Jedan sukob završio, otvara se drugi – na granici EU
One zemlje iz bivšeg SSSR-a, koje Moskva smatra svojom neposrednom zonom utjecaja i koje su u kombinaciji svoje volje (obično je samo stanovništvo po tom pitanju redovito bilo krajnje polarizirano) i vanjskog utjecaja Moskvi okrenule leđa i svoj put razvoja usmjerili s pogledom na Zapad, platile su za to vrlo visoku cijenu – i Gruzija i Ukrajina ostale su bez važnih dijelova svojih teritorija, dok su one zemlje, koje su vodile umjereniju i uravnoteženiju politiku prema Rusiji i Zapadu prošle puno bolje, a što se najbolje vidi u primjeru Azerbajdžana
U tijeku je postavljenje završnih figura za „konačni obračun“ svjetskih velesila – preciznije, za izgled budućeg svijeta u novom poretku koji se upravo oblikuje na ruševinama onog poslijeratnog i čiji se obrisi sve više naziru. Posve je izgledno kako završava era Zapadne dominacije, prije svega američke globalne hegemonije i Pax Americana, uspostavljene nakon pobjede SAD-a u hladnom ratu i raspada SSSR-a. Naglo i posve neočekivano „uskrsnuće“ ranije već od Zapada „pokopane“ Rusije i nevjerojatan uzlet Kine u sferu danas gospodarski gotovo ravnopravnog suparnika SAD-u u svega nešto više od dva desetljeća tome su i najbolji dokaz, ali i smjerokaz koji pokazuje kako je upravo multipolarnost glavno obilježje novog svjetskog poretka koji dolazi. Ta multipolarnost ili policentričnost može imati dva smjera: ili međusobnu suradnju ključnih globalnih polova na više-manje ravnopravnim osnovama, ili ukopavanje u vlastite rovove, gdje će ključni igrači jedni drugima nastojati „podmetati noge“ gdje i kada god to budu mogli.
A kako je logično, s obzirom na povijesna iskustva, da se dominantna sila grčevito bori za zadržavanje vodeće pozicije i da ta borba traje sve do njezine spoznaje kako ona više nema smisla (tada dominantna sila u pravilu ili propada ili teži kompromisima), za očekivati je da se u trenutačnoj – tranzicijskoj fazi svijeta, Sjedinjene Države nastave boriti na dva fronta – protiv Rusije (kao najopasnijeg vojnog suparnika) i protiv Kine (kao najopasnijeg ekonomskog konkurenta ali vrlo brzo i onog vojnog). Je li Washington, možda, u rečenom kontekstu ipak došao do spomenute spoznaje o iluzornosti svoje borbe za održanje globalne hegemonije još je teško za reći. Međutim, to će se moći iščitati vrlo brzo nakon preuzimanja vlasti od strane nove administracije na čelu s Joe Bidenom i njegovih prvih vanjskopolitičkih poteza. Hoće li Bidenova administracija nastaviti sa zaoštravanjem odnosa prema dvjema mega-državama s ciljem konačne pobjede, ili će težiti pronalasku nekog novog „Kissingera“ u svojim redovima, koji bi nekakvom „genijalnom“ politikom mogao pokušati iznova uspostaviti narušeni status quo barem s jednom od dvije konkurentne sile, što bi po Washington u ovakvoj konstelaciji snaga bilo idealno? Jer SAD su i dalje najjača supersila, ali supersila u slabljenju i to svaki ozbiljni svjetski analitičar zna.
Ali dok je god u Washingtonu dominantna „tvrda struja“ i dok ne dođe do kvalitativne promjene tamošnje vanjske politike, postojeća i neka potencijalna nova globalna i regionalna krizna žarišta i „neuralgične točke“ bit će i dalje ona mjesta na čijim će se bojišnicama, uglavnom tuđim rukama i tuđom krvlju razračunavati suprotstavljene globalne silnice – svaka podržavajući svoga favorita. U tim i takvim okolnostima mjesta i vremena za neutralnost slabijih i manjih država sve više ponestaje, jer došlo je vrijeme konačnog povlačenja graničnih crta između interesnih sfera globalnih supersila.
Nedavno smo na jednom, geopolitički i geostrateški izuzetno značajnom prostoru – Južnom Kavkazu, svjedočili raspletu jedne od takvih opasnih kriza (iako još uvijek ne do kraja ali s vrlo jasnim naznakama tko je u takvom raspletu postao pobjednik) – one u Nagorno Karabahu, kroz zaustavljane kratkotrajnog ali intenzivnog i krvavog rata. Rata iz kojega su, osim Azerbajdžana kao pobjednika na bojnom polju, u globalnom geopolitičkom smislu kao pobjednice izišle Rusija i novi ozbiljni geopolitički igrač – Turska.
