Zoran Meter: Moskva zauzima čvrsti stav: kraj idile njemačko-ruskih odnosa

Ako se EU i odrekla svog „prava na pol u multipolarnom svijetu“, pitanje je jesu li ga se partikularno posve odrekle Njemačka i Francuska, ili će u pregovorima s SAD-om ustrajavati na svojim pravima i „privilegijama“ kada su njihovi interesi u odnosima s Rusijom, Kinom ili bilo kojom drugom zemljom izvan Zapadnog „lagera“ u pitanju

Konačno smo dočekali ono što se već mjesecima najavljivalo kao (ne)moguće s obzirom na golemo protivljenje Sjedinjenih Država Njemačkoj i EU u cjelini po tom pitanju: počeli su radovi na dovršenju ruskog plinovoda Sjeverni tok 2 koji bi dnom Baltičkog mora morao povezati rusku i njemačku obalu dvjema cijevima ukupnog kapaciteta od 55 milijardi m3 plina godišnje, paralelno s već operativnim plinovodom Sjeverni tok (o tome nešto više kasnije u tekstu).

Velika politička bitka koja se oko tog projekta vodila (i još se vodi) između dviju strana Atlantika nije se ticala samo energetske važnost za Njemačku i EU, već i one geopolitičke. Naime, samostalno vođenje energetske politike, kao jedne od triju nužnih komponenata za bilo čiju geopolitičku neovisnost (uz onu vojno-sigurnosnu i gospodarsku samostalnu politiku), moglo bi Europsku uniju znatno približiti svom donedavno snažno proklamiranom cilju – dobivanju statusa globalnog geopolitičkog čimbenika čije će se mišljenje i interesi uvažavati od strane svih ostalih ključnih „igrača“. Prema svemu sudeći, za taj cilj Europskoj uniji nedostajat će još „samo“ dimenzija vojno-sigurnosne autonomnosti (tj. vlastite obrambene snage izvan sadašnje NATO strukture ili paralelne s njima) ali u slučaju unutarnjeg preustroja na po većinu članica EU zadovoljavajući način (što sada nije slučaj i zbog čega je Bruxelles „paraliziran“ u vođenju vanjske politike što mnogi u susjedstvu EU itekako iskorištavaju) taj cilj nipošto nije i nedostižan iako trenutačno izgleda prilično sumorno. Ali krenimo redom.

Kongres izglasao nove sankcije protiv Sjevernog toka 2

Zastupnički dom američkog Kongresa prošli je tjedan dvotrećinskom većinom glasova odobrio obrambeni proračun SAD-a za iduću financijsku godinu, a isto je nedugo potom učinio i gornji dom – Senat (sada ga mora potpisati predsjednik Trump, a s obzirom kako je izglasan i više nego dvotrećinski ne može blokirati tj. na nj uložiti veto i vratiti ga na ponovno razmatranje).

Taj je dokument nama zanimljiv s dva aspekta:




prvo, u njemu su ugrađene a sada de facto i odobrene američke sankcije protiv Turske zbog kupnje ruskih protuzračnih raketnih sustava S-400 usprkos snažnom protivljenju SAD-a i NATO saveza čiji je Turska član;

i drugo, američki zakonodavci u istom su se dokumentu složili o verziji uvođenja najstrožih sankcija protiv svih sudionika projekta ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 (u opticaju je bila i blaža sankcijska varijanta).





Ovom ćemo prigodom zanemariti sankcije protiv Turske, a detaljnije ćemo se posvetiti ovim drugima, s obzirom da se, kako je gore rečeno, neposredno tiču interesa Njemačke i Europske unije i zbog čega se na relaciji Berlin (Bruxelles) – Washington godinama vode oštre političke rasprave i polemike „pro“ i „contraSjevernog toka 2.

Čudna „rupa“ u američkom sankcijskom zakonu

Međutim, ovdje je bitno naglasiti kako je američki zakonodavac Njemačkoj „ostavio rupu“ u svom novom proračunskom zakonu kada je riječ o zaštiti europskih tvrtki – što i je bio glavni „kamen spoticanja“ dviju suprotstavljenih strana. Važan element u članku 1242 tog sankcijskog zakona je onaj, da su iz njega iznenada iščezle tvrtke koje su pružale svoje usluge brodovima koji sudjeluju u izgradnji spornog plinovoda (sada se radi isključivo o ruskim specijaliziranim brodovima s obzirom da su se početkom godine povukli oni talijanski i švicarski zbog straha od američkih sankcija uvedenih u prosincu 2019. g.). Iz istog zakona su također nestale luke koje pružaju logističku potporu za nastavak izgradnje plinovoda, a sankcije se, što je najvažnije, neće moći nametnuti državnim i lokalnim organizacijama i strukturama Norveške, Švicarske, Velike Britanije ili bilo koje zemlje EU, osim ako se ne radi o  tržišnim tvrtkama.

