Zoran Meter: KUPNJA GRENLANDA: Je li “lud” Trump ili oni koji to tvrde?

Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. g., 33. američki predsjednik Harry Truman predložio je Kopenhagenu američku kupnju Grenlanda za 100 milijuna dolara, ali je dobio negativan odgovor. Hoće li Trump, koji početkom rujna odlazi u posjet Danskoj ovoga puta predložiti „adekvatnu“ cijenu (ukoliko to uopće i bude predmet razgovora, što sigurno neće biti službeno potvrđeno) ostaje tek za vidjeti. Danski političari i tamošnja javnost sigurno su protiv takvoga posla, ali je simptomatična šutnja nove danske premijerke i njene vlade. Osim toga, sigurno nije nebitno (iako pravno gledano ne znači ništa) i da je Danska članica  Europske unije, koja je, poput Trumpa, isto tako „gladna“ novih prirodnih resursa, prije svega nafte i plina, ali isto tako i u geopolitičkom smislu s obzirom na nastojanja EU da u doglednoj budućnosti sama upravlja vlastitim oružanim snagama i svojom sigurnosti. S druge je strane isto tako poznato da je Danska, uz Veliku Britaniju sigurno najveća američka saveznica s ove strane Atlantskoga oceana. Jedan od novijih primjera za to svakako je i uporno odbijanje Kopenhagena za izdavanje službene  dozvole za prolaz ruskog plinovoda „Sjeverni tok 2“ (koji bi dnom Baltičkog mora trebao spojiti rusku i njemačku obalu) danskim teritorijalnim vodama.

Američki predsjednik Donald Trump sa svojim je savjetnicima razmatrao mogućnost kupnje najvećeg svjetskog otoka Grenlanda, izvijestio je prošli tjedan američki medij The Wall Street Journal pozivajući se na svoje izvore u Bijeloj kući, i svojim tekstom izazvao buru reakcija diljem svijeta. Trump već od ranije pokazuje veliki interes za taj otok kojim upravlja oko 56 tisuća njegovih stanovnika, dok  njegovom vanjskom i sigurnosnom politikom upravlja Danska. Naime, osim velike strateške i geopolitičke važnosti koju taj sjevero-atlantski otok veličine 2 166 000 km2 nedvojbeno ima, on posjeduje i golema prirodna bogatstva, uključno i naftu.

Kako navodi spomenuti američki medij, na ideju o kupnji Grenlanda Trump je prvi put došao prošloga ljeta. Ali ovo nije prvi američki pokušaj kupnje toga otoka (ukoliko do nje službeno i dođe): prvi je put to pokušao učiniti State Department još daleke 1867.g., osokoljen uspješnim poslom s kupnjom ruske Aljaske, dok je posljednji bio u vrijeme predsjednika Harry Trumana 1946. g., kada je Kopenhagenu za Grenland nudio 100 milijuna dolara. Međutim, Danska, očito, nije Carska Rusija (kada je riječ o američkoj kupnji do tada ruske Aljaske). Barem to nije bila do sada. Jer Trump je na svoju ideju po tom pitanju došao čuvši za danske financijske probleme u svezi isplata subvencija Grenlandu. A one na godišnjoj razini iznose 591 milijun dolara.

Trump je, prema pisanju američkog WSJ, čak zatražio i pravne konzultacije Bijele kuće za provedbu toga projekta. Ali stavovi oko ozbiljnosti njegove namjere su podjeljeni. Prema mišljenju jednih, Trump tu ideju ne razmatra ozbiljno, već se radi samo o njegovoj šali. Drugi misle kako je nejasno koliko je on po tom pitanju bio odlučno fokusiran. Međutim, u ovome bih „sporu“ bio slobodan prosuditi kako se ovdje ni u kom slučaju ne radi o Trumpovoj „šali“ ili „neozbiljnosti“, a još manje „ludosti“ kako su pojedini danski političari i neki svjetski mediji okarakterizirali njegovu ideju. Zašto tako mislim nešto više ću reći i obrazložiti u donjem dijelu teksta, pri čemu nije nebitno ukazati i kako vlada u Kopenhagenu (za razliku od mnogih danskih političara) na ovu vijest još nije službeno reagirala, kao niti njezina nova premijerka iz redova socijaldemokrata  Mette Frederiksen (barem ne do pisanja ovoga teksta). A prema rasporedu, Trump bi početkom idućega mjeseca trebao stići u prvi posjet Danskoj, nakon čega će, svakako, puno toga biti jasnije. Ali i sama koencidencija objave ove vijest tj. „prepariranja javnosti“ i predstojećeg Trumpovog posjeta Danskoj vrlo je znakovita i teško je vjerovati kako se radi isključivo o pukoj slučajnosti (mada se to, na kraju, ukoliko od svega ovoga ne bude ništa, upravo tako jednostavno može i prikazati, bez bilo kakvih štetnih političkih posljedica po obje „pregovaračke“ strane).

