Zoran Meter: „Kulturna revolucija“ na Zapadu: Srušiti London ili ga preimenovati u „Free Love City“

Tjednik „7Dnevno“, 19. lipnja

Prošloga je tjedna gradonačelnik Londona Sadiq Khan obećao osnovati komisiju čiji će zadatak biti razmotriti prihvatljivost postojećih gradskih spomenika i imena ulica u odnosu na rasističku prošlost i ulogu u robovlasništvu osoba koje ih predstavljaju, te donošenje zaključaka o tome, treba li se te spomenike srušiti a ulice preimenovati. Novopečena komisija trudit će se da londonski spomenici održavaju kulturološku različitost toga grada.

Sve je to uslijedilo nakon prethodnog vandalskog rušenja spomnika Edwardu Colstonu u Bristolu, tijekom prosvijeda pobornika novoizniklog pokreta „Black Lives Matter“. I naziv koledža u Liverpulu, koji nosi ime Williama Gladstonea, velikog britanskog premijera-liberala iz 19. stoljeća, sporan je, i brišu ga – jer je njegov otac imao robove!

A svoj prvi trofej londonska novopečena komisija već je polučila: maknut je spomenik robovlasnika Roberta Milligana (brodara i vlasnika plantaža, porijeklom Škota) iz Muzeja londonskih dokova (Museum of London Docklands). Naravno, na tome se neće stati jer ovoga se puta kreće u organizirani i institucionalizirani obračun s prošlošću u ime neke nove i svijetle budućnosti, koja, kao takva, uopće nije niti definirana a usvojoj je biti zlokobna, kaotična i potpuno nepredvidljiva u odnosu na posljedice koje će nedvojbeno  proizvesti.

Koliko god se i osobno gnušam okrutnih, pohlepnih i častohlepljivih pojedinaca iz slavne epopeje Velikog britanskog carstva – ili „carstva u kojemu sunce nikada ne zalazi“, kao i njihove uloge i statusa koji su imali u tadašnjem društvu – „zaigranost“ ovakvoga tipa (iz uvoda ovoga teksta), može biti itekako opasna. Povijest se ne može izbrisati jednostavnim „potezom pera“ niti ju se smije uljepšavati. Ona, kakva god bila, neizbrisivi je dio identiteta svakoga naroda, svake zemlje, uključno i ona njezina „crna poglavlja“ (koja ima baš svaki narod). Upravo te negativne pojavnosti i isto takvi procesi koji su obilježili pojedine epohe ljudske civilizacije, baš danas itekako imaju svoj smisao – najviše edukativni – da se nikada ne zaborave i zbog toga jednom opet ne ponove, u svom  još gorem obliku. Jer priznali mi to ili ne, tehnološki je napredak, poglavito u drugoj polovici XX. stoljeća, tekao kozmičkom brzinom, pričemu je ljudska svijest ostala gotovo nepromjenjena u odnosu na srednji vijek, te se u dobroj mjeri i dalje svodi na puku grabež, zavist, želju za moći i dominaciju nad drugima, svekoliki grijeh i – zapravo – na čistu, iskonsku zloću. Drugim riječima, današnji, a još više budući čovjek, u svojim rukama ima golemu razornu silu, a svijest o opasnosti koju ona predstavlja ako ju se želi zlouporabiti i dalje je vrlo niska.



Čitav London treba uništiti

Ali vratimo se još malo na London. Čitav je taj grad sazdan na temeljima problematične britanske kolonijalne vladavine polovicom svijeta, sve do sredine prošloga stoljeća. Njegova ljepota i sjaj neposredan su produkt toga doba. Štoviše, sam London utemeljili su i jedni od najvećih osvajača u čitavoj ljudskoj povijesti – stari Rimljani – preciznije, vojnici iz golemog Rimskog carstva, koje je „mačem i ognjem“ i „u ime napretka“ (kako to biva i dan-danas u nebrojenim vojnim intervencijama ili „obojanim“ revolucijama diljem svijeta, što je i najbolji dokaz da su se sami ljudi najmanje promjenili) pokoravalo ili uništavalo sve narode i plemena koji se tuđinu pokoriti nisu htjeli. Rimljani su grad nazvali Londinium, a ubrzo je postao uporišna točka iz koje se kretalo u osvajačke pohode i pokoravanje domicilnih britanskih plemena. Upravo zbog „smrada“ zločina koji se širio iz toga grada, Boudica, kraljica Icena i velika protivnica ropstva, spalila je taj grad 60. g. pr. Kr. ali su ga Rimljani ponovo obnovili s onom istom svrhom s kojom su ga prvotno i stvorili.

