Zoran Meter: Naziru se dobitnici i gubitnici globalne geopolitičke bitke

Postoje izvješća da je Jaysh-e-Mohammad, militantna skupina koja djeluje iz Pakistana, već počela regrutirati militante iz Afganistana. Čelnik Jaysh-e-Mohammada posjetio je Afganistan nedugo nakon pada Kabula kako bi čestitao talibanima i zatražio njihovu potporu u operacijama protiv Indije u spornoj regiji Kašmir. Iako su talibani uvjeravali New Delhi u to da niti jedna teroristička skupina neće djelovati iz Afganistana protiv Indije, za to nema nikakvih jamstava

Prošli tjedan obilovao je vijestima geopolitičkog karaktera, u količini da ih je nemoguće analitički obuhvatiti u jednom tekstu. Oni se kreću u rasponu od propalih Erdoganovih ambicija za susret s Bidenom na marginama zasjedanja Glavne skupštine UN-a u New Yorku i njegovom naknadnom odlasku Putinu u Soči, njemačkih parlamentarnih izbora, indijskih problema s talibanima u Afganistanu, novog rusko-mađarskog plinskog sporazuma koji „iz igre“ izbacuje Ukrajinu, neočekivanih američko-ruskih kontakata na vojnom vrhu u Helsinkiju, puštanja financijske direktorice kineskog „Huawei-ja“ Meng Wanzhou iz Kanade na slobodu i td. U puno užem kontekstu tu bismo mogli dodati i zapadno-balkanske političke igrokaze bez stvarne snage i potencijala za bilo kakvo značajnije iskakanje izvan međunarodno zadanih okvira igre, poput srpsko-kosovskog „rata registarskim pločicama“.

Sve ovo ukazuje na ubrzanu dinamiku geopolitičkog preustroja svijeta, ali i jasno iscrtava ključne globalne igrače budućnosti koji će se međusobno sukobljavati ali i surađivati tamo gdje to bude nužno, dok će se „ostatak svijeta“ tome morati prilagođavati – oprezno povlačeći poteze, kako ne bi pali u bilo čiju nemilost. Neki od njih zaklon će pokušati pronaći unutar formalnih savezništava – bespogovorno ispunjavajući sve što „stariji brat“ od njih traži (neovisno o činjenici da su se i sadašnja savezništva, kao, uostalom i ona povijesna, pokazala vrlo krhka i nepouzdana, o čemu svjedoči i nedavni primjer s formiranjem trojnog pakta AUKUS između SAD-a, Australije i Velike Britanije, iz kojeg je Washington „potezom pera“ iz „igre“ u Indo-pacifičkoj regiji izbacio europske kontinentalne sile svjestan njihove beskorisnosti i nemoći za tako dalekim projiciranjem svojih snaga. I samo britansko članstvo u AUKUS-u više je deklarativnog karaktera jer vojne mogućnosti UK sada su ograničene i primarno usmjerene na imidž AUKUS-a tj. njegov anglo-američki „štih“ i karakter).

S druge pak strane, pojedine zemlje iz „drugog ešalona važnosti“ namjeravaju primarno voditi računa o  svojim unutarnjim pitanjima i nacionalnim interesima bez nužnog sukobljavanja s ključnim geopolitičkim triom (SAD, Kina, Rusija) – u najvećoj mogućoj mjeri koliko im za to bude omogućeno prostora. Tu npr. spadaju Indija i Turska, a vjerojatno će ih, donekle, pokušati slijediti i razočarane europske kontinentalne sile Francuska i Njemačka – ponajprije čvršćim uzimanjem briselskog kormila u svoje ruke.

Erdoganovo balansiranje između velikih

Turski predsjednik Erdogan bio je jako uvrijeđen činjenicom da je Bijela kuća odbila zahtjev Ankare da se sastane s američkim predsjednikom Bidenom tijekom boravka u New Yorku na 76. zasjedanju Glavne skupštine UN-a. Amerikanci su Erdoganu jasno dali do znanja da će se Biden s njim sastati u Rimu, na marginama summita G-20, što je ipak nešto drugo. Zato i ne čude slatkorječivi Erdoganovi tonovi nakon sastanka s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom u Sočiju 29. rujna. Govoreći o razvoju vojno-tehničke suradnje s Rusijom, turski čelnik podiže svoje adute u mogućem dijalogu s Amerikancima, pa makar i u Rimu. Teško je, međutim, od rimskog sastanka očekivati važnije pomake u američko-turskim odnosima, uključujući i one koji bi se odnosili na eventualno otkazivanje Ankare od kupnje druge serije ruskih protuzračnih sustava „S-400 Triumf“ što očekuju Amerikanci (onu prethodno kupljenu više nitko niti ne spominje). Proboja odnosa neće biti niti po Siriji, u kojoj Erdogan po kurdskom pitanju neće pristati ni na kakve kompromise.