Bogati prirodni resursi Grenlanda

Grenland je formalno u sastavu Danske, ali ima i svoje državne institucije, poput Ministarstva vanjskih poslova. Upravo je ono, već 16. kolovoza, ubrzo nakon objave vijesti od strane američkih i britanskih medija o razmišljanjima američkog predsjednika Donalda Trumpa vazano uz kupnju toga otoka, izjavilo kako se Grenland ne može jednostavno stavljati na prodaju. „Grenland je bogat takvim vrijednim resursima poput ruda, čiste vode i leda, ribljih vrsta, bioresursa, obnovljive energije. To je nova zona za ekstremni turizam. Mi smo otvoreni za biznis, ali se ne prodajemo“, objavilo je MVP Grenlanda.

Glavnina od ukupno 56 tisuća stanovnika najvećeg otoka na svijetu – Grenlanda – živi na njegovoj,  fjordovima prebogatoj obali, na kojoj nema leda. Grenland ima i svoj proračun koji iznosi 985 milijuna dolara, pri čemu od Danske dobiva subvencija u iznosu od 591 milijun dolara godišnje, što čini gotovo 60 % grenlandskoga proračuna. Međutim vanjsku politiku otoka, kao i pitanja njegove sigurnosti određuje Danska, neovisno o službenom postojanju njegovih (polu)državnih institucija. Prirodni resursi Grenlanda su ogromni ali još uvijek teško procjenjivi. Američka geološka služba procjenjuje kako Grenland ima rezervi nafte u količini od 17,5 milijardi barela, kao i 148,2 trilijuna m3 zemnoga plina. Lokalne vlasti Grenlanda od 2000. g. počele su izdavati licence naftnim tvrtkama, a do sada su ukupno izdane 23 dozvole za eksploataciju. Najaktivnije se tim poslom bavi britanska Cairn Energy, ali svoj dio unosnog „kolača“ želi i Shell, Shevron, Maersk i druge energetske tvrtke, ali je dobivanje nafte jako otežano zbog loših klimatskih uvjeta. Ipak glavni prirodni resurs Grenlanda danas je riba: morski „plodovi“ čine čak 87% ukupnog izvoza Grenlanda, ili 280 milijuna dolara godišnje.

Geostrateška i geopolitička važnost Grenlanda

Foto: Arktik

Osim što je svojevrsna klimatska „kuhinja“ Europe, taj otok ima i golemu geostratešku važnost, prije svega u zoni Arktika koja je upravo posljednjih godina ponovo predmet međusobnog nadmetanja velikih sila, prije svih Rusije, SAD-a i Kine, vezano uz tzv. Sjeverni morski put (vidi naslovnicu) kojim se uvelike skraćuje plovidba iz Dalekog istoka prema Atlantskom oceanu tj. Europi i istočnoj obali Sjeverne Amerike, što je sve više aktualno u svjetlu klimatskih promjena tj. globalnog zatopljenja koje dovodi do smanjenja ukupne površine leda na Arktiku i time vremenskog produljenja mogućnosti plovidbe brodova tim polarnim područjem. S tim u svezi treba reći kako je upravo strateška važnost Grenlanda, a ne njegovi prirodni resursi (bez obzira koliko primamljivi bili),  glavni razlog američkog interesa za njegovu kupnju. To se prije svega odnosi na Kinu, koja, to također treba reći, posljednjih godina iskazuje pojačan interes za taj najveći svjetski otok i svoja investicijska ulaganja na njemu, jednako kao što to čini i u odnosu na obližnji Island.