I dok se dim s tamošnjih bojišnica još gotovo pa i nije razišao, moguće je da počinje sazrijevati jedna nova kriza, na još jednoj neuralgičnoj točci na europskom kontinentu, ali ovoga puta zapadnije i tik uz granicu s Europskom unijom. Nije riječ o Bjelorusiji (iako i ona spada u ovu istu veliku „igru“ konačnog obračuna gdje će pobjednik biti samo jedan), već o Moldaviji. Evo i zašto:
Problem na granici EU „zamrznut“ već 30 godina
Pridnjestrovlje ili Transdnjestar jedna je od spomenutih neuralgičnih točki europskog kontinenta, s visokim potencijalom prerastanja u opasnu krizu ako bi stanje nekontrolirano izišlo izvan okvira trenutačnog kakvog-takvog nadzora. A opasne krize uvijek su tamo gdje se na nekom prostoru prelamaju ili sudaraju geopolitički interesi Rusije i Zapada, kao što je to ovdje eklatantan slučaj. A kako je nedavno „s mrtve točke“ na teži način – ratom – pokrenuto rješavanje 30-godišnjeg „zamrznutog“ problema Nagorno Karabaha (za idućih 5 godina biti će odgođeno konačno definiranje njegovog statusa s obzirom da je kontrola nad njim i dalje u rukama većinskog armenskog stanovništva, ali je Azerbajdžan sada ipak ratom uspio vratiti 7 svojih okupiranih zona oko samog Karabaha, kao i južni dio te regije, što je bilo dovoljno za postizanje trojnog sporazuma Rusija -Azerbajdžan-Armenija o prekidu rata i razmještaju ruskih mirovnih snaga na linije razgraničenja i u samom Karabahu), možda je red došao i na Pridnjestrovlje, barem ako je suditi prema prošlotjednim vijestima. O njima nešto više kasnije, a sada se ukratko upoznajmo s tom regijom.
Pridnjestrovlje je moldavska regija veličine svega oko 4 tisuće km2 i s oko 550 tisuća stanovnika (proteže se uz rijeku Dnjestar, regija je duga oko 200 km, s široka svega 12-15 km), smještena uz granicu s Ukrajinom. Ona je 2. rujna 1990. g. jednostrano proglasila svoju nezavisnost nakon što je Moldavija proglasila nezavisnost od SSSR-a. U tome je ovoj međunarodno nepriznatoj republici pomogla tadašnja, tamo stacionirana 14. sovjetska armija, onemogućivši moldavsku vladu da nad njom uspostavi nadzor. Ruska vojska i sada je stacionirana u Pridnjestrovlju u svojstvu mirovnih snaga, iako Kišinjev od početka takav njihov status ne priznaje i želi da se ona povuče u Rusiju i da ju zamjeni međunarodna civilna misija.
U takvom su kontekstu uvijek zanimljivi i politički procesi unutar Moldavije, poglavito kroz činjenicu da ta zemlja teži priključenju euroatlantskim integracijama u čemu ima svesrdnu potporu EU, SAD-a i poglavito Rumunjske s kojom na zapadu i graniči. S Rumunjskom ima i veliku etničku, kulturološku, jezičnu bliskost zbog čega u Rumunjskoj egzistira i prilično jaka politička struja koja se zalaže za inkorporaciju Moldavije u rumunjski teritorijalni korpus. Isto takva snažna integralistička struja postoji i u Moldaviji, iako tamo baš svi na to ne gledaju previše blagonaklono (kada jednom ostvariš nezavisnost, političke i poslovne elite teško je se odriču, jer bi, u protivnom, opet morale svoje interese na vlastitom prostoru dijeliti s nekim drugim igračima, pa makar i onima, njima vrlo sličnima u svakom pogledu). S druge strane Pridnjestrovlje, koje je od 1792. g. postalo dijelom Ruskog Carstva, povijesno je nastanjeno slavenskim življem, uglavnom Rusima i Ukrajincima koji s velikim protivljenjem gledaju na bilo kakve pokušaje integracije Moldavije i Rumunjske.