Zanimljivo je da su se Erdogan i Putin sastali u jeku intenzivnih ruskih zračnih napada na sjeverozapadnu sirijsku regiju Idlib u kojoj su stacionirane i turske vojne snage koje štite tzv. oporbene snage vladi u Damasku. Dvojica državnika po tom su se pitanju dogovorili zadržati status quo, što znači zadržavanje statusa Idliba kao zone deeskalacije sukladno posljednjem sporazumu iz ožujka 2020. g. Sada će Turci povući novouvedene kontingente iz Idliba i nastaviti odvraćati lokalne militante od aktivnih neprijateljstava protiv Damaska, ​​u zamjenu za ruska jamstva protiv započinjanja velike vojne operacije sirijske vojske čija je priprema u tijeku.

Što se tiče sirijskih Kurda, Moskva u „igra tešku igru“ s obzirom na kontrolu istih od strane Sjedinjenih Država. Ali jedno je sigurno: Moskvi više odgovara kurdska kontrola nad naftnim poljima na sjeveroistoku Sirije nego turska, poglavito što Kurdi aktivno trguju naftom s režimom Bashara al-Assada. Otuda i nespremnost Rusije na potporu ozbiljnijim turskim vojnim operacijama protiv kurdskih enklava.





Erdogan i Putin razgovarali su i o mogućem drugom krugu kupnje ruskih S-400, stanju u Nagorno-Karabahu i Libiji. S jasno prikrivenom porukom Washingtonu, Erdogan je Putinu kazao slijedeće: „Ne možemo odbiti korake koje smo poduzeli. Posebno vjerujem u ovo: za nas je jako važno da nastavimo jačati veze između Turske i Rusije svaki dan.” Kazao je kako je Ankara odlučila raditi s Rusijom na zajedničkoj proizvodnji mlaznih motora, ratnih brodova i podmornica, kao i izgradnji drugog i trećeg nuklearnog reaktora za prvu tursku atomsku centralu Akkuyu koju grade Rusi, ali i o suradnji po pitanju svemira.

Ako je ijedne odnose između država moguće nazvati složenim i proturječnim onda su to sigurno rusko-turski. Dovoljno je kazati kako je Erdogan u svom govoru u UN-u kritički govorio o Krimu i ruskim izborima u toj regiji što se Moskvi nije svidjelo, ali isto tako treba naglasiti kako je puno veći dio njegovog govora bio usmjeren na kritike prema SAD-u. Ankara igra složenu igru, a Erdoganovih verbalnih i praktičnih akrobacija svjesni su i Moskva i Washington. Ni jedni od njih nemaju povjerenja u tursku vanjsku politiku ali je činjenica da u tome za sada više profitira Moskva koja s Ankarom u praksi ostvaruje gospodarske projekte strateškog i dugoročnog karaktera (plinovodi, atomska centrala, vojni ugovori o kupnji suvremenog naoružanja). S druge strane Washington još uvijek primarno računa na turski povratak pod „zapadne skute“, preferirajući tvrdu poziciju iako i ona gubi na intenzitetu. Po Washington očekivati nekakve turske tektonske unutarnjopolitičke promjene sve je više iluzorno – barem u nekom srednjoročnom razdoblju, a vrijeme istječe: ključne geopolitičke bitke upravo se odvijaju punom žestinom.

Indijski problemi s talibanima

 „Turski put“ u određenom smislu slijedi i Indija – brzorastuća regionalna velesila – bez važnijih globalnih ambicija. New Delhiju godi status regionalnog strateškog partnera Washingtonu, najbolje vidljivog kroz članstvo u koaliciji QUAD – tzv. azijskom NATO-u, kojeg, uz Indiju i SAD čine još i Australija i Japan. On Indiji omogućuje pristup suvremenom američkom naoružanju i uvježbavanju njene flote kroz zajedničke vojne vježbe (s ciljem sprječavanja projekcije kineskih globalnih interesa – što karakter spomenute koalicije niti ne skriva) ali joj taj suženi okvir onemogućuje rješavanje svojih ključnih sigurnosnih problema na azijskom tlu: odnosa s Kinom i Pakistanom, a otežava joj i gospodarsku interakciju sa zemljama Jugoistočne Azije u okviru organizacije ASEAN koja je sklona jačanju partnerstva s Kinom. Kompenzacija tog tržišta s onim australskim – koje je puno manje, ipak je nedostatno.




Svemu ovom Indiji od sada prijeti i činjenica da je na vlast u Afganistanu došao radikalni talibanski pokret – onaj isti, kojeg je prvotno sazdao Islamabad – primarno za protuindijsko djelovanje na prostoru Kašmira.