Osim toga, Danska i SAD su 1951. godine sklopile sporazum u sferi obrane, koji Amerikancima omogućuje korištenje tamošnje zrakoplovne baze Thule, smještene na sjeveru Grenlanda. Radi se o najsjevernijoj američkoj vojnoj bazi.

Američka bogata praksa kupnje tuđih teritorija

Ali postoje i analitičari koji smatraju kako se bit spomenutog negativnog odgovora Grenlanda Donaldu Trumpu krije jedino u cijeni. Pri tom se, očito, pozivaju na činjenicu da su SAD 1917. g. za 25 milijuna dolara kupile tadašnju Dansku Zapadnu Indiju – dansku koloniju u arhipelagu Mali Antili, istočno od Portorika. Ona je nakon toga dobila naziv Američki Djevičanski otoci.

A da Sjedinjene Države već imaju dobro uhodanu povijesnu praksu proširenja svog državnog teritorija kupnjom tuđih teritorija ukazuju i slijedeći podaci: 1848. g., kao posljedica rata, SAD su uspjele kupiti velike meksičke teritorije za tadašnjih 15 milijuna dolara (Kalifornija, Arizona, Nevada); 1867. g. od Rusije su kupile Aljasku za 7,2 milijuna dolara; 1917. g. od Danske spomenute otoke Danska Zapadna Indija za 25 milijuna dolara. A koliko Amerikanci pragmatično i strateški dalekosežno razmišljaju možda najbolje svjedoči upravo „zlatni“ primjer kupnje Aljaske. Tamo je od 1880. g.  do 2008. dobiveno čak 390 tona zlata u vrijednosti od 4 400 000 000 dolara (info: The Wall Street Journal).

S tim u svezi, u današnjim globalnim geopolitičkim okolnostima (kao i u onima hladnoratovskima, iz doba SSSR-a) nije teško pretpostaviti što bi sada za Rusiju značilo da u potpunosti kontrolira „istočna vrata“ u Arktik tj. Beringov prolaz, a da ne govorimo o tome kako bi (da nije prodala Aljasku), osim što je europska i azijska ona sada bila i američka država – dakle – država na čak tri kontinenta.

Sve ovisi o Danskoj

Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. g., 33. američki predsjednik Harry Truman predložio je Kopenhagenu američku kupnju Grenlanda za 100 milijuna dolara, ali je dobio negativan odgovor. Hoće li Trump, koji početkom rujna odlazi u posjet Danskoj ovoga puta predložiti „adekvatnu“ cijenu (ukoliko to uopće i bude predmet razgovora, što sigurno neće biti službeno potvrđeno) ostaje tek za vidjeti. Danski političari i tamošnja javnost sigurno su protiv takvoga posla, ali je simptomatična šutnja nove danske premijerke i njene vlade. Osim toga, sigurno nije nebitno (iako pravno gledano ne znači ništa) i da je Danska članica  Europske unije, koja je, poput Trumpa, isto tako „gladna“ novih prirodnih resursa, prije svega nafte i plina, ali isto tako i u geopolitičkom smislu s obzirom na nastojanja EU da u doglednoj budućnosti sama upravlja vlastitim oružanim snagama i svojom sigurnosti. S druge je strane isto tako poznato da je Danska, uz Veliku Britaniju sigurno najveća američka saveznica s ove strane Atlantskoga oceana. Jedan od novijih primjera za to svakako je i uporno odbijanje Kopenhagena za izdavanje službene  dozvole za prolaz ruskog plinovoda „Sjeverni tok 2“ (koji bi dnom Baltičkog mora trebao spojiti rusku i njemačku obalu) danskim teritorijalnim vodama.

U svakom slučaju, uskoro ćemo doznati hoće li se Danska ponašati poput Carske Rusije koja je Amerikancima prodala svoj dotadašnji teritorij Aljasku „za šaku dolara“. Tu je također važno naglasiti i da Danska nema niti približno slične vanjskopolitičke ambicije ili aspiracije onim američkim, ruskim, ili kineskim. Ali s druge se strane nikada ne zna što donosi budućnost i što se sve u svijetu može promijeniti (najbolji primjer upravo je ruska prodaja Aljaske, čijih geopolitičkih posljedica tada nisu bili svjesni niti Moskva niti Washington). Osim toga,  Grenland je za Dansku ipak nešto sasvim drugo od spomenutog malog otočnog arhipelaga u Karipskome moru.

0 komentara

You may also like