Političke prilike u Moldaviji
Ta država, smještena između Rumunjske i Ukrajine s 3,5 milijuna stanovnika, ima polupredsjednički sustav. Proteklih tjedana pozornost svijeta plijenili su moldavski predsjednički izbori, na kojima je pobjedu ispred proruskog, aktualnog predsjednika Igora Dadona, odnijela pro-zapadna kandidatkinja Maia Sandu (o važnosti te pobjede malo kasnije u tekstu). Zemlju razdiru duboka politička proturječja i sukobi, koji se ogledaju kroz 3 elementa:
Prvo, korupcija, kao najveći društveni problem. Tu se prije svega ističe oligarh Vladimir Plahotnik, biznismen koji je gotovo u potpunosti kontrolirao tu zemlju sve do 2019. g., kada su ga nakon zajedničke političke umiješanosti protjerale SAD, EU i Rusija. Politička platforma Maie Sandu bila je temeljena upravo na borbi protiv korupcije i na nju je ona pozvala domaću inteligenciju i mladež ali i veliku moldavsku dijasporu u EU koja se uvelike odazvala pozivu da iziđe na izbore i koja je, da facto, i omogućila pobjedu Maie Sandu.
Drugo, nacionalni sporovi. Mnogi stanovnici zemlje sebe smatraju Rumunjima, a tri četvrtine stanovnika govori rumunjskim jezikom (nije čudo, do 1940.g. Moldavija je bila u sastavu Rumunjske, kada ju je Staljin pripojio SSSR-u), dok se drugi dio izjašnjavaju kao Moldavci, a tu je i treća skupina – svojevrsna smjesa Rusa, Ukrajinaca i Gagauza – turkofonskog naroda koji je prešao na kršćanstvo. Važno je spomenuti kako je rumunjska vlada podržavala i spomenutog oligarha koji je imao rumunjsko državljanstvo.
Treći negativni element je geopolitički raskol tj. dio stanovništva koje sa simpatijama gleda na Rusiju (to je aktualni predsjednik Igor Dadon čija Socijalistička stranka ima i minimalnu prevlast u parlamentu – 51 od 101 mjesta, i iz njegove stranke protječe i sadašnji premijer) i oni se nazivaju Moldavcima. Oni koji se smatraju Rumunjima, razumljivo, teže Rumunjskoj, EU i SAD-u.
Pro-zapadna predsjednica najavila tvrdu politiku prema Pridnjestrovlju
Novoizabrana predsjednica Maia Sandu nije dugo oklijevala „udariti u glavu“ problema koji tu zemlju tišti već 30 godina – na „odmetnutu“ regiju Pridnjestrovlje. Ona je, tako, za ukrajinski medij „Europska istina“ odmah nakon izbora izjavila kako joj je žao „premekanog pristupa“ Kišinjeva pridnjestrovskom rješenju, a istodobno je savjetovala Kijev da uzme u obzir takvo moldavsko iskustvo u svojim potezima prema Donbassu (odmetnutoj ukrajinskoj regiji na istoku zemlje, koja je nakon kijevske revolucije 2014. g. oružanim putom proglasila svoju nezavisnost od središnje vlade).
Za sada je teško prognozirati što u tom smislu nova predsjednica može poduzeti. Ima li ona, možda, u vidu da je Pridnjestrovlje zaokretom Ukrajine na Zapad izgubilo teritorijalnu poveznicu s Rusijom (koja je išla preko ukrajinskog teritorija – konkretno regije Odesa) pa to sada vidi kao nekakvu priliku za „tvrđi“ pristup prema Tiraspolu (glavni grad odmetnute regije), uključno i onaj vojni? Možda je Sandu u tome inspirirana i azerbajdžanskom politikom koja je 30 godina pokazivala strpljenje i konačno se odlučila za vojnu operaciju za povratom svojih teritorija, koja je urodila plodom (iako ne u potpunom obliku, tj zauzimanjem čitavog Karabaha) tj. pobjedom koja je podigla samopouzdanje i državi i naciji? Teško je reći, ali ću zbog toga ukazati na pojedine izjave Maie Sandu koje su prošli tjedan izazvale oštru reakciju Rusije.
Ona je izjavila kako postojeći format „5+2“ (OESS, Rusija, Ukrajina, kao posrednici u pregovorima između Kišinjeva i Tiraspola, te SAD i EU kao promatrači) nije učinkovit (oko toga je teško sporiti) i nije pokrenuo povratak regije u moldavski ustavno-pravni poredak. Kazala je kako će se u tom smislu potruditi dobiti od Ukrajine veliku potporu s obzirom kako ta zemlja graniči sa spomenutom regijom.
Nadalje, 26. 11. novoizabrana predsjednica Moldavije još je jednom govorila u prilog povlačenja ruskih snaga iz Pridnjestrovlja. „To je uvijek bio službeni stav Republike Moldavije. To nije vijest, već samo nastavak ispravnog stava Republike Moldavije. Sve su vlade naše zemlje imale stav da bi ovu operativnu skupinu ruskih snaga trebalo povući, a oružje zbrinuti. I da, nastavit ću ovaj smjer jer mislim kako je to ispravno ”, kazala je Sandu.
