Zoran Meter: Netanjahu shvatio grešku i zaključio: PUTIN JE OKRENUO LEĐA IZRAELU

Na spomenutom kratkom pariškom susretu „na nogama“ Netanjahua i Putina, izraelski je premijer odmah potom novinarima izjavio kako je razgovor s Putinom „bio sadržajan i važan“ i da sada više o tome neće govoriti. Međutim, na sjednici njegovog kabineta u Jeruzalemu nakon povratka iz Pariza Netanjahu je bio vrlo realističan i svojim suradnicima kazao slijedeće: „Nakon susreta (s Putinom) shvatio sam kako je stanje kudikamo ozbiljnije. Vladimir Putin tu je tragediju (s ruskim zrakoplovom IL-20) primio na osobnoj razini. Štoviše, ocijenio ju je kao (izraelsku) provokaciju i namjerni udar na njegov ugled. Sada nema sumnje kako će oštra kriza naših bilateralnih odnosa imati strateški karakter.“

Nakon što je Sirija 29. studenog objavila kako je protuzračna obrana njezine vojske uništila jedan izraelski vojni zrakoplov i 4 rakete južno od glavnog grada Damaska, a sirijska državna televizija u direktnom programu pokazivala i veličala aktivnosti sirijske  PZO, glasnogovorništvo izraelske vojske tu je vijest opovrgnulo, priopćivši, kako „izjave o uništenju izraelskog zrakoplova ili nekih drugih izraelskih zračnih ciljeva ne odgovaraju istini“.

Što se to, zapravo, događa na nebu iznad Sirije i tko ga danas i čime nadzire, pokušat ćemo objasniti u ovoj analizi.

A kako bismo uspješnije odgovorili na ovo pitanje, moramo se prisjetiti događaja iz noći, 17. rujna ove godine, kada je tijekom jedne od brojnih ovogodišnjih izraelskih zračnih operacija na nebu iznad Sirije, posve neočekivano i po izraelsku stranu neželjeno, došlo do tragičnog obaranja ruskog zrakoplova IL-20 od strane sirijske PZO nakon što su se iza njega uoči izvođenja napada na sirijsku regiju Latakiju skrivala četiri izraelska lovca (IL-20 je puno veći zrakoplov od izraelskih lovaca, namjenjen za obavještajne i transportne zadaće). U nesreći je poginulo 15 ruskih obavještajnih časnika – i više nego dovoljno da se na noge podigne čitav ruski politički i vojni vrh, ali i cjelokupna ruska javnost koja je od državnog vrha tražila poduzimanje oštrih mjera i kažnjavanje krivaca. A one su uslijedile vrlo brzo: Rusija je već u naredna dva tjedna Siriji isporučila PZO sustave S-300, koje je do tada, usprkos ugovoru od prije 8 godina potpisanog s Damaskom njemu ipak odbijala isporučiti (čak i pod prijetnjom gubitka ugleda kao pouzdanog izvoznika naoružanja jer je Damask već bio platio 400 milijuna dolara avansa), a sve u ime zadržavanja dobrih odnosa s Izraelom koji se tom rusko-sirijskom poslu oštro protivio, smatrajući ga ozbiljnom prijetnjom svojoj sigurnosti (jer Izrael vrlo dobro zna kako Sirija sa sustavima S-300 može pokrivati i veliki dio izraelskog zračnog prostora i njegove ključne zračne luke). I ne samo to, Rusija je Siriji isporučila i najsuvremenije automatizirane sustave upravljanja za zapovjedna središta PZO (koja su do tad posjedovale isključivo ruske oružane snage, što će „osigurati centralizirano upravljanje svim snagama i sredstvima sirijske PZO i integraciju sustava sirijskih S-300 i ruskih S-400 (razmještenih u bazama Hmeimim i Tartus, op. ZM.), vršenje nadzora zračnog stanja i operativno izdavanje zapovjedi….najvažnije, bit će zajamčena identifikacija svih ruskih zračnih objekata od strane sirijskih sredstava PZO“ (Sergey Shoygu, ruski ministar obrane 24.9.2018.). I treće, Rusija je u sirijskom akvatoriju Sredozemnog mora počela s blokadom satelitske navigacije, zrakoplovnih radarskih sustava i komunikacije vojnih zrakoplova koji napadaju teritorij Sirije, „kako bi pojačala sigurnost ruskih vojnika“ (Shoygu).