Prema navodima američkim analitičara, ovaj će problem za Indiju sada biti ozbiljan. New Delhi je proteklih 20 godina od početka američke intervencije u Afganistanu otvoreno pomagao marionetsku vladu u Kabulu financijski i ekonomski i time stekao strateški važan utjecaj za promicanje jednostavnije trgovine sa Zapadnom i Srednjom Azijom. U tu je svrhu Indija utrošila golemih 3 milijarde dolara, a sada sve to postaje – blago rečeno upitno. Afganistan, strateški smješten između ključnih indijskih suparnika, Kine i Pakistana, važan je dio Međunarodnog prometnog koridora sjever-jug, kojeg čini mreža od približno 4.500 milja morskih, željezničkih i cestovnih ruta za prijevoz roba između Indije, Irana, Afganistana, Azerbajdžana i Rusije, kao i Srednje Azije i Europe u širem smislu.

Dolaskom talibana na vlast, potencijal meke moći New Delhija u Kabulu sada ne samo što visi o koncu, već mu prijeti i presijecanje od strane Islamabada. Naime, indijske aktivnosti posljednjih desetljeća izazvale su strah u Pakistanu da će ga Indija okružiti s istoka, a proindijska vlada u Afganistanu sa zapada i sjevera.

Neugodno po Indiju je i to što Kina preuzima ključne gospodarske poluge i one vezane uz glavnu infrastrukturu Afganistana.

S ciljem sprječavanja „crnog scenarija“, New Delhi će se fokusirati na održavanje određenog stupnja političke suradnje s Kabulom, uz istodobno jačanje političkih i sigurnosnih kontakata s Rusijom i Iranom s ciljem minimiziranja rizika eskalacije terorizma. Naime, za razliku od Rusije i Kine, Indija nikad nije stupila u kontakte s talibanima niti na jednoj razini.

Postoje izvješća da je Jaysh-e-Mohammad, militantna skupina koja djeluje iz Pakistana, već počela regrutirati militante iz Afganistana. Čelnik Jaysh-e-Mohammada posjetio je Afganistan nedugo nakon pada Kabula kako bi čestitao talibanima i zatražio njihovu potporu u operacijama protiv Indije u spornoj regiji Kašmir. Iako su talibani uvjeravali New Delhi u to da niti jedna teroristička skupina neće djelovati iz Afganistana protiv Indije, za to nema nikakvih jamstava.

Iako Indija kontaktira i s Katarom s ciljem kontroliranja talibana, glavna poluga koja joj se u tom smislu nameće ipak je Šangajska organizacija za suradnju (SCO), koja uključuje Rusiju, Kinu, Indiju, Pakistan (sada je tu već gotovo punopravan član i Iran). Indija će aktivno koristiti ovaj format, što će, opet, kočiti njeno protukinesko djelovanje kroz QUAD – što želi vidjeti Washington.

Pobjeda SPD-a i njemački smjer

Slijedeći važan događaj prošlog tjedna bili su njemački izbori i minimalna relativna pobjeda SPD-a nad blokom CDU/CSU. O tome je već bilo puno riječi i sada ću se samo ukratko osvrnuti na ono što bi se s Njemačkom moglo dogoditi u doglednoj budućnosti. Naime, za pretpostaviti je kako će kandidat SPD-a Olaf Scholz ipak postati kancelar, ali da će važne ministarske fotelje morati dati malim strankama bez kojih ne može formirati vladu – zelenima i slobodnim liberalnim demokratima (FDP) – objema otvoreno proameričkim i proturuskim strankama. Tradicionalno, Zeleni bi, kao i ranije u ovakvim prilikama, mogli dobiti važno Ministarstvo vanjskih poslova, kao i ono o okolišu što se podrazumijeva. Time bi Njemačka mogla skrenuti zaoštravanju prema Rusiji (Scholz će to pokušati izbjeći), što podrazumijeva i prema ključnom njemačko-ruskom projektu i svojevrsnom simbolu njemačko-ruskih partnerskih odnosa – plinovodu Sjeverni tok 2 (zeleni su bili za njegovu zabranu, a liberali za odgodu dovršetka i pokretanja).

Tim prije što se u ključnim njemačkim medijima danas više gotovo i ne mogu pronaći stavovi koji bi se pozitivno odnosili prema ovom plinovodu. Sigurno je da će i Washington pritiskati Scholza da u buduću vladu uđe što više „Zelenih“ ili političara bliskih njihovim stavovima. Nije, zato, čudo, što iz utjecajnog njemačkog poslovnog kompleksa, tzv. Istočnog partnerstva – stižu upozorenja o mogućem krahu njemačko-ruskih odnosa i opasnosti po njemački biznis, snažno prisutan na tlu Rusije. Moskva za sada reagira hladnokrvno i ukazuje na važnost nastavka stabilnih rusko-njemačkih odnosa za stabilnost čitave Europe, ali sigurno itekako promatra razvoj događaja.

