Zbog takvog stanja svijesti borba protiv islamskog ekstremizma i je vrlo složena i u konačnici teško može dovesti do potpune pobjede. A već je ranije netko pametniji od mene dobro kazao: pobijedit će onaj narod i ona vjera za koju je taj narod spreman umrijeti. Nije potrebno naglašavati kako u tom smislu stoji civilizirani i u svoju udobnost uljuljkani zapad, već odavno „procjepljen“ i protiv vjere i protiv bilo kakvih oblika žrtvovanja za neka uzvišena načela koja i sam (većinom samo formalno) smatra takvima. Štoviše! Zbog svoga komfora zapadni čovjek nije spreman ni na „žrtvu“ za pomoć svome bližnjemu, ni za stvaranje onog najvažnijeg – svoga potomstva, ali će zato na sav glas podržavati neke čudne i protuprirodne ideologije i pritom sve oko sebe optuživati za katastrofalno demografsko stanje. Međutim svijet se mijenja na bolje samo unutarnjom promjenom samoga sebe.
Svi se, vjerojatno, još jako dobro sjećamo bruke koju je diljem svijeta Hrvatskoj, kao državi, a onda i svim njezinim građanima priredio bivši predsjednik Vlade RH Ivo Snader, kada je pod pritiskom optužbi hrvatskog Državnog odvjetništva, u maniri okorijelog kriminalca pobjegao iz Hrvatske i nedugo potom pod „svjetlima reflektora“ svjetskih medija uhićen od strane revnog austrijskog sigurnosnog aparata. Daljnja sudbina bahatog Sanadera, skupa sa sramotnom epizodom njegovog pokušaja bijega, vjerojatno su jedinstveni slučaj tako brzog političkog, moralnog i, općenito, ljudskog pada nekoga od najmoćnijih političara svojega doba bilo koje zemlje svijeta. Naknadnih sudskih procesa i presuda protiv pojedinih premijera ili predsjednika država je bilo, čak i onih vrlo zvučnih (npr. protiv ex britanskog premijera Tonyja Blaira zbog laganja o iračkom posjedovanju kemijskog oružja zbog kojega je 2003. g. i bila pokrenuta američko-britanska invazija na tu zemlju koja je rezultirala stotinama tisuća ubijenih civila; ili ex francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja zbog primanja milijunskih donacija za svoju predsjedničku kampanju od strane, nešto kasnije ubijenog libijskog predsjednika i neugodnog svjedoka Muammara Gaddafija i td. i td.). Ali sve su to bili pravosudni procesi, pokrenuti tek nakon dostatnog protoka vremena od kada su te osobe obnašale državne dužnosti. Drugim riječima radilo se o vremenskim distancama nužnim da se ne dogode nekakvi nepredviđeni, a onda i nekontrolirani unutarnji potresi koje bi bilo teško usmjeravati u željenom smijeru. Pritom treba podsjetiti, kako, usprkos spomenutim procesima, niti Tonyju Blaireu niti Nicolasu Sarkozyju još uvijek nije „pala niti dlaka s glave“. Jer tamošnje se poravosuđe i državni aparat uvijek pobrinu, da se, kada su u pitanju njihovi bivši visokopozicionirani političari (sada isluženi, ali koji su u svoje vrijeme odradili sve što je establišment od njih tražio), sav njihov „prljavi veš“ dobro prikrije kroz procese zaogrnute institutom „državne tajne“ jer bi, u protivnom, pale i neke puno važnije glave. Zato se ti procesi, pokrenuti radi fingiranja jednakosti vladavine prava za sve građane, u pravilu odvijaju daleko od očiju javnosti, a što onda, najčešće, od te iste javnosti brzo padne i u zaborav. Pa koga je danas u Britaniji ili svijetu (osim devastiranog Iraka i njegovog naroda) uopće briga za jednog Blaira, koji i dalje živi udobno, pruža privatne savjetničke usluge diljem tog istog svijeta i td.?
