Zoran Meter: Netanjahu pozvao svijet da se priključi SAD-u u uvođenju protuiranskih sankcija

Nakon što su 5. lipnja pojedini mediji prenijeli izvješće Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) o stanju iranskog nuklearnog programa, navodeći kako pričuve obogaćenog urana te zemlje osam puta nadvisuju dozvoljenu granicu iz međunarodnog nuklearanog sporazuma (info: France Presse), pričemu je izražena i zabrinutost jer Iran ne dozvoljava pristup međunarodnih stručnjaka na svoja dva objekta u kojima bi se mogli skladištiti nepoznati nuklearni meterjali (info: Reuters), u nedjelju, 7. lipnja, o svemu se oglasio i izraelski premijer Benjamin Netanjahu. On je na redovitom tjednom zasjedanju vlade kazao da je došlo vrijeme kada međunarodna zajednica mora uvesti paralizirajuće sankcije u odnosu na Iran.

„Međunarodna agencija za atomsku energiju utvrdila je kako Iran odbija njezinim inspektorima dati pristup skrivenim objektima na kojima je Iran obavljao svoju tajnu vojnu nuklearnu djelatnost. Iran sustavno krši svoje obveze i skriva objekte u kojima se obogaćuju radioaktivni materjali. Mislim kako je došlo vrijeme, u stvarnosti je ono došlo već davno, … da se međunarodna zajednica priključi SAD-u i uvede paralizirajuće sankcije protiv Irana“, objvio je riječi izraelskog premijera vladin kabinet. Netanjahu je i dodao, kako „koronavirus ni na koji način neće umanjiti izraelsku odlučnost u djelovanju protiv iranske agresije“.

„Hoću još jednom kazati: Izreal neće dozvoliti Iranu opskrbiti se atomskim oružjem i nastavit će sustavno djelovati protiv iranskog nastojanja za svojim vojnim učvršćenjem na našim (izraelskim) granicama“, zaključio je najdugovječniji izraelski premijer.

Naravno, nitko u svijetu nije sretan obnavljanjem iranskog nuklearnog programa koji bi iskakao iz okvira međunarodnog sporazuma, potpisanog s Teheranom u srpnju 2015. g. Međutim, posljednjih se mjeseci iz nekog razloga sustavno ignorira činjenica kako se Iran pridržavao svih preuzetih obveza iz istog sporazuma (koje je imao prema IAEA), kojega su s njim potpisale SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Njemačka (tzv. šestorica), čak i nakon što se Wahington iz njega samostalno povukao početkom svibnju 2018. godine. Teheran je time ostavljao vremena (prije svega EU (5. po veličini svjetskoj uvoznici njegove nafte), koja se protivila ovom Trumpovom jednostranom potezu), da ostale supotpisnice iznađu način za nastavak gospodarske suradnje s Iranom, zaobilazeći opasnost od udara američkih sankcija koje su protiv Irana odmah bile i vraćene, uz uvođenje i novih, još strožih (prije svega u odnosu na njegov enefretski i financijski sektor). Pritom je Teheran postupno podizao razinu obogaćivanja urana i količine nuklearnih centrifuga (ali, pritom, nekoliko mjeseci budno pazeći da ne prijeđe sporazumom dozvoljeni prag obogaćivanja), kako bi, neovisno o svemu, ipak svima dao do znanja kako on ne misli čekati zauvjek i time, zapravo, ostati jedini supotpisnik spomenutog sporazuma koji se njegovih obveza u potpunosti i pridržava. Drugim riječima – taj je sporazum postao pravno nevažeći ali se to za sada nitko ne usuđuje glasno reći.