I što bi, sada, zbog svega toga trebalo napraviti? Iznova zapaliti čitavi grad kao svojevrsni simbol zla? Ili ga, možda, „samo“ preimenovati sukladno trendovima suvremenoga doba, u npr. „Free Love City“ i sl.? A možda bismo mogli olakšati posao londonskom gradonačelniku Khanu (istom onom, kojemu je upravo ovaj, današnji London, omogućio, usprkos njegovom nebritanskom porijeklu (roditelji su mu doseljenici iz Pakistana), upravljanje britanskom i jednom od najvažnijih prijestolnica svijeta) i njegovoj novoj komisiji, pa im odmah predložiti da sruše i londonski Tower, prvi kameni dvorac u Britaniji, kojega je izgradio William the Conqueror (William Osvajač), i koji je služio kao tamnica vladara poznatog kao tiranina i tlačitelja robova. Ili bi mogli odmah srušiti (da ne moraju gubiti vrijeme u procedurama, ili taj posao nepotrebno ostavljati kasnijim naraštajima) i Buckinghamsku palaču, koju je izgradio John Sheffield, osnivač i dioničar Royal African Company, koja je bogatstvo stekla na krvi i muci afričkih robova. A zašto ne bi i preimenovali  znamenitu ulicu Downing Street, pa i ona je dobila naziv po Georgeu Downingu, velikom poborniku zapadno-indijskog ropstva? Moglo bi se u nedogled nabrajati ono što bi se u Londonu, najnovijom logikom predlagača, moglo i moralo preimenovati i srušiti – od spomenika do čitavih dvoraca, zgrada, crkava i td. Pitanje je, jedino – kamo bi nas sve to odvelo? I zašto se u XXI. stoljeću treba na tako brutalan i primitivan način obračunavati i, zapravo, brisati čitavu povijest u ime borbe protiv rasizma, kojega ionako ogromna većina ljudi današnjega svijeta s gnušanjem osuđuje.

Famozni pokret „Black Lives Matter“

A sve, kao i obično, počinje s druge strane Atlantika, dok idioti diljem svijeta tamošnja pomodarstva obično dočekuju raširenih ruku i spremno započinju jednu te istu igru, zapravo, najčešće potpuno nesvjesni i njezine pozadine i krajnjih ciljeva. I ova, najnovija, započeta u SAD-u, gotovo u realnom vremenu prelijela se iz te zemlje na ulice Londona, Pariza, čak i u daleku Australiju.

Famozni američki ljevičarski pokret „Black Lives Matter“, iznenada iznikao tijekom jačanja uličnih prosvijeda diljem SAD-a zbog brutalnog policijskog ubojstva afroamerikanca Georgea Floyda (navodno i sami afroamerikanci sve manje vole da ih se naziva tom liberalnom „kovanicom“ te je mnogima draži naziv „crnci“, kao što je i meni „bijelci“, „žuti“ i sl. jer to kod normalnih ljudi nema nikakve veze s bilo čim drugim osim činjenice o prirodno različitoj boji ljudske kože), koji postaje gotovo pa treća američka dominantna politička stranka, širi svoje krakove i daleko izvan te zemlje, u prvom redu na europsko tlo.

Iako se ne zna niti tko u stvarnosti stoji iza toga pokreta, tko organizira njegove akcije (sve to, naravno, jako puno i košta), tko i na koji način raspolaže njegovim novcem s obzirom da mu masne novčane uplate pristižu sa svih strana, najčešće od poznatih ooba iz svijeta zabave, sporta, filma, glazbe i td., malo se tko tim pitanjima i tim fenomenom usuđuje ozbiljno pozabaviti, kao što malo tko danas u SAD-u i svijetu uopće reagira na eklatantne primjere brutalnog nasilja i vandalizma koji se u njegovo ime vrše diljem toga istog SAD-a. A to, već u startu, kod normalnomislećih ljudi mora izazivati u najmanju ruku sumnju, ako već ne i potpunu odbojnost i osudu.