Osim toga, budimo do kraja otvoreni, kao što su korupcija i njezina tehnologija na Zapadu razvijeni do savršenstva (istočne zemlje su „male bebe“ prema razmjerima korupcije u najrazvijenijim zapadnim demokracijama, što ove zadnje ne priječi da te „male bebe“ „šamaraju“ kada i kako hoće upravo zbog njihove razine korupcije), tako i njihovo pravosuđe vrlo dobro zna odrediti tajming pokretanja pojedinih „škakljivih“ slučajeva iz sfera nacionalnih interesa ili nacionalne sigurnosti njihovih zemalja. A zašto je obračun sa Sanaderom, koji je, grubo rečeno, gotovo do samoga čina sramotnog pokušaja bijega doslovno „vedrio i oblačio“ hrvatskom politikom, njezinim gospodarskim procesima, ali i „društvenom higijenom“ u smislu nametanja neoliberalnih demokratskih načela u tradicionalno hrvatsko društvo (dakle, bio je dobar ideološki „poslušnik“ vanjskih gospodara) u Hrvatskoj proveden na ovakav, u svijetu jedinstveni način, tj. da je jedan državnik na vrhuncu svoje moći osramoćen kao najniži pripadnik neke ulične bande, taj odgovor ne znam iako ga naslućujem. Ali to ipak nije tema današnje analize.
A na sudbinu omraženog i bahatog bivšeg hrvatskog premijera podsjetili su me najnoviji događaji u Izraelu, vezani uz tamošnjeg aktualnog premijera Benjamina Netanjahua.
Naime, u toj se zemlji usložnjava političko stanje nakon što je prošli tjedan državno odvjetništvo odlučilo podići optužnicu protiv premijera Netanjahua za kaznena djela prevare, mita i korupcije. To je izazvalo reakciju njegovih pobornika koji se okupljaju na mitinzima potpore svome vođi, ali, isto tako, i njegovi protivnici na masovnim javnim skupovima zahtjevaju njegovu ostavku. Još uvijek aktualni premijer, koji tu dužnost obavlja tehnički s obzirom na nemogućnost formiranja stvarne vlade temeljem rezultata čak triju do sada u Izraelu održanih parlamentarnih izbora u posljednjih godinu dana (jednih redovnih i dvaju prijevremenih) i nakon kojih niti jedana suprostavljena politička opcija ne može formirati vlast, u televizijskom obraćanju javnosti slijedećega dana, optužio je to isto državno odvjetništvo i policiju, ni manje ni više nego za pokušaj državnog udara, pritom obećavši da će zemljom upravljati odgovorno i u skladu sa zakonom. Istodobno je pozvao i na početak istrage nad onima, koji ga, kako tvrdi – lažno optužuju. Ovime je jasno kako je Netanjahu izraelskom pravosuđu „objavio rat“ i kako se neće služiti Sanaderovim metodama „rješavanja problema“ tj. da neće kukavički bježati pred „rukom“ pravde i time de facto priznati svoju krivicu. A zašto i bi? Jer više nije u pitanju samo (ne)mogućnost opstanka na premijerskoj dužnosti, već se radi o stvarnoj prijetnji oduzimanja slobode tj. dobivanja višegodišnje zatvorske kazne ukoliko se službene optužbe na sudskom procesu potvrde kao istinite.
Prevare, mito, zlouporabe ovlasti
A evo što se dogodilo: na veče, 21. studenog, vladin pravni savjetnik Avichai Mandelblit obznanio je odluku o tri kaznena djela za koja je Netanjahu do toga trenutka bio osumnjičen, a od sada postao optuženik. To je stvorilo jedinstvenu situaciju u čitavoj povijesti suvremene izraelske države, koja će zahtjevati donošenje isto tako jedinstvenih pravnih odluka. Jer premijer, za razliku od, primjerice, gradonačelnika, ima imunitet od kaznenog progona pa će se takav politički sustav u bližoj budućnosti u Izraelu također morati promijeniti i prilagoditi novoj situaciji, čak i zakonodavnim putom.