Sve je ovo dovelo do toga da je Izraelu sada onemogućeno nekažnjeno djelovanje njegovih vojnih zrakoplova na nebu iznad Sirije (makar i „samo“ zapadno od Eufrata, a taj je prostor po pitanju izraelskih sigurnosnih interesa kudikamo važniji od onog istočno od spomenute rijeke). Bivši izraelski ministar obrane Shaul Mofaz (2002.-2006.) izjavio je kako sustav S-300 „oružje koje krši ravnotežu snaga i Izrael stavlja u vrlo složen položaj“. Naime, neovisno o učestalim izjavama izraelskih generala i političara kako sustavi S-300 ne predstavljaju nikakvu opasnost za Izrael i njegove zrakoplovne letove nad Sirijom, jer da izraelske zračne snage raspolažu sa zrakoplovima F-35 koje „ti sustavi ne mogu niti primjetiti“, stanje je ipak posve drukčije. Nakon raspoređivanja S-300 po zapadnom dijelu Sirije izraelski su zrakoplovi ostali prizemljeni, sigurno ne bez razloga.

Duh ruskog nepovjerenja prema Izraelu još će dugo lebdjeti nad Moskvom

Izraelski premjer Benjamin Netanjahu je nedugo nakon incidenta s ruskim zrakoplovom i kratkog telefonskog razgovora s ruskim predsjednikom Putinom (24. rujna) u više navrata govorio kako će on stvari s Rusima opet brzo izgladiti i smiriti stanje kroz novi susret s ruskim vođom. Međutim, stvari su se pokazale potpuno drukčije: Vladimir Putin takva je Netanjahuova nastojanja u potpunosti ignorirao. Nakon dva mjeseca „šutnje“ Netanjahu je 11. studenog, prigodom obilježavanja 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata u Parizu, želio barem nakratko porazgovarati s Putinom (to je prethodno dogovoreno na relaciji Moskva-Jeruzalem)  i pokušati poboljšati odnose s Rusijom, između ostalog i po pitanju Sirije. Nakon kratkog razgovora s ruskim predsjednikom Netanjahuova press služba žurno je objavila fotografije sa zajedničkog komunikea, dok su ruski mediji taj susret gotovo u potpunosti ignorirali). Izraelski analitičari tvrde kako Moskva odbija i telefonske razgovore na visokoj razini, a da je prigodom kratkih telefonskih razgovora ignorirala sve molbe izraelske strane o osobnom susretu Netanjahua s Putinom. Francuski obavještajci smatraju kako Moskva taj susret odbija iz razloga da ga Izrael ne bi shvatio kao „zeleno svjetlo“ za nove zračne napade u Siriji (koji su praktički presahnuli nakon spomenute tragedije s ruskim zrakoplovom i fokusirani su isključivo na nebo iznad pojasa Gaze i južnog Libanona, a u Siriji je zabilježeno samo jedno njihovo bojno djelovanje i to na teritoriju istočno od rijeke Eufrat, koji nadziru kurdske snage uz zračnu potporu SAD-a i njihove koalicije). Štoviše, Francuzi tvrde kako je izraelska vlada na početku podcjenila stupanj negativne reakcije Moskve o tom incidentu i da su izraelski vojni časnici, koji su o tome u Moskvi razgovarali odmah nakon incidenta, pogrešno procijenili kako će kriza bit kratka, tim prije jer se Kremlj suglasio primiti visoku izraelsku delegaciju kako bi od nje primio izraze žaljenja i opširni odgovor i dokaze o incidentu (Moskva ih je nakon vlastite temeljite analize uzroka tregedije IL-20 u potpunosti odbcila). Izrael se, naknadno, također obvezao ne kršiti zonu zabrane letova nad Latakijom (u kojoj su smještene ruske vojne baze), no sve je to do danas ostalo bez odgovora Moskve.

Moskva je sada uzela pauzu u odnosu prema Tel Avivu i glede njezine inicijative o davanju ruskih jamstava, o tome, da Iran neće razmještati svoje raketno oružje na sirijskom teritoriju, koja su bila predložena u kontekstu razgovora o likvidaciji tzv. južne zone deeskalacije (uz sirijsku granicu s Izraelom i Jordanom, koju je sirijska vojska oslobodila od radikalnih islamista). Ta će jamstva do daljnjega morati pričekati.