A upravo je to i najvažnije, s obzirom na njemački plan kojeg je nedavno objavio tamošnji medij Bild (iako je, navodno, u međuvremenu povučen). Naime, radi se o planu osmišljenom u njemačkoj saveznoj državi Mecklenburg-Zapadno Pomorje i donesenog s ciljem zaobilaženja američkih sankcija. Regionalna vlada planira osnovati “Fond za klimatske promjene”, a istodobno će Sjeverni tok 2 proglasiti najvažnijim elementom zaštite okoliša u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju i učiniti sve moguće kako bi se olakšao njegov završetak. Bit te ideje je da bi spomenuta zaklada trebala osnovati tvrtku čiji bi se proizvodi i usluge koristili isključivo za dovršetak izgradnje plinovoda. Tako će njemačke tvrtke moći pružiti svoje usluge Sjevernom toku 2 posredstvom zaklade i njene tvrtke. S tehničkog gledišta, njemačke, odnosno europske tvrtke neće komunicirati s operaterom projekta plinovoda Sjeverni tok 2 i time će izbjeći američke sankcije.




Ako su SAD mogle promijeniti tekst prijedloga zakona i ostaviti u njemu „rupu“ koja odgovara njemačkim interesima, i Berlin sada ima priliku stvoriti fond koji će štititi europske tvrtke od američkih sankcija.

A da bi se sve moglo odigrati upravo u ovom smjeru, svjedoči i slijedeća vijest.

Počeli radovi na dovršetku plinovoda Sjeverni tok 2

11. studenog, svega dva dana nakon izglasavanja navedenog američkog sankcijskog zakona i nakon skoro jednogodišnje stanke, nastavljeni su radovi na dovršetku plinovoda Sjeverni tok 2, izvijestila je tvrtka-operater, Nord Stream 2 AG, precizirajući, kako se svi radovi odvijaju u punom suglasju s prethodno dobivenim dozvolama nadležnog njemačkog energetskog regulatora – BSH. Ruski specijalizirani brod „Fortuna“ počeo je s polaganjem plinovodnih cijevi na nedovršenoj dionici u njemačkim vodama Baltičkog mora. On će na dno mora položiti dvije cijevi u duljini od 2,6 kilometara, na dubini od 30 metara.

Nakon dovršetka preostale kratke njemačke dionice ostaje još za dovršiti znatno veći dio posla – onaj kroz danske vode, u dužini od po 80 kilometara za svaku od dviju cijevi, za što također postoji odobrenje tamošnjeg energetskog regulatora – DEA. Danci tvrde kako im tvrtka Nord Stream 2 AG još uvijek nije dostavila novu agendu za nastavak radova, pa je očito kako ruski Gazprom i njegovi europski partneri u tom projektu (Shell, Wintershal, Uniper, OMV i Engie) čekaju i formalni završetak ove (geo)političke „sage“ na relaciji Berlin-Washington. Međutim, spomenuta vijest daje nekakav „vjetar u leđa“ završetku projekta. Iako je već idućeg dana, 12. prosinca, iz SAD-a stigla posve suprotna izjava. Naime, kako navodi njemačka agencija DPA, neimenovani visoki dužnosnik američke administracije izjavio je kako Sjeverni tok 2 „nikada neće biti završen“. Rusija, prema njegovim riječima, nema šanse za dovršetak plinovoda, on nikada neće biti dovršen i nikada neće opskrbljivati Europu ruskim plinom. „Da je Nord Stream 2 mogao dovršiti projekt, već bi to odavno učinili ”, kazao je neimenovani dužnosnik Bijele kuće. Slično govori i senator Ted Cruz (r).

Međutim, ako se poslužimo tom istom logikom neimenovanog američkog dužnosnika, odnosno „okrenemo pilu naopako“, možemo reći slijedeće: „Da je njemačka vlada željela odustati od navedenog projekta, već bi to odavno učinila.“ Naravno, u ovakvim stvarima, poglavito kada je u njih duboko involviran Washington, uvijek treba pričekati s davanjem završnih ocjena.

