Zoran Meter: Ludilo američkog Kongresa od svijeta stvara „TAMU NAD BEZDANOM“

Jer, primjerice, nitko razuman ne može reći kako je američki nacionalni interes protjerivanje Turske iz NATO saveza, ili, još više, rat SAD-a s Rusijom i(li) Kinom. Isto vrijedi i za EU. Međutim, razuma je preostalo malo, a ludilo koje je zahvatilo liberalni svijet, očito, nema granice. A kada je to tako, i Rusija i Kina su na odluke Kongresa primorane djelovati na razini strateškog planiranja, a ne političkog reagiranja na idiotske izjave i istu takvu retoriku, jer bi na njih ipak trebali reagirati psihijatri. A vanjska se politika takvom dijagnostikom ne bavi. S tim u svezi upozoravam kako Rusija upravo nešto slično i priprema: u ožujku iduće godine ona bi trebala usvojiti novu nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj će biti puno iznenađenja. Ali otom-potom. Zato bi Europa u svemu ovome ludilu trebala biti puno pametnija jer će se ono ponajprije njoj (tj. svima nama) i „obiti o glavu“.  

Nastavlja se američki „cirkus“ s opozivom (impeachment) predsjednika Donalda Trumpa. Odbor za pravosuđe Zastupničkog doma Kongresa odobrio je optužbe protiv Trumpa i sada ih taj dom još samo mora potvrditi većinom glasova (u što nema sumnje jer demokrati u njemu imaju većinu), kako bi se čitav proces opoziva uputio na konačan sud gornjem domu parlamenta – Senatu. U njemu, međutim, većinu imaju republikanci, pa bi, a da bi se postigla potrebna dvotrećinska većina za predsjednikov opoziv, bilo potrebno pravo čudo. Čuda se, naravno, događaju, ali u ovom slučaju vrlo teško. Republikanska stranka si to neće dozvoliti u vrijeme kada se i formalno ulazi u izbornu godinu i kada demokrati u svojim redovima nikako ne uspijevaju pronaći dostojnog protukandidata Donaldu Trumpu. A zašto im, onda, suicidalno u tome pomagati njegovim rušenjem?

Ovaj kratki uvod i podsjetnik na aktualna američka previranja nužan je za jednu, posve drugu temu – puno važniju od svih „krikova“ i galame unutar Kongresa, koji ionako ne određuju realnu politiku. Međutim, destruktivno djelovanje kongresmena utječe na rapidnu degradaciju znanja i intelekta, ne samo u zakonodavnom tijelu SAD-a. Njime se iz temelja potresa i sam američki demokratski ustroj, prije svega ravnoteža vlasti! Ona se sada „miješa“ i prelazi „iz ruke u ruku“, ovisno o procjeni političkih snaga po određenim konkretnim pitanjima, na koja svatko gleda iz svoga kuta interesa. U SAD-u je na djelu stvarna sistemska kriza – ili kriza vlasti! Drugim riječima, izvršne vlasti gotovo da i nema. Nju paraliziraju i Zastupnički dom i Senat, koji, suprotno ustavu, predsjedniku države ne omogućuju pravo vođenja američke vanjske politike na način na koji on i njegov tim smatraju ispravnim i za što su dobili mandat.

Zapravo, sada Kongres svojim odlukama rukovodi vanjskom politikom u puno većoj mjeri nago sam predsjednik čija je to ustavna uloga, pričemu se u dobroj mjeri vodi patološkom mržnjom prema samom Trumpu i a priori omalovažava većinu njegovih poteza, a što je vrlo opasno. Odluke, koje donosi ovaj saziv Kongresa, nerjetko se, bez problema mogu svrstati u iracionalne, pa čak i protivne nacionalnim interesima samih Sjedinjenih Država.