Izraelska politička kriza

Zbog svega ovoga premijer Netanjahu našao se u vrtlogu unutarnje političke krize, u kojoj je on suočen sa slijedećim, krajnje neugodnim elementima:

1.      morao je javno priznati propast svojih osobnih odnosa s Putinom (a to znači i Izraela i Rusije dok je god on na vlasti);

2.      preuzeti odgovornost za neuspjeh u borbi protiv Hamasa u pojasu Gaze i pristajanje na primirje s Hamasom po posredničkim prijedlozima Kaira, zbog čega je i došlo do krize vlade i raspada vladajuće koalicije nakon ostavke krajnje desnog ministra obrane Avigdora Liebermana;

3.      sadašnji katastrofalni i bez presedana loši odnosi između Rusije i SAD-a Izraelu više ne ostavljaju prostor za manevriranje i njegove vječne političke intrige po onoj narodnoj: „umiljato janje dvije majke cica“, ili, drugim riječima, „mi ćemo svejedno dobiti sve što želimo“.

Na spomenutom kratkom pariškom susretu „na nogama“ Netanjahua i Putina, ovaj prvi je odmah potom novinarima izjavio kako je razgovor s Putinom „bio sadržajan i važan“ i da im sada više o tome neće govoriti. Međutim, na sjednici njegovog kabineta u Jeruzalemu odmah nakon povratka iz Pariza Netanjahu je bio vrlo realističan i svojim suradnicima kazao slijedeće: „Nakon susreta (s Putinom) shvatio sam kako je stanje kudikamo ozbiljnije. Vladimir Putin tu je tragediju (s ruskim zrakoplovom IL-20) primio na osobnoj razini. Štoviše, ocijenio ju je kao (izraelsku) provokaciju i namjerni udar na njegov ugled. Sada nema sumnje kako će oštra kriza naših bilateralnih odnosa imati strateški karakter.“

Dakle, iz svega je ovog jasno kako se Izrael više ne može istodobno oslanjati i na Washington i na Moskvu u svojim bliskoistočnim političkim i vojnim akrobacijama i da će od sada morati igrati puno opreznije. Vrijeme za novo zaoštravanje odnosa s Rusijom kroz eventualne nove napade po sirijskoj vojsci i njezinoj infrastrukturi nipošto nije povoljno. Ruske su rane još svježe i bolne, a Moskva je sve „brža na okidaču“, sukladno sve jačim američkim političkim i sankcijskim pritiscima, o čemu će kolektivni Zapad itekako morati početi voditi računa. O tome najbolje svjedoči i nedavni incident u Crnom moru u kojem je Rusija uporabila i oružje protiv ukrajinskih brodova (istina, nakon njihovog ulaska u ruske teritorijalne vode, ali svejedno). U tim i takvim okolnostima Izrael više nema prostora za nove provokacije i rizike za neplanirana, nova stradavanja ruskih vojnika na sirijskom tlu, koji se tamo, pravno gledano, nalaze zakonito – na poziv međunarodno priznate vlade u Damasku čiji predstavnici i dalje sjede u zgradi UN-a u New Yorku i sudjeluju u radu te najvažnije međunarodne institucije. Izrael je u vrlo neugodnoj situaciji: kooperativnošću s Moskvom imao je mogućnost za utjecaj na sirijska zbivanja na terenu u onolikoj mjeri koliko mu je to stvarno bilo nužno ili je to takvim smatrao. A sada, oslanjanjem isključivo na SAD taj mu se utjecaj drastično smanjuje, sukladno razini američkog utjecaja na sirijskom terenu. U tome i je glavni izraelski problem. Osim toga Jeruzalem jako dobro zna da SAD zbog njegovih vojnih avantura u Siriji nikada neće zaratiti s Rusijom.

A za popravljanje odnosa s Moskvom Izrael će trebati platiti kudikamo veću cijenu nego što su to upućeni izrazi žaljenja zbog tragedije ruskog zrakoplova i njegovih članova posade, za koju on sve do sada ne želi priznati odgovornost (a sjetimo se kako je to završilo s Turskom i predsjednikom Erdoganom, svega pola godine nakon turskog obaranja ruskog bombardera Su-24 u studenom 2015. g. u blizini sirijsko-turske granice – njegovo priznanje čina, kajanje, ponude turskih financijskih obeštećenja obiteljima stradalih ruskih pilota, kao i uhićenja odgovornih). A priznanje izraelske odgovornosti za obaranje IL-20 bio je i minimum kojeg je Moskva očekivala u razgovoru s njegovom visokom delegacijom – nužan za bilo kakav pokušaj normalizacije sada već neugodno poremećenih međusobnih odnosa.

0 komentara

You may also like