Njemački biznis upozorava i na veliki rizik po njemačku industriju zbog mahnitog inzistiranja za prijelaz na korištenje vodika umjesto plina. To je vrlo skup proces za kojeg mnogi neće imati sredstava što može biti pogubno za ukupnu industriju te zemlje. Neovisno o tome, ta upozorenja više ne sluša nitko, a glavnina politike usmjerena je na postizanje njemačke globalne dominacije u „zelenoj“ sferi. Ako to propadne, pri ovakvim planovima propast će i njemačka industrija. Berlin već od ranije govori kako će se Sjeverni tok 2 možebitno preinačiti za dostavu tzv. plavog vodika. S druge strane Rusija također radi na postrojenjima za preradu prirodnog plina u „plavi vodik“, upravo na ulaznom dijelu tog plinovoda u Lenjingradskoj regiji. Taj energent se smatra najoptimalnijim sredstvom za njemačku energetsku tranziciju do 2050. g. s obzirom da do tada neće biti moguće niti približno ispuniti planove o proizvodnji tzv. zelenog vodika (elektrolizom vode) što je tehnološki vrlo skup proces (a „zeleni vodik“ je ono čemu u konačnici teže EU energetski stratezi). Drugim riječima: njemačko-ruska suradnja i pod novom vladom, koja neće biti formirana prije Božića, sigurno će ostati zagonetna.

Mađarsko-ruski sporazum o plinu

I dok je na ključnim europskim plinskim burzama prošlog tjedna spot cijena plina skočila na  povijesni i psihološki rekord od više od 1000 dolara za 1000 m3 plina, što prijeti da čitavi napredni i dekarbonizirani svijet smjesti u povijesni otpad i prije negoli je uspio zaživjeti – (nevjerojatno, ali istinito: u Europi, tako i u Velikoj Britaniji, dolazi do „renesanse“ ugljena. Opet se, zbog enormnih cijena plina otvaraju čak i termoelektrane na omrznuti ugljen, a cijena tog „crnog zla“ („Black Evil“), kako se kolokvijalno naziva u vokabularu zelenih osvješćenika, čak je počela i rasti na tržištima) – Mađarska i Rusija izvojevale su veliku energetsku pobjedu u nikad složenijim geopolitičkim prilikama.

U Budimpešti je 17. rujna potpisan 15-godišnji ugovor mađarske državne grupe MVM i Gazproma o godišnjoj isporuci ​​4,5 milijardi kubičnih metara plina: 3,5 milijardi iz ruskog plinovoda “Turski tok” kroz plinovodne sustave Bugarske i Srbije, i milijardu kubika – kroz Austriju gdje Gazprom ima svoja velika podzemna skladišta (cijena još nije objavljena  ali sigurno nije veća od 300 dolara za tisuću kubika). Karakteristika novog ugovora je da zaobilazi ukrajinski tranzit, čime je ukrajinska „romansa“ s ruskim plinom doživjela neslavni kraj. Kijev je pogrešno bio fokusiran na Sjeverni tok 2, a ispalo je da mu je glavni udar stigao s juga, gdje se možda više moglo napraviti u sprječavanju Rusije nego na sjeveru – gdje plinovod ovisi samo o dva igrača koji ga žele – Rusiji i Njemačkoj, bez posrednika. Naime ruski plin, s juga, do Mađarske mora proći kroz dvije članice NATO saveza Tursku i Bugarsku, kao i Srbiju koja nikako nije ključni igrač, koji bi o nečem, tako geopolitički važnom odlučivao).

Za europsku plinsku krizu sada je sve manje onih koji optužuju Gazprom (koji na nju reagira hladno, ne povećavajući isporuke ali ispunjavajući postojeće ugovore), svjesni kako je ipak glupo tom ruskom energetskom divu davati „božanske“ atribute i poluge utjecaja na baš sve i svakoga iako mu ova kriza itekako paše, kao i ruskoj vanjskoj politici. Jer postoji čitavo klupko čimbenika koji su pokrenuli europsku energetsku krizu: od brzorastuće Kine, oporavka svjetskog gospodarstva od pandemijskih posljedica i povećane potražnje plina, proizvodnje ukapljenog plina, skretanja američkih i katarskih LNG tankera na tržišta jugoistočne Azije i Latinske Amerike, pa sve do spekulativnih manipulacija sredstvima EU za oporavak i riskantnih akrobacija europskih energetskih „čarobnjaka“ sa „zelenom“ tranzicijom.

Komentari

komentar

You may also like