Primjera je za to puno: SAD, danas, djeluju prema EU, Rusiji, Kini, Turskoj, Bliskom istoku na način koji izaziva njihov gnjev i otpor, a da o imidžu SAD-a unutar njihovih javnosti i ne govorimo. Razarajuća vanjska politika, temeljena na pritiscima i ucjenama ne samo prema potencijalnim suparnicima, već i prema saveznicima i partnerima, kratkoročno, možda, i donosi određene, prije svega gospodarske plodove, ali dugoročno je neodrživa i potencijalno razarajuća upravo po američke interese. Suparništvo i pritisci prema konkurentima, uključno i primjene carina pa i sankcija (što je i Trumpova politika prema Kini, EU i Rusiji), mogu biti razumljivi a i posve su legitimni kao sredstva za pokušaj postizanja svojih ciljeva  (možda po SAD donesu željene rezultate, a možda i ne) ali to sada nije važno. Važno je nešto drugo: Kongres na tome ne staje! On, naprosto, gura i Trumpa i Sjedinjene Države u sukob i s Rusijom i s američkim saveznicima. Dovoljno je navesti nekoliko primjera iako ih je puno više:




Kongres uveo sankcije protiv plinovoda „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“

Ako su se liberalni Nijemci do sada i uzdali u političku potporu američkih demokrata (a kako je to bilo i u vrijeme administracije Baracka Obame), i mislili kako je Trump „trenutačni hir“, „neugodna, prolazna epizoda“ – sada su končano spoznali kako niti sa strane demokrata oni na drugoj strani Atlantika nemaju pravoga prijatelja. U Zastupničkom domu Kongresa većinu imaju demokrati, a upravo su oni prošloga tjedna izglasali zakon o vojnom proračunu SAD-a za 2020.g., u kojemu su, kao nikada ranije, ugrađene i odredbe o uvođenju sankcija protiv ruskih plinovoda „Turski tok“ i „Sjeverni tok 2“, od kojih je ovaj drugi ključan po njemačke energetske i gospodarske interese. Radi se o zakonu o nacionalnoj obrani za 2020. financijsku godinu – National Defense Authorization Act (NDAA FY20), koji, da bi i službeno stupio na snagu, još mora potvrditi Senat i potpisati ga predsjednik SAD-a, u što nema sumnje. U njemu je, između ostaloga, navedeno i slijedeće: „Radi osiguranja energetske sigurnosti Europe proračun pretpostavlja uvođenje sankcija protiv (tvrtki, op. a.) povezanih s ruskim plinovodima „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“.“ „Strategija nacionalne obrane (NDS) priznaje kako se mi nalazimo u razdoblju velike i snažne konkurencije s Rusijom i Kinom. Računajući kako naši suparnici teže uništiti međunarodni poredak i polučiti utjecaj, NDAA FY20 uključuje mjere, usmjerene na potporu konkurentnoj vojnoj prednosti SAD-a i potporu našim saveznicima i partnerima. NDS je fokusirana na zajedničke koncepcije za sprječavanje i pobjedu nad strateškim suparnicima.“

Te sankcije, zbog ne postojanja kompromisa, Kongres nije uspio izglasati kao samostalan zakon pa ih je temeljem inicijative dvojice kongresmena „progurao“ u sklopu vojnog proračuna (kakve veze ima Pentagon s plinovodima?). One će, zato, i po Trumpa postati obvezujuće tj. on će ih morati primijeniti kada potpiše zakon i kada prođu potrebne procedure (zakon još mora odobriti Senat, nakon čega ga potpisuje Trump. Poslije toga se u roku od 30 dana mora  napraviti spisak pravnih i(li) fizičkih osoba koje će se naći pod udarom sankcija, što opet mora potpisti predsjednik i nakon čega one i formalno postaju važeće).