Dakle, sva spomenuta tri kaznena djela za koja se Netanjahu optužuje bit će predana na sud radi pokretanja postupka. Po premijera je najopasnija optužba (tzv. slučaj 4000), koja se odnosi na primanje mita, prevaru i zlouporabu javnog povjerenja. Za kaznena djela u slučajevima „1000“ (protuzakoniti darovi) i „2000“ (urota s vlasnikom izdavačkog holdinga „Yedioth Ahronoth“, Arnonom Mosesom) Netanjahu će biti optužen za prevaru i zlouporabu javnog povjerenja.
Avichai Mandelblit je na kraju svog javnog nastupa izjavio, kako se, prema njegovom mišljenju, radi o teškim prijestupima aktualnoga premijera, što nanosi težak udarac na same temelje državne službe. Naravno, podsjetio je kako se Netanjahu, kao i bilo koji drugi građanin, još uvijek smatra nevinim čovjekom dok mu sud ne dokaže krivnju i donese konačnu presudu, ali i naglasio kako postoji visoka vjerojatnost da će biti osuđen.
Izraelsko Ministarstvo pravosuđa priopćilo je kako je preslika optužnice predana Netanjahuovom odvjetniku, kao i predsjedniku parlamenta (Knesseta), kako bi Netanjahu mogao od parlamenta zatražiti pokretanje postupka dodjele imuniteta.
Sam premijer je nakon ovih, po sebe krajnje neugodnih vijesti, izjavio slijedeće: „Ja uvažavam pravosudni sustav. Ali treba biti slijep da se ne vidi kako se u policiji i tužiteljstvu događa nešto loše. Svi mi svjedočimo pokušaju državnog udara s pomoću lažnih optužbi i tendenciozne istrage.“ Kazao je kako su tijekom istrage izvršena brojna kršenja pravila i da bi zato trebalo formirati komisiju koja bi provjerila policijske radnje.
U ovom slučaju optužnica protiv Netanjahua neće odmah biti uručena sudskim instancama, jer i premijer i zastupnici Knesseta imaju rok od 30 dana od dana objave optužnice kako bi zatražili imunitet, o čemu se, nakon što se o tome raspravi u nadležnom odboru, o tom pitanju odlučivali zastupnici parlamenta svojim glasovanjem. Ali problem je u tome što zbog sukoba između različitih političkih frakcija u Knessetu taj odbor još nije formiran. To će biti moguće samo u slučaju da se u bliskoj budućnosti formira vlada (što je gotovo nemoguće) ili nakon provedbe novih izbora, što znači kako se sve ovo oko formiranja nadležnog odbora može otegnuti još najmanje pola godine.
Netanjahuu, kao minimum, sada treba izborna pobjeda
A tu se onda javlja i novi, do sada nikada viđeni pravni problem u toj zemlji: ako dođe i do trećih za redom prijevremenih izbora (u ožujku 2020.g.) i Netanjahu na njima pobjedi, po prvi put se može dogoditi da kandidat za formiranje vlade bude ujedno i osoba osumnjičena za teška kaznena djela. Iz toga slijedi pitanje, može li, uopće, predsjednik Izraela Reuven Rivlin opunomoćiti takvu osobu da pokuša formirati vladu?
Takva pravna konfuzija i dosadašnje ne postojanje prakse nude Netanjahuu nekakvu šansu za optimizam, pa makar i onaj „u sjeni“ – temeljen ne na institutu dokazivanju nevinosti, već na nemogućnosti za brzo pokretanje sudskog postupka. Štoviše, u Izraelu su sudski procesi protiv „zabludnjelih“ narodnih izabranika do sada uvijek trajali godinama, o čemu najbolje svjedoči i postupak protiv bivšeg premijera (tada već ne aktualnog!) Ehuda Olmerta koji je tu dužnost obnašao od 2006.-2009.). Upravo je 2009. g. protiv njega bila i podignuta optužnica, ali je konačna i optužujuća presuda bila donesena tek 2016. godine. Ako je suditi po tome, Netanjahu može biti relativno miran još barem 7 godina. Međutim on je očito svjesan svih opasnosti koje po njega vrebaju zbog podignute optužnice, pa je za pretpostaviti kako upravo u tome i leži njegova ogorčena politička borba i želja da i dalje, nakon rekordnih, preko 8500 dana provedenih u fotelji šefa izraelske izvršne vlasti (čime je pretekao i oca izraelske države Davida Ben-Guriona) nastoji zadržati premijersko mjesto. Jer iz te fotelje (ako bi to uopće i bilo moguće), ipak je puno lakše pokušati nešto konkretno napraviti u svoju korist nego kada postaneš politički islužena osoba. Uostalom, i Izrael po tom pitanju vjerojatno djeluje po sličnom mehanizmu kao i snažne zapadne demokracije iz gornjeg dijela ovoga teksta, pa je teško za povjerovati da će dugovječnog i politički uspješnog „Bibija“ izraelsko pravosuđe i državni aparat na kraju istretirati prema Sanaderovom obrascu. Jer Hrvatska je ipak samo jedna i jedina!