Amerikanci ništa ne daju džabe

Međutim, spomenuta „rupa“ u američkom zakonu sigurno se nije slučajno potkrala, već je rezultat mogućeg kompromisa koji bi Njemačku i EU mogao skupo stajati barem u nekom srednjoročnom razdoblju tj. mogao bi ih lišiti navedenih snova o geopolitičkoj autonomiji (samostalnosti) i vratiti u krutu zbilju – položaj potpune vanjskopolitičke i sigurnosne ovisnosti o SAD-u. Naime, novoizabrani predsjednik Joe Biden želi „slatkim riječima“ vratiti EU u američki zagrljaj nakon što je Trump svojom „slonovskom diplomacijom“ „porušio većinu mostova“ na kojima se temeljilo prekoatlantsko savezništvo – a jedan od najvažnijih svakako je gubitak međusobnog povjerenja. Međutim Trumpovi pritisci na EU ipak su u mnogomu „omekšali“ tvrde europske stavove po brojnim vanjskopolitičkim pitanjima, do te mjere da bi EU po Bidena sada mogla postati „lagan zalogaj“ (osim po nekim strateškim pitanjima oko kojih će još biti prilično „natezanja“). Biden bi sve to sada morao dovršiti „mekom diplomacijom“ tj. vratiti „odmetnutu“ i „zaigranu“ EU  tamo gdje joj je, prema mišljenju Washingtona i mjesto – u čvrsti američki zagrljaj. Jer nakon Trumpa, Bidenova „uljudbena politička  retorika“ za mnoge EU političare bit će pravi „melem za uši“. Međutim, da bi sve tako i bilo Biden se mora riješiti obveze (koju mu sada nameće i zakon izglasan u Kongresu) o uvođenju sankcija protiv Sjevernog toka 2 tj. njemačkih i europskih strateških energetskih interesa. Jer sankcijama bi samo nastavio identični Trumpov politički pristup prema EU, a što je po Bidena „svetogrđe“, a što je još važnije – polučilo bi isti efekt kao Trumpova politika – tj. veliko ništa! Jer prema saveznicima je neprirodno ići prijetnjama sankcijama – barem ne tako otvoreno i grubo kako je činio Trump. Drugim riječima, spomenuta „rupa u zakonu“ mogla bi biti namjerno ostavljeno spasonosno rješenje za Bidena i američke interese u EU, za što je nužan kompromis tj. popuštanje s obiju strana jer u ovoj „igri“ s velikim ulozima nitko ne smije izgledati poraženo.

A njemačko popuštanje intenzivirano je upravo nakon što je postalo sigurno da je Biden budući čelnik najmoćnije zemlje svijeta.

Dio njemačke elite – tradicionalno okrenute američkim demokratima, Bidenovu je pobjedu jedva dočekao, jednako (što je i posve logično) kao i vojna elita iz Bundeswehra. Međutim drugi dio njemačke elite (prije svega one poslovne iz krugova industrijskog biznisa i dalje ima proruski stav zbog čega je njemačka elita trenutačno podijeljena kao rijetko kada u povijesti. Ali da se službeni Berlin ipak okreće u smjeru Zapada i vraća u čvrsti američki zagrljaj svjedoči i nedavno „zaklinjanje na vjernost“ SAD-u  njemačke ministrice obrane Annegrete Kramp-Karrenbauer, kada se usprotivila riječima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da je Europskoj uniji nužan razvoj samostalne obrambene jezgre, kao preduvjeta za njenu geopolitičku autonomiju (o čemu je posljednjih tjedana govorio i povjerenik za vanjsku politiku i sigurnost EU Josep Borrell). Nakon ove izjave njemačke ministrice došlo je do naglog zaoštravanja političke retorike između Berlina i Moskve, u kojoj je rusko Ministarstvo vanjskih poslova istu ministricu čak nazvalo „infantilnom“ i „zaboravljivom“ kada su u pitanju događaji iz Drugog svjetskog rata!

