svoje interese i donekle ih uskladiti s onim turskim, a da u se u opasnost ne dovedu i njegovi ključni interesi i interesi njegovih regionalnih saveznika, uključno i EU. Ali ništa još nije isključeno jer ulozi su u ovoj igri pregolemi.
Zoran Meter: BRZORASTUĆA, OPASNA KRIZA U ISTOČNOM SREDOZEMLJU! (1)
0 komentara