„Vruća izraelska zima“ i eskalacija sukoba s „Islamskim džihadom“
Nedvojbeno je kako Izrael očekuje „vruća zima“: zemlja je politički i ideološki potpuno podjeljena, bez stabilne vlade koje je u stanju donositi ključne odluke, s vječno-nerješenim palestinskim pitanjem koje se reflektira puno šire od izraelskog državnog prostora. Osim toga u bliskoistočnoj regiji, kao i u neposrednom susjedstvu Izraela, odvijaju se aktivni i potpuno nepredvidljivi politički, vojni i sigurnsoni procesi koji bilo kojoj tamošnjoj ozbiljnijoj zemlji ne dozvoljavaju komoditet otezanja formiranja ili funkcioniranja izvršne vlasti i ne opraštaju iscrpljujuće i beskonačne političke borbe. Jer u tom se slučaju u njih, prije ili kasnije uvlače i različiti vanjski čimbenici, a što je već skupo koštalo i još ne tako davno čvrste i snažne zemlje regije poput Libije, Iraka ili Sirije. Iako se taj dio priče, zapravo, odigrao dobrim dijelom i prema izraelskom scenariju i željama (on je iz svoga susjedstva, kroz nastala državno-pravna rasula, eliminirao i svoje najžešće i najopasnije protivnike iz redova sunitskih arapskih država), Izrael itekako dobro mora paziti da se i njemu ne dogodi nešto slično. Jer unutarnji potresi upravo sada rastaču njegovog susjeda Libanon – zemlju s velikim iranskim utjecajem, u susjednoj Siriji nema mogućnosti za srednjoročnu uspostavu stabilnosti, Palestinci ne odustaju od svojih prava na vlastitu državu, islamistički terorizam u regiji sve je samo ne poražen i td. i td. Osim toga, američka zaštita Izraela sasvim je drugačija kada su u Washingtonu na vlasti republikanci (poglavito sadašnja Trumpova administracija nakon koje Izrael više nikada u SAD-u neće imati većeg saveznika) ili demokrati (u vrijeme Obamine administracije američko-izraelski odnosi rijetko su kada bili lošiji, a upravo je tada i sklopljen nuklearni sporazum s Iranom kojemu se Jeruzalem, uzaludno, najoštrije protivio).
Dakle, bilo kakva trajnija unutarnja politička nestabilnost u Izraelu (a ova sadašnja to već i je ili barem ima tendenciju to postati) slabi njegovu unutarnju koheziju. Veliki broj izraelskog arapskog stanovništva, kao i spomenutih Palestinaca ne daju toj zemlji pravo na one političke borbe pa i pogreške koje bi neka druga i dugovječnija svjetska demokracija možda sebi i mogla dozvoliti. Najbolji primjer za to su i nedavni izraelski sukobi s palestinskim militantima u pojasu Gaze iz terorističke organizacije „Islamski džihad“ iza koje stoji šijitski Iran, i koji sigurno nisu plod slučajnosti. Dvije su strane 12. studenog počele razmjenu vatre nakon što su izraelske bombe u pojasu Gaze ubile vođu oružanog krila „Islamskog džihada“ Abu al-Atu, a zajedno s njim poginula je i njegova supruga i još petorica osoba, dok je četvero njihove djece bilo ranjeno. Istoga dana izraelsko zrakoplovstvo izvršilo je i raketni napad na Damask, preciznije. na dom u kojemu živi još jedan od vođa „Islamskog džihada“ Al-Ajuri, koji je napad preživio ali je pritom ubijen njegov sin.