Putin zauzima čvrsti stav prema Njemačkoj

Rusko-njemački odnosi posljednjih su mjeseci sve lošiji, što je intenzivirano nakon „afere Navaljni“, a poglavito nakon Bidenove pobjede na američkim izborima. Sama činjenica da se tradicionalno česti sastanci Putin-Merkel nisu održali već godinu dana (korona-kriza s tim nema nikakve veze) dovoljno govori. Putin mijenja politiku svjestan kako je era „Frau Merkel“ završila i da Njemačka za 9 mjeseci dobiva novu vladu. Neovisno tko će joj biti na čelu Putin sada daje do znanja kako više neće biti nikakvih privilegija i (uzaludnih) iščekivanja dobrih poteza s njemačke (i EU) strane u zamjenu za rusku strpljivost na po sebe ključnim geopolitičkim žarištima, prije svega u ruskom okružju – što se najbolje vidjelo u ruskim potezima prema Bjelorusiji, a još više u Nagorno Karabahu gdje je Moskva s Ankarom riješila problem – potpuno ignorirajući interese Zapada, u prvom redu Francuske i SAD-a koji su ostali potpuno marginalizirani. Da je Rusija spremna na sve svjedoči i prošlotjedni posjet Moskvi predsjednika njemačke oporbene krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku – AfD Tina Krupalle (na ruski poziv!) i njegov razgovor s ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom. Kada imamo u vidu da se savezna vlada u Berlinu, sastavljena u prvom redu od koalicije CDU/SPD, svim silama i na sve moguće načine bori protiv stranke AfD (odustajući tek relativno nedavno i od namjere njene zabrane, zbog naglog rasta njene popularnosti u vrlo kratkom vremenu od osnutka, a osim toga, ta je, gotovo pa protu-sistemska stranka sada i najjača njemačka istinski oporbena stranka uopće) poruka Moskve Berlinu je i više nego jasna.

A da je idila u međusobnim odnosima završila svjedoče i prošlotjedne riječi Sergeja Lavrova na sastanku Ruskog vijeća za međunarodne poslove, kako je Njemačka, za razliku od Francuske, potpuno lišena neovisnosti u geopolitici, ali da pri tom (svejedno) tvrdi kako je lider u EU. Istodobno je, kazao je Lavrov dalje, i sama EU postala jedan od američkih instrumenata. Posebno oštro zvuče njegove slijedeće riječi:

„Očito da je Europska unija napustila svoje tvrdnje o ulozi jednog od polova u (globalnom) multipolarnom sustavu, …i u potpunosti je orijentirana na SAD. Francuzi imaju nešto drugačiju liniju, ali dominantna tendencija Europske unije je napuštanje svojih prava na pol u multipolarnom svjetskom poretku.”

Dakle, upravo bi to bila ona cijena koju će Njemačka i EU morati platiti SAD-u, o kojoj sam govorio ranije u tekstu. A ako se EU i odrekla svojeg „prava na pol u multipolarnom svijetu“, pitanje je jesu li ga se partikularno posve odrekle Njemačka i Francuska, ili će u pregovorima s SAD-om ustrajavati na svojim pravima i „privilegijama“ kada su njihovi interesi u odnosima s Rusijom, Kinom ili bilo kojom drugom zemljom izvan Zapadnog „lagera“ u pitanju.

Upravo o tome bi i moglo biti riječi u opisanom scenariju oko Sjevernog toka 2. Jer da taj projekt nije u interesu Berlina Njemačka bi ga se već odavno odrekla, neovisno o velikim financijskim kompenzacijama koje bi u tom slučaju morala isplatiti Gazpromu i njegovim europskim partnerima koji su već odavno u potpunosti osigurali njegovu financijsku konstrukciju kroz izdavanje više milijardi eura vrijednih kreditnih aranžmana. Novac za kompenzaciju već bi se sigurno pronašao.

Zaključak:

Usudio bih se reći kako je ovakav scenarij s kontroverznim plinovodom (scenarij, da ipak bude dovršen) nekako i najlogičnije rješenje. Njime će sve tri ključne strane dobiti ono što su i htjele – uz određene kompromise: Rusija, koja bi ovim plinovodom mogla značajno povećati izvoz plina u EU, već je ranije morala pristati na značajna ograničenja iz Bruxellesa vezana uz tzv. treći energetski paket EU na svoju štetu; SAD dobivaju natrag „odmetnutu“ EU (što im je najvažnije) ali gube planiranu supstituciju za taj ruski plin kroz isporuke američkog LNG-a; i konačno, Njemačka dugoročno rješava problem svoje energetske sigurnosti i osigurava stabilne uvjete za razvoj industrije i konkurentnost svoga gospodarstva na globalnoj razini.

Ali za konačni zaključak ipak je prerano. Jer i Sjedinjene Države imaju svojih velikih unutarnjih dubioza koje se tek trebaju rješavati i koje će također iziskivati puno kompromisa, za koje, međutim, još uvijek nema previše volje ni sa jedne od sukobljenih strana političkog i ideološkog spektra.

Komentari

komentar

You may also like