Masa gnjevnih, uglavnom mladih ljudi gotovo se natjeće tko će snažnije fizički udariti na osobe koje se s njima ne slažu ili samo brane svoju imovinu, tko će prije i bolje oskvrnuti spomenike važnih povijesnih osoba koje su na ovaj ili onaj način oblikovale današnji izgled zemalja u kojima su djelovali ili ih u konkretnom povijesnom razdoblju politički i državnički predvodili. Ponovo ću naglasiti: među njima itekako ima, blago rečeno, kontroverznih likova, koji su puno više vrijedni prijezira nego li slave, poglavito kada se promatra iz kuta stotina i stotina tisuća nevino stradalih ljudi i desetkovanih čitavih plemena i naroda u vrijeme njihovih kolonijalnih „avantura“ ili izrabljivačkog biznisa temeljenog na klasičnom robovlasništvu. Ali oni su ipak dio povijesne ostavštine ma kakva ona bila – i isključivo ih se kroz prizmu povijesti ili povijesti umjetnosti danas mora promatrati i tretirati. Isto onako kako s današnje vremenske distance promatramo i divimo se velebnim spomenicima različitih antičkih i srednjovjekovnih vladara i imperatora, najvećim dijelom klasičnih osvajača i istrebljivača drugih i drukčijih. Zar bismno zbog toga trebali rušiti i njihove spomenike, dvorce, hramove, čitave muzeje?

Takve se osobe tj. njihova (ne)djela ili ideologije ne bi smjele službeno veličati u društvu, propagirati u obrazovnim sustavima (ali se o njima, svakako, treba učiti, kao što se danas uči i o Hitleru, Staljinu, Titu, Paveliću, Polu Potu, …, najviše iz razloga „ne ponovilo se nikada i nikome“). Ne bi se smjelo povoditi niti njihovim primjerom u modernom političkom djelovanju i sl. ali se, također, nikako ne bi smjelo niti vandalski obračunavati s davno ranije njima podignutim spomenicima, sa zdanjima u kojima su živjeli ili djelovali, s bogomoljama koje su njihove pogane noge oskvrnjivale i td., jer je to protucivilizacijski i nedostojno ukupnom stupnju sadašnjeg ljudskog razvoja.

Povijest nas ničemu ne uči!

Sve ovo opisano, što se posljednjih tjedana događa diljem SAD-a i izvan njega, itekako nas podsjeća na revolucionarne, komunističke metode iz početne faze tog društvenog eksperimenta u Rusiji i nešto kasnije u SSSR-u, kada su zadojeni Staljinovi i Lenjinovi pobornici mahnito rušili tisuće spomenika i crkava, ili ih (u boljem slučaju) „samo“ pretvarali u skladišta za hranu i stoku; bez bilo kakvih sudskih procesa ubijali svećenstvo, vjernike, političke neistomišljenike.

Podsjeća nas, također, možda još i više na desetogodišnju kinesku kulturnu revoluciju (ili Veliku proletersku kulturnu revoluciju), pokrenutu u vrijeme Mao Tse-Tunga sredinom 60.-ih godina prošloga stoljeća, koja nije bio ništa drugo nego nasilni pokret golemih masa kineskog naroda, prije svega „prosvijetljene“ omladine i studenata, koji je izazvao do tada neviđeni kaos u društvu i devastirao drevnu kinesku kulturu i povijest do te mjere da se posljedice tih suludih fizičkih obračuna „s duhovima prošlosti“ osjećaju i dan-danas.   

I sada, kada se jedan takav, u svojoj biti rušilački pohod kakav se danas valja ulicama američkih gradova, navodno pokrenut u ime plemenitih ciljeva borbe protiv rasizma sve više prelijeva sa zapada prema istoku, bojim se kako će radikalni pobornici tog „romantičnog“ i „modernog“ radikalizma (jer sve što dolazi s one strane Atlantika je „moderno“, „frendly“ i „trendly“), naći svoj prostor i u Hrvatskoj, u prvom redu u Zagrebu. Ne želim biti „zloguka sova“, ali ne bi me niti malo iznenadilo da se i kod hrvatskih „Antifa“ pojavi ideja s nekakvim sloganom tipa: „drugovi proleteri, srušimo spomenik banu Jelačiću“ – jer upravo je on u krvi ugušio građansku revoluciju u susjednoj Mađarskoj 1848. g. A to što predvodnici te revolucije nisu priznavali Hrvate (niti bilo koji drugi narod unutar svog dijela Austro-ugaske monarhije) kao narod, uopće nije važno. Jer oni su ipak u svojim idejama bili „napredni“ (rušenje feudalizma i kmetstva svakako je pozitivno kada bi bio i jedini cilj te revolucije) , kao što su bili napredni i u ostvarivanju velikomađarskih težnji i interesa, naravno, na račun hrvatskih i drugih zemalja iz njihova susjedstva.

Komentari

komentar

loading...

You may also like