Ali nije bit u tome, već u činjenici da je ta odluka Kongresa izazvala burne reakcije s druge strane Atlantika, u strukturama EU, mnogim zemaljama, uključno i Francusku i Njemačku. Kritike prema SAD-u ovih su dana više manje jedinstvene i vrlo oštre, a njemačku političku scenu ova američka odluka ujedinila je više nego ikada. Osim same kancelarke Merkel i vladajuće koalicije CDU/SPD, svoje snažno protivljenje sankcijama plinovodu „Sjeverni tok 2“ izrazili su i tradicionalni neprijatelji takve vrste energije – njemačka stranka „Zelenih“ ali i radikalna desna stranka „Alternativa za Njemačku“ (AfD). Berlin poručuje kako će, u slučaju primjene američkih sankcija biti primoran poduzeti oštre mjere. Na sličnom je tragu i Bruxelles, a jedna od mjera je i moguće zaustavljanje svih američkih LNG projekata u Europi. Jer s ciljem smirivanja uzavrelih strasti Njemačka i pojedine druge članice EU već su ranije prihvatile izgradnju novih ili korištenje već postojećih LNG terminala s ciljem povećanja uvoza američkoga LNG-a na europsko tržište, iako im to cjenovno ne odgovara s obzirom da je taj plin sada (i uvijek će biti), skuplji od ruskog plina koji stiže plinovodima za 25%-30%. Njemačka je u tu svrhu čak pristala na izgradnju svog novog LNG terminala za američki plin, ali, očito, za kongresmene u Washingtonu to nije bilo dovoljno.

Kongresmeni, jednostavno, ne žele ili ne mogu uvidjeti interese svojih ključnih saveznika i ustrajavaju isključivo na osiguranju samo onih svojih, a guranje američkog plina u EU u interesu je mnogih od njih. Pritom treba naglasiti kako se ovdje ne radi o nekakvom njemačkom hiru ili „kapricu“: za tu je zemlju ovaj plinovod od ključnog značaja! Njemačka, s ciljem prelaska na čišće i bezopasne izvore energije, do 2030. g. zatvara sve svoje atomske centrale i odustaje od uporabe ugljena, koji, sada, s udjelom od 40% sudjeluje u ukupnoj energetskoj opskrbi Njemačke. A kada je riječ o potrebama strateškog osiguranja energetske neovisnosti i normalnog funkcioniranja sveukupnog gospodarstva, potpuni prijelaz na tzv. obnovljive ali i skupe – „zelene“ izvore energije, poput vjetra, sunca, biomase i td., nigdje u svijetu nije i nikada neće biti moguć, pa tako niti u Njemačkoj. Zato je jedina alternativa spomenutim „prljavim“ i(li) „opasnim“ energentima bio i ostao prirodni plin – i to nema nikakve veze s ovom ili onom njemačkom politikom, ovim ili onim njemačkim simpatijama prema pojedinim dobavljačima toga energenta i td. Jedini kriterij kojim se ozbiljne države, pa tako i Njemačka, u kreiranju svoje energetske politike vode, jesu: a) sigurna opskrba, i b) povoljne cijene. Trećega nema, ma koliko se geopolitika u strateška energetska promišljanja nastojala uplitati kao dominantan čimbenik. Ona to nikada ne može biti, a može poslužiti jedino kao pomoćno sredstvo za postizanje još povoljnijih ugovornih kondicija po kupca u odnosu na dobavljača. Jer glavni je zadatak osmišljavanja energetske politike svake zemlje očuvanje konkurentne sposobnosti njezinoga gospodarstva, a što je moguće jedino uz jeftinu energiju ili energiju koja nije skuplja u odnosu na onu kojom se služe konkurenti.

Slična je stvar i oko plinovoda „Turski tok“ kojim će ruski plin od iduće godine stizati u Tursku, a vjerojatno i na jugoistok Europe i u Srednju Europu. Paradoks spomenutih američkih snakcija je u tome što je taj plinovod već završen, a turski i ruski čelnici Erdogan i Putin zajednički ga puštaju u pogon već 8. siječnja.