Evo reakcija ruske strane:
Prvo, citat izjave Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova od 27. studenog: „Skrećemo pozornost na intervju novoizabrane predsjednice Moldavije gospođe Sandu jednoj od moldavskih televizijskih kuća. Ona je, između ostalog, objavila svoju namjeru o traženju povlačenja Operativne grupe ruskih snaga iz Pridnjestrovlja. Smatramo kako je ova izjava usmjerena na potkopavanje napora za mirno rješavanje problema Pridnjestrovlja.“. Pri tom je dodala kako ruski mirovnjaci već dugi niz godina osiguravaju stabilnost u toj regiji, a da „svi političari i stručnjaci prije svega trebaju uzimati u obzir da se više ne prolijeva krv i da se tamo ne čuju pucnjevi. Mandat mirovne operacije jasno povezuje trajanje našeg sudjelovanja u njoj s postizanjem političkih sporazuma o rješavanju sukoba. Za sada je do toga daleko!” – zaključila je Zaharova.
Ugledni ruski vojni analitičar i doktor znanosti Konstantin Sivkov izjavio je 23. studenog ni manje ni više nego da će Rusija biti primorana svoju vojsku dislocirati u ukrajinskoj regiji Odessa (na zapadu graniči s Pridnestrovljem, op. ZM.) ako Maia Sandu „prijeđe crtu“ tj. „pokuša realizirati svoje vjerojatne planove u odnosu na Pridnjestrovlje“. Ako se to dogodi „protuodgovor Moskve je neizbježan“. „Moskva se umiješala i u sukob između Azerbajdžana i Armenije čak i uz činjenicu da tamo nije bilo ruskih državljana“, smatra ruski analitičar. Pri tom je podsjetio kako na lijevoj obali rijeke Dnjestar (prostor spomenute moldavske odmetnute regije) živi više od 200 tisuća osoba s ruskom putovnicom, te kazao kako će se Rusija u slučaju pokušaja njihove izolacije od vanjskog svijeta, „boriti do kraja“ i da će „zato biti potrebno zauzeti Odessu“.
Macron: europsku sigurnosnu arhitekturu ne može se graditi bez Rusije
U sadašnjim globalnim geopolitičkim uvjetima, o kojima sam govorio na početku teksta, ništa više nije isključeno. Serije malih, lokalnih ratova već su otpočele – od Bliskog istoka, preko Južnog Kavkaza i opasno se primiču Europskoj uniji i s juga – iz sredozemnog bazena, i s istoka, gdje je još uvijek niz neriješenih sigurnosnih problema između EU i Rusije – od Baltičkog pa do Crnog mora – od Bjelorusije, preko Moldavije do Ukrajine. Zato su u pravu oni europski državnici, poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji javno govore kako je europsku sigurnosnu arhitekturu nemoguće (iz)graditi bez aktivne suradnje s Rusijom, što ne znači i odustajanje od postojećih i dobro poznatih europskih načela i vrijednosti, kako on to definira, i u kojima se Rusiji ne treba popuštati.
Zašto je Macron u pravu? Možda zato, što to vrlo lako možemo provjeriti u praksi i u realnom vremenu. Moskva se od vremena početka ukrajinske krize 2014. g. za koju smatra kako je bila „crvena crta“ koje Sjedinjene Države nisu smjele prijeći, ponaša i samouvjereno i nepredvidljivo: one zemlje iz bivšeg SSSR-a, koje ona smatra svojom neposrednom zonom utjecaja i koje su u kombinaciji svoje volje (obično je samo stanovništvo po tom pitanju redovito bilo krajnje polarizirano) i vanjskog utjecaja Moskvi okrenule leđa i svoj put razvoja usmjerili s pogledom na Zapad, platile su za to vrlo visoku cijenu – i Gruzija i Ukrajina ostale su bez važnih dijelova svojih teritorija, dok su one zemlje, koje su vodile umjereniju i uravnoteženiju politiku prema Rusiji i Zapadu prošle puno bolje, a što se najbolje vidi u primjeru Azerbajdžana i njegovog nedavnog ratnog pohoda za uspostavu ustavno-pravnog poretka na svom teritoriju.
Gdje će se u tom smislu svrstati Moldavija na čelu s novom predsjednicom tek ostaje za vidjeti. Ali već se sada može s priličnom dozom sigurnosti reći, kako ona, samostalno, bez utjecaja ključnih međunarodnih silnica kretati u rizik nekog vojnog rješenja problema Pridnjestrovlja sigurno neće. Posve je drugo pitanje, hoće li je neke od tih silnica u takvu avanturu i gurnuti?