Uslijedila je odmazda džihadista, pa je u dva dana po izraelskom teritoriju ispaljeno oko 460 raketa, dok su Izraelci odgovarali raketiranjem položaja ekstremista. Priopćeno je kako je izraelski proturaketni sustav obrane (RRO), poznat po nazivu „Željezna kupola“, uništio 90% lansiranih palestinskih raketa, a isto je tako uvedena i izraelska pomorska blokada pojasa Gaze. Ukupno su u ovom „mini-ratu“ poginula 34 Palestinca, a 111 ih je ranjeno. Podataka o žrtvama u Izraelu nema, ali je javljeno o pričinjenoj materjalnoj šteti od raketa koje su se probile kroz sustav PRO. 14. studenog predstavnici Izraela i „Islamskog džihada“, uz posredništvo Egipta i UN-a postigli su sporazum o prekidu vatre.
Vječna spirala nasilja, kao produkt različitog stanja svijesti
Izraelska vlada i vojni vrh deset dana prije spomenutog napada donijeli su odluku o likvidaciji čelnika te spomenute radikalne organizacije jer je „taj čovjek bio generator terorizma“ (riječi premijera Netanjahua od 12. studenog). Međutim, teško je vjerovati da njegovo mjesto uskoro neće zauzeti novi „generator“ i da se spirala međusobnog nasilja i terorizma neće nastaviti. Izrael uvijek polazi s pozicije kako je potrebno udariti na sam vrh (bilo koje) terorističke organizacije jer će to smanjiti želju ostalih pretendenata na njezino „prijestolje“ da nakon toga vuku radikalne protuizraelske poteze, znajući što u tom slučaju mogu očekivati. Međutim, Izrael pritom ne želi uzimati u obzir (iako je toga, nesumnjivo, vrlo svjesan) kako svijest radikalnih islamista funkcionira prema posve drukčijim načelima nego svijest ogromne većine pripadnika ukupne judeo-kršćanske civilizacije. Znatan je broj pripadnika islama (ne samo po palestinskom pitanju) koji su potpuno „hladne glave“ i pri punoj svijesti spremni prihvatiti i svoju i žrtvu svojih najmilijh za proklamirane ciljeve – jer oni to ne smatraju klasičnom žrtvom u smislu kakvom je mi većinom doživljavamo (za njih nacija ne predstavlja ništa, već samo islam: oni svoju žrtvu smatraju nužnom za korist svoje vjeru i za ugodu Bogu – onakvomu kakvim ga oni zamišljaju). I zato u izraelsko-palestinskom (i širem islamskom) sukobu i traje neprekidna spirala nasilja po načelu „oko za oko – zub za zub“.
Zbog takvog stanja svijesti borba protiv islamskog ekstremizma i je vrlo složena i u konačnici teško može dovesti do potpune pobjede.
A već je ranije netko pametniji od mene dobro kazao: pobijedit će onaj narod i ona vjera za koju je taj narod spreman umrijeti. Nije potrebno naglašavati kako u tom smislu stoji civilizirani i u svoju udobnost uljuljkani zapad, već odavno „procjepljen“ i protiv vjere i protiv bilo kakvih oblika žrtvovanja za neka uzvišena načela koja i sam (većinom samo formalno) smatra takvima. Štoviše! Zbog svoga komfora zapadni čovjek nije spreman ni na „žrtvu“ za pomoć svome bližnjemu, ni za stvaranje onog najvažnijeg – svoga potomstva, ali će zato na sav glas podržavati neke čudne i protuprirodne ideologije i pritom sve oko sebe optuživati za katastrofalno demografsko stanje. Međutim svijet se mijenja na bolje samo unutarnjom promjenom samoga sebe, a ne svoje okoline putom sile (bilo zakonske ili represivne).
(objavljeno u tjedniku 7Dnevno, 29. studenog 2019. g.)