Ali u novom zakonu o vojnom proračunu SAD navedeno je i još nešto: „Obnoviti i produžiti dozvolu za financiranje Ukrajine u iznosu od 300 milijuna dolara. Te mjere podrazumijevaju pomoć u sferi sigurnosti, te uključuju i letalno (smrtonosno) oružje i nove sustave krstarećih raketa za obalnu stražu i protubrodske rakete.“ Dakle, još jedna odredba kojoj se Moskva odlučno protivi, konkretno, protivi se američkim isporukama Ukrajini „letalnog“ naoružanja, i koja će Trumpu otežati pokušaj smirivanja strasti i pokretanja normalizacije odnosa s Rusijom. A upravo su Trumpove prošloljetnje najave moguće obustave američke vojne pomoći Ukrajini na kraju i postale povod za pokretanje njegovog opoziva u Kongresu. Jer ukoliko SAD Ukrajini, kako je zakonom navedeno, počmu isporučivati svoje krstareće rakete, o nekoj normalizaciji odnosa s Rusijom suvišno je i govoriti. Štoviše, nad njihovim će se horizontom nadviti još samo veća tama.

Slijedeći eklatantan primjer destruktivnog i iracionalnog postupanja Kongresa je uvođenje sankcija protiv Turske. Jer kakva god ta zemlja bila, i kakav god neugodan i tvrd sugovornik bio njezin vođa Erdogan, turska vojska je poslije američke najveća u NATO savezu, a strateška je uloga te zemlje nezamjenjiva. Ako je Kongresu teško shvatiti da i Turska, kao suverena država ima vlastite nacionalne interese ali i svoje brige i probleme vezane s terorizmom, makar oni bili i drugačiji u odnosu na američke poglede na turske južne susjede i tamošnje političke i sigurnosne procese, to je već vrlo ozbiljan problem. A ako Kongres izglasa i druge sankcije protiv Turske, kako je najavio, Ankara je upozorila na  mogućnost protjerivanja američkih vojnika iz svojih dviju vojnih baza na jugu i jugo-istoku zemlje – ključnih za američke operacije na Bliskom istoku. Mevlut Cavushoglu, turski ministar vanjskih poslova, 11. prosinca je s tim u svezi kazao slijedeće: „Članovi američkoga Kongresa moraju shvatiti kako je Ankari nemoguće nametati tuđu volju. Kao protuodgovor Turska može postaviti pitanje zabrane američkim vojnicima korištenja dviju turskih zrakoplovnih baza „Incirlik“ i „Kürecik“.

A ovdje bih, sasvim slobodno, dodao i slijedeće: ako Kongres odluči uvesti i treći paket sankcija protiv Turske ta će zemlja izići i iz NATO saveza. Ne treba sumnjati u takav scenarij. Jer za Tursku su brojni zapadni analitičari već godinama govorili kako samo prijeti i da je „tigar od papira“, ali je ispalo posve drugačije: ona svoje najave i upozorenja provodi u djelo! I ne treba sumnjati u njihovu odlučnost za vođenje samostalne vanjske politike, što uključuje želju za ostankom u savezništvu sa Zapadom ali i za razvoj partnerskih odnosa s Istokom tj. Rusijom i Kinom. Ako Kongres to ne prihvati i počme je kažnjavati – Turska će jednostavno otići.

„Rusija – država-sponzor međunarodnog terorizma“

I, konačno, zadnji primjer iracionalne politike američkih kongresmena, koji nastavljaju „dolijevati ulje na vatru“ američko-ruskih odnosa: kongresni Odbor za međunarodne odnose 12. prosinca je odobrio prijedlog zakona kojim se od američke administracije i Trumpa traži izjašnjavanje, „odgovara li Rusija kriterijima države-sponzora terorizma“? Zakonski prijedlog, pod nazivom „Zakon o zaustavljanju zlonamjernog djelovanja temeljenog na ruskom terorizmu“, podnio je republikanski senator Cory Gardner iz savezne države Colorado. On od State Departmenta traži, da tijekom 90 dana ustanovi i Kongresu dostavi odgovor na spomenuto pitanje. Nakon usvajanja njegovog prijedloga Gardner je kazao kako ruski predsjednik Vladimir Putin „nastavlja s pokušajima nanošenja ozbiljne štete međunarodnom miru i stabilnosti“.