Naravno, to i je bila želja Donalda Trumpa, koji je uvijek govorio (a to čini i sada), kako bi Teheran i Washington ponovo morali zajednički sjesti za pregovarački stol i sklopiti „pravedni“ nuklearni sporazum. A ta se „pravednost“ zapravo i ne odnosi na nuklearno oružje (njegov je razvoj bio dostatno i dovoljno dugo onemogućen i kroz spomenuti sporazum), već na razvoj iranskog raketnog programa, prije svega balističkih raketa. Međutim, tome se Teheran oštro protivi, govoreći kako taj program nema nikakvih dodirnih točaka s njegovim nuklearnim programom. I tu sada nastaje problem, odnosno, stvorena je svojevrsna „pat-pozicija“ od koje više ni za jednu stranu nema odmaka s obzirom da bi to automatski značilo i njihov poraz.

A u ovom kontekstu, gdje je već sada znano kako se Netanjahuovom pozivu na uvođenje oštrih protuiranskih sankcija sasvim sigurno neće odazvati Rusija i Kina (one u toj priči za Netanjahua ionako nisu važne jer je stvarni i jedini cilj konačno „slamanje“ otpora od strane EU, prije svega Francuske i Njemačke, i njeno svrstavanje uz interese SAD-a), bit će zanimljivo pratiti i na koji će se način rasplesti problem s istekom međunarodnog embarga na izvoz oružja Iranu, (istječe u listopadu ove godine) i za koji Moskva već sada navodi kako neće dozvoliti njegovo produljenje u Vijeću sigurnosti UN-a (vidi poveznicu ispod teksta). Jer ako Iran od kraja godine bude mogao slobodno uvoziti suvremeno konvencionalno naoružanje (a to će teoretski moći ako se embargo UN-a ne produži ili Washington ne poduzme neke nove oštre jednostrane poteze kako bi to sprječio), uključno vojne zrakoplove i brodove, to će itekako utjecati na odnos snaga u regiji.




Teheran već duže vrijeme izjavljuje kako mu nije cilj stvaranje atomskog oružja (barem za sada) s obzirom da je svjestan realiteta međunarodnih okolnosti i odnosa snaga i interesa tj. činjenice da njegovo posjedovanje takvog oružja ne bi bilo prihvatljivo za čitavu međunarodnu zajednicu, uključno i spomenute Rusiju i Kinu. A s obzirom kako Izrael već posjeduje atomsko naoružanje, jasno je kako bi iransko naoružavanje suvremenim konvencionalnim oružjem utjecalo isključivo na ravnotežu snaga u odnosu s njegovom najvećom bliskoistočnom suparnicom – Saudijskom Arabijom.

S Izraelom Iran ne namjerava ratovati (osim „proxy-snagama“, što već odavno uzajamno čine), a to zna i sam Izrael, koji, međutim, ništa ne želi prepuštati slučaju, a najmanje da mu iranski oružani sustavi i djelovi službene iranske vojske izbiju na državne granice, prije svega one sa Sirijom.





I za kraj bih zaključio slijedeće:

koga danas više u ovome svijetu briga za pravo, pravdu ili moral? Svatko, u strahu pred nadolazećim prijetnjama globalnog karaktera sada gleda samoga sebe i eventualno se svrstava uz one za koje misli da će mu pružiti veću zaštitu kada za to dođe vrijeme. To je, naravno, pogrešna, kratkovidna i visokorizična politika, jer kršenje međunarodnog prava i izigravanje odredbi već postignutih i potpisanih sporazuma na način kada i kako to nekome paše, u praksi znači i slom tog istog (makar i krhkog) međunarodnog prava i poretka, koji su, uza sve svoje manjkavosti ipak osiguravali određenu dozu globalne stabilnosti. Ali očito se rađa neki novi svijet, u kojemu će vrijediti i neka posve nova pravila (puno otvorenije temeljena na „zakonu jačega“ nego li je to sada). A slabim i neorganiziranim, unutar sebe nesložnim i nestabilnim državama neovisno o njihovoj veličini i broju stanovnika, u tim i takvim okolnostima ne piše se ništa dobro. Upravo će njihovim interesima na kraju međusobno i trgovati najsnažniji igrači.

Rusija protiv embarga na izvoz oružja Iranu: „nismo na američkom povodcu“




Komentari

komentar

You may also like