Odluku o unošenju na spisak država-sponzora terorizma donosi državni tajnik SAD-a temeljem kriterija prema kojima su te države „više puta pružale potporu aktima međunarodnog terorizma“.  Na tom se spisku trenutačno nalaze Iran, Sjeverna Koreja, Sirija i Sudan. Takvim zemljama State Department određuje sankcije koje uključuju zabranu američke inozemne pomoći, zabranu izvoza i prodaje vojnih proizvoda, te razne financijske i druge zabrane.

Koliko je sve ovo destruktivno svjedoči činjnica da je samo dva dana ranije u Washingtonu boravio ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov. On se sastao s Trumpom, a s američkim kolegom Mikeom Pompeom održao je zajedničku konferenciju za novinare. Pa iako se i tom prigodom vidjela sva dubina međusobnih problema i različitih pogleda na brojne svjetske probleme, iz njihovih se riječi nazirala i jasna želja za poboljšanjem odnosa, isticala se potreba daljnjih sastanaka i novog Pompeovog dolaska u Rusiju, naglašavalo se povećanje međusobne  robne razmjene ove godine  i td. i td. A ovakvi zakoni, kakvoga je predložio Gardner a usvojio Odbor za međunarodne odnose, ne samo da na to negativno utječu, već su i opasni zbog različitog tumačenja tko je to, zapravo, danas u svijetu terorist? Dovoljno je vidjeti kako se na spomenutom američkom spisku država-sponzora terorizma nalazi i Sirija (dakle, službena vlada u Damasku), koju, opet, Rusija i niz drugih država smatraju borcima protiv islamističkog terorizma. Za Rusiju niti Sjeverna Koreja nije zemlja-sponzor međunarodnog terorizma, ali isto tako niti Iran.

Slični štetni procesi događaju se i u EU

Ali kako se ne bi pomislilo da samo američki Kongres djeluje iracionalno, treba reći kako je destruktivno ponašanje danas prisutno posvuda u svijetu. Ponajprije u Europskoj uniji. Njezin paradoks se ogleda u činjenici kako više manje sve zemlje-članice znaju da su po njihove nacionalne interese štetne američke sankcije protiv Irana, da su po njih još štetnije sankcije EU protiv Rusije, „čudna“ imigracijska politika Bruxellesa i izbjegličko pitanje i td. i td. Međutim, pod pritiskom EU parlamenta i drugih institucija države su nemoćne bilo što samostalno poduzimati. Slično je i u raznim međunarodnim institucijama i organizacijama za koje se prečesto pogrešno misli da je u njima još ostalo poneko „zrno razuma“.

A proces, kada je država primorana provoditi politiku protivnu svojim nacionalnim interesima, ne može dugo trajati bez pojave ozbiljnih, negativnih posljedica. One su već i sada vidljive i na europskom i američkom tlu.

Jer, primjerice, nitko razuman ne može reći kako je američki nacionalni interes protjerivanje Turske iz NATO saveza, ili, još više, rat SAD-a s Rusijom i(li) Kinom. Isto vrijedi i za EU. Međutim, razuma je preostalo malo, a ludilo koje je zahvatilo liberalni svijet, očito, nema granice. A kada je to tako, i Rusija i Kina su na odluke Kongresa primorane djelovati na razini strateškog planiranja, a ne političkog reagiranja na idiotske izjave i istu takvu retoriku, jer bi na njih ipak trebali reagirati psihijatri. A vanjska se politika takvom dijagnostikom ne bavi. S tim u svezi upozoravam kako Rusija upravo nešto slično i priprema: u ožujku iduće godine ona bi trebala usvojiti novu nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj će biti puno iznenađenja. Ali otom-potom. Zato bi Europa u svemu ovome ludilu trebala biti puno pametnija jer će se ono ponajprije njoj (tj. svima nama) i „obiti o glavu“.

Objavljeno 20. prosinca u tjedniku 7Dnevno

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like